U sedmoj-osmoj minuti utakmice sjetio sam se kako negdje u kući postoji boca šampanjca – gramatički korektno bilo bi reći pjenušca – stoji tu već sedam godina, ali ne bih je vjerojatno pronašao ni prepoznao među desetinama flaša, butelja i staklenki raznih vrsta, oblika i cijena, što se desetak godina gomilaju od podruma do tavana i trebale bi podsjećati na prigodu u kojoj su nam darivane, ali ne podsjećaju ni na što, jer se sve to zaboravi čim se dogodi, pa prođu neki dani i naiđe nova prigoda u kojoj nam opet poklone butelju vina, prošek, pjenušac, koji nikada neće biti popijeni.
Ali ovaj šampanjac, čiju bocu također ne pamtim, ni proizvođača, kao ni mjesto gdje sam je ostavio, ipak je nešto posebno. I to zato što je u međuvremenu postao tako poseban. Nije to bio kada nam je darivan, pa ga zato nisam ni zapamtio. U tom trenutku, prije sedam godina, svijet je drukčije izgledao, i bili smo živi među nekim drugim živima, te nam je jedan od njih, tada živih, kao znak zahvalnosti poklonio taj šampanjac. Za što nam je konkretno, njoj i meni, bio zahvalan, to nije za javnost, niti je za priču koja će sutra izaći u novinama, ali je njemu bilo važno. A bilo je važno i nama, pa sam se zato i sjetio boce sa šampanjcem – koji bi se gramatički pravilno trebalo nazvati pjenušcem – koja luta negdje po našoj seoskoj kući. Ali što bih s njom kada bi je kojim slučajem sad i našao? Ne pijem šampanjac, a ni uspomena nije baš sasvim vedra.
A onda je, negdje oko petnaeste minute, utakmica zbilja počela. Francuzi su poveli, kao što su na ovom čudnom svjetskom prvenstvu mnogi poveli protiv Hrvata, da bi zatim, desetak minuta kasnije, opet u intervalu koji kao da se ponavlja iz utakmice u utakmicu, Hrvati izjednačili.
Francuzi su bili impresionirani mjestom i situacijom u kojoj su se zatekli – Moskva 2018, finale Svjetskog prvenstva, svečane lože, bogatstvo i sjaj epohe, i dojam da se ovakvo što većini njih, ipak, dogodi jednom u životu – Hrvati su opet bili mrtvi hladni, sva jedanaestorica njih, uvjereni u vlastitu veličinu i snagu, sasvim oslobođeni pritiska individualne psihologije i kolektivnih emocionalnih posrnuća. Očekivano, oni su imali igru u nogama, određivali su tok i ritam igre, dok su se njihovi impresionirani suparnici držali onako kako se drže slabiji protiv vrlo jakih, kao kad bi onih godina u šesnaestini finala Kupa maršala Tita Famos iz Hrasnice zaigrao protiv, štajaznam, na primjer Hajduka. Dugo, šokantno dugo nisu Francuzi uspijevali da dođu do hrvatskog šesnaesterca. I onda kada su došli – jedanaesterac. Najbolji hrvatski igrač na ovom prvenstvu zaigrao je rukom, kao košarkaš koji će povesti loptu, ali bio je to jedna od situacija koje se ne vide i kakvih je u nogometu naših dojučerašnjih života, pa i u finalima svjetskih prvenstava bilo mnoštvo, i uvijek bi se nakon utakmice reklo: da, to je trebao biti penal, samo što ga nitko nije vidio. Uvođenje svevidećeg, božanskog oka u nogomet promijenit će percepciju igre.
I onda su se, jedan ispred drugog, našli hrvatski golman – daleko najzaslužniji čovjek pod zvijezdom nebeskom što je Hrvatska prošla u osminu i četvrtinu finala, i vjerojatno najbolji francuski igrač današnjice. Vratar se, lišen izmišljenog handkeovskog straha od jedanaesterca, raširio golem i strašan od stative do stative, dok je Francuz, gradsko dijete, delikatnog europskog podrijetla, djelovao kao da se usrao ko grlica. I vjerojatno jest bio prestravljen, ali pravi tipovi u svakom trenutku umiju kontrolirati svoj strah. Tako je završilo prvo poluvrijeme.
