“Dođi ovamo da te poljubim”, veoma ugledne flamanske (belgijske) spisateljice srednje generacije Griet Op de Beeck, roman je o Moni, i to kao djetetu, pa kao dvadesetčetvorogodišnjoj djevojci i, na koncu, kao tridesetpetogodišnjakinji. To je priča o tome zašto postajemo onakvi kakvi jesmo, napisana sa dosta humora, oštrine i beskompromisne iskrenosti. O roditeljima i djeci. O uništenim ljudima i o tome kako oni, ne želeći, uništavaju i tuđe živote. O tome gdje završava odgovornost, a počinje krivica. O tajnama i usamljenosti. O bolesti i ćutanju. O opasnostima koje vrebaju kad si jak. O zaboravu i nemogućnosti zaboravljanja. O kuraži da spasiš samoga sebe. I, naravno, o ljubavi. Stoga što je to sve što imamo, ili skoro sve.
*
Stanem kod zadnjih vrata, pogledam, niko me ne gleda. Zatvorim vrata, trčim ka garaži, zgrabim bicikl i odoh ja.
Mislim da mi do tamo treba petnaestak minuta. Dan je lijep: plavo nebo, tu i tamo zgodan oblačić, baš puno ptica. Odozdo sve ptice izgledaju crne, dok izbliza uopšte nisu takve, većina nije. Crna vrana, ona jeste, kos isto tako, muški svakako. Na engleskom ga čak i zovu “blackbird”, to sam naučila od tate.
Mislim: Vožnja biciklom mi se sviđa, posebno kad sija sunce i vjetar donosi topli zrak. To mi se mota po glavi. Dobro je kad se razmišlja o finim stvarima.
Na biciklu prolazim pokraj pekara, tamo gdje od žene za pultom katkad dobijem bombonu, skroz za džabe. Kad joj onda kažem “hvala puno, gospođo”, pristojno, jer to uvijek dobro dođe u životu, veli mama, žena se nasmiješi, a kad se smije, vidi joj se zlatan zub. To mi je malo strašno, ali kako znam da ga, u stvari, ne želim vidjeti, još upadljivije zurim u njega. To je kao kad probaš ne misliti na čips koji nije zdrav, a od toga te samo spopadne još jača želja za njim.
Vozim se kraj Sofijine kuće, fina je ona, ali malo smrdi. Smrdi na malo otpada u kanti za smeće, usred ljeta, a ponekad i na davno napušten tavan. Kad nas je učiteljica prošle školske godine stavila da sjednemo jedna pored druge, zbog toga sam ipak bila malčice nesretna. Ali ujko Tur tvrdi da se čovjek nakon sto osamdeset sekundi dubokog udisanja lošeg mirisa navikne na smrad i s tim više nema problema, tako kaže nauka. Ne znam je li to saznao baš iz nauke, ili je to rekao tek tako, da me utješi, ali mi je ipak pomoglo. Svakog dana kad počne čas, ja se skroz približim Sofiji, i onda brojim do sto osamdeset, ne prebrzo, i duboko udišem, kroz nos. I onda to bolje podnosim. Pitam se do koga ću sjediti naredne školske godine. Koja uskoro već počinje. Nadam se kraj Elen. Elen mi je najbolja prijateljica, a i ja njoj. Ima averziju na komarce, pčele i muhe i sve igre s kartama, voli zelenu boju i sladolede, čak i zimi, a ako mora kihnuti to uvijek, baš uvijek, radi najmanje tri puta, a nekad i mnogo češće.
Dolazim do raskršća, crveno svjetlo. Nema puno auta zato što je nedjelja. Većinom su plava, primjećujem. Naše je zeleno. Zelena od bazenčića u kojima se ogleda sunce. Kad ga je otac prvi put dovezao, ima tome oko četiri godine, ta mi se boja ništa nije sviđala. Bila sam razočarana što nije izabrao crvenu, ili, u krajnjem slučaju, žutu. Ali to je Citroen DS, reče otac ponosito, stari auto, mnogo ljepši nego ovi danas. U tome mu moram dati za pravo. Farovi mu liče na oči, kao da nije mašina, nego čovjek, to mi je baš šega. Kupio ga od jednog pacijenta, reče, a tada nema biranja. To mogu da shvatim.
