Sevdah, queer tužaljke i balkanski religijski imaginarij
Svaki kraj svijeta, svaki otok, svaka geografski i etnografski jasno definirana pokrajina, od susjedne odijeljena širokom rijekom ili planinskim lancem, a u posljednjih nekoliko stoljeća čvrstom državnom granicom, ima svoju muziku i svoj specifičan pjesnički oblik, u koji njezini anonimni pjesnici i pjesnikinje upisuju iskustva zajednice, lokalne mitove i legende, opsesivne snove. Ponešto od svega toga postalo je planetarno čuveno i posvuda prisutno: blues, portugalski fado, napuljska kancona, ruska romansa, grčki rebetiko… Blues se, recimo, razlio svijetom, posvuda se tuži, stenje i pjeva, bluesmana se nađe od Grenlanda do Mongolije, Indonezije, Novog Zelanda. Ali i dalje postoji jasno odrediv zemljopisni prostor na kojemu je nastao prvi blues, postoje njegove kulturološke pretpostavke, a postoje i strahovi, strepnje, ljubavi, nevolje, radosti, postoje male ljudske povijesti, i nad njima čovjekova vjerovanja, iz kojih se rodio baš blues.
Bosna je mala balkanska zemlja, čije su granice odavno definirane, i koja je tokom svoje povijesti dugo bila najzapadnija pokrajina velikoga Osmanskog carstva. To ju je činilo u se zatvorenom, i od Europe vrlo udaljenom. Premda su i Bosna i Otomansko carstvo bili Europa, ali neka druga i drukčija Europa, kojom se oni prvi Europljani nikada nisu temeljitije bavili. U toj Bosni, sve do samog kraja devetnaestog stoljeća, jedva da je bilo pismenih. U svakoj generaciji, tokom sedamnaestog i osamnaestog stoljeća, pismeno je bilo, možda, po desetak-petnaest franjevačkih redovnika, koji su, uglavnom, ponešto zapisali na latinskom ili na narodnom jeziku, te poneki pravoslavni pop ili monah, koji je upisao poneku riječ u kroniku ili dnevnik na crkvenoslavenskom. U većim čaršijama našao se i kakav alim, islamski vjerski učenjak, koji bi arapskim pismom, na turskom, ili arapskim pismom na narodnom jeziku, zapisao neku svoju pjesmu, anegdotu, putopis, crticu, ili bi vodio dnevnik o životu u čaršiji. Sreo bi se još kakav pismeni Židov, opet vjerski učenjak, a možda i kakav avanturist, koji bi jedini poznavao više pisama i više književnih jezika, ali to bi zapravo bilo sve. Narod je bio savršeno napismen, tuđa mu je bila svaka knjiga, uključujući i svete knjige, a svoje je sjećanje, kao i svoju općeljudsku potrebu za pričom, pjesmom i književnošću, smještao u stihovane i rimovane epske i lirske narodne pjesme, koje bi se vrlo često glasno pjevale. Takva je, kažem, bila ta zemlja Bosna.
A onda je veliki i sjajni Otomanski imperij, nakon stoljeća umiranja, sasvim iznemogao, tako da više nije mogao kontrolirati rubove vlastitog teritorija. Balkan se već pretvorio u gangrenozno tkivo – i u okcidentalnu psovku i uvredu, što će ostati do danas, kada se na Zapadu riječ balkanizacija općenito smatra drugom riječju za civilizacijsku propast. Tada je, 1878. Austro-Ugarska dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu. S tom okupacijom započinje naše opismenjavanje i veliki, nikad dovršeni projekt modernizacije. U to doba po Bosni se, fascinantnom brzinom, iz malenih otomanskih kasaba razvijaju prvi pravi gradovi. Gradi se mreža željezničkih pruga, preko čijih se postaja Bosna fizički i duhovno povezuje sa svijetom. Vrijeme je to kada se širom zemlje otvaraju prve europske krčme i kavane, djeca kreću u školu, grade se prve gimnazije, cvjeta vjerski život, jer se različite, dubokim nepovjerenjem odijeljene zajednice, bore za crkveni i vjerski primat. To je fantastično zanimljivo vrijeme, o kojemu bi se trebali pisati romani, snimati filmovi i crtati velike i raskošne naracije u stripu.
Vrijeme se s dolaskom Europe u Bosnu najednom ubrzalo, a tradicionalne su epske i lirske forme usmene poezije, koje su obično obasezale po nekoliko stotina stihova, po krčmama i kavanama, i po preporođenim mahalama narastajućih gradova i varoši, zadobivale svoje nove, mnogo kraće i komprimirane oblike. U svakoj toj novoj pjesmi, koja bi se izvodila uz tradicionalne domaće žičane instrumente, uz saz, koji podsjeća na arapsku lutnju, uz tamburicu ili uz violinu, a zatim uz harmoniku koja upravo što je s Austrijancima došla u Bosnu iz Tirola, moralo je biti opričano i ispričano ono što se ranije ispjevavalo u dugim formama. Tako je, s dolaskom Austro-Ugarske nastala pjesma sevdalinka. Nastala je u krčmi i kavani, na avliji, na ulici i u bašči. Nastala je na samoj granici intimnoga i javnog svijeta, u nekom vrlo neobičnom obliku društvenosti, kakav se, vjerojatno, sreće, ili se nekad mogao sresti, u multietničkim i višekonfesionalnim zajednicama, po rubovima Istoka i Zapada. Živeći u međusobnom nepovjerenju i strahu, ali i u znatiželji i u stalnoj potrebi prepoznavanja sebe u drugome, ti ljudi stvarali su svoju neobičnu pjesmu, koja za razliku od bluesa, ili latinoameričkih pučkih muzičko-pjesničkih formi, nikada nije bila ritmom i melodijom do kraja definirana, nego se oduvijek bivala inkluzivna, otvorena za utjecaje, prilagodljiva i sveprožimajuća.
U ona prethodna, otomanska vremena, kada je vrijeme sporo prolazilo, u zatvorenoj zemlji, u kojoj jedva da su se čuli ikakvi vanjski glasovi, živjelo se u vrlo dugim povijesnim i kulturno-identitetskim frazama. Tako se i moglo dogoditi da Sefardi, španjolski Jevreji, koji su u Bosnu dolazili i naseljavali se već od sredine šesnaestog stoljeća, punih tri stoljeća, sve do dolaska Austro-Ugarske, sačuvaju svoj jezik, koji će se onda zvati ladino ili judeo–español, i svoje pjesme, tužne, čežnjive, vesele, obojene predjelima jednoga geografski veoma udaljenog svijeta, koje će pjevati po svojim kućama i avlijama, i koje će, naravno, neprestano slušati njihove inovjerne muslimanske i kršćanske komšije. Kako većina nikad ne uči jezik manjine, oni neće naučiti ladino, ali će prisvajati sefardske pjesme, preuzimati ih u cjelini ili samo djelomično, pa ih svjesno ili nesvjesno ugrađivati u vlastite svoje pjesme. A te njihove pjesme u sebi su nosile odjek Orijenta i Carigrada, čuo se u njima jak turski utjecaj, a donosili su i glasove muslimanskoga vjerskog obreda. Preko svega toga, zahvaljujući i komšijama kršćanima, u tim je pjesmama moralo biti i crkvenog pjevanja, tragova mise i liturgije, međusobnog dozivanja pastira po brdima, kavanske, pučke i narodne muzike koja je pristizala s doseljenicima iz drugih dijelova Habsburške monarhije, ponajprije iz Hrvatske.
Te pjesme ubrzo su pjevali svi, bez obzira na vjerske i etničke razlike, ali čiji se Bog u njima, u tim pjesmama, čuo? Ovo je zanimljivo pitanje, o kojemu često mislim, ali nemam, niti ću ikad imati, na njega odgovora. Ili bih, možda, mogao do tog odgovora doći kada bih se prema njemu zaputio kroz roman, čija bi me priča odvela u to vrijeme. Trebalo bi romanom poći na kraj devetnaestog stoljeća, pa u vrijeme pred Veliki rat – kada se u Sarajevu, kao i u ostatku Europe, najviše pjevalo i lumpovalo – i onda kroz taj strašni rat, preko priče o Sarajevskom atentatu, da zađem u dvadesete i tridesete godine dvadesetog stoljeća, u to posljednje vrijeme kada je Bosna bila cijela i kada je bosanski svijet bio cijeli. Čiji se Bog tada u tim pjesmama čuo? I je li nužno da je ateist i bezbožnik, ili da je konfesionalno indiferentan, njihov pjevač, pa da može otpjevati baš svaku od njih, glasom svakoga od njihovih prethodnih pjevača?
Ne razumijete o čemu govorim? Možda me je i nemoguće razumjeti. Možda više ni sam, pripovijedajući o tom jučerašnjem svijetu, ne razumijem o čemu govorim. Ali ako je izgubljen sav taj svijet, ako je usmrćen i pregažen vremenom, kako to da sam ja još uvijek tu, i da svaku od tih pjesama, makar i u sebi, pjevam vlastitim glasom?
Razlika između mene i njih, tih mojih prethodnika i predaka, te potencijalnih romanesknih junaka mog romana, u tome je što ja više ne pripadam nijednoj njihovoj grupi, etniji, konfesiji. Ne zato što nemam svoju grupu, etniju i konfesiju, nego zato što ih, bez obzira na grupu, etniju i konfesiju, doživljavam kao svoje. Moj je sav njihov svijet. Moj je i njihov Bog, čiji god u nekom trenutku i u pojedinoj pjesmi On bio. Ali me zanima kako je to moglo biti u njihovom svijetu, dok su među njima bili živi nepovjerenje i omraza, karakteristični za svaku tradicionalnu i odistinski višekonfesionalnu zajednicu, a dok ih je privlačila međusobna znatiželja, skupa s tim tragičnim, bolnim i vazda nedovoljnim saznanjem da smo svi, ipak, ljudi? O kojem su Bogu oni pjevali, pjevajući pjesme svojih susjeda? Za mene, jedno je to od najvažnijih pitanja. Kako izgleda vjera koja je deformalizirana? I što je vjera u kojoj Bog nosi susjedovo ime, ponaša se i ravna svemirom po susjedovim vjerovanjima, a istovremeno ničim ne iznevjerava onoga jedinog i istinskog Boga, jedine ispravne, naravno naše vjere?
