Bajramska

Svake predbajramske večeri, na kuhinjskom stolu, ispisivao sam na parčetu papira plan i program obilaska slavljeničkih kuća i uspijevao da izvedem prilično pouzdan predračun. Vodeći se iskustvom prethodnih Bajrama, uzimajući u obzir visinu datuma, sezonu, godišnje doba, znao sam što se narednog dana može skupiti. Pare su se brojale, naravno.

Ujutro, na Bajram, sami ili češće sa nekim starijim, počeli bismo obilazak najbližih: babe, stričevi, tetke… I, tu je, s prihodne strane gledano, vrlo rijetko bilo iznenađenja. To su bile ustaljene, uhodane tarife.

Drugog bajramskog dana sakupljale su se pozrnice, pa je svaki novčić bio čisti ćar i prebacivanje norme. Pošli bismo, tada, buljuk nas, širom komšiluka, od vrata do vrata, izvikujući još s kapije nešto nalik na čestitku. Stali bismo pred vrata i čekali.

Stari Sait živio je sam, u kućerku na dnu sokaka. Ušli bismo u njegovo dvorište i ako bi po njemu bile razbacane kocke šećera, vratili se odmah nazad. Nema tu para, znali smo, samo kocke šećera. Naši su ih prethodnici odmah bacilli za Saitom, čim im ih je dao. A dao im je kocke šećera jer ništa drugo nije ni imao…

E, ali jednom je njegovo dvorište bilo čisto, nigdje pobacanog šećera i to je pobudilo neku nadu. I zbilja: Sait se nekako dokotrljao do nas – a bilo nas je mašala – i svakome dao po jednu žutu paru, ko zna otkud i kako stečenu. Bio je srećan kao malo dijete, a mi samo iznenađeni.

Mislim da narednog Bajrama Sait nije bio kod kuće. Počivao je na ljepšem mjestu od njegove oronule kućice i, siguran sam, sladio se rajskim hurmama, umjesto kocki šećera…



Muzafer Čauši 20. 04. 2023.