Ali mi se ne sviđa kad nema biranja. Kao u školi, gdje učiteljica uvijek određuje šta treba da radimo. Ponekad poželim da nikad ni ne moram u školu. Ali onda pomislim na vječiti raspust, pa više nisam baš sigurna da li bi tada bilo puno bolje.
Skoro sam stigla. Znam gdje je groblje auta, kraj njega uvijek prolazimo kad idemo k baki. Sreća da je tako. Sunce mi udara u oči, ali to dobro podnosim. Dobro je kad možeš svašta podnijeti u životu, kaže moja mama. Još malo, i eto me. Silazim, stavljam bicikl na metalnu nožicu, i obilazim zgradu. Ružni sivi pravougaonik s vratima, nekoliko prozora, kućetina velikom kapijom i ravnim krovom. Sve zatvoreno, naravno, i treba tako, zato sam i čekala do nedjelje. Ne trebaju mi kibiceri. I, znala sam da mogu lako ući na taj teren, sa strane su samo niski stubovi koji služe da ne možeš tek tako ukrasti auto, njih sam već vidjela.
Olupine stoje pozadi, na dijelu terena s jablanovima. Tvrdo, pjeskovito i prašnjavo tlo, dugo nije bilo kiše, i puno kamenčića, onih malih, oštrih. Jedan mi se već našao u sandali, ali nije to ništa. Ako zastanem da ga izbacim, garantovano će za deset koraka novi naći unutra. Nastavljam i pažljivo motrim naokolo. Kakav haos: svuda olupine i razbacani auto-dijelovi, a u uglu čudna hrpa auta koje su bez reda naslagali jedne na druge, kao lego-kocke.
Najednom ga ugledam, lijevo od one crne rđotine: naš vodozeleni Citroën DS. Prvo se držim na odstojanju, pokušavam prizor upiti u sebe. Brojim do šezdeset, to je dovoljno. Kako je samo izlupan!. Skinuta dva lijeva točka, nestao prednji branik, a cijela hauba ulubljena. Nema prozora, naravski, nedostaje i dio krova, najviše onaj sa suvozačeve strane. Priđem mu bliže, pa još bliže. Hoću da virnem u auto. Na tatinoj strani se nema bogznašta vidjeti, osim da je sve uništeno, i prljavo, samo je volan još čitav. Onda idem da vidim maminu stranu, ona ipak izgleda drugačije. Ima sasušene krvi na čudnoj štangi iznad dashboarda, i na sjedištu. Puno kvi. Krv na presvlaki nije crvena, više je smeđa. Prilazim skroz blizu, glava mi skoro u autu. Smrdi na benzin i zagorene kotletiće i boju. Gledam još bolje i vidim komade kože. I kose. Mamine plave kose. Ostanem tako. Dugo. Naprosto gledam. Ponekad moraš dobro gledati.
Kad nas je baka juče probudila, usred noći, normalno da smo znali da nešto nije u redu, Aleksander i ja. Mi smo djeca, a njih valjda ne budiš bezveze u dvanaest do pet. Baka nas nije ni pogledala, rekla je samo da moramo sići u prizemlje, da će tata odmah doći, i potom sišla niz stepenice. Aleksander i ja za njom. Žedan je, rekao je. Baka će nam nešto donijeti, i moramo sjesti na sofu, tata će odmah doći. Potpuno ista rečenica, što mi je bilo čudno. Aleksander dobija colu, odmah sam zažalila što i ja nisam tražila nešto za piće. Colu smo pili samo u svečanim trenucima. Sad je prekasno, nisam mogla baku još jednom poslati u kuhinju, to bi bilo nepristojno.
Činilo se da traje čitavu vječnost, to bakino “odmah”. Pogledala sam fotografiju na televizoru, ona na kojoj smo ja i Aleksander, u plastičnom bazenčiću u vrtu. On je tada još bio beba, a ja mala djevojčica. Usiljeno se smiješim, poziram. Po mami, malo čudno stojim, čula sam je kako to kaže ujka Turu, i mislim da je u pravu, “ali Aleksander, on je sladak da ga pojedeš”! Tako je rekla: “Da ga pojedeš.” Pomislila sam na veliko čudovište koje jede djecu, a onda brzo na nešto drugo.