U poluvremenu sam, slušajući na televiziji bivšeg hrvatskog nogometaša, inače jednog od onih pristojnih i relativno rječitih ljudi, kakvih je je, zapravo, malo među današnjim nogometašima, kao i među televizijskim novinarima, ponovo mislio o onom zagubljenom šampanjcu – koji ćemo gramatički korektno ponovo nazvati pjenušcem – pa sam mislio o delikatnoj gramatici srca, o nizu asocijacija i mreži sjećanja koja je mene u ovaj dan, dok se naokolo zbivaju kolektivne ekstaze, tako opsesivno vratio čovjeku kojemu dugujem šampanjac koji sasvim sigurno neću popiti, ali mi je, eto, najednom postao jedna od važnijih boca alkoholnog pića u životu.
Drugo poluvrijeme poteklo je na malo drukčiji način. Čak i ako se nešto promijenilo u postavci igre, a nije, ali čak i da jest, samo što to ne primjećuje laičko oko vježbano na četrdeset i petogodišnjem iskustvu gledanja nogometnih utakmica, ono što je bilo mnogo važnije i što je praktično presudilo utakmicu jest da Francuzi više nisu bili impresionirali ni isprepadani, oslobodili su se opterećenja velikom i neponovljivom životnom prilikom. I zato su dali treći, pa četvrti gol, i zato su mogli dati i peti. Na kraju, zato se njihov golman onako i poigravao hrvatskim napadačem, tako da mu je ovaj, kao zadnjem mamurnom diletantu iz nižerazrednog kluba, zabio gol. Čuj ti golmana koji malne u svom petercu dribla protivničkog igrača! Ali i to je već bio samo znak da se Francuzi više ne boje.
Što im je to bilo, zašto su se uplašili Hrvata? Ili su, poput reportera Hrvatske televizije, i oni stvarno povjerovali da je ovo put u besmrtnost? Nogomet je igra koja s besmrtnošću nema ama baš nikakve veze, sve dok se ne pojavi pisac koji će ga opjevati. Ako njega nema, onda imate ozbiljne probleme s nogometnom besmrtnošću.
I tu se opet vraćam na onu bocu s početka i iz sredine priče, koja bi, pretpostavljam, izazvala snažan prasak, e kad bih je pronašao i kad bih je pokušao otvoriti. Kao što, u to sam već sasvim siguran, neću učiniti, ni danas, ni za godinu dana, nikad. Tu bocu smo nas dvoje, možda već i pretpostavljate, dobili od jednoga takvog pisca, od Tomislava Židaka. On je u ovim novinama stvarao mitologike Nogometnog kluba Dinamo, a onda, kada bi igrala reprezentacija, i hrvatskog nogometa. Uzdizao je igrače na visinu nekoga zamišljenog domaćeg Olimpa, koji istina je, taj Olimp, nije bitno premašivao visine zagrebačkog Sljemena, budući da su se Židakove mitologike ticale jednoga poprilično lokalnog nogometnog svijeta. Niti je on pisao o svjetskim igračima – nekad davno Latinoamerikanci su u nas imali svog velikog pjesnika u Zvonimiru Amigu Magdiću – niti je njegova čitateljska publika izlazila daleko iz lokalnih okvira. Ali svaki je odistinski mit, osim onih nekoliko općih i globalnih, vrlo lokalan i pripada jednom uskom i zatvorenom svijetu. Židakov mit o Štefu Lamzi, kao i antički mit o bogu Zevsu.