U zbilji, na koju se reflektira pjesma – a na koju se onda reflektiraju i naši životi – život sa susjedskim Bogom bio je dinamičan, nikad ravnodušan, nikad jednosmjeran i jasno usmjeren, paradoksalan. Prisustvo susjedskog Boga bilo je neizbježno. Već na onoj najjednostavnijoj razini, u formama i ceremonijalima svakodnevice: kršćanin je, recimo, morao čuti glas mujezina, koji s minareta muslimane poziva na molitvu. Morao ga je slušati svakoga dana u godini, a možda i svakoga dana u svom životu, i u njegovom bi zazivu svaki put čuo izgovoreno Božje ime. To što kršćanin ne bi znao arapski, i što zapravo nije znao što je u ezanu izgovoreno, nije mijenjalo ništa na stvari. Bio je to susret sa susjedskim Bogom, ili s mogućnošću susjedskog Boga, ili s onim o čemu se najčešće govori, a što je, zapravo, u svim vremenima jednako neprihvatljivo, jer se opire društveno-političkim hijerarhijama i pravu jačeg na posjedovanje jedne i jedine istine, da je Bog jedan, i da su različiti samo ceremonijali. Iskaz o Bogu, koji jedan je i zajednički je svoj djeci, unucima i praunucima Abrahamovim, u svim je vremenima izraz metafizičke i socijalne ljubaznosti. To se govori kada se nešto lijepo želi reći. Ali istovremeno se, u ta naša konstitucijska vremena, dok smo još bili u Bosni tradicionalnu višeetničko i multireligijsko društvo, vlastita istina i vjera štitila tako što bi se sve druge proglašavale krivovjerjem, praznovjerjem, neznaboštvom, sigurnim putem u pakao. Bila je to istina propovjednika, gospodara Svete knjige, onoga jednog pismenog među nama, koji nas je poput pilota u mrkloj i maglovitoj noći, u avionu bez radara, vodio k pravoj vjeri. On je, štiteći svoje stado, glas mujezina interpretirao kao glas krivovjerja, kao što je i imam njegov glas interpretirao kao krivovjerje. U svakoj našoj veri postoji to tajno mjesto, ta fusnota, objašnjenje za slučaj opasnosti, uputstvo za upotrebu, iz kojeg proizlazi ta konačna socijalna i društveno-politička istina o jednoj i jedinoj istinskoj vjeri.
Drugi problem koji je kršćanin imao sa svakodnevnim glasom mujezina ticao se nerazumijevanja onog što je izgovoreno. A odmah zatim i činjenice što je džamiju poznavao samo izvana, i što o ceremonijalu susjedova Boga nije znao ništa, premda je uz njega živio cijeloga svog života. Ništa nije čovjeku tako daleko i tuđe kao ono što se zbiva s druge strane zida, tamo gdje on nikad ne stiže. Imaginacija i mašta nisu u ovoj stvari dobar saveznik. Mračne stvari ljudima na um padaju oko svega o čemu ne znaju ništa.
Međutim, činjenica da svakoga dana u svom životu sluša mujezina, koji, dok zove vjernike svoje na molitvu, izgovara ime susjedskog Boga, njega, kršćanina, određuje. Čini ga onakvim kakav jest. Određuje ritam njegova dana. Suobražava, oblikuje, formira njegovu svakodnevicu. Zalazi u njegove misli, osjećanja i sjećanja. I koliko ga god od susjedskog Boga dijelilo njegovo nepovjerenje i neznanje, koliko god ga dijelile riječi koje je čuo od gospodara Svete knjige, susjedski Bog sudjeluje u njegovom životu. Premda nije Njegov vjernik, takav je kršćanin njime obilježen, usmjeren, određen, a da pritom nije ništa manje kršćanin. I po tome se razlikuje od drugih kršćana. Onih, recimo, koji su u životu samo slušali zvona.
Kakav je, zapravo, utjecaj susjedskog Boga? Korektnije bi, naravno, bilo upitati: kakav je utjecaj susjedske vjere, konfesije? Ali ono što je korektno, nije uvijek do kraja tačno. Ovdje je, doista, pitanje o susjedskom Bogu. Što On govori čovjeku inovjercu? Ili što jedan Bog govori onima koji u njega vjeruju kroz neku drugu u nizu jedinih pravih i istinskih vjera? Što On njima govori kad im se obraća kroz vjeru njihovih susjeda? Što jedini Bog govori kršćaninu kad biva pomenut u ezanu, glasom mujezina, na jeziku arapskom? Svakako bi naivno bilo misliti da mu ne govori ništa, jer se izravno njemu i ne obraća. Ili mu se, ipak, obraća? Isto tako naivno bi bilo misliti da ga poučava toleranciji. Bog nije odgojitelj u kaznenopopravnoj ustanovi, pedagog u školi, aktivist i nevladinoj organizaciji. On je, sudeći po sevdalinki i sudeći po životu tog našeg nestalog svijeta, Bog je, sudeći po onome što pamtimo od svih nestalih tradicionalnih multikonfesionalnih zajednica u Europi i na Bliskom istoku – a nestale su uglavnom sve, svoju prisutnost u čovjekovu životu oglašavao na različite načine. Glasno, gromko, tiho, uvjereno, kroz sumnju, iz drugoga, iz onoga što je dopušteno, iz onoga što je zabranjeno, u svojoj prisutnosti, odsutnosti, u tuđosti, u bliskosti… Bog je, može biti, jedan. Ali čovjek nije jedan. Čovjeka je mnogo više. Mnogo ih je više naokolo, ali i u čovjeku samom je čovjeka raznih mnogo više nego što bi pomislio. Samo Bog je, možda, jedan. (Ovo “možda” ne tiče se samo mog prava na nevjerovanje, nego se tiče i temeljne čovjekove nesposobnosti da shvati nešto što je jedno, jer u čovjeku je više čovjeka. I prema je svatko od nas jedinstven, ta jedinstvenost je polifona, ispunjena unutarnjim žamorom, u kojem se ogleda i osluškuje žamor svijeta.)
Ezan jedne je pozivao na molitvu, dok je drugima, inovjercima, predstavljao dio njihovih evokativnih, duhovnih, emotivnih pejsaža. Jednom kada se odsele iz svoga grada, kada iz njega budu protjerani, ili kada odu po vlastitoj volji, i onda se zateknu u ambijentu zvona i samo zvona, na mjestu ezana ostat će praznina. Od toga kako će čovjek osjetiti tu prazninu, kako će je definirati i čime će je ispuniti, ovisi njegov unutarnji život. Ovisi njegova duhovnost. Ta praznina, naime, može značiti poraz, gubitak, nesreću. A može značiti i konačnu pobjedu jedine prave vjere, jedinog ispravnog puta, pobjedu monizma, monolita, tupog i borbenog jednoznačja. Ali najvjerojatnija od svega je zbunjenost. Ljudi su zbunjeni kad ostanu bez onoga bez čega su načinjeni. Zbunjeni su i kad ih napusti susjedski Bog. Ili kad oni napuste Njega. Tiho je i pusto u Vatikanu: svi smo svoji, ali nema naših! A u čovjeku pobjeđuje jednoglasnost, pobjeđuje samoća. Čovjeku nije svojstveno da ostane sam, u sebi ili izvan sebe. Time, više nego ičim drugim, preuzima božanske prerogative. I biva lud i nesretan.
Ali o svemu ovom jedino književnost može govoriti razumljivo i jasno. Samo fikcija podnosi tu vrstu paradoksa, istina koje u sebi sadrže, apsorbiraju i afirmiraju suprotne tvrdnje. I samo u fikciji mogućim se čini život ovoga svijeta. On je, taj moj svijet, samoga sebe uništio, osporio, ponizio i porazio. Nestanak tradicionalnih višenacionalnih i multikonfesionalnih zajednica u Europi i na Bliskom istoku u pravilu je praćen velikim povijesnim gibanjima i događanjima: epohom rađanja nacija, raspadom višenacionalnih imperija, fašizmom, nacizmom i Holokaustom, epohom dekolonizacije… Svaki je od tih događaja, bez obzira na vlastiti etički predznak, historijski značaj i kontekst, bio praćen postupnim uništavanjem tradicionalnih multikonfesionalnih i raznobojnih zajednica. Ali nijedan od njih, izuzev nacionalsocijalizma i Holokausta, nije direktno inspirirao i provodio njihovu propast. Uništenju su uvijek vodili sami protagonisti zajedničkog života, koji su koristili povijesne okolnosti da unište ono što ih je, zapravo, stvorilo. Kršćanin obilježen ezanom i glasom mujezina doprinosio je iščeznuću, uminuću, utišavanju, preseljenju, nestanku susjedskoga Boga. Drukčije, naravno, nije postupao ni musliman, kad god bi se, u Maloj Aziji ili na Bliskom i Srednjem istoku, našao u prilici da aktivno nadvladava vlastiti civilizacijski pluralizam, i da svoj svijet svodi na jednu vjeru, jedan glas i jednu istinu o jednome Bogu.
Mi smo ta uboga djeca multikonfesionalnog, višenacionalnog i šarenog svijeta, koja su odgovorna za njegov konačni nestanak. U globaliziranom svijetu, koji se tobože ponosi vlastitom raznolikošću, sve je jednoobrazno i isto. Kalibrirano voće i povrće, ista osvježavajuća pića, iste internetske platforme, isti pretraživači, isti pametni telefoni i isti, jednoobrazni bog svakodnevnog kapitalizma. A što je s Bogom, onim čije ime pišemo velikim početnim slovom? On je, taj Bog, sve manje sličan metafizičkoj, a sve bliži je hologramskoj predstavi Sebe. Takav je u doživljaju epohe, i ljudi koji svojim vjerama i bezvjerama čine epohu. Naš cilj, čije nas je ostvarenje konačno unesrećilo, i kojega nismo bili svjesni, premda smo mu svo vrijeme težili, bio je da i nama bude sve jednoobrazno i isto. Premda je multikulturalnost uspješan kapitalistički, metafizički i kulturni brand, učinjeno je sve da se ona pretvori u lakopotrošnu folklornu činjenicu, u nešto što je jednako banalno kao latinoamerički revolucionar na majici kapitalističkog menadžera.
