Teatar Ulysses druge godine novoga milenija – ili prve, ovisi o brojanju – osnovali su Borislav Vujčić i Rade Šerbedžija. Bilo je proljeće 2001, možda svibanj, sunčan dan u Teslinoj ulici; sreo sam Boru i on mi je onim svojim tihim, vazda ispričavajućim glasom, rekao da Rade i on osnivaju kazalište na Brijunima. Nisam zakolutao očima, premda mi se, vjerujem, na licu vidjelo što o tome mislim. Rano sam stekao uvjerenje, koje biva sve čvršće, da ovdje ne treba ništa osnivati. Samo se gubi vrijeme, gube se živci, a ne pokrene se nikad ništa. Naravno, nisam mu to rekao, štoviše kazao sam mu da je to baš krasno, i da vjerujem u njihovo kazalište. Boro se ponadao da ćemo surađivati. Da, svakako. I tako smo se razišli. Niz Teslinu je vihorila, na suncu blještala njegova bijela košulja, sušena na čistom zabiokovskom zraku, i sve je bilo dobro. Pogotovo ovako u sjećanju.
Kasnije me je, dok sam mislio o Ulyssesu, čitao novinske intervjue, slušao vijesti, otpustila mrzovolja. Kao da sam sa zadrškom shvatio što mi je Boro Vujčić, zapravo, ispričao. Jest, osnivaju njih dvojica kazalište, ali ustvari to on, Boro, pomaže Radi da se vrati kući. Odisej se, dakle, vraća na Itaku. Hoće li ga se itko sjećati onakvog kakav im je svima do 1991. bio? Odisej je sin boli, a svaki je povratak nemoguć, Godinama kasnije naziv ovoga ljetnog teatra povezivat će se s Jamesom Joyceom, koji je živio u Trstu i u Puli, i s njegovim prevratničkim dablinskim romanom, ali meni će ostati ona prva asocijacija: to se Rade kao Odisej vraćao u domovinu, a Boro ga je dočekivao, jedini ga prepoznavši, kao njegov vjerni lovački pas Argo.
Je li neprilična usporedba čovjeka i psa. Inače jest, jer ljudi niti su vjerni, niti su dobri, pa takva usporedba promašuje istinu i vrijeđa pse. Ali u Borinom je slučaju drukčije. On je bio dobar, vjeran i mudar, prvi dramaturg Teatra Ulysses. Argo je uginuo kada je drugi put vidio gospodara, po njegovom povratku na Itaku. Boro Vujčić umro je četiri godine kasnije. Da nije bilo njega, Odisej ne bi bio siguran je li se to zaista vratio kući. Boro Vujčić bio je tu da Šerbedžiji stvori iluziju domovine.
Prva Ulyssesova predstava bio je Kralj Lear. Najvažniji naš Hamlet dostario je do uloge Leara. I trebalo mu je kazalište u kojem će ga odigrati. Za razliku od književnosti, pa i filma, nije moguće kazalište apatrida. Teatra ima dok je domovine, i svaki je glumac, svaki Hamlet, glumac i Hamlet jednoga vrlo određenog društva. Zajednica se otiskuje na licu teatra. Bez toga bi teatar bio bezličan. I svaki je kazališni glumac ukotvljen u jednom jeziku i kulturi. Glumci koji pripadaju cijelom svijetu u pravilu su, ili bez izuzetka, filmski glumci. Oproštaj s domovinom za glumca je oproštaj s teatrom. Zato je Rade Šerbedžija mogao glumiti Leara samo na Brijunima, u iluziji koju je stvarao s Borislavom Vujčićem.
Taj Šerbedžijin Lear istovremeno će biti njegov povratak i njegov konačni rastanak s teatrom. Hrvatskim teatrom. Povratak zato što je izišao na pozornicu nakon desetak godina pauze, istina ne u Zagrebu ili u Dubrovniku, tim povlašteno Šerbedžijinim gradovima tokom sedamdesetih i osamdesetih, nego u tvrđavi Minor, na morskoj granici jednoga velikog višenacionalnog imperija, ali ni to nije bilo dovoljno daleko da glumac ne uzruja i ne uznemiri pojedine svoje domoljubljem zadojene, manje darovite kolege. Rastanak zato što se Šerbedžija ni nakon petnaest godina postojanja Ulyssesa nije vratio u hrvatski teatar, i što je sada već pomalo i izvjesno da je njegov povratak nemoguć. O razlozima zašto je nemoguć mogla bi se napisati antropološka studija hrvatskoga glumišta, grupni portret s domovinom.