Meni će ovo finale biti obilježeno odsustvom Tomislava Židaka, njegovom za mene sasvim nevjerojatnom neprisutnošću. Da, otpočetka je, ili od časa kada je stigla vijest o njegovoj smrti, bilo jasno da će nogometa biti i nakon Židaka. Ali tko bi rekao da će hrvatska reprezentacija ući u finale Svjetskog prvenstva, a da njega, eto, neće biti. I tko će onda napisati mitologiju sinoćnje jedanestorice? Našlo bi se onih koji o nogometnoj strategiji znaju više nego što je znao Židak, kao što postoji barem jedan – inače, moj prijatelj, i jedan od najboljih pisaca ovog jezika – koji piše ljepše, literarnije i nadasve tačnije od Židaka, ali nitko kao on nije, niti će, sastavljati mitove o živim hrvatskim igračima. Mogao je to, jer nije zazirao od kolektivnih emocija, niti je imao ambicija da preodgaja masu i ide uz nos većinskom mišljenju. Upravo suprotno, sve bi to on umiješao i upotrijebio u svom tekstu. Židak je u svakom trenutku bio upravo onakav kakva je Hrvatska, naravno ona nogometna, samo malo pristojniji, finiji i bolji od nje, te neusporedivo darovitiji za priču.
Bio je savršen režiser kolektivnih osjećaja u nogometu. I ja sad zamišljam što bi on i kako napisao o ovom finalu i o prvome svom posthumnom Svjetskom prvenstvu, na kojemu se, barem kada je o Hrvatskoj riječ, a njega je mimo Dinama istinski zanimala još samo nogometna Hrvatska, dogodilo čudo. Ima li čuda ako nema Židaka?
Nogomet je, u to nema baš nikakve sumnje, manji od života. Kao što je manji i od rata. Nogometom se široke narodne mase oslobađaju socijalnih i poneke privatne frustracije, ali to oslobađanje traje kratko, po prilici kao i efekt borbe gladijatora u antičkoj areni. Priča ga, međutim, može učiniti većim od života. To je Tomislav Židak dobro znao i savršeno je vladao gramatikom kolektivnih osjećaja u Hrvata. Samo tako se ispisuju mitovi, nogometni i svi drugi.
Ima li čuda ako nema Židaka?
U sedmoj-osmoj minuti utakmice sjetio sam se kako negdje u kući postoji boca šampanjca – gramatički korektno bilo bi reći pjenušca – stoji tu već sedam godina, ali ne bih je vjerojatno pronašao ni prepoznao među desetinama flaša, butelja i staklenki raznih vrsta, oblika i cijena, što se desetak godina gomilaju od podruma do tavana i trebale bi podsjećati na prigodu u kojoj su nam darivane, ali ne podsjećaju ni na što, jer se sve to zaboravi čim se dogodi, pa prođu neki dani i naiđe nova prigoda u kojoj nam opet poklone butelju vina, prošek, pjenušac, koji nikada neće biti popijeni.
Ali ovaj šampanjac, čiju bocu također ne pamtim, ni proizvođača, kao ni mjesto gdje sam je ostavio, ipak je nešto posebno. I to zato što je u međuvremenu postao tako poseban. Nije to bio kada nam je darivan, pa ga zato nisam ni zapamtio. U tom trenutku, prije sedam godina, svijet je drukčije izgledao, i bili smo živi među nekim drugim živima, te nam je jedan od njih, tada živih, kao znak zahvalnosti poklonio taj šampanjac. Za što nam je konkretno, njoj i meni, bio zahvalan, to nije za javnost, niti je za priču koja će sutra izaći u novinama, ali je njemu bilo važno. A bilo je važno i nama, pa sam se zato i sjetio boce sa šampanjcem – koji bi se gramatički pravilno trebalo nazvati pjenušcem – koja luta negdje po našoj seoskoj kući. Ali što bih s njom kada bi je kojim slučajem sad i našao? Ne pijem šampanjac, a ni uspomena nije baš sasvim vedra.
A onda je, negdje oko petnaeste minute, utakmica zbilja počela. Francuzi su poveli, kao što su na ovom čudnom svjetskom prvenstvu mnogi poveli protiv Hrvata, da bi zatim, desetak minuta kasnije, opet u intervalu koji kao da se ponavlja iz utakmice u utakmicu, Hrvati izjednačili.
