Priče o biljkama/5

Maline (Rubus idaeus)

Danas mi je termin, trebala sam biti u rodilištu, a umjesto toga primičem se vrhu Učke. Negdje ispod Vojaka nailazim na nekoliko crvenih malina pa umorno zastajem i sladim se. Sin se zadovoljno meškolji u mom trbuhu, i njemu paše ovaj šećer. Lijepo mu je i ne želi van.

Kao mala provela sam mnoštvo dana u malinjaku koji je davno posadio djed. Bila je to starinska, mirisna sorta samostojećih biljaka koje bi rodile dva puta, početkom ljeta i ponovno na jesen. U gustišu malina raskrčile smo čistine koje su nam bile kućice za igru, tu bi se čučeći smijuljile, zamišljale da živimo neke druge, odrasle živote i usput zobale sitne plodove. Kada su moji počeli neposredno pokraj graditi kuću, malinjak je polako iščezao, skupa s našim dječjim igrama.

U moj pazinski vrt presađujem nekoliko sačuvanih starinskih sadnica koje se ubrzo počinju nekontrolirano širiti, stvarajući nešto nalik onom starom malinjaku. I u ovaj se sada zavlače susjedove mačke i moja djeca, probijaju kroz njega stazice i uživaju u plodovima. S vremenom djeca odrastaju, a maline napada neki virus i one polako odumiru, nestajući po drugi put iz moga života.

 

Bijeli jasenak (Dictamnus albus)

U šetnji bijelim putem kroz šumarke i livade iznad Tinjanske drage pažnju mi privuče ugodan, limunast miris. Onda ugledam ljepoticu dostojnu tog mirisa, iznad zelenog lisnatog grma uvis pruža grane pune velikih mirisnih cvjetova. Tako je lijepa da bih je najradije nabrala za u vazu.

Poslije je povremeno viđam, najčešće je prvo namirišem, a zatim tražim pogledom. Za mene je to istarska biljka, nikada je nisam srela u Slavoniji. I ne znam joj ime, ne znam niti kako bih ga otkrila, prijatelji s kojima je srećem također je ne poznaju. Srećom, njeno ime me samo pronalazi. U nekoj grupi na facebooku u kojoj učim o samoniklom bilju pojavljuje se njezina slika i ime: bijeli jasenak. Sada mogu dalje slijediti niti i slagati priču. Najupečatljivija priča koja je prati jest legenda da je jasenak bio gorući grm iz biblijske priče o Mojsiju. Naime, cvjetovi ispuštaju hlapljivu, lakozapaljivu tvar koja se, kažu članci, ponekad zapali. Zbog toga je na engleskom zovu gorući grm. A ja sada, kada je namirišem, osim cvijeta pokušavam negdje uočiti i čudesne lebdeće plamičke koje zamišljam kada je se sjetim.

 

Marihuana (Cannabis sativa)

Negdje krajem srednje škole dobila sam od prijatelja suhi list marihuane, isprešan za herbarij. Uzgojio ga je među nekim kukuruzima koje je biljka na kraju prerasla, pokušao me zadiviti, neiskusnu i naivnu djevojčicu. Prvi put osjetila sam strah i uzbuđenje zbog skrivanja zabranjene biljke. Premetala sam taj list po omiljenim knjigama, brinula se da ga ne pronađu mama i tata, branila prijateljima da ga smrve u neki džoint. Kako sam polako zaboravljala na prijatelja, zaboravila sam i na list koji je ostao u nekoj knjizi iz tog vremena, možda kod Hessea ili Huxleya, čeka neko novo odrastanje da ga onako ishlapljenog netko pronađe i začudi se.

Konoplju sam zatim viđala kako izmrcvareno raste po prozorima studentskih soba, u bujnim razraslim vrtovima skrivena među paradajzima, čak i u zapuštenim gradskim žardinjerama provocirajući prolaznike. Sveprisutna zabranjena biljka.

Godinama kasnije u društvu sam nekog talijanskog stolara, pijuckamo vino, on vadi kutiju trave. Na kutiji jasno piše Cannabis sativa, 104 eura. Objašnjava mi da je zbog bolnih leđa dobiva na recept, sve mu plaća država Italija. Dok se on opušta, ja se čudim kako te jedna država za istu stvar kažnjava, a druga časti.

Jana Prević Finderle 21. 04. 2023.