Nakon što je odigrao Leara, Šerbedžija je na Brijunima nastupio u nizu drugih predstava, igrajući s Perom Kvrgićem, Zlatkom Vitezom, Ivicom Vidovićem, Zijahom Sokolovićem… Ali ti ljetni izleti u teatar ne mijenjaju dojam da se Šerbedžija, možda, vratio u Hrvatsku, i da ga se posvuda ne gleda kao (neželjenog) gosta, ali se nije vratio u hrvatsko kazalište. A nakon dvadeset i pet godina odsustvovanja prekasno je da se to dogodi. Duže ga već nema nego što Odiseja na Itaki nije bilo.
U međuvremenu Ulysses je od ljeta do ljeta rastao, razvijao se, trajao i mimo Šerbedžije. Kroz Ulyssesove predstave prolazile su generacije mladih glumaca, iz Hrvatske i okolice, koji u svojim gradovima, zemljama i teatrima stvaraju neke nove kazališne zajednice, koje ištu buduće svoje Hamlete i Learove, i nastavlja se tako stvaranje, u koju se utiskuju neka nova društva, sa svojim društveno-političkim i povijesnim iskustvima. Brijunski im je teatar neka vrsta odmorišta i izuzetka od vladajućih repertoarnih i nacionalnih pravila, mjesto susreta i razumijevanja.
Četrnaest je godina prošlo od onoga slučajnog susreta na Teslinoj ulici. I da, mislim da je Boro Vujčić bio u pravu. Sve je trebalo učiniti, makar mislili kako je uzaludno. Ali u toj je uzaludnosti smisao i tajna teatra. Nakon što predstava završi, nema nijednoga čvrstog dokaza da je predstave ikad i bilo. Nakon što glumac siđe s pozornice, ostaju samo sjećanja, nesigurna, nepouzdana, možda i fantomska, na njegovu ulogu. Da nije kazališne zgrade, kazalište bi bilo lijepa varka, fatamorgana. A kako Ulysses nema svoju zgradu, on je sav od varke, privida i sjećanja. Pritom, u temeljima te varke stoji čisto prijateljstvo dvojice ljudi, koje se zatim razlistalo u niz novih prijateljstava, umjetničkih i privatnih. To dvoje je uvijek povezano. Daroviti nemaju razloga za neprijateljstvo, naročito u kazalištu.
Ulysses, jedna subjektivna povijest
Teatar Ulysses druge godine novoga milenija – ili prve, ovisi o brojanju – osnovali su Borislav Vujčić i Rade Šerbedžija. Bilo je proljeće 2001, možda svibanj, sunčan dan u Teslinoj ulici; sreo sam Boru i on mi je onim svojim tihim, vazda ispričavajućim glasom, rekao da Rade i on osnivaju kazalište na Brijunima. Nisam zakolutao očima, premda mi se, vjerujem, na licu vidjelo što o tome mislim. Rano sam stekao uvjerenje, koje biva sve čvršće, da ovdje ne treba ništa osnivati. Samo se gubi vrijeme, gube se živci, a ne pokrene se nikad ništa. Naravno, nisam mu to rekao, štoviše kazao sam mu da je to baš krasno, i da vjerujem u njihovo kazalište. Boro se ponadao da ćemo surađivati. Da, svakako. I tako smo se razišli. Niz Teslinu je vihorila, na suncu blještala njegova bijela košulja, sušena na čistom zabiokovskom zraku, i sve je bilo dobro. Pogotovo ovako u sjećanju.
Kasnije me je, dok sam mislio o Ulyssesu, čitao novinske intervjue, slušao vijesti, otpustila mrzovolja. Kao da sam sa zadrškom shvatio što mi je Boro Vujčić, zapravo, ispričao. Jest, osnivaju njih dvojica kazalište, ali ustvari to on, Boro, pomaže Radi da se vrati kući. Odisej se, dakle, vraća na Itaku. Hoće li ga se itko sjećati onakvog kakav im je svima do 1991. bio? Odisej je sin boli, a svaki je povratak nemoguć, Godinama kasnije naziv ovoga ljetnog teatra povezivat će se s Jamesom Joyceom, koji je živio u Trstu i u Puli, i s njegovim prevratničkim dablinskim romanom, ali meni će ostati ona prva asocijacija: to se Rade kao Odisej vraćao u domovinu, a Boro ga je dočekivao, jedini ga prepoznavši, kao njegov vjerni lovački pas Argo.
