Prve stranice proze Magdalene Blažević pročitao sam početkom 2018. godine. Ako se ne varam, jedna od njezinih prvih priča tada je bila objavljena u Best booku Expressa 24 sata. Tada smo već bili prijatelji na Facebooku. U drugom mjesecu te godine na moju pohvalu odgovorila mi je u prepisci pravdanjem da je u svom pripovijedanju još uvijek nesigurna, da ima još nedovršenih priča, ali im se ne može posvetiti jer se sprema za obranu svog doktorskog rada.
Osnovna je karakteristika njezine prozne rečenice u disciplini. Pravo je čudo kako u njoj suvereno vlada onim što opisuje. A opisuje, ponajprije, život žene prije rata, u ratu i poraću u Žepču i njegovoj okolici. Opisuje žrtvu i njezinu patnju, muškarcu podređenu ženu u tim vremenima.
Magdalenina priča posjeduje eleganciju, nešto gospodsko. Ona nam s elegancijom i gospodski na isti način priča o svemu: o odnosu muškarca i žene, o smrti i životu, o jednoj rijeci kao o plovećem groblju: O svemu što je njezino životno iskustvo od djetinjstva do godina rata i zrelosti uspjelo pohraniti u svoju memoriju.
Pravo je čudo što sve mogu te kratke rečenice Magdalene Blažević u tim njezinim kratkim pričama objedinjenim u knjizi Svetkovina s kojom se prvi put predstavlja javnosti. Magdalena u njima kao svojim graditeljicama stilom filmskog kadra obrađuje mnoge teme iz ženskog iskustva, međutim, pogrešno bi bilo svrstavati njezinu prozu u feminističko pismo. Njezina je svaka priča, prije svega, izrazito intelektualno artikulirana, kadriranje je u njezinoj prozi poetskog karaktera, ima i vrhunsku likovnu vrijednost. Sadržaj svakog kadra nam nešto poručuje, u njemu se misli i osjeća, pjeva i tuguje, trpi bez jecaja, stisnutih usana. Nema u njemu nikakvog viška, koloristički neusklađenog s onima što nam njegov jezik poručuje. U priči Ivana, na primjer, i ne samo u njoj, naracija njezinog kadra je višebojna:
“Šljive su prezrele. Uhvatim jednu i povučem. Osjetim ljubičasti pljusak. Na haljini ostavlja smeđe mrlje. Grudi su ostale čiste. Tamo će se raširiti ona koja će od svijetlocrvene preći u crnu kad me ostave položenu na najlon u improviziranoj mrtvačnici. Tu neću biti sama. Na glavi će mi biti hladna kruna od modrih prstiju. Kad bih mogla tada udahnuti, znala bih kako je rezak miris odstajale smrti.“
Magdalenina kratka opisna rečenica je precizna, racionalno koristi svaku riječ, ekonomična je i jasna, stroga nije, funkcionalna jest. Njezin ekspresivni izraz otklanja sve opasnosti artificijelnosti, pretjerane umivenosti i prenaglašene pripovjedne higijene. Putenost je u njoj golicava, daleko od vulgarnosti, niti u jednoj emociji nije prenaglašena i prosta. Magdalena Blažević je svoju rečenicu izgradila kao vlasnicu provjerenih i uvjerljivih životnih podataka, ništa u njoj nije bez odgovarajuće odjeće stvarnosti.
Na svijet nam je s tom rečenicom došla spisateljica čija književnost u samome startu lako pronalazi svoje čitatelje. Magdalena je stroga u odabiru onoga o čemu piše, a stroga je i prema sebi, svoj stil je tom strogošću dovela do savršenstva. Punu spisateljsku zrelost iskazuje već ovom svojom prvom knjigom. Zato ponovno i podvlačim: Magdalenino pripovijedanje posjeduje eleganciju, nešto gospodsko, ono nam s elegancijom i gospodski priča o svemu što izabere kao svoju temu i sadržaj.