Najednom se stvorio tata. Došao je iz vrta, mislim. Na sebi ima lijepo odijelo, jer su te večeri bili u restoranu. Uprljano je, to sam odmah vidjela. To se mami sigurno ne bi svidjelo. Na čelu mu je neki ogroman flaster, vidim ga kako gleda svoju košulju, kao da mi je pogodio misli. “Odmah ću se vratiti”, rekao je, i nestao na spratu. Da, da, odmah, znam ja to, i namah se osjetila loše zbog te ružne misli. Tata nas nije tek tako, iz zabave, usred noći izvukao iz kreveta, sigurno da ima dobar razlog da ode malo gore u spavaću sobu.
Aleksander u međuvremenu vozika crveni autić oko nogu salonskog stola, kao da je na autoputu. Zar još nije primijetio da nešto nije u redu? Možda je savršeno zadovoljan colom i mečboksom. Ako je tako, to mi je u redu, jer ima tek šest godina. Kad je meni bilo šest, ipak sam, vjerujem, bila malo jača, ali to je stoga što je on mlađi, kaže mama. Po njoj, mlađe dijete može malo zaostati u rastu.
Mi nikad nismo smjeli u restoran, jer je to za odrasle, veli mama. A kad tamo oni idu, uvijek oblače najljepšu odjeću, mama nosi naušnice koje je dobila od bake, neka vrsta bijelih dragulja u obliku velike kaplje. i onda se sprema, i toliko našprica kosu da cijela kuhinja smrdi na kiselo i na sapun.
Kad se tata vratio, na sebi je imao drugu odjeću. Ova nije bila prljava. Tata se znojio po čelu, što mu se ljeti češće dešavalo, ali sad je noć i nije toliko toplo. Sjeo je između mene i Aleksandera i rekao: “Sad morate dobro slušati, jer tata ima nešto da vam kaže.” A onda je zašutio. Veoma dugo. Čak je i Aleksander prestao da se igra i pogledao u tatinom pravcu, baš kao i ja. Nismo se usudili ništa reći, ili ga upitati za taj flaster na čelu. Tata je i dalje zurio u daljinu, kao da je zaboravio da se od njega nešto očekuje. Jednu ruku je stegnuo u pesnicu.
Baka uze stolicu i donese je kod nas u salon. “Pa, hajde”, reče. Pogledala sam baku, izgledala je siva, sad, odjednom, u licu. Učini mi se da je plakala, jer je na vratu i licu imala crvene fleke. Njih je i mama uvijek dobijala kad zaplače, ali to se skoro nikad nije dešavalo. Mama je žena koja puno toga može podnijeti, to nekad kaže i tati. “Ah, učini što moraš, Vinsent, ja sve mogu podnijeti.” Mami uopšte nije lako, s nama, sigurno.
Čula sam tatu kako duboko udiše. “Dječaci”, to uvijek kaže: dječaci, iako sam ja ipak neka djevojčica, “imam lošu vijest: dogodila se nesreća, noćas, i ništa ne valja.” Potom je opet zašutio. Baka poče naglas da plače, da suzi i slini. Otišla je negdje, vjerovatno da uzme maramicu, jer to stvarno nije lijepo, kad ti slina curi iz nosa. Na to i Aleksander poče da plače, možda zato što nije navikao da to vidi od bake. Stavih tati ruku na mišicu, možda će mu to pomoći da završi priču. Čini se da nije ni primijetio. I dalje je vladala mrtva tišina.
Kad se baka vratila iz kuhinje, prestala je da plače, i opet izgledala sasvim pristojno, i na koncu kazala: “Vaša mama se nije izvukla.” Kako niko nije reagovao, dodala je: “Umrla je.”
Aleksander je šmrcao i hvatao zraka: “Je li mrtva? Je li mama mrtva?”
“Da”, reče tata. Samo “da”, više ništa. Nastavio je da zuri u zid kraj vrata, kao da se tamo ima šta vidjeti.
Nisam počela plakati, što mi je bilo malo neugodno. Pokušala sam da nekako natjeram suze na oči, ali me nisu poslušale. Onda pogledah dolje, kao prema pupku, brada skoro na prsima, kao što se radi kad si tužan. Baka se nije ni pomjerila, tata je ustao, krenuo ka ordinaciji i zatvorio vrata za sobom.