Francuzi su bili impresionirani mjestom i situacijom u kojoj su se zatekli – Moskva 2018, finale Svjetskog prvenstva, svečane lože, bogatstvo i sjaj epohe, i dojam da se ovakvo što većini njih, ipak, dogodi jednom u životu – Hrvati su opet bili mrtvi hladni, sva jedanaestorica njih, uvjereni u vlastitu veličinu i snagu, sasvim oslobođeni pritiska individualne psihologije i kolektivnih emocionalnih posrnuća. Očekivano, oni su imali igru u nogama, određivali su tok i ritam igre, dok su se njihovi impresionirani suparnici držali onako kako se drže slabiji protiv vrlo jakih, kao kad bi onih godina u šesnaestini finala Kupa maršala Tita Famos iz Hrasnice zaigrao protiv, štajaznam, na primjer Hajduka. Dugo, šokantno dugo nisu Francuzi uspijevali da dođu do hrvatskog šesnaesterca. I onda kada su došli – jedanaesterac. Najbolji hrvatski igrač na ovom prvenstvu zaigrao je rukom, kao košarkaš koji će povesti loptu, ali bio je to jedna od situacija koje se ne vide i kakvih je u nogometu naših dojučerašnjih života, pa i u finalima svjetskih prvenstava bilo mnoštvo, i uvijek bi se nakon utakmice reklo: da, to je trebao biti penal, samo što ga nitko nije vidio. Uvođenje svevidećeg, božanskog oka u nogomet promijenit će percepciju igre.
I onda su se, jedan ispred drugog, našli hrvatski golman – daleko najzaslužniji čovjek pod zvijezdom nebeskom što je Hrvatska prošla u osminu i četvrtinu finala, i vjerojatno najbolji francuski igrač današnjice. Vratar se, lišen izmišljenog handkeovskog straha od jedanaesterca, raširio golem i strašan od stative do stative, dok je Francuz, gradsko dijete, delikatnog europskog podrijetla, djelovao kao da se usrao ko grlica. I vjerojatno jest bio prestravljen, ali pravi tipovi u svakom trenutku umiju kontrolirati svoj strah. Tako je završilo prvo poluvrijeme.
U poluvremenu sam, slušajući na televiziji bivšeg hrvatskog nogometaša, inače jednog od onih pristojnih i relativno rječitih ljudi, kakvih je je, zapravo, malo među današnjim nogometašima, kao i među televizijskim novinarima, ponovo mislio o onom zagubljenom šampanjcu – koji ćemo gramatički korektno ponovo nazvati pjenušcem – pa sam mislio o delikatnoj gramatici srca, o nizu asocijacija i mreži sjećanja koja je mene u ovaj dan, dok se naokolo zbivaju kolektivne ekstaze, tako opsesivno vratio čovjeku kojemu dugujem šampanjac koji sasvim sigurno neću popiti, ali mi je, eto, najednom postao jedna od važnijih boca alkoholnog pića u životu.
Drugo poluvrijeme poteklo je na malo drukčiji način. Čak i ako se nešto promijenilo u postavci igre, a nije, ali čak i da jest, samo što to ne primjećuje laičko oko vježbano na četrdeset i petogodišnjem iskustvu gledanja nogometnih utakmica, ono što je bilo mnogo važnije i što je praktično presudilo utakmicu jest da Francuzi više nisu bili impresionirali ni isprepadani, oslobodili su se opterećenja velikom i neponovljivom životnom prilikom. I zato su dali treći, pa četvrti gol, i zato su mogli dati i peti. Na kraju, zato se njihov golman onako i poigravao hrvatskim napadačem, tako da mu je ovaj, kao zadnjem mamurnom diletantu iz nižerazrednog kluba, zabio gol. Čuj ti golmana koji malne u svom petercu dribla protivničkog igrača! Ali i to je već bio samo znak da se Francuzi više ne boje.