Naš svijet, međutim, dok god smo živi je, kao i svijet naših narodnih pjesama, svijet susjedskog Boga. Svijet onoga drugog jedinog Boga. Svijet paradoksa vjere, one jedine pravovjerne i ispravne, koja biva moguća samo dok je u bliskom dodiru s drugom jedinom pravovjernom i ispravnom vjerom.
U pjesmama koje se pjevaju upravo to se, naime, događa. Ali ne samo u pjesmama, nego i u životu – onom prošlom i jučerašnjem, nikako ne u ovom sadašnjem, današnjem – dogodi se upravo to. I ne pomišljajte da je riječ o nekakvom sinkretizmu: nigdje ne postoji tako jasna odijeljenost vjera te Božjih imena i obličja, kao u ovakvoj tradicionalnoj višekonfesionalnoj zajednici.
Taj svijet, opisan i opjevan u sevdalinci, nije imao nikakvu svijest o višekonfesionalnosti, multikulturalnosti, niti o zajednici koju čini više jasno odijeljenih zajednica, koje su, međutim, međusobno snažno uvjetovane. Živjeli su ogledajući se jedni u drugima, a da toga nikada nisu bili svjesni. Bili su kao zrcala pred zrcalima. I u tom zrcaljenju snažno su utjecali jedni na druge, a da o tome ne postoji nikakva refleksija. U trenutku u kojem toga bivaju svjesni, njih prestaje biti. Njihov svijet mogao je postojati samo dok je bio nesvjestan sebe i slike o sebi.
Između mene i njih kojima pokušavam priči, zamišljajući svoj roman, postoje te pjesme, sevdalinke. One su nam zajedničke, i vjerojatno je zajednički osjećaj koji u nama bude. Zajedničko nam je to ježenje najsitnijih dlačica na tijelu, izazvano nekom nesrećom u pjesmi, nekom slikom, osjećajem, nekim u tek nekoliko riječi ispričanim životopisom. Zajedničko nam je i saznanje o životu na granici Istoka i Zapada, o životu s drugima i među drugima. No, dok je u meni, pomalo i naučeno, a pomalo i doživljeno, saznanje da je život na granici, da je život među drugima ono o čemu vrijedi govoriti, za čime ima smisla čeznuti kao za izgubljenom prilikom neke savršenije ljudskosti, da je to nešto što ima dubinu stvarne sudbine i nije plićak preživljavanja među svojima, njima je, tim mojim precima i prethodnicima, bez obzira na njihovu vjeru, zajednički osjećaj da nije nikakva sreća zateći se ovako među drugima, na mjestu na kojem nijedan crkveni toranj i minaret nije dominantan nad drugim crkvenim tornjem. Za njih to je bilo mjesto neprestane prijetnje, straha od drugoga, iza kojeg će, možda, stati neko veliko moćno carstvo, pa će ga proizvesti u gospodara, koji će nas učiniti robljem. Uostalom, da smo ih mogli upitati, oni bi nam to i rekli: dok je Bosna bila pod carigradskim sultanima, muslimani su bili povlašteni, a kada se našla pod Bečom i Njegovim Carskim i Kraljevskim Apostolskim Veličanstvom Franjom Josipom, povlašteni su bili katolici. Za međuratne Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, prednjačili su u svemu pravoslavni. Samo Jevreji u Bosni nikada nisu imali svoje carstvo. Njihov je strah, sve do 1941, bio drukčiji od strahova njihovih komšija. I bio je, čini mi se, mnogo konstruktivniji. Nisu se plašili Drugoga, nego su se plašili velike nesreće. Kako nisu imali svoje carstvo, i u otomanska, i u habsburška doba u svojim su čežnjama i željama, kad god bi do čežnji i želja dorasli, bivali najbliže svijetu, i onome što je kosmopolitsko u Carigradu, Beču ili bilo kojem drugom gradu.
Bosna je i nakon dolaska Austro-Ugarske, izgradnje željezničkih pruga, prvih putovanja na studije u Zagreb, Graz i Beč, a onda i odlaska na ratišta Velikog rata, na istočno u Galiciju i zapadno na rijeku Soču i Kobarid, zadržala nešto od osjećaja vlastite zatvorenosti. Taj moj svijet nije volio putovati. Bilo mu je daleko i do susjedne čaršije. Vjera je bila temelj njihova identiteta i imaginarija, a kako nisu nigdje putovali, u tom su svom uskom i uglavnom brdovitom bosanskom svijetu zamišljali, pa ucrtavali, predjele nekih dalekih svetih zemalja. Po krajobrazima Bosne iscrtavali su neku svoju zamišljenu mapu svijeta. I nad tom su mapom imaginirali svog Boga, koji je na neki način bio ugrožen prisustvom komšijinog Boga. Ili komšijinom idejom o Bogu. S jedne strane, to je kvarilo raspoloženje, a s druge strane kako Bog nije samo pusta predodžba, niti nešto što postoji samo unutar hrama i obreda, nego Bog, naročito kod primitivnog i slabo pismenog svijeta, živo je prisutan u svemu svakodnevnom, tako se čovjek susretao i s komšijskim Bogom, pa je na čudne načine, nikad reflektirano, kroz osviješten otpor ili neosviješteno pristajanje, razgovarao s njime. I kad bi ga onda, tog susjedovog Boga, susreo u pjesmi, prirodno je bivao s Njim. I punim je glasom pjevao njegovo ime.
Sevdalinke se prema jednoj od mogućih podjela dijele na muške i ženske. Jedne pjevaju iz muškoga lica, i opjevavaju iz muškoga lica neku od žalobnih, obično ljubavnih priča, dok druge neku također nesretnu ljubavnu priču izlažu iz ženskoga lica. U našem jeziku muško se od ženskoga ja vrlo upečatljivo jezično razlikuju, i u svakom se iskazu nedvosmisleno čuje govorite li, pjevate li kao muško ili kao žensko. Međutim, svi veliki pjevači sevdalinki, pa i oni koji ove pjesme i danas izvode u krajputaškim krčmama, ne razmišljajući previše o njihovom sadržaju, oduvijek su rado i spremno pjevali ženske pjesme. Kao što su i žene, ali to je u našem patrijarhalnom svijetu manje čudno, vazda pjevale muške pjesme. U tom presvlačenju, maskiranju i travestiji mogući je nastavak priče o drugome Bogu, koji je zapravo isti onaj jedini Bog, ali je na drukčiji način prisutan, nije naš, ali mu svejedno možemo prići, pa mu i prilazimo u pjesmi. Bosna je vrlo konzervativna zemlja. Takva je jer je sa svih strana zatvorena. Takva je jer ljudi ne vole da putuju, pa onda paze što će jedni pred drugima reći i kakvim će se pokazati. A na to kad previše paziš, onda si nužno konzervativan. Ali usprkos tome, muškarci pjevaju ženske pjesme, žene pjevaju muške pjesme, a Bog jednih ogleda se u Bogu drugih. I to lako kroz vrijeme teče, kao da ljudi i nisu svjesni kako i o čemu pjevaju. Ili kao da nisu tako patrijarhalni i konzervativni kakvima se predstavljaju. Ili o tome nisu mislili prije nego što su zapjevali svoje pjesme.
Privlačilo ih je, onako kao što to slobodnog čovjeka privlači, da se pretvaraju u drugoga, da se presvlače u ženske haljine, prelaze spolno zadane granice, učas mijenjaju rodove, i da čine ono što je, vjerojatno, iz naše perspektive najzazornije, Bogu da se obraćaju na načine onih drugih, zalazeći mu tako s druge strane, iz drugog profila, s leđa, odozdo, odozgo. Može li se Bogu odozgo zaći? Ne znam? Upitajte te jučerašnje ljude, oni će vjerojatno znati, jer su i to pokušavali. I bilo je u tome što su radili nečega vrlo suvremenog. Zatim bi se uvijek vraćali. Ili možda i ne bi?
Vjerske konverzije u dvadesetom su stoljeću postale ozbiljna stvar. Kada netko primi drugo državljanstvo, pa se i odrekne državljanstva zemlje u kojoj se rodio, to ne doživljavamo dramatično. I to nije nešto o čemu bi bilo pristojno raspitivati se. Ustvari. najčešće to nije nešto što bi uopće trebalo biti vidljivo. Promjena državljanstva doživljava se kao administrativno pitanje, kao nešto što se eventualno tiče životnog komfora, mjesta na kojem smo namjerili provesti život, ženidbe ili rastave, a nikako nečega što je supstancijalno važno. Namjerite li, međutim, promijeniti vjeru, dočekat će vas začuđeno podizanje obrva većine onih koje ste prethodno upoznali. Najprije zato što je očito da postajete vjernik, što prethodno niste bili. Podrazumijeva se, naime, da od kršćanskog nevjernika nemate namjeru konvertirati u istoga takvog muslimanskog nevjernika. Premda bi zapravo to i bilo najzanimljivije, ali teško da je moguće. Promjena vjere u današnje doba i u svijetu u kojem jedva da još ima tradicionalnih multikonfesionalnih sredina, premda se multikonfesionalnost predstavlja kao civilizacijski uzor, bez zamislivog izuzetka znači i – uvjerovljenje, postajanje pravim vjernikom. Katkad mi se tako učini da su vjernici još samo novoobraćenici, neofiti, konvertiti. Samo oni koji su prethodno bili nešto drugo, a sad su postali ovo.
