Dvije pjesme

LJUBAV PO GODIŠNJIM DOBIMA

Najčešće su me ostavljale u proljeće
Kad sve budi se i raste
Procvjeta mi tuga
Probehara očajanje 

Dijete sam avgustovske žege
Znojne ruke babice prvo me okupale
Sad su mi ljeta sve kraća
I sve me rjeđe zagrljali znoje 

Uspomene namaštam da manje bole
I uvijek sve umekšam neminovnostima
Neki vole jesen što kiša često pada
Ja što niko ne pomisli da mi je kragna uplakana 

Samo sam jednom zimi voljen
A tad nije bilo snijega
Pa sjećanja ne znaju kako u paru gažena
Pršti bjelina pod nogama

 

BILJEŠKE LIRSKOG SUBJEKTA

1. 

Dočekao sam punih dvadeset i pet
Pa mogu napraviti prvo sabiranje

Ako poživim tri takva računa
Taman ću znati kakav je saldo
Šta sam sabrao ja, a šta je život oduzeo

Ta matematika ne uči se u školi
Računsku operaciju za kvalitet života
Ne računa kalkulator već sjećanja

2.

Od imovine imam
star kofer čemerne nutrine
i zabluda pun štek 

Ružno djetinjstvo uljepšavali mi snovi
Zrelost me probudila
Ne postoji cifra zaborav da kupi 

Životarim i slabo spavam
jer samo tako nemam noćne more
što moram često pregurati dan 

3.

Majka reče:
Izgleda, nisam te rodila da radiš
već da opjevaš radničku klasu 

Otac reče:
tvoj jedini siguran put je u propast
sve ostalo su iznenađenja 

Pjesma reče:
kap u oceanu kad umisli da je talas
briše dječije dvorce u pijesku

 

Mirza Pinjić 23. 04. 2023.