Tako smo, dakle, tamo sjedili, baka, Aleksander i ja. Vani ni pokreta. A ni unutra, takođe. Bilo je tiho. Čula sam zvuk frižidera, tiho zujanje. I otkucaje zidnog sata. I Aleksanderovo šmrcanje. Mislila na mamu, i kako je rekla prije odlaska: “Budite dobri, kod bake, ako čujem da je niste slušali znate šta će vam se desiti.” U stvari je već unaprijed bila malo ljuta, iako smo kod bake skoro uvijek bili dobri. Nakon svega moram pomisliti i na crnu odjeću koju je imala na sebi: crnu suknju s crvenim kaišem i crnu bluzicu. Divno joj je stajalo. Kazala sam joj to dok je silazila niz stepenice, a ona se nasmješila. Mama je voljela komplimente u vezi sa odjećom. Ćutila sam se sretnom dok se smijala. Da li je ista odjeća još uvijek na njoj? Da li se i ona zaprljala? Vjerovatno da jeste, baš kao i tatino odijelo. Da li će ih neko oprati prije sahrane, ili će dobiti drugu odjeću za sanduk? Ona bi sigurno voljela imati to crno, znam sto posto. Možda bih to morala reći tati, mislim se. Jer tata, taj ti nema pojma o odjeći. To je i mama uvijek govorila. Pitam se na šta li misli Aleksander. Sjedi sklupčan na tepihu, uplakanog lica, okrenut ka dnevnom boravku. Rado bih mu nešto rekla, ali ne znam šta. Pa tako ostajem gdje jesam. Ipak mi najbolje izgleda tako.
Dok tako stojim tamo, kraj onoga što je neka bio naš citroen DS, sjetim se da tati još ništa nisam rekla o maminoj odjeći. Moram se vratiti kući. Uskoro će biti kasno, za tu odjeću.
Ne smijem to nikome kazati, o ovome što sam ovdje vidjela, jer Aleksander je za to još suviše mali, a svi ti odrasli se mogu samo naljutiti jer sam uradila nešto što se zapravo ne smije.
Dođi ovamo da te poljubim
odlomak iz romana
“Dođi ovamo da te poljubim”, veoma ugledne flamanske (belgijske) spisateljice srednje generacije Griet Op de Beeck, roman je o Moni, i to kao djetetu, pa kao dvadesetčetvorogodišnjoj djevojci i, na koncu, kao tridesetpetogodišnjakinji. To je priča o tome zašto postajemo onakvi kakvi jesmo, napisana sa dosta humora, oštrine i beskompromisne iskrenosti. O roditeljima i djeci. O uništenim ljudima i o tome kako oni, ne želeći, uništavaju i tuđe živote. O tome gdje završava odgovornost, a počinje krivica. O tajnama i usamljenosti. O bolesti i ćutanju. O opasnostima koje vrebaju kad si jak. O zaboravu i nemogućnosti zaboravljanja. O kuraži da spasiš samoga sebe. I, naravno, o ljubavi. Stoga što je to sve što imamo, ili skoro sve.
*
Stanem kod zadnjih vrata, pogledam, niko me ne gleda. Zatvorim vrata, trčim ka garaži, zgrabim bicikl i odoh ja.
Mislim da mi do tamo treba petnaestak minuta. Dan je lijep: plavo nebo, tu i tamo zgodan oblačić, baš puno ptica. Odozdo sve ptice izgledaju crne, dok izbliza uopšte nisu takve, većina nije. Crna vrana, ona jeste, kos isto tako, muški svakako. Na engleskom ga čak i zovu “blackbird”, to sam naučila od tate.
Mislim: Vožnja biciklom mi se sviđa, posebno kad sija sunce i vjetar donosi topli zrak. To mi se mota po glavi. Dobro je kad se razmišlja o finim stvarima.
Na biciklu prolazim pokraj pekara, tamo gdje od žene za pultom katkad dobijem bombonu, skroz za džabe. Kad joj onda kažem “hvala puno, gospođo”, pristojno, jer to uvijek dobro dođe u životu, veli mama, žena se nasmiješi, a kad se smije, vidi joj se zlatan zub. To mi je malo strašno, ali kako znam da ga, u stvari, ne želim vidjeti, još upadljivije zurim u njega. To je kao kad probaš ne misliti na čips koji nije zdrav, a od toga te samo spopadne još jača želja za njim.
