U vrlo svijetlom i prostranom refektoriju ugledao je raspelo, a ispod raspela sjedi, pa na noge skače, književnik Mile Budak. Ministar bogoštovlja i nastave, ustaški doglavnik, u ustaškoj odori i u dubokim njemačkim jahačim čizmama, tri godine od njega stariji, njegov sarajevski gimnazijski drug. “Ivo, ahbabu dragi!”, širi ruke domaćin, pa ga prima u zagrljaj. Andrić se ne sjeća da su se ikad upoznali. Tri su godine velika razlika u gimnazijska doba, premda ih dijeli samo jedna generacija. Ali društvo im je bilo različito. “Otkad se mi samo nismo vidjeli!”, nastavlja Budak, pa s objema rukama prihvaća Ivinu desnicu. Tako on nastoji opkoračiti vrijeme između 1910, kada maturira, i 1941. kada Hrvatska uskrsava, jer je sve što se zbilo između toga obilježeno nesnošljivošću i podrazumijevajućim međusobnim neprijateljstvom. Obojica su revolucionari, samo što je jedan hrvatski i ustaški revolucionar, a drugi je vodio revoluciju za izgubljenu stvar, za Jugoslaviju i za Karađorđeviće. Obojica su pisci: jedan je pisac ličkoga sela i hrvatske povijesne i političke nevolje, pisac vojske koja je stradala u porazu 1918, dok je drugi pisac Bosne i zapetljane bosanke povijesnice. Jedan je advokat i hrvatski mučenik, žrtva jugoslavenskih policijskih atentatora, borac na život i smrt, koji je svoj život i živote svojih bližnjih na kocku stavio za Hrvatsku. Drugi je kraljevski diplomat i Stojadinovićev politički komesar. Prvi je imao malo vremena za pisanje, pa je morao pisati brzo i mnogo. Morao vulkanskom silinom iz sebe izrigati svoje romane i priče. Drugi je za svoje bosanske pisanije, teftere i hatišerife imao svo vrijeme ovoga svijeta, pa je pisao polako i temeljito. Za drugoga kažu da je silno darovit, za prvog da je pučki i seljački pisac. Oni koji ga cijene kažu da je on hrvatski Knut Hamsun. Premda bi njemu samome, Mili Budaku, možda bilo milije da je on hrvatski Ivo Andrić.
Kako se on zapravo osjeća, dok uzvikuje: “Ivo, ahbabu dragi!”? Kao mučenik za hrvatsku stvar i za uskrsnuće Tomislavova kraljevstva, Budak je presretan što je pred oltar hrvatske slobode priveo sina razmetnoga, pritom velikoga hrvatskog pisca, do kojeg Poglavnik naviše i drži upravo zato što su obojica od istoga sjemena bosanskog hrvatstva, koje je, eto, kod njih dvojice tako različitim plodovima rodilo. Kao romanopisac i mislilac, te kao tašto ljudsko stvorenje, Budak bi bio mnogo sretniji da na Andrićevu mjestu sad vidi onoga koji je ostao u Beogradu. Miroslav Krleža mu je, naime, i tematski, i stilski mnogo dalji i tuđiji od Andrića, ali premda je Krleža, za razliku od Andrića, komunist, on je, za razliku od Andrića, i iskreni Hrvat. A Krležina književnost pritom nikad se neće ni susresti, ni uspoređivati s njegovom, Budakovom književnošću. Da nije bio takav, nemoguć i odbojan, mogli su njih dvojica imenjaka biti najbolji prijatelji. Tako je, pomalo sa čežnjom, mislio Budak, dok su posred puste samostanske blagovaonice, njih dvojica muškaraca, stajali sami pokraj praznih, uz stol uredno poredanih, sedamdeset stolica. Ponudio bi Andrića da sjednu, ali nije znao kako bi sjedili: jedan kraj drugog ili jedan preko puta drugog? Ako sjednu jedan uz drugog, bit će to pomalo neugodno. Mogli bi izgledati kao dva nastrana nesretnika usred pustog refektorija. A ako bi da sjednu jedan preko puta drugog, Andrića bi posjeo tu, a sam bi morao da obiđe cijeli taj dugi, u veliko “U” savijeni stol, pa da dođe preko puta njega. Ne bi li tako on, ustaški doglavnik i ministar, djelovao malo budalasto?
“Doktor Pavelić vam se ispričava”, rekao je, “pola sata kasni, jer prima rumunjsko vojno izaslanstvo. Tako vam je to znate kada se gradi država, kao kad kuću podižete, zidanje, fasada, stolarija, bravarija, sve vam vrijeme na kuću ode!”
“Znam, znam”, odgovara Andrić, “to je baš tako, dobro ste rekli, kažu da se naš čovjek triput u životu bratimi, dvaput odlazi u rat, a samo jednom gradi kuću.”
“Interesantno, nisam tu izreku čuo.”
“Da, da…”, zamišljeno će Andrić, nakon čega ga podiđe neka zlovolja i muka, jer je tako, iz čista mira, da nečim začara tu sirovu ličku pamet, izmislio poslovicu. I slabo ju je nekako izmislio, tako da ništa ne znači i ne govori, a naročito ni ne zvuči. Bolju bi i stariju poslovicu izmislio neki
pijani i nepismeni seoski nazdravičar.
Pola sata kasnije, i ni minute više, pojavio se Ante Pavelić.
“Mrk, nemio čovjek, od onih kakvih nema mnogo koji u zbilji izgledaju kao na fotografiji. Nimalo razlike između Poglavnika u kinožurnalu i tog čovjeka koji kao da se upravo iz sjenke ovaploćuje i pretvara u tijelo, u meso ljudsko i u kost koja to meso drži na okupu, u procesu nekom u kojem zaista ima nečega vrlo mračnog, i koji u tom trenutku mene podsjeća na neko naopako uskrsnuće, u pad ljudski i u deresurekciju. I sad taj čovjek hita prema meni preko blagovaonice, ispružio je ruku, rastegao lice u osmijeh prihvaćanja. Ne prođe više ni dana da mi to ne padne na um i da se onda iznova ne mislim o tome jesam li se ja tad osmijehivao njemu. Ne znam, niti mi to netko može reći.”