Međutim, u ranija vremena, u onoj Bosni u koju se kroz zamišljeni roman i kroz sevdalinku upravo pokušavam vratiti, putujući kroz vrijeme u kojem nisam živio, konverzija nije bila tako ozbiljna stvar, premda se ticala života i smrti. U otomansko doba, konverzija je bila jednosmjerna. Samo je kršćanin ili Jevrejin mogao postati muslimanom, dok bi se pokušaj kretanja suprotnim smjerom kažnjavao smrću. Konverzijom se mijenjao društveni položaj, stjecalo se vjersko i građansko preimućstvo, na što svejedno veliki broj kršćana i Jevreja stoljećima nije pristajao. Njihovi razlozi nisu se, pretpostavljam, ticali dubine njihovih kršćanskih ili jevrejskih vjerovanja, nego su se ticali straha od praznine, koja proistekne iz same pomisli da se bude netko drugi. A ticali su se, naravno, i inata. Ako je jedan Bog u prednosti pred drugim, premda istim Bogom, čovjek će zainat ostati uz svoga manjeg, autsajderskog Boga. Jesu li vjerovali svojim svećenicima koji su stadu drugoga Boga predstavljali kao nečastivog, osobno? Vjerojatno je bilo i toga. Ali ne previše i ne prečesto.
Na islam je bilo vrlo jednostavno preći, mnogo lakše i jednostavnije nego dobiti američku Zelenu kartu. Bilo je toliko lako da meni, dok mislim o njima svima, nije jasno kako svi nisu postali muslimani. Postoji samo jedan jak razlog zbog kojeg današnji ja, da se sutra preselim u Bosnu sedamnaestog vijeka, ipak ne bih primio islam. Moj razlog vrlo je suvremen: kao musliman morao bih u vojsku i u rat. Prihvatljivije mi je kao drugorazredni kršćanin biti oslobođen vojske. Ali za dostojnije muškarce i muževe od mene, za one koji su skloni avanturi, muškome životu i svakodnevnom junaštvu, islam bi bio, ako se zajedno vratimo u Bosnu sedamnaestog vijeka, upravo savršen izbor. Tu bismo se, kažem, razišli, ali bismo i dalje ostali dobri prijatelji i rođaci.
Upravo tako je, naime, u to vrijeme i bilo. Vjerska konverzija bila je začuđujuće lakša, u metafizičkom pogledu manje ozbiljna stvar nego danas. Vjera se mijenjala uz manje zapitanosti i srama nego što se danas mijenjaju, primaju i odbacuju državljanstva. Premda je Bog bio živ i prisutan, i nije zamisliv bio, pogotovo ne u Bosni, svijet bez Boga, prilazilo mu se sa svih strana, odlazilo se od njega, pa mu se vraćalo, tako da, parafrazirajući Ivu Andrića, čovjek rođen u jednoj vjeri umirao bi na kraju života u drugoj, a možda i u trećoj vjeri.
Nakon što su Tanzimatom 1847. sve vjere u Osmanskom carstvu izjednačene pred zakonom, a pogotovo nakon 1878. i dolaska Austro-Ugarske, pitanja vjerske konverzije dodatno su relaksirana. Valja pratiti kronike iz tog vremena, pa se uvjeriti koliko su ti prelazi bili začuđujuće česti. Pritom, jasna crkvena granica između katolika i pravoslavnih sve do dvadesetog stoljeća nije ni postojala. Naročito u Hercegovini. A onda bi dio obitelji završio u jednoj, dok bi drugi bio u drugoj Crkvi, nakon čega se obiteljske veze nisu raspadale, nego su nastavljale normalno funkcionirati. Kao što je, uostalom, kroz otomansko razdoblje bivalo obitelji, u povijesti, u priči, i u legendi, u kojima bi sin završio kao dobar musliman i uspješan čovjek u Stambolu, katkad se uspevši sve do vezirskog dostojanstva, dok bi majka, otac, braća i sestre ostali kršćani. On bi im bio nešto poput bogatoga američkog rođaka. Bio bi im na ponos i od pomoći. Je li se razmišljalo o metafizici? O Bogu? O tome što će sveti Petar reći kad mu bogati stambolski rođak stigne pred kapije Nebesa? Taj svijet imao je vrlo čvrst, bogat i bujan imaginarij, i sigurno se i o tome mislilo. Istina, nije vjerojatno da su takva promišljanja bila ispunjena metafizičkim ili teološkim dvojbama. Previše su konkretne, od kovanog željeza i od zlata, bile Petrove Nebeske kapije, a i sam svetac je, pretpostavljam, bio fizički prisutan, težak i vrlo tjelesan, da bi tu bilo mjesta za metafiziku. Ali sigurno taj njihov Petar, kao ni njihov vrlo konkretni i tjelesni Bog nisu bili prema njihovom rođaku muslimanu tako neraspoloženi da ga ne pripuste u svoje odaje, ili ga ne smjeste tamo gdje će i sva njegova kršćanska rodbina. Vjerojatno su oni vjerovali da će svi drugi muslimani, kao krivovjernici, dopasti pakla, ali su jednako tako vjerovali da se to ne odnosi na njihove rođake. Vrlo je komplicirano bilo Bogu s tim mojim Bosancima.
Kapije raja zatvaraju se krajem devetnaestog stoljeća. Možda ne i za sve druge, ali za Bosance je to bilo upravo tada. Vrijeme je to kada se, uz očekivana zakašnjenja, formiraju nacije na Balkanu. Uz izuzetak Albanaca, kojima to što su izuzetni po jeziku omogućava multikonfesionalnost, svi ostali se razvrstavaju po vjerskom principu. Na tome, uostalom, insistiraju same Crkve. Za Katoličku crkvu svi katolici u Bosni su Hrvati. I samo katolici za Crkvu mogu biti Hrvati. Za Pravoslavnu crkvu svi pravoslavni su Srbi. I samo pravoslavni mogu biti Srbi. Upravo tada, ili tek tada, vjerska konverzija postaje ozbiljna stvar. Postaje nešto što se ne oprašta, nešto što se smatra izdajom, nešto o čemu vrlo oprezno govorimo i pišemo, nešto što se tiče najdubljih metafizičkih pitanja. Nije li to zanimljivo kako smo tek preko nečega tako banalnog, praznog i sirovog kao što je nacija na Balkanu stigli do metafizike i do Boga koji više nema više imena, i kojemu se ne može zaći s različitih strana?
Pjesma tada ostaje veza s prethodnim vremenom, kada se lako – premda se i to životom plaćalo – prelazilo s jedne na drugu stranu. Rođenjem nacije fatalno je osiromašen imaginarij ovoga svijeta, i to osiromašivanje traje sve do dana današnjega. Istina, u međuvremenu se šire moderna saznanja o razumijevanju među narodima, posvuda se hvale i veličaju multikonfesionalna društva, ali u Bosni i na Balkanu to zvuči poput zbora narikača nad masovnom grobnicom umorenog jučerašnjeg svijeta. U Bosni i na Balkanu početkom dvadeset i prvoga stoljeća, na tom prostoru jučerašnjega tradicionalno multikulturnog i višekonfesionalnog svijeta, ostali su samo zazor i mržnja. Današnji Balkan je, promatramo li stvari preko statistike živih, a ne kroz arhitekturu i kulturnohistorijske spomenike mrtvih, nestalih i protjeranih, prostor monolitnih, jednonacionalnih, monokonfesionalnih i jednoličnih zajednica, prostor ubojitih monokultura, koje podsjećaju na polja čija je zemlja smrtno umorna od sijanja samo jedne žitarice. Tu je zanimljiva još samo prošlost.
Bog onoga prethodnog svijeta, čije prisustvo slutimo i u pjesmama u kojima se Bog ne spominje, ili Ga se jedva naslućuje, bio je Bog uglavnom nepismenih ljudi, koji nikada nigdje nisu putovali, ali su, ipak, svakodnevno bili u prilici da uspoređuju sebe s drugima, i svojega Boga s Bogom drugih. Danas postoje tri boga, koji međusobno ratuju. Ne postoji refleksija, nema međusobnog zrcaljenja, razbijena sva su ogledala u Bosni, premda je, paradoksalno, zemlja u svakom pogledu otvorena prema svijetu. I ne samo da je otvorena, nego se i sama u najvećoj mjeri pretvorila u svijet, jer se po njemu razlila. Današnja Bosna ne postoji samo unutar svojih drevnih granica. Eno je po Srbiji i Hrvatskoj, na Zapadu, u Austriji, Njemačkoj, Švedskoj, Americi, Kanadi i Australiji, u zavičajnim zajednicama i vjerničkim komunama, među onima koji još kažu za sebe da su Bosanci, i onima koji ljutito odbijaju da to budu, ali to ih od ovih prvih nimalo ne razlikuje. Sve je to razlivena Bosna, monomanska, monokromna, jednoobrazna, i očajnički konfrontirana sa samom sobom, s vlastitim šarenilom i s vlastitom predodžbom Boga, onakvom kakva je bila u jučerašnjem svijetu i kakva je prisutna u pjesmama i pripovijestima iz tog svijeta.
Zemlja je to, i svijet je to koji podsjeća na psa kojeg su svakodnevno tukli, e da tako od njega načine zvijer koju će koristiti u borbama. Gdje je u toj metafori Bog? Možda bi se za Njega mogli raspitati u svakoj od vjerskih zajednica u Bosni. Gdje je Bog zemlje koja se pretvorila u pretučenoga i izluđenog psa? Jednog, tri, ili trideset tri psa? I gdje je Bog iz pjesme koju su pjevali oni koji su psa tukli? Što su mislili i u što su vjerovali dok su ga tukli, a što su mislili i u što su vjerovali dok su pjevali? I zašto čovjek ovdje radi jedno, a pjeva drugo?
