Ko se od koga dijeli, ovdje, gdje nema raskrsnice, samo puteljak koji će, korak dva, ne više, nestati? Juče je bilo sasvim drugačije, ovo tijelo, nijemo, jedva sam osjećao, kad bih smoren i zadihan, pogledao šta mi je dato, kao glumcu koji će, tek u predstavi, pri kraju, otkriti svoju ulogu. Ova čula, što su potrošena, beskorisna i mrtva, čak i ako se na tren posvete svojoj pravoj svrsi, prva su me izdala, sasvim posprdno, brehtovski. Srodio si se sa svojom ulogom, u prašini i blatu, samotnog djetinjstva, prigrlio tijelo, svoje, jedino, ne misleći na moguću podvalu, izdaju, prevaru koja će da potraje, cijeli ljudski vijek. Vježbao si ga, trošio dane i godine, da bi se, poput onih jačih, ljepših, u svemu vidljivijih, razlikovao u gomili, kao mali ulični svjetionik. Nije obećavalo, sve je tu bilo nijemo, samo je prihvatalo moju upornost, da se pretvori u princa, ko zna čega, ko zna koga izmaštanog kraljevstva. Kad mu je dodijalo, ovom tijelu, otreslo se, izmislilo bolest, kao neprelazni zid. Prvi put sam postao svjestan naše razlike, začuđen mudrošću tijela što ćuti i trpi. Ko sam ja, ako nisam ovaj što tijelo vježba? Budi drugačiji, reklo mi je kroza san, nisam tvoja mjera, ni tvoj smisao, samo kostim. Budi drugačiji, bubnjalo mi je u utrobi. Zar i ona misli i govori? pitalo me nešto što je htjelo da bude neko, taj budući. Utroba moja, tijelo moje, sada već istrošeno, koliko još koračaja do kraja puteljka gdje ćemo se rastati, bez pozdrava kao neznanci? Ne, pitanja su potrošena, nema odgovora.
STAZA
Mislio sam, kad sam mislio, ako sam mislio, da tražim, da biram između ovog ili onog, vidljivog i jasnog, svima ponuđenog, u svemu, kao samotnik, među drugim samotnicima, uspinjući se i kad sam se spuštao, leteći i kad sam padao, sve kroza san, sve od ovoga do onoga, trena, ili mjesta, govora ili ćutanja. Možda i nisam mislio, samo je tako izgledalo, ako bih stao, na odmorištu, gdje se osvratalo, mjerilo, tek tu smotreno, samo koji tren, dok ne bih dalje pošao, povučen, gurnut, u šipražje, ko zna čega, riječi, zvukova, dozivanja i prizivanja, ko zna zašto. Je li ovo sada, što činim, slovo po slovo, neka misao, na odmorištu, od koga staza, sada sasvim jasna, vidljiva ne okom, što zamućeno vidi ono što je prošlo, a duša sve skupa, gdje je odjednom odvojeno, vidljivo svim što od početka bijaše moje? Ne da biram, ne da tražim, jer je bilo sa mnom stvoreno, u osvit svijeta što se, tamo kud vodi ova staza, svodi na tačku, nego da mu se priklonim, da ga prihvatim, kao sa mnom stvorenim, u meni skrivenim putem.
Dvije pjesme
TIJELO I JA
Ko se od koga dijeli, ovdje, gdje nema raskrsnice,
samo puteljak koji će, korak dva, ne više, nestati?
Juče je bilo sasvim drugačije, ovo tijelo, nijemo,
jedva sam osjećao, kad bih smoren i zadihan,
pogledao šta mi je dato, kao glumcu koji će,
tek u predstavi, pri kraju, otkriti svoju ulogu.
Ova čula, što su potrošena, beskorisna i mrtva,
čak i ako se na tren posvete svojoj pravoj svrsi,
prva su me izdala, sasvim posprdno, brehtovski.
Srodio si se sa svojom ulogom, u prašini i blatu,
samotnog djetinjstva, prigrlio tijelo, svoje,
jedino, ne misleći na moguću podvalu, izdaju,
prevaru koja će da potraje, cijeli ljudski vijek.
Vježbao si ga, trošio dane i godine, da bi se,
poput onih jačih, ljepših, u svemu vidljivijih,
razlikovao u gomili, kao mali ulični svjetionik.
Nije obećavalo, sve je tu bilo nijemo, samo je
prihvatalo moju upornost, da se pretvori u princa,
ko zna čega, ko zna koga izmaštanog kraljevstva.
Kad mu je dodijalo, ovom tijelu, otreslo se,
izmislilo bolest, kao neprelazni zid.
Prvi put sam postao svjestan naše razlike,
začuđen mudrošću tijela što ćuti i trpi.
Ko sam ja, ako nisam ovaj što tijelo vježba?
Budi drugačiji, reklo mi je kroza san,
nisam tvoja mjera, ni tvoj smisao, samo kostim.
Budi drugačiji, bubnjalo mi je u utrobi.
Zar i ona misli i govori? pitalo me nešto
što je htjelo da bude neko, taj budući.
Utroba moja, tijelo moje, sada već istrošeno,
koliko još koračaja do kraja puteljka
gdje ćemo se rastati, bez pozdrava kao neznanci?
Ne, pitanja su potrošena, nema odgovora.
STAZA
Mislio sam, kad sam mislio, ako sam mislio,
da tražim, da biram između ovog ili onog,
vidljivog i jasnog, svima ponuđenog, u svemu,
kao samotnik, među drugim samotnicima,
uspinjući se i kad sam se spuštao, leteći
i kad sam padao, sve kroza san, sve od ovoga
do onoga, trena, ili mjesta, govora ili ćutanja.
Možda i nisam mislio, samo je tako izgledalo,
ako bih stao, na odmorištu, gdje se osvratalo,
mjerilo, tek tu smotreno, samo koji tren,
dok ne bih dalje pošao, povučen, gurnut,
u šipražje, ko zna čega, riječi, zvukova,
dozivanja i prizivanja, ko zna zašto.
Je li ovo sada, što činim, slovo po slovo,
neka misao, na odmorištu, od koga staza,
sada sasvim jasna, vidljiva ne okom,
što zamućeno vidi ono što je prošlo,
a duša sve skupa, gdje je odjednom odvojeno,
vidljivo svim što od početka bijaše moje?
Ne da biram, ne da tražim, jer je bilo
sa mnom stvoreno, u osvit svijeta što se,
tamo kud vodi ova staza, svodi na tačku,
nego da mu se priklonim, da ga prihvatim,
kao sa mnom stvorenim, u meni skrivenim putem.