Rukovali su se, a Andrić to je rukovanje doživio vrlo intenzivno. Govorio je o mesnatoj šaci i mekanim dlanovima, “čovjeka koji u životu nije pokosio livadu ni sagradio kuću”, i o “mirisu Poglavnikovom, u kojemu čuju se bugarske ruže, probrane tisuće, deseci tisuća najmirisnijih cvjetova u našemu svijetu, njihovih znalačkom rukom podrezanih glava i razabranih latica, mirisu do tog trenutka posve neočekivanom, jer u njemu kao da ima nečega damskog, što više pristaje gospođama našim bosanskim i hanumama, nego njemu. Ali od ovog dana parfemi u kojima osjeti se nota bugarskih ruža, a onda i sam miris ruža baštenskih, onih od kojih žene u prozorima na suncu spremaju sirup za šerbe ili kuhaju ružino slatko, za mene je postao uznemirujući, postao je izvor tjeskobe i strepnje, koje nikome, pa ni prijateljima, nisam mogao objasniti. Od ovog dana miris ruže za mene je postao mirisom ustaškog Poglavnika, i sve one tisuće najljepših ružinih cvjetova, deseci tisuća njih, čiji me je miris tad pogodio iz parfema koji je, vjerujem, Poglavnik na dar dobio od bugarskog poslanika, u mom su umu, u srcu, u onom dijelu imaginacije koji ne mogu kontrolirati tisuće i deseci tisuća mučenika, Srba, Jevreja i čestitih Hrvata, koji su postradali od zla koje se začelo i zapatilo u tom čovjeku. Ja znam da to nema smisla i da je posljedica neke moje lične neuroze, nečega što se drugih ne bi trebalo ticati, znam da je to samo groteskni slučaj nekoga kratkog živčanog spoja, ali meni od ovoga dana ruže vonjaju na masovne grobnice.”
Susret s Poglavnikom i najvećim hvatskim književnikom našega doba, kako se za Milu Budaka službeno govorilo i pisalo, nije potrajao više od pola sata. Uz mnogo šutnje, praznoga govora o ničemu, uz pokoju bolećivu i nostalgičnu o bosanskome djetinjstvu, i Poglavnikove pohvale Andrićevu pismu i stilu, “Đerzelez jedan je od naših, kada tu vašu pripovijetku čitam, ja vidim svoje veterane s Lipara, iz Italije i iz Jankovca. Ja tog čovjeka prosto znam!”, govorio je Pavelić, a zatim je, bez uvoda rekao ono glavno: od Ive Andrića revolucionarne hrvatske vlasti ne očekuju ništa, osim da piše. Što će i o čemu će pisati, to je njegova stvar. U to se ustaše ne misle miješati. Svi mi smo tu zbog Hrvatske. I svi smo prolazni, a ona je vječna. Vi ste tu da je zapišete za vječnost, a kojim ćete riječima to učiniti i kakvim pričama, to je vaša stvar, vaš posao, rekao je Pavelić. Tako, ili nekako slično, jer sam Andrić nikada o tome ni riječi nije napisao ili izgovorio. O jeziku kojim je Andrić pisao u posljednjih petnaestak godina, o srpskoj ekavici, kao ni o godinama koje je proveo u kraljevskoj diplomaciji, pa ni o njegovoj poslaničkoj službi u Beču, tom prilikom Ante Pavelić nije govorio.
Nakon što između trojice muškaraca u refektoriju više nije bilo riječi, pojavio se, kao da ga je netko zvao, onaj isti protegljasti fratar. Pavelić i Budak su se nakon pomalo formalnog rukovanja sami zaputili prema jednim vratima, a fratar je Andrića poveo prema onim suprotnim. Kako je blagovaonica imala samo dvoja vrata, i jedna su vodila prema javnim prostorijama, crkvi i izlazu, kamo su se to zaputili poglavnik i njegov doglavnik, mislio je Andrić. Prema redovničkim ćelijama, ali što će oni tamo? Kao u priči o Baš Čeliku bilo je u svemu ovom nečega što se ne bi smjelo znati.
U petak, 4. aprila 1941. Krleža je, čini se, doživio slom živaca. Bela ga je ostavila u postelji kada je ujutro krenula na Bajlonijevu pijacu, pa u pozorište – cekere će ostaviti kod Rajke, da se ne vraća kući – odakle će, nakon probe kod Bogdanovića, koji za Krležu ima nekakve knjige. Vratila se, mrtva umorna, s dva cekera puna povrća i zimskih jabuka, te s jutenom vrećom punom knjiga, i našla ga kako leži na krevetu, prevraćen, u nekom neprirodnom položaju, kao da je leđima zalijepljen za postelju, a križima izvrnuo se na stranu. I takav prelomljen samo ječi!
Uplašila se kad ga je vidjela, sve joj je poispadalo iz ruku, porazbijala su se jaja, što ih je Rajka od sebe i od svojih koka pridodala, pomislila je da ga je šlag trefio. Dozivala ga je, ali on je i dalje samo stenjao i povremeno, sam za sebe ponavljao: Strašno, majko moja, kako je strašno!
Istrčala je iz stana, trčala po stepenicama i dozivala. U samo nekoliko je mjeseci Bela Krleža progovorila beogradskom ekavicom i u precizno umekšanim intonacijama Olge Dobrović, ali sad se izgubila i u njezinim su se krikovima po stubištu smjenjivali njezini prirodni lički i zagrebački glasovi. Tek tad ju je, čini se, Krleža čuo. Bit će da ga je prenula sva ta neprilična vika i da ga je indiskrecija Belina nehotična, izazvana brigom za njegov život protresla i povratila iz stanja posvemašnjeg rastrojstva. Međutim, i dalje se nije mogao micati.