Esej iz zbornika Balkanska kontekstualna teologija (Balkan Contextual Theology: An Introduction) priređivača i urednika Stipe Odaka Zorana Grozdanova. Objavljeno Routledge (London, 2023), Ex libris (Rijeka 2023)
Drugi bog ili Bog drugoga
Sevdah, queer tužaljke i balkanski religijski imaginarij
Svaki kraj svijeta, svaki otok, svaka geografski i etnografski jasno definirana pokrajina, od susjedne odijeljena širokom rijekom ili planinskim lancem, a u posljednjih nekoliko stoljeća čvrstom državnom granicom, ima svoju muziku i svoj specifičan pjesnički oblik, u koji njezini anonimni pjesnici i pjesnikinje upisuju iskustva zajednice, lokalne mitove i legende, opsesivne snove. Ponešto od svega toga postalo je planetarno čuveno i posvuda prisutno: blues, portugalski fado, napuljska kancona, ruska romansa, grčki rebetiko… Blues se, recimo, razlio svijetom, posvuda se tuži, stenje i pjeva, bluesmana se nađe od Grenlanda do Mongolije, Indonezije, Novog Zelanda. Ali i dalje postoji jasno odrediv zemljopisni prostor na kojemu je nastao prvi blues, postoje njegove kulturološke pretpostavke, a postoje i strahovi, strepnje, ljubavi, nevolje, radosti, postoje male ljudske povijesti, i nad njima čovjekova vjerovanja, iz kojih se rodio baš blues.
Bosna je mala balkanska zemlja, čije su granice odavno definirane, i koja je tokom svoje povijesti dugo bila najzapadnija pokrajina velikoga Osmanskog carstva. To ju je činilo u se zatvorenom, i od Europe vrlo udaljenom. Premda su i Bosna i Otomansko carstvo bili Europa, ali neka druga i drukčija Europa, kojom se oni prvi Europljani nikada nisu temeljitije bavili. U toj Bosni, sve do samog kraja devetnaestog stoljeća, jedva da je bilo pismenih. U svakoj generaciji, tokom sedamnaestog i osamnaestog stoljeća, pismeno je bilo, možda, po desetak-petnaest franjevačkih redovnika, koji su, uglavnom, ponešto zapisali na latinskom ili na narodnom jeziku, te poneki pravoslavni pop ili monah, koji je upisao poneku riječ u kroniku ili dnevnik na crkvenoslavenskom. U većim čaršijama našao se i kakav alim, islamski vjerski učenjak, koji bi arapskim pismom, na turskom, ili arapskim pismom na narodnom jeziku, zapisao neku svoju pjesmu, anegdotu, putopis, crticu, ili bi vodio dnevnik o životu u čaršiji. Sreo bi se još kakav pismeni Židov, opet vjerski učenjak, a možda i kakav avanturist, koji bi jedini poznavao više pisama i više književnih jezika, ali to bi zapravo bilo sve. Narod je bio savršeno napismen, tuđa mu je bila svaka knjiga, uključujući i svete knjige, a svoje je sjećanje, kao i svoju općeljudsku potrebu za pričom, pjesmom i književnošću, smještao u stihovane i rimovane epske i lirske narodne pjesme, koje bi se vrlo često glasno pjevale. Takva je, kažem, bila ta zemlja Bosna.
A onda je veliki i sjajni Otomanski imperij, nakon stoljeća umiranja, sasvim iznemogao, tako da više nije mogao kontrolirati rubove vlastitog teritorija. Balkan se već pretvorio u gangrenozno tkivo – i u okcidentalnu psovku i uvredu, što će ostati do danas, kada se na Zapadu riječ balkanizacija općenito smatra drugom riječju za civilizacijsku propast. Tada je, 1878. Austro-Ugarska dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu. S tom okupacijom započinje naše opismenjavanje i veliki, nikad dovršeni projekt modernizacije. U to doba po Bosni se, fascinantnom brzinom, iz malenih otomanskih kasaba razvijaju prvi pravi gradovi. Gradi se mreža željezničkih pruga, preko čijih se postaja Bosna fizički i duhovno povezuje sa svijetom. Vrijeme je to kada se širom zemlje otvaraju prve europske krčme i kavane, djeca kreću u školu, grade se prve gimnazije, cvjeta vjerski život, jer se različite, dubokim nepovjerenjem odijeljene zajednice, bore za crkveni i vjerski primat. To je fantastično zanimljivo vrijeme, o kojemu bi se trebali pisati romani, snimati filmovi i crtati velike i raskošne naracije u stripu.
Vrijeme se s dolaskom Europe u Bosnu najednom ubrzalo, a tradicionalne su epske i lirske forme usmene poezije, koje su obično obasezale po nekoliko stotina stihova, po krčmama i kavanama, i po preporođenim mahalama narastajućih gradova i varoši, zadobivale svoje nove, mnogo kraće i komprimirane oblike. U svakoj toj novoj pjesmi, koja bi se izvodila uz tradicionalne domaće žičane instrumente, uz saz, koji podsjeća na arapsku lutnju, uz tamburicu ili uz violinu, a zatim uz harmoniku koja upravo što je s Austrijancima došla u Bosnu iz Tirola, moralo je biti opričano i ispričano ono što se ranije ispjevavalo u dugim formama. Tako je, s dolaskom Austro-Ugarske nastala pjesma sevdalinka. Nastala je u krčmi i kavani, na avliji, na ulici i u bašči. Nastala je na samoj granici intimnoga i javnog svijeta, u nekom vrlo neobičnom obliku društvenosti, kakav se, vjerojatno, sreće, ili se nekad mogao sresti, u multietničkim i višekonfesionalnim zajednicama, po rubovima Istoka i Zapada. Živeći u međusobnom nepovjerenju i strahu, ali i u znatiželji i u stalnoj potrebi prepoznavanja sebe u drugome, ti ljudi stvarali su svoju neobičnu pjesmu, koja za razliku od bluesa, ili latinoameričkih pučkih muzičko-pjesničkih formi, nikada nije bila ritmom i melodijom do kraja definirana, nego se oduvijek bivala inkluzivna, otvorena za utjecaje, prilagodljiva i sveprožimajuća.
U ona prethodna, otomanska vremena, kada je vrijeme sporo prolazilo, u zatvorenoj zemlji, u kojoj jedva da su se čuli ikakvi vanjski glasovi, živjelo se u vrlo dugim povijesnim i kulturno-identitetskim frazama. Tako se i moglo dogoditi da Sefardi, španjolski Jevreji, koji su u Bosnu dolazili i naseljavali se već od sredine šesnaestog stoljeća, punih tri stoljeća, sve do dolaska Austro-Ugarske, sačuvaju svoj jezik, koji će se onda zvati ladino ili judeo–español, i svoje pjesme, tužne, čežnjive, vesele, obojene predjelima jednoga geografski veoma udaljenog svijeta, koje će pjevati po svojim kućama i avlijama, i koje će, naravno, neprestano slušati njihove inovjerne muslimanske i kršćanske komšije. Kako većina nikad ne uči jezik manjine, oni neće naučiti ladino, ali će prisvajati sefardske pjesme, preuzimati ih u cjelini ili samo djelomično, pa ih svjesno ili nesvjesno ugrađivati u vlastite svoje pjesme. A te njihove pjesme u sebi su nosile odjek Orijenta i Carigrada, čuo se u njima jak turski utjecaj, a donosili su i glasove muslimanskoga vjerskog obreda. Preko svega toga, zahvaljujući i komšijama kršćanima, u tim je pjesmama moralo biti i crkvenog pjevanja, tragova mise i liturgije, međusobnog dozivanja pastira po brdima, kavanske, pučke i narodne muzike koja je pristizala s doseljenicima iz drugih dijelova Habsburške monarhije, ponajprije iz Hrvatske.
Te pjesme ubrzo su pjevali svi, bez obzira na vjerske i etničke razlike, ali čiji se Bog u njima, u tim pjesmama, čuo? Ovo je zanimljivo pitanje, o kojemu često mislim, ali nemam, niti ću ikad imati, na njega odgovora. Ili bih, možda, mogao do tog odgovora doći kada bih se prema njemu zaputio kroz roman, čija bi me priča odvela u to vrijeme. Trebalo bi romanom poći na kraj devetnaestog stoljeća, pa u vrijeme pred Veliki rat – kada se u Sarajevu, kao i u ostatku Europe, najviše pjevalo i lumpovalo – i onda kroz taj strašni rat, preko priče o Sarajevskom atentatu, da zađem u dvadesete i tridesete godine dvadesetog stoljeća, u to posljednje vrijeme kada je Bosna bila cijela i kada je bosanski svijet bio cijeli. Čiji se Bog tada u tim pjesmama čuo? I je li nužno da je ateist i bezbožnik, ili da je konfesionalno indiferentan, njihov pjevač, pa da može otpjevati baš svaku od njih, glasom svakoga od njihovih prethodnih pjevača?
Ne razumijete o čemu govorim? Možda me je i nemoguće razumjeti. Možda više ni sam, pripovijedajući o tom jučerašnjem svijetu, ne razumijem o čemu govorim. Ali ako je izgubljen sav taj svijet, ako je usmrćen i pregažen vremenom, kako to da sam ja još uvijek tu, i da svaku od tih pjesama, makar i u sebi, pjevam vlastitim glasom?
Razlika između mene i njih, tih mojih prethodnika i predaka, te potencijalnih romanesknih junaka mog romana, u tome je što ja više ne pripadam nijednoj njihovoj grupi, etniji, konfesiji. Ne zato što nemam svoju grupu, etniju i konfesiju, nego zato što ih, bez obzira na grupu, etniju i konfesiju, doživljavam kao svoje. Moj je sav njihov svijet. Moj je i njihov Bog, čiji god u nekom trenutku i u pojedinoj pjesmi On bio. Ali me zanima kako je to moglo biti u njihovom svijetu, dok su među njima bili živi nepovjerenje i omraza, karakteristični za svaku tradicionalnu i odistinski višekonfesionalnu zajednicu, a dok ih je privlačila međusobna znatiželja, skupa s tim tragičnim, bolnim i vazda nedovoljnim saznanjem da smo svi, ipak, ljudi? O kojem su Bogu oni pjevali, pjevajući pjesme svojih susjeda? Za mene, jedno je to od najvažnijih pitanja. Kako izgleda vjera koja je deformalizirana? I što je vjera u kojoj Bog nosi susjedovo ime, ponaša se i ravna svemirom po susjedovim vjerovanjima, a istovremeno ničim ne iznevjerava onoga jedinog i istinskog Boga, jedine ispravne, naravno naše vjere?