Vozim se kraj Sofijine kuće, fina je ona, ali malo smrdi. Smrdi na malo otpada u kanti za smeće, usred ljeta, a ponekad i na davno napušten tavan. Kad nas je učiteljica prošle školske godine stavila da sjednemo jedna pored druge, zbog toga sam ipak bila malčice nesretna. Ali ujko Tur tvrdi da se čovjek nakon sto osamdeset sekundi dubokog udisanja lošeg mirisa navikne na smrad i s tim više nema problema, tako kaže nauka. Ne znam je li to saznao baš iz nauke, ili je to rekao tek tako, da me utješi, ali mi je ipak pomoglo. Svakog dana kad počne čas, ja se skroz približim Sofiji, i onda brojim do sto osamdeset, ne prebrzo, i duboko udišem, kroz nos. I onda to bolje podnosim. Pitam se do koga ću sjediti naredne školske godine. Koja uskoro već počinje. Nadam se kraj Elen. Elen mi je najbolja prijateljica, a i ja njoj. Ima averziju na komarce, pčele i muhe i sve igre s kartama, voli zelenu boju i sladolede, čak i zimi, a ako mora kihnuti to uvijek, baš uvijek, radi najmanje tri puta, a nekad i mnogo češće.
Dolazim do raskršća, crveno svjetlo. Nema puno auta zato što je nedjelja. Većinom su plava, primjećujem. Naše je zeleno. Zelena od bazenčića u kojima se ogleda sunce. Kad ga je otac prvi put dovezao, ima tome oko četiri godine, ta mi se boja ništa nije sviđala. Bila sam razočarana što nije izabrao crvenu, ili, u krajnjem slučaju, žutu. Ali to je Citroen DS, reče otac ponosito, stari auto, mnogo ljepši nego ovi danas. U tome mu moram dati za pravo. Farovi mu liče na oči, kao da nije mašina, nego čovjek, to mi je baš šega. Kupio ga od jednog pacijenta, reče, a tada nema biranja. To mogu da shvatim.
Ali mi se ne sviđa kad nema biranja. Kao u školi, gdje učiteljica uvijek određuje šta treba da radimo. Ponekad poželim da nikad ni ne moram u školu. Ali onda pomislim na vječiti raspust, pa više nisam baš sigurna da li bi tada bilo puno bolje.
Skoro sam stigla. Znam gdje je groblje auta, kraj njega uvijek prolazimo kad idemo k baki. Sreća da je tako. Sunce mi udara u oči, ali to dobro podnosim. Dobro je kad možeš svašta podnijeti u životu, kaže moja mama. Još malo, i eto me. Silazim, stavljam bicikl na metalnu nožicu, i obilazim zgradu. Ružni sivi pravougaonik s vratima, nekoliko prozora, kućetina velikom kapijom i ravnim krovom. Sve zatvoreno, naravno, i treba tako, zato sam i čekala do nedjelje. Ne trebaju mi kibiceri. I, znala sam da mogu lako ući na taj teren, sa strane su samo niski stubovi koji služe da ne možeš tek tako ukrasti auto, njih sam već vidjela.
Olupine stoje pozadi, na dijelu terena s jablanovima. Tvrdo, pjeskovito i prašnjavo tlo, dugo nije bilo kiše, i puno kamenčića, onih malih, oštrih. Jedan mi se već našao u sandali, ali nije to ništa. Ako zastanem da ga izbacim, garantovano će za deset koraka novi naći unutra. Nastavljam i pažljivo motrim naokolo. Kakav haos: svuda olupine i razbacani auto-dijelovi, a u uglu čudna hrpa auta koje su bez reda naslagali jedne na druge, kao lego-kocke.