Došla je s doktorom Kleinom, koji je već nekoliko dana, tačnije od vojnog udara i Simovićevog preuzimanja vlasti, boravio u stanu u potkrovlju, sam bez supruge. Nešto smo se posvađali, rekao je kad su se sreli na susreli u haustoru. Iz nekog je razloga to djelovalo uvjerljivo: Kleinova gospođa Stana, rođena Đurić, bila je, kako se zlobno govorilo, Ribnikareva raspuštenica, a ako se već od jednog rastavila, zašto se s drugim ne bi barem svađala… Ali ni Krleža, ni Bela nisu povjerovali u tu priču o svađi. Nešto mnogo mračnije od bračnih prepiraka navelo je doktora Kleina, čuvenog beogradskog liječnika, psihijatra i psihoanalitičara da se skloni u tavanski stan jedne otužne dorćolske četverokatnice.
Bez riječi prišao je njegovoj postelji, sjeo i dalje ništa ne govoreći, spustio je ruku na oznojenu i zgrčenu Krležinu šaku, i rekao: “Što je ovo s nama, dragi moj Krleža?” Na to se šaka rastvorila, tijelo na postelji se opustilo, i on je, umjesto da nešto odgovori, zaplakao.
Nakon toga Krleža se vraća k sebi. Pomalo se diže na noge. Svi ga mišići bole. Ne zna što mu se dogodilo. Sklanja pogled od Kleina. Posramio se vlastitih suza. Jedite hranu u kojoj ima kalija, doktor mu govori, da rastjera neugodne misli. U vrijeme dok je Krleža bio zaručen za Editu Velićku, studenticu medicine, Židovku, ona je, ambiciozna cura, u Beč iz Zagreba mladome doktoru Kleinu donosila rane Krležine ekspresionisičke radove. Bio je fasciniran, rekao joj je neka čuva tog mladića, bit će on veliki pisac, tako veliki da će njegova djela, možda, spasiti svijet. Smijala se, mislila je da se on sa njom šali. Oboje su bili iz Vukovara, samo što je on bio dvije godine stariji, te po njenom osjećaju mnogo, mnogo mudriji. Općenito, doktor Hugo Klein bio je među najmudrijim ljudima koje se moglo sresti u Jugoslaviji između ratova. Njegova je mudrost bila ispunjena užasom, pa ga se Krleža malo plašio. Ali ničije mu pohvale u ona rana doba nisu tako godile kao te Kleinove, za koje je tek posredno čuo.
Kasnije je Velićka njega ostavila. Naprosto je raskinula zaruke, onako kako su to činile mlade i hirovite gospodične njezina naraštaja. Ali Krležu taj prekid nije potresao. Zato što je već bio zagrijan za učiteljicu Belu, tješio je samoga sebe. Jer onaj drugi razlog glasio bi da mu je laknulo što ga ona ostavlja, kao što je i njezinoj obitelji, vjerojatno, laknulo nakon što više nisu bili zajedno. Njezinu ocu, koliko god bio liberalan, nije odgovarao zet komunist, koji je pritom i katolik. Njemu, pak, život će biti jednostavniji ako mu žena nije Židovka. U tome nije bilo upravo nimalo šovinizma. Samo oprez pred onim što vrijeme donosi i želja da se strada radi vlastitih ideala, radi svoje lude glave i onog što je u njoj, a ne radi znaka koji si stekao rođenjem i nosiš ga posred čela. Poslije se Edita s Belom sprijateljila. Pomagala im je u grdna vremena, a sad gdje li je? Mogao bi upitati Kleina, zna li.
Dan kasnije, u subotu 5. aprila 1941. Krleža se oporavlja od onoga što je doživio. Klein navraća oko podne. Govori mu da bi se, možda, mogao naručiti kod internista, doktora Jovanovića, on je dobar. Krleža prihvaća savjet, ako ništa drugo, porazgovorit će sa čovjekom. Ali velika povijest je, prije nego sudbina, odrediti da Miroslav Krleža nikad ne sretne doktora Jovanovića. Internista, ali to će biti neki drugi beogradski liječnik, neće Krleža vidjeti sve do 1947. i svog izlaska iz zatvora.
U nedjelju ujutro, u vrijeme kada ni Bela i Krleža, ni njihov nenadani susjed Hugo Klein u pravilu nisu budni, avionska bomba pada na zgradu u Carigradskoj 17. Od svih stanara preživjela je nekim čudom samo osamdesetsedmogodišnja gospođa Roza Abraham sa svojim dvanaestogodišnjim muškim pinčom. Stanovali su na prvome katu, a izvučeni su ispod gomile cigli, kreča i maltera. Oboje živi, neozlijeđeni i izgubljeni.
Krležu je spasila nesanica. Bela bi, možda, i spavala, vjerojatno bi, jer je prespavala nebrojene njegove nesanice, ali nije mogla od brige da mu opet ne dođe – ono. Zbog te ga je brige i nagovorila da se obuku i da prošetaju. Samo mi još treba da me hapse zbog romantičnih noćnih šetnji, bunio se. Ama tko će te hapsiti, uzvraćala je i vukla ga iz kreveta. Sat ili dva kasnije, nije više bilo stana u kojem su živjeli, ni postelje iz koje su se digli. Nestalo je popluna koji mu je pružao sigurnost, razorena je njegova jorgan-planina, i Krleža se našao pod golim i okrutnim nebom.