U zbilji, na koju se reflektira pjesma – a na koju se onda reflektiraju i naši životi – život sa susjedskim Bogom bio je dinamičan, nikad ravnodušan, nikad jednosmjeran i jasno usmjeren, paradoksalan. Prisustvo susjedskog Boga bilo je neizbježno. Već na onoj najjednostavnijoj razini, u formama i ceremonijalima svakodnevice: kršćanin je, recimo, morao čuti glas mujezina, koji s minareta muslimane poziva na molitvu. Morao ga je slušati svakoga dana u godini, a možda i svakoga dana u svom životu, i u njegovom bi zazivu svaki put čuo izgovoreno Božje ime. To što kršćanin ne bi znao arapski, i što zapravo nije znao što je u ezanu izgovoreno, nije mijenjalo ništa na stvari. Bio je to susret sa susjedskim Bogom, ili s mogućnošću susjedskog Boga, ili s onim o čemu se najčešće govori, a što je, zapravo, u svim vremenima jednako neprihvatljivo, jer se opire društveno-političkim hijerarhijama i pravu jačeg na posjedovanje jedne i jedine istine, da je Bog jedan, i da su različiti samo ceremonijali. Iskaz o Bogu, koji jedan je i zajednički je svoj djeci, unucima i praunucima Abrahamovim, u svim je vremenima izraz metafizičke i socijalne ljubaznosti. To se govori kada se nešto lijepo želi reći. Ali istovremeno se, u ta naša konstitucijska vremena, dok smo još bili u Bosni tradicionalnu višeetničko i multireligijsko društvo, vlastita istina i vjera štitila tako što bi se sve druge proglašavale krivovjerjem, praznovjerjem, neznaboštvom, sigurnim putem u pakao. Bila je to istina propovjednika, gospodara Svete knjige, onoga jednog pismenog među nama, koji nas je poput pilota u mrkloj i maglovitoj noći, u avionu bez radara, vodio k pravoj vjeri. On je, štiteći svoje stado, glas mujezina interpretirao kao glas krivovjerja, kao što je i imam njegov glas interpretirao kao krivovjerje. U svakoj našoj veri postoji to tajno mjesto, ta fusnota, objašnjenje za slučaj opasnosti, uputstvo za upotrebu, iz kojeg proizlazi ta konačna socijalna i društveno-politička istina o jednoj i jedinoj istinskoj vjeri.
Drugi problem koji je kršćanin imao sa svakodnevnim glasom mujezina ticao se nerazumijevanja onog što je izgovoreno. A odmah zatim i činjenice što je džamiju poznavao samo izvana, i što o ceremonijalu susjedova Boga nije znao ništa, premda je uz njega živio cijeloga svog života. Ništa nije čovjeku tako daleko i tuđe kao ono što se zbiva s druge strane zida, tamo gdje on nikad ne stiže. Imaginacija i mašta nisu u ovoj stvari dobar saveznik. Mračne stvari ljudima na um padaju oko svega o čemu ne znaju ništa.
Međutim, činjenica da svakoga dana u svom životu sluša mujezina, koji, dok zove vjernike svoje na molitvu, izgovara ime susjedskog Boga, njega, kršćanina, određuje. Čini ga onakvim kakav jest. Određuje ritam njegova dana. Suobražava, oblikuje, formira njegovu svakodnevicu. Zalazi u njegove misli, osjećanja i sjećanja. I koliko ga god od susjedskog Boga dijelilo njegovo nepovjerenje i neznanje, koliko god ga dijelile riječi koje je čuo od gospodara Svete knjige, susjedski Bog sudjeluje u njegovom životu. Premda nije Njegov vjernik, takav je kršćanin njime obilježen, usmjeren, određen, a da pritom nije ništa manje kršćanin. I po tome se razlikuje od drugih kršćana. Onih, recimo, koji su u životu samo slušali zvona.
Kakav je, zapravo, utjecaj susjedskog Boga? Korektnije bi, naravno, bilo upitati: kakav je utjecaj susjedske vjere, konfesije? Ali ono što je korektno, nije uvijek do kraja tačno. Ovdje je, doista, pitanje o susjedskom Bogu. Što On govori čovjeku inovjercu? Ili što jedan Bog govori onima koji u njega vjeruju kroz neku drugu u nizu jedinih pravih i istinskih vjera? Što On njima govori kad im se obraća kroz vjeru njihovih susjeda? Što jedini Bog govori kršćaninu kad biva pomenut u ezanu, glasom mujezina, na jeziku arapskom? Svakako bi naivno bilo misliti da mu ne govori ništa, jer se izravno njemu i ne obraća. Ili mu se, ipak, obraća? Isto tako naivno bi bilo misliti da ga poučava toleranciji. Bog nije odgojitelj u kaznenopopravnoj ustanovi, pedagog u školi, aktivist i nevladinoj organizaciji. On je, sudeći po sevdalinki i sudeći po životu tog našeg nestalog svijeta, Bog je, sudeći po onome što pamtimo od svih nestalih tradicionalnih multikonfesionalnih zajednica u Europi i na Bliskom istoku – a nestale su uglavnom sve, svoju prisutnost u čovjekovu životu oglašavao na različite načine. Glasno, gromko, tiho, uvjereno, kroz sumnju, iz drugoga, iz onoga što je dopušteno, iz onoga što je zabranjeno, u svojoj prisutnosti, odsutnosti, u tuđosti, u bliskosti… Bog je, može biti, jedan. Ali čovjek nije jedan. Čovjeka je mnogo više. Mnogo ih je više naokolo, ali i u čovjeku samom je čovjeka raznih mnogo više nego što bi pomislio. Samo Bog je, možda, jedan. (Ovo “možda” ne tiče se samo mog prava na nevjerovanje, nego se tiče i temeljne čovjekove nesposobnosti da shvati nešto što je jedno, jer u čovjeku je više čovjeka. I prema je svatko od nas jedinstven, ta jedinstvenost je polifona, ispunjena unutarnjim žamorom, u kojem se ogleda i osluškuje žamor svijeta.)
Ezan jedne je pozivao na molitvu, dok je drugima, inovjercima, predstavljao dio njihovih evokativnih, duhovnih, emotivnih pejsaža. Jednom kada se odsele iz svoga grada, kada iz njega budu protjerani, ili kada odu po vlastitoj volji, i onda se zateknu u ambijentu zvona i samo zvona, na mjestu ezana ostat će praznina. Od toga kako će čovjek osjetiti tu prazninu, kako će je definirati i čime će je ispuniti, ovisi njegov unutarnji život. Ovisi njegova duhovnost. Ta praznina, naime, može značiti poraz, gubitak, nesreću. A može značiti i konačnu pobjedu jedine prave vjere, jedinog ispravnog puta, pobjedu monizma, monolita, tupog i borbenog jednoznačja. Ali najvjerojatnija od svega je zbunjenost. Ljudi su zbunjeni kad ostanu bez onoga bez čega su načinjeni. Zbunjeni su i kad ih napusti susjedski Bog. Ili kad oni napuste Njega. Tiho je i pusto u Vatikanu: svi smo svoji, ali nema naših! A u čovjeku pobjeđuje jednoglasnost, pobjeđuje samoća. Čovjeku nije svojstveno da ostane sam, u sebi ili izvan sebe. Time, više nego ičim drugim, preuzima božanske prerogative. I biva lud i nesretan.
Ali o svemu ovom jedino književnost može govoriti razumljivo i jasno. Samo fikcija podnosi tu vrstu paradoksa, istina koje u sebi sadrže, apsorbiraju i afirmiraju suprotne tvrdnje. I samo u fikciji mogućim se čini život ovoga svijeta. On je, taj moj svijet, samoga sebe uništio, osporio, ponizio i porazio. Nestanak tradicionalnih višenacionalnih i multikonfesionalnih zajednica u Europi i na Bliskom istoku u pravilu je praćen velikim povijesnim gibanjima i događanjima: epohom rađanja nacija, raspadom višenacionalnih imperija, fašizmom, nacizmom i Holokaustom, epohom dekolonizacije… Svaki je od tih događaja, bez obzira na vlastiti etički predznak, historijski značaj i kontekst, bio praćen postupnim uništavanjem tradicionalnih multikonfesionalnih i raznobojnih zajednica. Ali nijedan od njih, izuzev nacionalsocijalizma i Holokausta, nije direktno inspirirao i provodio njihovu propast. Uništenju su uvijek vodili sami protagonisti zajedničkog života, koji su koristili povijesne okolnosti da unište ono što ih je, zapravo, stvorilo. Kršćanin obilježen ezanom i glasom mujezina doprinosio je iščeznuću, uminuću, utišavanju, preseljenju, nestanku susjedskoga Boga. Drukčije, naravno, nije postupao ni musliman, kad god bi se, u Maloj Aziji ili na Bliskom i Srednjem istoku, našao u prilici da aktivno nadvladava vlastiti civilizacijski pluralizam, i da svoj svijet svodi na jednu vjeru, jedan glas i jednu istinu o jednome Bogu.
Mi smo ta uboga djeca multikonfesionalnog, višenacionalnog i šarenog svijeta, koja su odgovorna za njegov konačni nestanak. U globaliziranom svijetu, koji se tobože ponosi vlastitom raznolikošću, sve je jednoobrazno i isto. Kalibrirano voće i povrće, ista osvježavajuća pića, iste internetske platforme, isti pretraživači, isti pametni telefoni i isti, jednoobrazni bog svakodnevnog kapitalizma. A što je s Bogom, onim čije ime pišemo velikim početnim slovom? On je, taj Bog, sve manje sličan metafizičkoj, a sve bliži je hologramskoj predstavi Sebe. Takav je u doživljaju epohe, i ljudi koji svojim vjerama i bezvjerama čine epohu. Naš cilj, čije nas je ostvarenje konačno unesrećilo, i kojega nismo bili svjesni, premda smo mu svo vrijeme težili, bio je da i nama bude sve jednoobrazno i isto. Premda je multikulturalnost uspješan kapitalistički, metafizički i kulturni brand, učinjeno je sve da se ona pretvori u lakopotrošnu folklornu činjenicu, u nešto što je jednako banalno kao latinoamerički revolucionar na majici kapitalističkog menadžera.