Što im je to bilo, zašto su se uplašili Hrvata? Ili su, poput reportera Hrvatske televizije, i oni stvarno povjerovali da je ovo put u besmrtnost? Nogomet je igra koja s besmrtnošću nema ama baš nikakve veze, sve dok se ne pojavi pisac koji će ga opjevati. Ako njega nema, onda imate ozbiljne probleme s nogometnom besmrtnošću.
I tu se opet vraćam na onu bocu s početka i iz sredine priče, koja bi, pretpostavljam, izazvala snažan prasak, e kad bih je pronašao i kad bih je pokušao otvoriti. Kao što, u to sam već sasvim siguran, neću učiniti, ni danas, ni za godinu dana, nikad. Tu bocu smo nas dvoje, možda već i pretpostavljate, dobili od jednoga takvog pisca, od Tomislava Židaka. On je u ovim novinama stvarao mitologike Nogometnog kluba Dinamo, a onda, kada bi igrala reprezentacija, i hrvatskog nogometa. Uzdizao je igrače na visinu nekoga zamišljenog domaćeg Olimpa, koji istina je, taj Olimp, nije bitno premašivao visine zagrebačkog Sljemena, budući da su se Židakove mitologike ticale jednoga poprilično lokalnog nogometnog svijeta. Niti je on pisao o svjetskim igračima – nekad davno Latinoamerikanci su u nas imali svog velikog pjesnika u Zvonimiru Amigu Magdiću – niti je njegova čitateljska publika izlazila daleko iz lokalnih okvira. Ali svaki je odistinski mit, osim onih nekoliko općih i globalnih, vrlo lokalan i pripada jednom uskom i zatvorenom svijetu. Židakov mit o Štefu Lamzi, kao i antički mit o bogu Zevsu.
Meni će ovo finale biti obilježeno odsustvom Tomislava Židaka, njegovom za mene sasvim nevjerojatnom neprisutnošću. Da, otpočetka je, ili od časa kada je stigla vijest o njegovoj smrti, bilo jasno da će nogometa biti i nakon Židaka. Ali tko bi rekao da će hrvatska reprezentacija ući u finale Svjetskog prvenstva, a da njega, eto, neće biti. I tko će onda napisati mitologiju sinoćnje jedanestorice? Našlo bi se onih koji o nogometnoj strategiji znaju više nego što je znao Židak, kao što postoji barem jedan – inače, moj prijatelj, i jedan od najboljih pisaca ovog jezika – koji piše ljepše, literarnije i nadasve tačnije od Židaka, ali nitko kao on nije, niti će, sastavljati mitove o živim hrvatskim igračima. Mogao je to, jer nije zazirao od kolektivnih emocija, niti je imao ambicija da preodgaja masu i ide uz nos većinskom mišljenju. Upravo suprotno, sve bi to on umiješao i upotrijebio u svom tekstu. Židak je u svakom trenutku bio upravo onakav kakva je Hrvatska, naravno ona nogometna, samo malo pristojniji, finiji i bolji od nje, te neusporedivo darovitiji za priču.
Bio je savršen režiser kolektivnih osjećaja u nogometu. I ja sad zamišljam što bi on i kako napisao o ovom finalu i o prvome svom posthumnom Svjetskom prvenstvu, na kojemu se, barem kada je o Hrvatskoj riječ, a njega je mimo Dinama istinski zanimala još samo nogometna Hrvatska, dogodilo čudo. Ima li čuda ako nema Židaka?
Nogomet je, u to nema baš nikakve sumnje, manji od života. Kao što je manji i od rata. Nogometom se široke narodne mase oslobađaju socijalnih i poneke privatne frustracije, ali to oslobađanje traje kratko, po prilici kao i efekt borbe gladijatora u antičkoj areni. Priča ga, međutim, može učiniti većim od života. To je Tomislav Židak dobro znao i savršeno je vladao gramatikom kolektivnih osjećaja u Hrvata. Samo tako se ispisuju mitovi, nogometni i svi drugi.