Sljedećih tjedana njih dvoje tumaraju po Beogradu, nekoliko noći spavaju kod Dobrovića, koji je sasvim izvan sebe od straha i nemira, “kao da njegovu čvrstu unutrašnju konstituciju, tu veličanstvenu katedralu Petrove svijesti nacisti podvrgnuli istome onom nasumičnom i divljačkom bombardmanu kojim je zasut Beograd”. Zatim su kod nekih seljaka u Mirijevu, kojima ih je na brigu poslao Marko Ristić. Svojih stvari uglavnom više nemaju. Krleža se žali da nema knjiga. Potom kaže da ne vidi čitati, da gubi vid i da se redak u knjizi koju čita – u seljakovoj kući našao je jednu knjigu, i to baš Dragišine “Crvene magle” – najprje pretvara u niz međusobno nepovezanih slova, pa u zamućenu debelu crnu crtu, nalik ishijadičnom živcu, kako ga prikazuju na crtežima iz anatomskih atlasa, koja zatim, ta crta, nestaje u sivome ništa. Ja slijepim, ili ja ludim, govori Beli.
To je subjektivna, njegova strana života u te dane dugoga travanjskog bunila, koje se produžava do duboku u svibanj, kada njemačke okupacijske vlasti po Beogradu i Srbiji usporedo provode dva postupka: kažnjavaju, odvode, ubijaju za svaku sitnicu, pokazujući na taj način domaćemu svijetu koja je njegova mjera, “to je naročit postupak” – piše Krleža u eseju “Oganj i suze Ivana Kapistrana” – “kojim Nijemci ljude po Srbiji, mahom obične, nepismene i duhom evropskoga humanizma nedotaknute seljake utjeruju u suru i u strašno saznanje da nisu više ljudi nego su psi, a oni, ti neprosvijećeni srbijanski seljaci u opancima i sa šajkačama, s volterovskom uzvišenošću i nadahnućem, odbijaju to prihvatiti”. “Tako u Srbiji 1941. započinje rat.”, piše Krleža u tekstu koji će, krajem osamdesetih, pred nove hrvatsko-srpske ratove, postati crta imaginarne, književne i poetičke fronte između jednih i drugih.
Bela, pak, u to vrijeme ne odlazi u Narodno pozorište. Okupacijski komesarijat nije još uvijek uspostavljen, ali u drugom društveno preobražujućem postupku, Nijemci su u potrazi za onima koji će činiti unutarnju strukturu njihove vlasti, a koje ćemo u budućnosti nazivati domaćim izdajnicima. Među prvima im se nudi Stojadinovićev ministar unutrašnjih dela Milan Aćimović, karijerni policajac, koji ima praktična znanja, a bijesno mrzi komuniste. Tu je i vođa Zbora i srpsko-jugoslavenski pseudonacist Dimitrije Ljotić, ali Nijemci od njega otpočetka pomalo zaziru. Previše je u Ljotića mutne vjere i ideologije, a malo praktičnih umijeća. On bi da netko drugi ubija umjesto njega, a to ne ide, to Nijemce ne zanima. Osim toga, Ljotićeva perspektiva je takva da on u njoj Srbe vidi među nadljudima, a ne među ostalim psima. Čak i ako su Srbi za njega nadpsi, to je i dalje za Nijemce neprihvatljivo. Tako kocka pada na Milana Aćimovića. “On je to pseto koje upravlja psetarom.”, kako piše Krleža. Ali pozorište će za njegove kratke uprave ostati zatvoreno.
U toj skupini koju Nijemci odmah pronalaze, ili koja im se na uslugu ponudi, najviše je, razumljivo, policajaca i policijskih žbirova raznih vrsta. Među njima najdragocjeniji: Dragi Jovanović, prijeratni pomoćnik upravnika grada Beograda i vjerojatno najefikasniji istrebljivač komunista i njihovih simpatizera u Kraljevini Jugoslaviji. Tri su policajca obilježila Krležin život: Janko Bedeković u Zagrebu, Dragi Jovanović u Beogradu, a treći? O trećem ćemo kad na njega dođe red.
Što to ima u tom pečujskom kadetu, neostvarenom vojniku, hobističkom vojnom strategu, salonskom lenjinisti, građanskom intelektualcu i vjerojatno najgromovitijem ako već ne i najdarovitijem našem piscu, te naravno komunistu i Jugoslavenu, a pritom ukletom Hrvatu, što policajce inspirira da sva svoja znanja, tehničke i ljudske potencijale u jednom trenutku ulažu u to da ga zgaze kao gnjidu?
Dakle, čim su ga Nijemci postavili za komandanta Žandarmerije – na tom će mjestu vrlo kratko ostati – Dragi Jovanović pokreće hajku na Krležu. Obilazi beogradske književnice, upada glumcima i umjetnicima u stanove, čak i on osobno, ali češće njegovi najbliži suradnici, psihopatski tipovi, grmalji dječje pameti i manijakalnih karaktera, spremni na sve. Plaše djecu, šamaraju žene i kućne pomoćnice… Ne bira Jovanović samo one koji bi po bilo kojoj osnovi Krleži mogli biti bliski. Ustvari, zanimljiviji su mu oni koji ga nikad nisu sreli, ne poznaju ga ili su njegovi književni i teatarski oponenti. Na njih i na njihove domove najtvrđe udara i višekratno kidiše.
Krleža, Krleža, Krleža…, širi se glas ranjenim i izluđenim Beogradom. Krleža, Krleža, Krleža… kao krasta, kao herpes, kao guka pod pazuhom i čir koji nikako da se raspukne. Oko tog imena, oko te riječi čije unutarnje značenje nije poznato svima koji ponavljaju Krleža, Krleža, Krleža… stvara se sanitarni kordon. Dragi Jovanović okružuje Krležu posvemašnjim strahom i prezirom. On možda i zna gdje se početkom lipnja 1941. Bela i Krleža, u Mirijevu su, i on pokušava čitati “Crvene magle”, ali ga ne hapsi, nego se sadistički iživljava na tom “narušenom građanskom licu”, navodi ga da mu se sam preda, pristajući ama baš na sve, pa i na to da njemačkim psima bude pas, ili da se objesi na štaglju, u Mirijevu, daleko od sebe i od svega.