Naš svijet, međutim, dok god smo živi je, kao i svijet naših narodnih pjesama, svijet susjedskog Boga. Svijet onoga drugog jedinog Boga. Svijet paradoksa vjere, one jedine pravovjerne i ispravne, koja biva moguća samo dok je u bliskom dodiru s drugom jedinom pravovjernom i ispravnom vjerom.
U pjesmama koje se pjevaju upravo to se, naime, događa. Ali ne samo u pjesmama, nego i u životu – onom prošlom i jučerašnjem, nikako ne u ovom sadašnjem, današnjem – dogodi se upravo to. I ne pomišljajte da je riječ o nekakvom sinkretizmu: nigdje ne postoji tako jasna odijeljenost vjera te Božjih imena i obličja, kao u ovakvoj tradicionalnoj višekonfesionalnoj zajednici.
Taj svijet, opisan i opjevan u sevdalinci, nije imao nikakvu svijest o višekonfesionalnosti, multikulturalnosti, niti o zajednici koju čini više jasno odijeljenih zajednica, koje su, međutim, međusobno snažno uvjetovane. Živjeli su ogledajući se jedni u drugima, a da toga nikada nisu bili svjesni. Bili su kao zrcala pred zrcalima. I u tom zrcaljenju snažno su utjecali jedni na druge, a da o tome ne postoji nikakva refleksija. U trenutku u kojem toga bivaju svjesni, njih prestaje biti. Njihov svijet mogao je postojati samo dok je bio nesvjestan sebe i slike o sebi.
Između mene i njih kojima pokušavam priči, zamišljajući svoj roman, postoje te pjesme, sevdalinke. One su nam zajedničke, i vjerojatno je zajednički osjećaj koji u nama bude. Zajedničko nam je to ježenje najsitnijih dlačica na tijelu, izazvano nekom nesrećom u pjesmi, nekom slikom, osjećajem, nekim u tek nekoliko riječi ispričanim životopisom. Zajedničko nam je i saznanje o životu na granici Istoka i Zapada, o životu s drugima i među drugima. No, dok je u meni, pomalo i naučeno, a pomalo i doživljeno, saznanje da je život na granici, da je život među drugima ono o čemu vrijedi govoriti, za čime ima smisla čeznuti kao za izgubljenom prilikom neke savršenije ljudskosti, da je to nešto što ima dubinu stvarne sudbine i nije plićak preživljavanja među svojima, njima je, tim mojim precima i prethodnicima, bez obzira na njihovu vjeru, zajednički osjećaj da nije nikakva sreća zateći se ovako među drugima, na mjestu na kojem nijedan crkveni toranj i minaret nije dominantan nad drugim crkvenim tornjem. Za njih to je bilo mjesto neprestane prijetnje, straha od drugoga, iza kojeg će, možda, stati neko veliko moćno carstvo, pa će ga proizvesti u gospodara, koji će nas učiniti robljem. Uostalom, da smo ih mogli upitati, oni bi nam to i rekli: dok je Bosna bila pod carigradskim sultanima, muslimani su bili povlašteni, a kada se našla pod Bečom i Njegovim Carskim i Kraljevskim Apostolskim Veličanstvom Franjom Josipom, povlašteni su bili katolici. Za međuratne Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, prednjačili su u svemu pravoslavni. Samo Jevreji u Bosni nikada nisu imali svoje carstvo. Njihov je strah, sve do 1941, bio drukčiji od strahova njihovih komšija. I bio je, čini mi se, mnogo konstruktivniji. Nisu se plašili Drugoga, nego su se plašili velike nesreće. Kako nisu imali svoje carstvo, i u otomanska, i u habsburška doba u svojim su čežnjama i željama, kad god bi do čežnji i želja dorasli, bivali najbliže svijetu, i onome što je kosmopolitsko u Carigradu, Beču ili bilo kojem drugom gradu.
Bosna je i nakon dolaska Austro-Ugarske, izgradnje željezničkih pruga, prvih putovanja na studije u Zagreb, Graz i Beč, a onda i odlaska na ratišta Velikog rata, na istočno u Galiciju i zapadno na rijeku Soču i Kobarid, zadržala nešto od osjećaja vlastite zatvorenosti. Taj moj svijet nije volio putovati. Bilo mu je daleko i do susjedne čaršije. Vjera je bila temelj njihova identiteta i imaginarija, a kako nisu nigdje putovali, u tom su svom uskom i uglavnom brdovitom bosanskom svijetu zamišljali, pa ucrtavali, predjele nekih dalekih svetih zemalja. Po krajobrazima Bosne iscrtavali su neku svoju zamišljenu mapu svijeta. I nad tom su mapom imaginirali svog Boga, koji je na neki način bio ugrožen prisustvom komšijinog Boga. Ili komšijinom idejom o Bogu. S jedne strane, to je kvarilo raspoloženje, a s druge strane kako Bog nije samo pusta predodžba, niti nešto što postoji samo unutar hrama i obreda, nego Bog, naročito kod primitivnog i slabo pismenog svijeta, živo je prisutan u svemu svakodnevnom, tako se čovjek susretao i s komšijskim Bogom, pa je na čudne načine, nikad reflektirano, kroz osviješten otpor ili neosviješteno pristajanje, razgovarao s njime. I kad bi ga onda, tog susjedovog Boga, susreo u pjesmi, prirodno je bivao s Njim. I punim je glasom pjevao njegovo ime.
Sevdalinke se prema jednoj od mogućih podjela dijele na muške i ženske. Jedne pjevaju iz muškoga lica, i opjevavaju iz muškoga lica neku od žalobnih, obično ljubavnih priča, dok druge neku također nesretnu ljubavnu priču izlažu iz ženskoga lica. U našem jeziku muško se od ženskoga ja vrlo upečatljivo jezično razlikuju, i u svakom se iskazu nedvosmisleno čuje govorite li, pjevate li kao muško ili kao žensko. Međutim, svi veliki pjevači sevdalinki, pa i oni koji ove pjesme i danas izvode u krajputaškim krčmama, ne razmišljajući previše o njihovom sadržaju, oduvijek su rado i spremno pjevali ženske pjesme. Kao što su i žene, ali to je u našem patrijarhalnom svijetu manje čudno, vazda pjevale muške pjesme. U tom presvlačenju, maskiranju i travestiji mogući je nastavak priče o drugome Bogu, koji je zapravo isti onaj jedini Bog, ali je na drukčiji način prisutan, nije naš, ali mu svejedno možemo prići, pa mu i prilazimo u pjesmi. Bosna je vrlo konzervativna zemlja. Takva je jer je sa svih strana zatvorena. Takva je jer ljudi ne vole da putuju, pa onda paze što će jedni pred drugima reći i kakvim će se pokazati. A na to kad previše paziš, onda si nužno konzervativan. Ali usprkos tome, muškarci pjevaju ženske pjesme, žene pjevaju muške pjesme, a Bog jednih ogleda se u Bogu drugih. I to lako kroz vrijeme teče, kao da ljudi i nisu svjesni kako i o čemu pjevaju. Ili kao da nisu tako patrijarhalni i konzervativni kakvima se predstavljaju. Ili o tome nisu mislili prije nego što su zapjevali svoje pjesme.
Privlačilo ih je, onako kao što to slobodnog čovjeka privlači, da se pretvaraju u drugoga, da se presvlače u ženske haljine, prelaze spolno zadane granice, učas mijenjaju rodove, i da čine ono što je, vjerojatno, iz naše perspektive najzazornije, Bogu da se obraćaju na načine onih drugih, zalazeći mu tako s druge strane, iz drugog profila, s leđa, odozdo, odozgo. Može li se Bogu odozgo zaći? Ne znam? Upitajte te jučerašnje ljude, oni će vjerojatno znati, jer su i to pokušavali. I bilo je u tome što su radili nečega vrlo suvremenog. Zatim bi se uvijek vraćali. Ili možda i ne bi?
Vjerske konverzije u dvadesetom su stoljeću postale ozbiljna stvar. Kada netko primi drugo državljanstvo, pa se i odrekne državljanstva zemlje u kojoj se rodio, to ne doživljavamo dramatično. I to nije nešto o čemu bi bilo pristojno raspitivati se. Ustvari. najčešće to nije nešto što bi uopće trebalo biti vidljivo. Promjena državljanstva doživljava se kao administrativno pitanje, kao nešto što se eventualno tiče životnog komfora, mjesta na kojem smo namjerili provesti život, ženidbe ili rastave, a nikako nečega što je supstancijalno važno. Namjerite li, međutim, promijeniti vjeru, dočekat će vas začuđeno podizanje obrva većine onih koje ste prethodno upoznali. Najprije zato što je očito da postajete vjernik, što prethodno niste bili. Podrazumijeva se, naime, da od kršćanskog nevjernika nemate namjeru konvertirati u istoga takvog muslimanskog nevjernika. Premda bi zapravo to i bilo najzanimljivije, ali teško da je moguće. Promjena vjere u današnje doba i u svijetu u kojem jedva da još ima tradicionalnih multikonfesionalnih sredina, premda se multikonfesionalnost predstavlja kao civilizacijski uzor, bez zamislivog izuzetka znači i – uvjerovljenje, postajanje pravim vjernikom. Katkad mi se tako učini da su vjernici još samo novoobraćenici, neofiti, konvertiti. Samo oni koji su prethodno bili nešto drugo, a sad su postali ovo.