Je li neprilična usporedba čovjeka i psa. Inače jest, jer ljudi niti su vjerni, niti su dobri, pa takva usporedba promašuje istinu i vrijeđa pse. Ali u Borinom je slučaju drukčije. On je bio dobar, vjeran i mudar, prvi dramaturg Teatra Ulysses. Argo je uginuo kada je drugi put vidio gospodara, po njegovom povratku na Itaku. Boro Vujčić umro je četiri godine kasnije. Da nije bilo njega, Odisej ne bi bio siguran je li se to zaista vratio kući. Boro Vujčić bio je tu da Šerbedžiji stvori iluziju domovine.
Prva Ulyssesova predstava bio je Kralj Lear. Najvažniji naš Hamlet dostario je do uloge Leara. I trebalo mu je kazalište u kojem će ga odigrati. Za razliku od književnosti, pa i filma, nije moguće kazalište apatrida. Teatra ima dok je domovine, i svaki je glumac, svaki Hamlet, glumac i Hamlet jednoga vrlo određenog društva. Zajednica se otiskuje na licu teatra. Bez toga bi teatar bio bezličan. I svaki je kazališni glumac ukotvljen u jednom jeziku i kulturi. Glumci koji pripadaju cijelom svijetu u pravilu su, ili bez izuzetka, filmski glumci. Oproštaj s domovinom za glumca je oproštaj s teatrom. Zato je Rade Šerbedžija mogao glumiti Leara samo na Brijunima, u iluziji koju je stvarao s Borislavom Vujčićem.
Taj Šerbedžijin Lear istovremeno će biti njegov povratak i njegov konačni rastanak s teatrom. Hrvatskim teatrom. Povratak zato što je izišao na pozornicu nakon desetak godina pauze, istina ne u Zagrebu ili u Dubrovniku, tim povlašteno Šerbedžijinim gradovima tokom sedamdesetih i osamdesetih, nego u tvrđavi Minor, na morskoj granici jednoga velikog višenacionalnog imperija, ali ni to nije bilo dovoljno daleko da glumac ne uzruja i ne uznemiri pojedine svoje domoljubljem zadojene, manje darovite kolege. Rastanak zato što se Šerbedžija ni nakon petnaest godina postojanja Ulyssesa nije vratio u hrvatski teatar, i što je sada već pomalo i izvjesno da je njegov povratak nemoguć. O razlozima zašto je nemoguć mogla bi se napisati antropološka studija hrvatskoga glumišta, grupni portret s domovinom.
Nakon što je odigrao Leara, Šerbedžija je na Brijunima nastupio u nizu drugih predstava, igrajući s Perom Kvrgićem, Zlatkom Vitezom, Ivicom Vidovićem, Zijahom Sokolovićem… Ali ti ljetni izleti u teatar ne mijenjaju dojam da se Šerbedžija, možda, vratio u Hrvatsku, i da ga se posvuda ne gleda kao (neželjenog) gosta, ali se nije vratio u hrvatsko kazalište. A nakon dvadeset i pet godina odsustvovanja prekasno je da se to dogodi. Duže ga već nema nego što Odiseja na Itaki nije bilo.
U međuvremenu Ulysses je od ljeta do ljeta rastao, razvijao se, trajao i mimo Šerbedžije. Kroz Ulyssesove predstave prolazile su generacije mladih glumaca, iz Hrvatske i okolice, koji u svojim gradovima, zemljama i teatrima stvaraju neke nove kazališne zajednice, koje ištu buduće svoje Hamlete i Learove, i nastavlja se tako stvaranje, u koju se utiskuju neka nova društva, sa svojim društveno-političkim i povijesnim iskustvima. Brijunski im je teatar neka vrsta odmorišta i izuzetka od vladajućih repertoarnih i nacionalnih pravila, mjesto susreta i razumijevanja.
Četrnaest je godina prošlo od onoga slučajnog susreta na Teslinoj ulici. I da, mislim da je Boro Vujčić bio u pravu. Sve je trebalo učiniti, makar mislili kako je uzaludno. Ali u toj je uzaludnosti smisao i tajna teatra. Nakon što predstava završi, nema nijednoga čvrstog dokaza da je predstave ikad i bilo. Nakon što glumac siđe s pozornice, ostaju samo sjećanja, nesigurna, nepouzdana, možda i fantomska, na njegovu ulogu. Da nije kazališne zgrade, kazalište bi bilo lijepa varka, fatamorgana. A kako Ulysses nema svoju zgradu, on je sav od varke, privida i sjećanja. Pritom, u temeljima te varke stoji čisto prijateljstvo dvojice ljudi, koje se zatim razlistalo u niz novih prijateljstava, umjetničkih i privatnih. To dvoje je uvijek povezano. Daroviti nemaju razloga za neprijateljstvo, naročito u kazalištu.
2015.