Dvojica, drugi dio
Iz rukopisa “Moje stvari”
U vrlo svijetlom i prostranom refektoriju ugledao je raspelo, a ispod raspela sjedi, pa na noge skače, književnik Mile Budak. Ministar bogoštovlja i nastave, ustaški doglavnik, u ustaškoj odori i u dubokim njemačkim jahačim čizmama, tri godine od njega stariji, njegov sarajevski gimnazijski drug. “Ivo, ahbabu dragi!”, širi ruke domaćin, pa ga prima u zagrljaj. Andrić se ne sjeća da su se ikad upoznali. Tri su godine velika razlika u gimnazijska doba, premda ih dijeli samo jedna generacija. Ali društvo im je bilo različito. “Otkad se mi samo nismo vidjeli!”, nastavlja Budak, pa s objema rukama prihvaća Ivinu desnicu. Tako on nastoji opkoračiti vrijeme između 1910, kada maturira, i 1941. kada Hrvatska uskrsava, jer je sve što se zbilo između toga obilježeno nesnošljivošću i podrazumijevajućim međusobnim neprijateljstvom. Obojica su revolucionari, samo što je jedan hrvatski i ustaški revolucionar, a drugi je vodio revoluciju za izgubljenu stvar, za Jugoslaviju i za Karađorđeviće. Obojica su pisci: jedan je pisac ličkoga sela i hrvatske povijesne i političke nevolje, pisac vojske koja je stradala u porazu 1918, dok je drugi pisac Bosne i zapetljane bosanke povijesnice. Jedan je advokat i hrvatski mučenik, žrtva jugoslavenskih policijskih atentatora, borac na život i smrt, koji je svoj život i živote svojih bližnjih na kocku stavio za Hrvatsku. Drugi je kraljevski diplomat i Stojadinovićev politički komesar. Prvi je imao malo vremena za pisanje, pa je morao pisati brzo i mnogo. Morao vulkanskom silinom iz sebe izrigati svoje romane i priče. Drugi je za svoje bosanske pisanije, teftere i hatišerife imao svo vrijeme ovoga svijeta, pa je pisao polako i temeljito. Za drugoga kažu da je silno darovit, za prvog da je pučki i seljački pisac. Oni koji ga cijene kažu da je on hrvatski Knut Hamsun. Premda bi njemu samome, Mili Budaku, možda bilo milije da je on hrvatski Ivo Andrić.
Kako se on zapravo osjeća, dok uzvikuje: “Ivo, ahbabu dragi!”? Kao mučenik za hrvatsku stvar i za uskrsnuće Tomislavova kraljevstva, Budak je presretan što je pred oltar hrvatske slobode priveo sina razmetnoga, pritom velikoga hrvatskog pisca, do kojeg Poglavnik naviše i drži upravo zato što su obojica od istoga sjemena bosanskog hrvatstva, koje je, eto, kod njih dvojice tako različitim plodovima rodilo. Kao romanopisac i mislilac, te kao tašto ljudsko stvorenje, Budak bi bio mnogo sretniji da na Andrićevu mjestu sad vidi onoga koji je ostao u Beogradu. Miroslav Krleža mu je, naime, i tematski, i stilski mnogo dalji i tuđiji od Andrića, ali premda je Krleža, za razliku od Andrića, komunist, on je, za razliku od Andrića, i iskreni Hrvat. A Krležina književnost pritom nikad se neće ni susresti, ni uspoređivati s njegovom, Budakovom književnošću. Da nije bio takav, nemoguć i odbojan, mogli su njih dvojica imenjaka biti najbolji prijatelji. Tako je, pomalo sa čežnjom, mislio Budak, dok su posred puste samostanske blagovaonice, njih dvojica muškaraca, stajali sami pokraj praznih, uz stol uredno poredanih, sedamdeset stolica. Ponudio bi Andrića da sjednu, ali nije znao kako bi sjedili: jedan kraj drugog ili jedan preko puta drugog? Ako sjednu jedan uz drugog, bit će to pomalo neugodno. Mogli bi izgledati kao dva nastrana nesretnika usred pustog refektorija. A ako bi da sjednu jedan preko puta drugog, Andrića bi posjeo tu, a sam bi morao da obiđe cijeli taj dugi, u veliko “U” savijeni stol, pa da dođe preko puta njega. Ne bi li tako on, ustaški doglavnik i ministar, djelovao malo budalasto?
“Doktor Pavelić vam se ispričava”, rekao je, “pola sata kasni, jer prima rumunjsko vojno izaslanstvo. Tako vam je to znate kada se gradi država, kao kad kuću podižete, zidanje, fasada, stolarija, bravarija, sve vam vrijeme na kuću ode!”
“Znam, znam”, odgovara Andrić, “to je baš tako, dobro ste rekli, kažu da se naš čovjek triput u životu bratimi, dvaput odlazi u rat, a samo jednom gradi kuću.”
“Interesantno, nisam tu izreku čuo.”
“Da, da…”, zamišljeno će Andrić, nakon čega ga podiđe neka zlovolja i muka, jer je tako, iz čista mira, da nečim začara tu sirovu ličku pamet, izmislio poslovicu. I slabo ju je nekako izmislio, tako da ništa ne znači i ne govori, a naročito ni ne zvuči. Bolju bi i stariju poslovicu izmislio neki
pijani i nepismeni seoski nazdravičar.
Pola sata kasnije, i ni minute više, pojavio se Ante Pavelić.
“Mrk, nemio čovjek, od onih kakvih nema mnogo koji u zbilji izgledaju kao na fotografiji. Nimalo razlike između Poglavnika u kinožurnalu i tog čovjeka koji kao da se upravo iz sjenke ovaploćuje i pretvara u tijelo, u meso ljudsko i u kost koja to meso drži na okupu, u procesu nekom u kojem zaista ima nečega vrlo mračnog, i koji u tom trenutku mene podsjeća na neko naopako uskrsnuće, u pad ljudski i u deresurekciju. I sad taj čovjek hita prema meni preko blagovaonice, ispružio je ruku, rastegao lice u osmijeh prihvaćanja. Ne prođe više ni dana da mi to ne padne na um i da se onda iznova ne mislim o tome jesam li se ja tad osmijehivao njemu. Ne znam, niti mi to netko može reći.”