Međutim, u ranija vremena, u onoj Bosni u koju se kroz zamišljeni roman i kroz sevdalinku upravo pokušavam vratiti, putujući kroz vrijeme u kojem nisam živio, konverzija nije bila tako ozbiljna stvar, premda se ticala života i smrti. U otomansko doba, konverzija je bila jednosmjerna. Samo je kršćanin ili Jevrejin mogao postati muslimanom, dok bi se pokušaj kretanja suprotnim smjerom kažnjavao smrću. Konverzijom se mijenjao društveni položaj, stjecalo se vjersko i građansko preimućstvo, na što svejedno veliki broj kršćana i Jevreja stoljećima nije pristajao. Njihovi razlozi nisu se, pretpostavljam, ticali dubine njihovih kršćanskih ili jevrejskih vjerovanja, nego su se ticali straha od praznine, koja proistekne iz same pomisli da se bude netko drugi. A ticali su se, naravno, i inata. Ako je jedan Bog u prednosti pred drugim, premda istim Bogom, čovjek će zainat ostati uz svoga manjeg, autsajderskog Boga. Jesu li vjerovali svojim svećenicima koji su stadu drugoga Boga predstavljali kao nečastivog, osobno? Vjerojatno je bilo i toga. Ali ne previše i ne prečesto.
Na islam je bilo vrlo jednostavno preći, mnogo lakše i jednostavnije nego dobiti američku Zelenu kartu. Bilo je toliko lako da meni, dok mislim o njima svima, nije jasno kako svi nisu postali muslimani. Postoji samo jedan jak razlog zbog kojeg današnji ja, da se sutra preselim u Bosnu sedamnaestog vijeka, ipak ne bih primio islam. Moj razlog vrlo je suvremen: kao musliman morao bih u vojsku i u rat. Prihvatljivije mi je kao drugorazredni kršćanin biti oslobođen vojske. Ali za dostojnije muškarce i muževe od mene, za one koji su skloni avanturi, muškome životu i svakodnevnom junaštvu, islam bi bio, ako se zajedno vratimo u Bosnu sedamnaestog vijeka, upravo savršen izbor. Tu bismo se, kažem, razišli, ali bismo i dalje ostali dobri prijatelji i rođaci.
Upravo tako je, naime, u to vrijeme i bilo. Vjerska konverzija bila je začuđujuće lakša, u metafizičkom pogledu manje ozbiljna stvar nego danas. Vjera se mijenjala uz manje zapitanosti i srama nego što se danas mijenjaju, primaju i odbacuju državljanstva. Premda je Bog bio živ i prisutan, i nije zamisliv bio, pogotovo ne u Bosni, svijet bez Boga, prilazilo mu se sa svih strana, odlazilo se od njega, pa mu se vraćalo, tako da, parafrazirajući Ivu Andrića, čovjek rođen u jednoj vjeri umirao bi na kraju života u drugoj, a možda i u trećoj vjeri.
Nakon što su Tanzimatom 1847. sve vjere u Osmanskom carstvu izjednačene pred zakonom, a pogotovo nakon 1878. i dolaska Austro-Ugarske, pitanja vjerske konverzije dodatno su relaksirana. Valja pratiti kronike iz tog vremena, pa se uvjeriti koliko su ti prelazi bili začuđujuće česti. Pritom, jasna crkvena granica između katolika i pravoslavnih sve do dvadesetog stoljeća nije ni postojala. Naročito u Hercegovini. A onda bi dio obitelji završio u jednoj, dok bi drugi bio u drugoj Crkvi, nakon čega se obiteljske veze nisu raspadale, nego su nastavljale normalno funkcionirati. Kao što je, uostalom, kroz otomansko razdoblje bivalo obitelji, u povijesti, u priči, i u legendi, u kojima bi sin završio kao dobar musliman i uspješan čovjek u Stambolu, katkad se uspevši sve do vezirskog dostojanstva, dok bi majka, otac, braća i sestre ostali kršćani. On bi im bio nešto poput bogatoga američkog rođaka. Bio bi im na ponos i od pomoći. Je li se razmišljalo o metafizici? O Bogu? O tome što će sveti Petar reći kad mu bogati stambolski rođak stigne pred kapije Nebesa? Taj svijet imao je vrlo čvrst, bogat i bujan imaginarij, i sigurno se i o tome mislilo. Istina, nije vjerojatno da su takva promišljanja bila ispunjena metafizičkim ili teološkim dvojbama. Previše su konkretne, od kovanog željeza i od zlata, bile Petrove Nebeske kapije, a i sam svetac je, pretpostavljam, bio fizički prisutan, težak i vrlo tjelesan, da bi tu bilo mjesta za metafiziku. Ali sigurno taj njihov Petar, kao ni njihov vrlo konkretni i tjelesni Bog nisu bili prema njihovom rođaku muslimanu tako neraspoloženi da ga ne pripuste u svoje odaje, ili ga ne smjeste tamo gdje će i sva njegova kršćanska rodbina. Vjerojatno su oni vjerovali da će svi drugi muslimani, kao krivovjernici, dopasti pakla, ali su jednako tako vjerovali da se to ne odnosi na njihove rođake. Vrlo je komplicirano bilo Bogu s tim mojim Bosancima.
Kapije raja zatvaraju se krajem devetnaestog stoljeća. Možda ne i za sve druge, ali za Bosance je to bilo upravo tada. Vrijeme je to kada se, uz očekivana zakašnjenja, formiraju nacije na Balkanu. Uz izuzetak Albanaca, kojima to što su izuzetni po jeziku omogućava multikonfesionalnost, svi ostali se razvrstavaju po vjerskom principu. Na tome, uostalom, insistiraju same Crkve. Za Katoličku crkvu svi katolici u Bosni su Hrvati. I samo katolici za Crkvu mogu biti Hrvati. Za Pravoslavnu crkvu svi pravoslavni su Srbi. I samo pravoslavni mogu biti Srbi. Upravo tada, ili tek tada, vjerska konverzija postaje ozbiljna stvar. Postaje nešto što se ne oprašta, nešto što se smatra izdajom, nešto o čemu vrlo oprezno govorimo i pišemo, nešto što se tiče najdubljih metafizičkih pitanja. Nije li to zanimljivo kako smo tek preko nečega tako banalnog, praznog i sirovog kao što je nacija na Balkanu stigli do metafizike i do Boga koji više nema više imena, i kojemu se ne može zaći s različitih strana?
Pjesma tada ostaje veza s prethodnim vremenom, kada se lako – premda se i to životom plaćalo – prelazilo s jedne na drugu stranu. Rođenjem nacije fatalno je osiromašen imaginarij ovoga svijeta, i to osiromašivanje traje sve do dana današnjega. Istina, u međuvremenu se šire moderna saznanja o razumijevanju među narodima, posvuda se hvale i veličaju multikonfesionalna društva, ali u Bosni i na Balkanu to zvuči poput zbora narikača nad masovnom grobnicom umorenog jučerašnjeg svijeta. U Bosni i na Balkanu početkom dvadeset i prvoga stoljeća, na tom prostoru jučerašnjega tradicionalno multikulturnog i višekonfesionalnog svijeta, ostali su samo zazor i mržnja. Današnji Balkan je, promatramo li stvari preko statistike živih, a ne kroz arhitekturu i kulturnohistorijske spomenike mrtvih, nestalih i protjeranih, prostor monolitnih, jednonacionalnih, monokonfesionalnih i jednoličnih zajednica, prostor ubojitih monokultura, koje podsjećaju na polja čija je zemlja smrtno umorna od sijanja samo jedne žitarice. Tu je zanimljiva još samo prošlost.
Bog onoga prethodnog svijeta, čije prisustvo slutimo i u pjesmama u kojima se Bog ne spominje, ili Ga se jedva naslućuje, bio je Bog uglavnom nepismenih ljudi, koji nikada nigdje nisu putovali, ali su, ipak, svakodnevno bili u prilici da uspoređuju sebe s drugima, i svojega Boga s Bogom drugih. Danas postoje tri boga, koji međusobno ratuju. Ne postoji refleksija, nema međusobnog zrcaljenja, razbijena sva su ogledala u Bosni, premda je, paradoksalno, zemlja u svakom pogledu otvorena prema svijetu. I ne samo da je otvorena, nego se i sama u najvećoj mjeri pretvorila u svijet, jer se po njemu razlila. Današnja Bosna ne postoji samo unutar svojih drevnih granica. Eno je po Srbiji i Hrvatskoj, na Zapadu, u Austriji, Njemačkoj, Švedskoj, Americi, Kanadi i Australiji, u zavičajnim zajednicama i vjerničkim komunama, među onima koji još kažu za sebe da su Bosanci, i onima koji ljutito odbijaju da to budu, ali to ih od ovih prvih nimalo ne razlikuje. Sve je to razlivena Bosna, monomanska, monokromna, jednoobrazna, i očajnički konfrontirana sa samom sobom, s vlastitim šarenilom i s vlastitom predodžbom Boga, onakvom kakva je bila u jučerašnjem svijetu i kakva je prisutna u pjesmama i pripovijestima iz tog svijeta.
Zemlja je to, i svijet je to koji podsjeća na psa kojeg su svakodnevno tukli, e da tako od njega načine zvijer koju će koristiti u borbama. Gdje je u toj metafori Bog? Možda bi se za Njega mogli raspitati u svakoj od vjerskih zajednica u Bosni. Gdje je Bog zemlje koja se pretvorila u pretučenoga i izluđenog psa? Jednog, tri, ili trideset tri psa? I gdje je Bog iz pjesme koju su pjevali oni koji su psa tukli? Što su mislili i u što su vjerovali dok su ga tukli, a što su mislili i u što su vjerovali dok su pjevali? I zašto čovjek ovdje radi jedno, a pjeva drugo?
Esej iz zbornika Balkanska kontekstualna teologija (Balkan Contextual Theology: An Introduction) priređivača i urednika Stipe Odaka Zorana Grozdanova. Objavljeno Routledge (London, 2023), Ex libris (Rijeka 2023)