Najednom ga ugledam, lijevo od one crne rđotine: naš vodozeleni Citroën DS. Prvo se držim na odstojanju, pokušavam prizor upiti u sebe. Brojim do šezdeset, to je dovoljno. Kako je samo izlupan!. Skinuta dva lijeva točka, nestao prednji branik, a cijela hauba ulubljena. Nema prozora, naravski, nedostaje i dio krova, najviše onaj sa suvozačeve strane. Priđem mu bliže, pa još bliže. Hoću da virnem u auto. Na tatinoj strani se nema bogznašta vidjeti, osim da je sve uništeno, i prljavo, samo je volan još čitav. Onda idem da vidim maminu stranu, ona ipak izgleda drugačije. Ima sasušene krvi na čudnoj štangi iznad dashboarda, i na sjedištu. Puno kvi. Krv na presvlaki nije crvena, više je smeđa. Prilazim skroz blizu, glava mi skoro u autu. Smrdi na benzin i zagorene kotletiće i boju. Gledam još bolje i vidim komade kože. I kose. Mamine plave kose. Ostanem tako. Dugo. Naprosto gledam. Ponekad moraš dobro gledati.
Kad nas je baka juče probudila, usred noći, normalno da smo znali da nešto nije u redu, Aleksander i ja. Mi smo djeca, a njih valjda ne budiš bezveze u dvanaest do pet. Baka nas nije ni pogledala, rekla je samo da moramo sići u prizemlje, da će tata odmah doći, i potom sišla niz stepenice. Aleksander i ja za njom. Žedan je, rekao je. Baka će nam nešto donijeti, i moramo sjesti na sofu, tata će odmah doći. Potpuno ista rečenica, što mi je bilo čudno. Aleksander dobija colu, odmah sam zažalila što i ja nisam tražila nešto za piće. Colu smo pili samo u svečanim trenucima. Sad je prekasno, nisam mogla baku još jednom poslati u kuhinju, to bi bilo nepristojno.
Činilo se da traje čitavu vječnost, to bakino “odmah”. Pogledala sam fotografiju na televizoru, ona na kojoj smo ja i Aleksander, u plastičnom bazenčiću u vrtu. On je tada još bio beba, a ja mala djevojčica. Usiljeno se smiješim, poziram. Po mami, malo čudno stojim, čula sam je kako to kaže ujka Turu, i mislim da je u pravu, “ali Aleksander, on je sladak da ga pojedeš”! Tako je rekla: “Da ga pojedeš.” Pomislila sam na veliko čudovište koje jede djecu, a onda brzo na nešto drugo.
Najednom se stvorio tata. Došao je iz vrta, mislim. Na sebi ima lijepo odijelo, jer su te večeri bili u restoranu. Uprljano je, to sam odmah vidjela. To se mami sigurno ne bi svidjelo. Na čelu mu je neki ogroman flaster, vidim ga kako gleda svoju košulju, kao da mi je pogodio misli. “Odmah ću se vratiti”, rekao je, i nestao na spratu. Da, da, odmah, znam ja to, i namah se osjetila loše zbog te ružne misli. Tata nas nije tek tako, iz zabave, usred noći izvukao iz kreveta, sigurno da ima dobar razlog da ode malo gore u spavaću sobu.
Aleksander u međuvremenu vozika crveni autić oko nogu salonskog stola, kao da je na autoputu. Zar još nije primijetio da nešto nije u redu? Možda je savršeno zadovoljan colom i mečboksom. Ako je tako, to mi je u redu, jer ima tek šest godina. Kad je meni bilo šest, ipak sam, vjerujem, bila malo jača, ali to je stoga što je on mlađi, kaže mama. Po njoj, mlađe dijete može malo zaostati u rastu.
Mi nikad nismo smjeli u restoran, jer je to za odrasle, veli mama. A kad tamo oni idu, uvijek oblače najljepšu odjeću, mama nosi naušnice koje je dobila od bake, neka vrsta bijelih dragulja u obliku velike kaplje. i onda se sprema, i toliko našprica kosu da cijela kuhinja smrdi na kiselo i na sapun.
Kad se tata vratio, na sebi je imao drugu odjeću. Ova nije bila prljava. Tata se znojio po čelu, što mu se ljeti češće dešavalo, ali sad je noć i nije toliko toplo. Sjeo je između mene i Aleksandera i rekao: “Sad morate dobro slušati, jer tata ima nešto da vam kaže.” A onda je zašutio. Veoma dugo. Čak je i Aleksander prestao da se igra i pogledao u tatinom pravcu, baš kao i ja. Nismo se usudili ništa reći, ili ga upitati za taj flaster na čelu. Tata je i dalje zurio u daljinu, kao da je zaboravio da se od njega nešto očekuje. Jednu ruku je stegnuo u pesnicu.