Rukovali su se, a Andrić to je rukovanje doživio vrlo intenzivno. Govorio je o mesnatoj šaci i mekanim dlanovima, “čovjeka koji u životu nije pokosio livadu ni sagradio kuću”, i o “mirisu Poglavnikovom, u kojemu čuju se bugarske ruže, probrane tisuće, deseci tisuća najmirisnijih cvjetova u našemu svijetu, njihovih znalačkom rukom podrezanih glava i razabranih latica, mirisu do tog trenutka posve neočekivanom, jer u njemu kao da ima nečega damskog, što više pristaje gospođama našim bosanskim i hanumama, nego njemu. Ali od ovog dana parfemi u kojima osjeti se nota bugarskih ruža, a onda i sam miris ruža baštenskih, onih od kojih žene u prozorima na suncu spremaju sirup za šerbe ili kuhaju ružino slatko, za mene je postao uznemirujući, postao je izvor tjeskobe i strepnje, koje nikome, pa ni prijateljima, nisam mogao objasniti. Od ovog dana miris ruže za mene je postao mirisom ustaškog Poglavnika, i sve one tisuće najljepših ružinih cvjetova, deseci tisuća njih, čiji me je miris tad pogodio iz parfema koji je, vjerujem, Poglavnik na dar dobio od bugarskog poslanika, u mom su umu, u srcu, u onom dijelu imaginacije koji ne mogu kontrolirati tisuće i deseci tisuća mučenika, Srba, Jevreja i čestitih Hrvata, koji su postradali od zla koje se začelo i zapatilo u tom čovjeku. Ja znam da to nema smisla i da je posljedica neke moje lične neuroze, nečega što se drugih ne bi trebalo ticati, znam da je to samo groteskni slučaj nekoga kratkog živčanog spoja, ali meni od ovoga dana ruže vonjaju na masovne grobnice.”
Susret s Poglavnikom i najvećim hvatskim književnikom našega doba, kako se za Milu Budaka službeno govorilo i pisalo, nije potrajao više od pola sata. Uz mnogo šutnje, praznoga govora o ničemu, uz pokoju bolećivu i nostalgičnu o bosanskome djetinjstvu, i Poglavnikove pohvale Andrićevu pismu i stilu, “Đerzelez jedan je od naših, kada tu vašu pripovijetku čitam, ja vidim svoje veterane s Lipara, iz Italije i iz Jankovca. Ja tog čovjeka prosto znam!”, govorio je Pavelić, a zatim je, bez uvoda rekao ono glavno: od Ive Andrića revolucionarne hrvatske vlasti ne očekuju ništa, osim da piše. Što će i o čemu će pisati, to je njegova stvar. U to se ustaše ne misle miješati. Svi mi smo tu zbog Hrvatske. I svi smo prolazni, a ona je vječna. Vi ste tu da je zapišete za vječnost, a kojim ćete riječima to učiniti i kakvim pričama, to je vaša stvar, vaš posao, rekao je Pavelić. Tako, ili nekako slično, jer sam Andrić nikada o tome ni riječi nije napisao ili izgovorio. O jeziku kojim je Andrić pisao u posljednjih petnaestak godina, o srpskoj ekavici, kao ni o godinama koje je proveo u kraljevskoj diplomaciji, pa ni o njegovoj poslaničkoj službi u Beču, tom prilikom Ante Pavelić nije govorio.
Nakon što između trojice muškaraca u refektoriju više nije bilo riječi, pojavio se, kao da ga je netko zvao, onaj isti protegljasti fratar. Pavelić i Budak su se nakon pomalo formalnog rukovanja sami zaputili prema jednim vratima, a fratar je Andrića poveo prema onim suprotnim. Kako je blagovaonica imala samo dvoja vrata, i jedna su vodila prema javnim prostorijama, crkvi i izlazu, kamo su se to zaputili poglavnik i njegov doglavnik, mislio je Andrić. Prema redovničkim ćelijama, ali što će oni tamo? Kao u priči o Baš Čeliku bilo je u svemu ovom nečega što se ne bi smjelo znati.
U petak, 4. aprila 1941. Krleža je, čini se, doživio slom živaca. Bela ga je ostavila u postelji kada je ujutro krenula na Bajlonijevu pijacu, pa u pozorište – cekere će ostaviti kod Rajke, da se ne vraća kući – odakle će, nakon probe kod Bogdanovića, koji za Krležu ima nekakve knjige. Vratila se, mrtva umorna, s dva cekera puna povrća i zimskih jabuka, te s jutenom vrećom punom knjiga, i našla ga kako leži na krevetu, prevraćen, u nekom neprirodnom položaju, kao da je leđima zalijepljen za postelju, a križima izvrnuo se na stranu. I takav prelomljen samo ječi!
Uplašila se kad ga je vidjela, sve joj je poispadalo iz ruku, porazbijala su se jaja, što ih je Rajka od sebe i od svojih koka pridodala, pomislila je da ga je šlag trefio. Dozivala ga je, ali on je i dalje samo stenjao i povremeno, sam za sebe ponavljao: Strašno, majko moja, kako je strašno!
Istrčala je iz stana, trčala po stepenicama i dozivala. U samo nekoliko je mjeseci Bela Krleža progovorila beogradskom ekavicom i u precizno umekšanim intonacijama Olge Dobrović, ali sad se izgubila i u njezinim su se krikovima po stubištu smjenjivali njezini prirodni lički i zagrebački glasovi. Tek tad ju je, čini se, Krleža čuo. Bit će da ga je prenula sva ta neprilična vika i da ga je indiskrecija Belina nehotična, izazvana brigom za njegov život protresla i povratila iz stanja posvemašnjeg rastrojstva. Međutim, i dalje se nije mogao micati.
