Kad god se netko navadi da prepričava što je noćas sanjao, ja nekako tražim način da ga ne slušam. Ili da neprimijećen odem. Nije to što ne volim snove, ravnodušan sam prema njima, kao prema starim novinama, ili kao prema kanti sa smećem, nego mi se vazda čini da je to što on – ili mnogo češće ona, jer žene češće pričaju šta su sanjale – sad razlaže kao svoj sinoćnji san pusta i nemaštovita laž. I čini mi se da ljudi izmišljaju snove misleći da će tako ispričati nešto nevjerojatno, nešto što će onima koji slušaju zavrtiti pamet.
Ali ovaj san ipak ne zaboravljam. Čak ako je i on izmišljen, ono što se potom događalo potvrdilo je izmišljotinu, učinilo je istinitom.
Bio je, sjećaš se sigurno, onaj jedan Moris, prije rata stolar u pozorištu, Jevrejin, zadužen za crkvu, da se što ne dogodi dok se župnik don Jozo ne vrati iz Zagreba. Svi mislili da se don Jozo neće ni vratiti, i da će Morisu crkva zastalno ostati na brigu. A njemu, je li zato što je Jevrejin, ili zato što je nedovršeni ateist, crkva ulijevala neku stravu, pa nije volio unutra ni da ulazi.
Kad, eto ti jedne srijede kažu vratio se župnik iz Zagreba. I nitko sretniji od Morisa, tem si skida brigu i odgovornost s glave, tem će na liniju, vidjet se sa svojim društvom, a nije se s njima vidio evo već skoro mjesec dana.
Biva, sljedećeg jutra Moris don Jozi predaje crkvu.
Eto ga, dolazi blijed, s podočnjacima, kao da noćas nije ni spavao. Don Jozo mu donio darove iz Zagreba, pruža mu cekere, kaže ovo ti je za ženu, ovo za dječaka i djevojčicu, a Moris nekako sav s pola volje, kao da nije onaj jučerašnji on, i onaj don Jozin od prije mjesec dana.
Šta je, bolan, bilo?, pita ga, i Moris priča:
Sanjam ja noćas da sam ranim jutrom došao da još jednom pregledam crkvu pred tvoj povratak, je li svaka stvar na svom mjestu, da mi, naopako bilo, šta u zadnji čas ne ukradu, a najviše me strah da mi ovi moji iz čistog pasjaluka nešto ne podvale, da nešto u crkvi ne sakriju, pa da se onda smiju dok ja nokolo glavinjam i gubim pamet. Dolazim tu, i još dok otključavam vrata osjetim da nešto nije u redu, čujem iznutra neke zvukove, nešto kao da lupa.
Uđem, i imam u svom snu šta da vidim. Leži ovaj veliki križ tu nasred crkve, između klupa, ukoso postavljen, a Isus malo stenje, malo bogme i psuje, dok u desnoj ruci drži onaj čekić koji pri vrhu ima ono nešto za čupanje eksera, i pokušava iščupati čavao koji mu lijevu ruku drži zakovanu uz križ.
Šta to radiš, vičem ja u svom snu, šta će župnik reći kad se ujutro vrati?
Ma šta me briga i za njega i za tebe, ja ovdje ovako više ne mogu, govori meni Isus.
Nemoj, ne može, ni za živu glavu, skidaj se ti nakon što se on vrati, nije me poslije briga, i otmem mu onaj čekić iz ruke.
Iznenadim se koliko sam jači od njega.
Čekićem poslije zakivam raskovanu Isusovu desnicu, govorim mu izvini, jarane, molim te, ja sam Jevrejin, ateist, ali sam čestit čovjek i držim do riječi, a on me onako tužno gleda, kao što me i sad odozgor gleda, i kaže lako je tebi, mladiću, tu si još kratko, dok ja već dvije hiljade godina ovdje visim.
Sve ti je to od nervoze, zbunjeno će don Jozo Morisu. Niti zna što bi rekao Jevrejinu koji sanja Isusa, ni kako bi ateistu objasnio što iz Isusove perspektive znači: “tu si još kratko”. A kako bi to i vjerujućem objasnio? I je li Isus u snu Jevrejina ateiste zbilja Isus? Je li Isus u snu Isus?
O tome duma župnik, ali ne kaže ništa, nego samo Morisu gura one cekere, i ponavlja:
Uzmi, uzmi.
Istog dana započe, nakon mjeseci primirja, neprijateljski napad na naše prve linije, puče mina posred rova, ravno njemu u krilo i nestade Morisa kao da ga nikad nije ni bilo. Ostao je samo Morisov san, koji don Jozo godinama prepričava, kao da je i taj san postao dio njegove vjere, ili kao da će ljude kojima san prepričava u nešto uvjeriti.
A ja nekako mislim da ovaj san Moris nije mogao izmisliti i da postoje snovi koje nitko ne bi mogao izmisliti.