Baka uze stolicu i donese je kod nas u salon. “Pa, hajde”, reče. Pogledala sam baku, izgledala je siva, sad, odjednom, u licu. Učini mi se da je plakala, jer je na vratu i licu imala crvene fleke. Njih je i mama uvijek dobijala kad zaplače, ali to se skoro nikad nije dešavalo. Mama je žena koja puno toga može podnijeti, to nekad kaže i tati. “Ah, učini što moraš, Vinsent, ja sve mogu podnijeti.” Mami uopšte nije lako, s nama, sigurno.
Čula sam tatu kako duboko udiše. “Dječaci”, to uvijek kaže: dječaci, iako sam ja ipak neka djevojčica, “imam lošu vijest: dogodila se nesreća, noćas, i ništa ne valja.” Potom je opet zašutio. Baka poče naglas da plače, da suzi i slini. Otišla je negdje, vjerovatno da uzme maramicu, jer to stvarno nije lijepo, kad ti slina curi iz nosa. Na to i Aleksander poče da plače, možda zato što nije navikao da to vidi od bake. Stavih tati ruku na mišicu, možda će mu to pomoći da završi priču. Čini se da nije ni primijetio. I dalje je vladala mrtva tišina.
Kad se baka vratila iz kuhinje, prestala je da plače, i opet izgledala sasvim pristojno, i na koncu kazala: “Vaša mama se nije izvukla.” Kako niko nije reagovao, dodala je: “Umrla je.”
Aleksander je šmrcao i hvatao zraka: “Je li mrtva? Je li mama mrtva?”
“Da”, reče tata. Samo “da”, više ništa. Nastavio je da zuri u zid kraj vrata, kao da se tamo ima šta vidjeti.
Nisam počela plakati, što mi je bilo malo neugodno. Pokušala sam da nekako natjeram suze na oči, ali me nisu poslušale. Onda pogledah dolje, kao prema pupku, brada skoro na prsima, kao što se radi kad si tužan. Baka se nije ni pomjerila, tata je ustao, krenuo ka ordinaciji i zatvorio vrata za sobom.
Tako smo, dakle, tamo sjedili, baka, Aleksander i ja. Vani ni pokreta. A ni unutra, takođe. Bilo je tiho. Čula sam zvuk frižidera, tiho zujanje. I otkucaje zidnog sata. I Aleksanderovo šmrcanje. Mislila na mamu, i kako je rekla prije odlaska: “Budite dobri, kod bake, ako čujem da je niste slušali znate šta će vam se desiti.” U stvari je već unaprijed bila malo ljuta, iako smo kod bake skoro uvijek bili dobri. Nakon svega moram pomisliti i na crnu odjeću koju je imala na sebi: crnu suknju s crvenim kaišem i crnu bluzicu. Divno joj je stajalo. Kazala sam joj to dok je silazila niz stepenice, a ona se nasmješila. Mama je voljela komplimente u vezi sa odjećom. Ćutila sam se sretnom dok se smijala. Da li je ista odjeća još uvijek na njoj? Da li se i ona zaprljala? Vjerovatno da jeste, baš kao i tatino odijelo. Da li će ih neko oprati prije sahrane, ili će dobiti drugu odjeću za sanduk? Ona bi sigurno voljela imati to crno, znam sto posto. Možda bih to morala reći tati, mislim se. Jer tata, taj ti nema pojma o odjeći. To je i mama uvijek govorila. Pitam se na šta li misli Aleksander. Sjedi sklupčan na tepihu, uplakanog lica, okrenut ka dnevnom boravku. Rado bih mu nešto rekla, ali ne znam šta. Pa tako ostajem gdje jesam. Ipak mi najbolje izgleda tako.
Dok tako stojim tamo, kraj onoga što je neka bio naš citroen DS, sjetim se da tati još ništa nisam rekla o maminoj odjeći. Moram se vratiti kući. Uskoro će biti kasno, za tu odjeću.
Ne smijem to nikome kazati, o ovome što sam ovdje vidjela, jer Aleksander je za to još suviše mali, a svi ti odrasli se mogu samo naljutiti jer sam uradila nešto što se zapravo ne smije.
S holandskog preveo: Goran Sarić