Došla je s doktorom Kleinom, koji je već nekoliko dana, tačnije od vojnog udara i Simovićevog preuzimanja vlasti, boravio u stanu u potkrovlju, sam bez supruge. Nešto smo se posvađali, rekao je kad su se sreli na susreli u haustoru. Iz nekog je razloga to djelovalo uvjerljivo: Kleinova gospođa Stana, rođena Đurić, bila je, kako se zlobno govorilo, Ribnikareva raspuštenica, a ako se već od jednog rastavila, zašto se s drugim ne bi barem svađala… Ali ni Krleža, ni Bela nisu povjerovali u tu priču o svađi. Nešto mnogo mračnije od bračnih prepiraka navelo je doktora Kleina, čuvenog beogradskog liječnika, psihijatra i psihoanalitičara da se skloni u tavanski stan jedne otužne dorćolske četverokatnice.
Bez riječi prišao je njegovoj postelji, sjeo i dalje ništa ne govoreći, spustio je ruku na oznojenu i zgrčenu Krležinu šaku, i rekao: “Što je ovo s nama, dragi moj Krleža?” Na to se šaka rastvorila, tijelo na postelji se opustilo, i on je, umjesto da nešto odgovori, zaplakao.
Nakon toga Krleža se vraća k sebi. Pomalo se diže na noge. Svi ga mišići bole. Ne zna što mu se dogodilo. Sklanja pogled od Kleina. Posramio se vlastitih suza. Jedite hranu u kojoj ima kalija, doktor mu govori, da rastjera neugodne misli. U vrijeme dok je Krleža bio zaručen za Editu Velićku, studenticu medicine, Židovku, ona je, ambiciozna cura, u Beč iz Zagreba mladome doktoru Kleinu donosila rane Krležine ekspresionisičke radove. Bio je fasciniran, rekao joj je neka čuva tog mladića, bit će on veliki pisac, tako veliki da će njegova djela, možda, spasiti svijet. Smijala se, mislila je da se on sa njom šali. Oboje su bili iz Vukovara, samo što je on bio dvije godine stariji, te po njenom osjećaju mnogo, mnogo mudriji. Općenito, doktor Hugo Klein bio je među najmudrijim ljudima koje se moglo sresti u Jugoslaviji između ratova. Njegova je mudrost bila ispunjena užasom, pa ga se Krleža malo plašio. Ali ničije mu pohvale u ona rana doba nisu tako godile kao te Kleinove, za koje je tek posredno čuo.
Kasnije je Velićka njega ostavila. Naprosto je raskinula zaruke, onako kako su to činile mlade i hirovite gospodične njezina naraštaja. Ali Krležu taj prekid nije potresao. Zato što je već bio zagrijan za učiteljicu Belu, tješio je samoga sebe. Jer onaj drugi razlog glasio bi da mu je laknulo što ga ona ostavlja, kao što je i njezinoj obitelji, vjerojatno, laknulo nakon što više nisu bili zajedno. Njezinu ocu, koliko god bio liberalan, nije odgovarao zet komunist, koji je pritom i katolik. Njemu, pak, život će biti jednostavniji ako mu žena nije Židovka. U tome nije bilo upravo nimalo šovinizma. Samo oprez pred onim što vrijeme donosi i želja da se strada radi vlastitih ideala, radi svoje lude glave i onog što je u njoj, a ne radi znaka koji si stekao rođenjem i nosiš ga posred čela. Poslije se Edita s Belom sprijateljila. Pomagala im je u grdna vremena, a sad gdje li je? Mogao bi upitati Kleina, zna li.
Dan kasnije, u subotu 5. aprila 1941. Krleža se oporavlja od onoga što je doživio. Klein navraća oko podne. Govori mu da bi se, možda, mogao naručiti kod internista, doktora Jovanovića, on je dobar. Krleža prihvaća savjet, ako ništa drugo, porazgovorit će sa čovjekom. Ali velika povijest je, prije nego sudbina, odrediti da Miroslav Krleža nikad ne sretne doktora Jovanovića. Internista, ali to će biti neki drugi beogradski liječnik, neće Krleža vidjeti sve do 1947. i svog izlaska iz zatvora.
U nedjelju ujutro, u vrijeme kada ni Bela i Krleža, ni njihov nenadani susjed Hugo Klein u pravilu nisu budni, avionska bomba pada na zgradu u Carigradskoj 17. Od svih stanara preživjela je nekim čudom samo osamdesetsedmogodišnja gospođa Roza Abraham sa svojim dvanaestogodišnjim muškim pinčom. Stanovali su na prvome katu, a izvučeni su ispod gomile cigli, kreča i maltera. Oboje živi, neozlijeđeni i izgubljeni.
Krležu je spasila nesanica. Bela bi, možda, i spavala, vjerojatno bi, jer je prespavala nebrojene njegove nesanice, ali nije mogla od brige da mu opet ne dođe – ono. Zbog te ga je brige i nagovorila da se obuku i da prošetaju. Samo mi još treba da me hapse zbog romantičnih noćnih šetnji, bunio se. Ama tko će te hapsiti, uzvraćala je i vukla ga iz kreveta. Sat ili dva kasnije, nije više bilo stana u kojem su živjeli, ni postelje iz koje su se digli. Nestalo je popluna koji mu je pružao sigurnost, razorena je njegova jorgan-planina, i Krleža se našao pod golim i okrutnim nebom.