Morisov san
Kad god se netko navadi da prepričava što je noćas sanjao, ja nekako tražim način da ga ne slušam. Ili da neprimijećen odem. Nije to što ne volim snove, ravnodušan sam prema njima, kao prema starim novinama, ili kao prema kanti sa smećem, nego mi se vazda čini da je to što on – ili mnogo češće ona, jer žene češće pričaju šta su sanjale – sad razlaže kao svoj sinoćnji san pusta i nemaštovita laž. I čini mi se da ljudi izmišljaju snove misleći da će tako ispričati nešto nevjerojatno, nešto što će onima koji slušaju zavrtiti pamet.
Ali ovaj san ipak ne zaboravljam. Čak ako je i on izmišljen, ono što se potom događalo potvrdilo je izmišljotinu, učinilo je istinitom.
Bio je, sjećaš se sigurno, onaj jedan Moris, prije rata stolar u pozorištu, Jevrejin, zadužen za crkvu, da se što ne dogodi dok se župnik don Jozo ne vrati iz Zagreba. Svi mislili da se don Jozo neće ni vratiti, i da će Morisu crkva zastalno ostati na brigu. A njemu, je li zato što je Jevrejin, ili zato što je nedovršeni ateist, crkva ulijevala neku stravu, pa nije volio unutra ni da ulazi.
Kad, eto ti jedne srijede kažu vratio se župnik iz Zagreba. I nitko sretniji od Morisa, tem si skida brigu i odgovornost s glave, tem će na liniju, vidjet se sa svojim društvom, a nije se s njima vidio evo već skoro mjesec dana.
Biva, sljedećeg jutra Moris don Jozi predaje crkvu.
Eto ga, dolazi blijed, s podočnjacima, kao da noćas nije ni spavao. Don Jozo mu donio darove iz Zagreba, pruža mu cekere, kaže ovo ti je za ženu, ovo za dječaka i djevojčicu, a Moris nekako sav s pola volje, kao da nije onaj jučerašnji on, i onaj don Jozin od prije mjesec dana.
Šta je, bolan, bilo?, pita ga, i Moris priča:
Sanjam ja noćas da sam ranim jutrom došao da još jednom pregledam crkvu pred tvoj povratak, je li svaka stvar na svom mjestu, da mi, naopako bilo, šta u zadnji čas ne ukradu, a najviše me strah da mi ovi moji iz čistog pasjaluka nešto ne podvale, da nešto u crkvi ne sakriju, pa da se onda smiju dok ja nokolo glavinjam i gubim pamet. Dolazim tu, i još dok otključavam vrata osjetim da nešto nije u redu, čujem iznutra neke zvukove, nešto kao da lupa.
Uđem, i imam u svom snu šta da vidim. Leži ovaj veliki križ tu nasred crkve, između klupa, ukoso postavljen, a Isus malo stenje, malo bogme i psuje, dok u desnoj ruci drži onaj čekić koji pri vrhu ima ono nešto za čupanje eksera, i pokušava iščupati čavao koji mu lijevu ruku drži zakovanu uz križ.
Šta to radiš, vičem ja u svom snu, šta će župnik reći kad se ujutro vrati?
Ma šta me briga i za njega i za tebe, ja ovdje ovako više ne mogu, govori meni Isus.
Nemoj, ne može, ni za živu glavu, skidaj se ti nakon što se on vrati, nije me poslije briga, i otmem mu onaj čekić iz ruke.
Iznenadim se koliko sam jači od njega.
Čekićem poslije zakivam raskovanu Isusovu desnicu, govorim mu izvini, jarane, molim te, ja sam Jevrejin, ateist, ali sam čestit čovjek i držim do riječi, a on me onako tužno gleda, kao što me i sad odozgor gleda, i kaže lako je tebi, mladiću, tu si još kratko, dok ja već dvije hiljade godina ovdje visim.
Sve ti je to od nervoze, zbunjeno će don Jozo Morisu. Niti zna što bi rekao Jevrejinu koji sanja Isusa, ni kako bi ateistu objasnio što iz Isusove perspektive znači: “tu si još kratko”. A kako bi to i vjerujućem objasnio? I je li Isus u snu Jevrejina ateiste zbilja Isus? Je li Isus u snu Isus?
O tome duma župnik, ali ne kaže ništa, nego samo Morisu gura one cekere, i ponavlja:
Uzmi, uzmi.
Istog dana započe, nakon mjeseci primirja, neprijateljski napad na naše prve linije, puče mina posred rova, ravno njemu u krilo i nestade Morisa kao da ga nikad nije ni bilo. Ostao je samo Morisov san, koji don Jozo godinama prepričava, kao da je i taj san postao dio njegove vjere, ili kao da će ljude kojima san prepričava u nešto uvjeriti.
A ja nekako mislim da ovaj san Moris nije mogao izmisliti i da postoje snovi koje nitko ne bi mogao izmisliti.