“Svetkovina” Magdalene Blažević
Prve stranice proze Magdalene Blažević pročitao sam početkom 2018. godine. Ako se ne varam, jedna od njezinih prvih priča tada je bila objavljena u Best booku Expressa 24 sata. Tada smo već bili prijatelji na Facebooku. U drugom mjesecu te godine na moju pohvalu odgovorila mi je u prepisci pravdanjem da je u svom pripovijedanju još uvijek nesigurna, da ima još nedovršenih priča, ali im se ne može posvetiti jer se sprema za obranu svog doktorskog rada.
Osnovna je karakteristika njezine prozne rečenice u disciplini. Pravo je čudo kako u njoj suvereno vlada onim što opisuje. A opisuje, ponajprije, život žene prije rata, u ratu i poraću u Žepču i njegovoj okolici. Opisuje žrtvu i njezinu patnju, muškarcu podređenu ženu u tim vremenima.
Magdalenina priča posjeduje eleganciju, nešto gospodsko. Ona nam s elegancijom i gospodski na isti način priča o svemu: o odnosu muškarca i žene, o smrti i životu, o jednoj rijeci kao o plovećem groblju: O svemu što je njezino životno iskustvo od djetinjstva do godina rata i zrelosti uspjelo pohraniti u svoju memoriju.
Pravo je čudo što sve mogu te kratke rečenice Magdalene Blažević u tim njezinim kratkim pričama objedinjenim u knjizi Svetkovina s kojom se prvi put predstavlja javnosti. Magdalena u njima kao svojim graditeljicama stilom filmskog kadra obrađuje mnoge teme iz ženskog iskustva, međutim, pogrešno bi bilo svrstavati njezinu prozu u feminističko pismo. Njezina je svaka priča, prije svega, izrazito intelektualno artikulirana, kadriranje je u njezinoj prozi poetskog karaktera, ima i vrhunsku likovnu vrijednost. Sadržaj svakog kadra nam nešto poručuje, u njemu se misli i osjeća, pjeva i tuguje, trpi bez jecaja, stisnutih usana. Nema u njemu nikakvog viška, koloristički neusklađenog s onima što nam njegov jezik poručuje. U priči Ivana, na primjer, i ne samo u njoj, naracija njezinog kadra je višebojna:
“Šljive su prezrele. Uhvatim jednu i povučem. Osjetim ljubičasti pljusak. Na haljini ostavlja smeđe mrlje. Grudi su ostale čiste. Tamo će se raširiti ona koja će od svijetlocrvene preći u crnu kad me ostave položenu na najlon u improviziranoj mrtvačnici. Tu neću biti sama. Na glavi će mi biti hladna kruna od modrih prstiju. Kad bih mogla tada udahnuti, znala bih kako je rezak miris odstajale smrti.“
Magdalenina kratka opisna rečenica je precizna, racionalno koristi svaku riječ, ekonomična je i jasna, stroga nije, funkcionalna jest. Njezin ekspresivni izraz otklanja sve opasnosti artificijelnosti, pretjerane umivenosti i prenaglašene pripovjedne higijene. Putenost je u njoj golicava, daleko od vulgarnosti, niti u jednoj emociji nije prenaglašena i prosta. Magdalena Blažević je svoju rečenicu izgradila kao vlasnicu provjerenih i uvjerljivih životnih podataka, ništa u njoj nije bez odgovarajuće odjeće stvarnosti.
Na svijet nam je s tom rečenicom došla spisateljica čija književnost u samome startu lako pronalazi svoje čitatelje. Magdalena je stroga u odabiru onoga o čemu piše, a stroga je i prema sebi, svoj stil je tom strogošću dovela do savršenstva. Punu spisateljsku zrelost iskazuje već ovom svojom prvom knjigom. Zato ponovno i podvlačim: Magdalenino pripovijedanje posjeduje eleganciju, nešto gospodsko, ono nam s elegancijom i gospodski priča o svemu što izabere kao svoju temu i sadržaj.