Sljedećih tjedana njih dvoje tumaraju po Beogradu, nekoliko noći spavaju kod Dobrovića, koji je sasvim izvan sebe od straha i nemira, “kao da njegovu čvrstu unutrašnju konstituciju, tu veličanstvenu katedralu Petrove svijesti nacisti podvrgnuli istome onom nasumičnom i divljačkom bombardmanu kojim je zasut Beograd”. Zatim su kod nekih seljaka u Mirijevu, kojima ih je na brigu poslao Marko Ristić. Svojih stvari uglavnom više nemaju. Krleža se žali da nema knjiga. Potom kaže da ne vidi čitati, da gubi vid i da se redak u knjizi koju čita – u seljakovoj kući našao je jednu knjigu, i to baš Dragišine “Crvene magle” – najprje pretvara u niz međusobno nepovezanih slova, pa u zamućenu debelu crnu crtu, nalik ishijadičnom živcu, kako ga prikazuju na crtežima iz anatomskih atlasa, koja zatim, ta crta, nestaje u sivome ništa. Ja slijepim, ili ja ludim, govori Beli.
To je subjektivna, njegova strana života u te dane dugoga travanjskog bunila, koje se produžava do duboku u svibanj, kada njemačke okupacijske vlasti po Beogradu i Srbiji usporedo provode dva postupka: kažnjavaju, odvode, ubijaju za svaku sitnicu, pokazujući na taj način domaćemu svijetu koja je njegova mjera, “to je naročit postupak” – piše Krleža u eseju “Oganj i suze Ivana Kapistrana” – “kojim Nijemci ljude po Srbiji, mahom obične, nepismene i duhom evropskoga humanizma nedotaknute seljake utjeruju u suru i u strašno saznanje da nisu više ljudi nego su psi, a oni, ti neprosvijećeni srbijanski seljaci u opancima i sa šajkačama, s volterovskom uzvišenošću i nadahnućem, odbijaju to prihvatiti”. “Tako u Srbiji 1941. započinje rat.”, piše Krleža u tekstu koji će, krajem osamdesetih, pred nove hrvatsko-srpske ratove, postati crta imaginarne, književne i poetičke fronte između jednih i drugih.
Bela, pak, u to vrijeme ne odlazi u Narodno pozorište. Okupacijski komesarijat nije još uvijek uspostavljen, ali u drugom društveno preobražujućem postupku, Nijemci su u potrazi za onima koji će činiti unutarnju strukturu njihove vlasti, a koje ćemo u budućnosti nazivati domaćim izdajnicima. Među prvima im se nudi Stojadinovićev ministar unutrašnjih dela Milan Aćimović, karijerni policajac, koji ima praktična znanja, a bijesno mrzi komuniste. Tu je i vođa Zbora i srpsko-jugoslavenski pseudonacist Dimitrije Ljotić, ali Nijemci od njega otpočetka pomalo zaziru. Previše je u Ljotića mutne vjere i ideologije, a malo praktičnih umijeća. On bi da netko drugi ubija umjesto njega, a to ne ide, to Nijemce ne zanima. Osim toga, Ljotićeva perspektiva je takva da on u njoj Srbe vidi među nadljudima, a ne među ostalim psima. Čak i ako su Srbi za njega nadpsi, to je i dalje za Nijemce neprihvatljivo. Tako kocka pada na Milana Aćimovića. “On je to pseto koje upravlja psetarom.”, kako piše Krleža. Ali pozorište će za njegove kratke uprave ostati zatvoreno.
U toj skupini koju Nijemci odmah pronalaze, ili koja im se na uslugu ponudi, najviše je, razumljivo, policajaca i policijskih žbirova raznih vrsta. Među njima najdragocjeniji: Dragi Jovanović, prijeratni pomoćnik upravnika grada Beograda i vjerojatno najefikasniji istrebljivač komunista i njihovih simpatizera u Kraljevini Jugoslaviji. Tri su policajca obilježila Krležin život: Janko Bedeković u Zagrebu, Dragi Jovanović u Beogradu, a treći? O trećem ćemo kad na njega dođe red.
Što to ima u tom pečujskom kadetu, neostvarenom vojniku, hobističkom vojnom strategu, salonskom lenjinisti, građanskom intelektualcu i vjerojatno najgromovitijem ako već ne i najdarovitijem našem piscu, te naravno komunistu i Jugoslavenu, a pritom ukletom Hrvatu, što policajce inspirira da sva svoja znanja, tehničke i ljudske potencijale u jednom trenutku ulažu u to da ga zgaze kao gnjidu?
Dakle, čim su ga Nijemci postavili za komandanta Žandarmerije – na tom će mjestu vrlo kratko ostati – Dragi Jovanović pokreće hajku na Krležu. Obilazi beogradske književnice, upada glumcima i umjetnicima u stanove, čak i on osobno, ali češće njegovi najbliži suradnici, psihopatski tipovi, grmalji dječje pameti i manijakalnih karaktera, spremni na sve. Plaše djecu, šamaraju žene i kućne pomoćnice… Ne bira Jovanović samo one koji bi po bilo kojoj osnovi Krleži mogli biti bliski. Ustvari, zanimljiviji su mu oni koji ga nikad nisu sreli, ne poznaju ga ili su njegovi književni i teatarski oponenti. Na njih i na njihove domove najtvrđe udara i višekratno kidiše.
Krleža, Krleža, Krleža…, širi se glas ranjenim i izluđenim Beogradom. Krleža, Krleža, Krleža… kao krasta, kao herpes, kao guka pod pazuhom i čir koji nikako da se raspukne. Oko tog imena, oko te riječi čije unutarnje značenje nije poznato svima koji ponavljaju Krleža, Krleža, Krleža… stvara se sanitarni kordon. Dragi Jovanović okružuje Krležu posvemašnjim strahom i prezirom. On možda i zna gdje se početkom lipnja 1941. Bela i Krleža, u Mirijevu su, i on pokušava čitati “Crvene magle”, ali ga ne hapsi, nego se sadistički iživljava na tom “narušenom građanskom licu”, navodi ga da mu se sam preda, pristajući ama baš na sve, pa i na to da njemačkim psima bude pas, ili da se objesi na štaglju, u Mirijevu, daleko od sebe i od svega.