Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/57

Jurij Andruhovič, Rekreacija, 1992.

Uvriježilo se u znanosti o književnosti govoriti o prva tri romana Jurija Andruhoviča kao o trilogiji. U toj tvrdnji zasigurno ima istine, no moglo bi je se, bar kada je u pitanju treći, Perverzija, i poricati. O drugome sam dijelu trilogije, Moskovijadi, izvještavao u ranoj fazi ovoga serijala, a sada će biti riječi o prvome, Rekreaciji. Za Perverziju ostavljam neko kasnije mjesto.

U svome ću izvještaju poći od prilično jednostavne teze, no nisam siguran da će se put njezina dokazivanja pokazati jednako jednostavnim. Naime, htio bih ustvrditi da književnost ranog Andruhoviča pripada u nešto što bih nazvao (kasnim) nastavkom (rane) ukrajinske avangarde. Budući da ta avangarda nije došla do svoje konačne realizacije ili ispražnjenja poetološkog modela (razlog je tomu, zna se, pokolj koji je nad njom izvršila Staljinova tajna policija u doba velikih čistki), u povijesti je ukrajinske književnosti između nje i generacija koje su joj slijedile nastala jedna lakuna koju nije bilo moguće popuniti. Kratki je period otopljavanja (od 1956. do 1964.) bio nedovoljan kako bi se prema tradiciji uspostavio kritički odnos. Generacija kojoj je valjalo izvršiti prevrednovanje isključena je iz procesa. Dakle, Andruhoviču, i „njegovima“ pripao je zadatak daljnjega ispisivanja jednog nedovršenog projekta. Upravo stoga se njegova književnost ranoga perioda ne može smatrati obračunom s tradicijom (kako je to bilo, na primjer, u jugoslavenskim književnostima šezdesetih), već njezina revalorizacija, pridavanje zaslužnoga mjesta u povijesti ukrajinske književnosti.

Jasno mi je da bi ova teza u suvremenoj, bar njemačkoj, ukrajinistici naišla na nabiranje čela. Tome bi vjerojatno doprinijeti i njezina elaboracija koja slijedi. No budući da moje kolegice i kolege ovaj tekst zasigurno neće čitati, zadatak mi je dokazivanja unekoliko olakšan. Pođimo, dakle, dalje. Na čemu zasnivam ovakvu tvrdnju, osobito kada je riječ o Rekreaciji, Moskovijadu ostavljam po strani makar se i u njoj mogu pronaći veoma slične pripovjedne mustre? Pažljiva mi lektira teksta nudi najmanje dvije uporišne točke. Junaci su Rekreacije četiri pjesnika koji tvore jednu, ma koliko labavu, grupu. Kao što je poznato, jedna od središnjih odlika klasične avangarde bilo je povezivanje u skupine koje su svoju potvrdu pronalazile u sačinjavanju manifesta – kao za njih tipičnog i od njih de facto „izumljenog“ žanra. Time se otvara prvi asocijacijski niz. 

U ovoj je rubrici često bilo riječi o neoavangardnoj grupi BuBaBu koju je Andruhovič osnovao skupa s Oleksandrom Irvanecom i Viktorom Neborakom. Stoga se neću ponavljati, ali ću staviti akcent na riječ skupina koja nedvojbeno uspostavlja kontinuitet s centralnim poetološkim postulatima avangarde. Izvana vođeno „grupiranje“, skupa s programatski formuliranim manifestima, tvori jedan sloj kasnoga ili neo-, avangardizma grupe BuBaBu čiji se utjecaj spočetka najočitije manifestirao u performativno organiziranim nastupima. Drugi se, zasigurno i važniji, element poetike koju, post festum, valja odvojiti od usko shvaćene postmoderne, formira u onome momentu u kojemu članovi grupe postupno napuštaju grupni mentalitet čiji su ciljevi (prije svega provokacija) ostvareni i zapućuju se sve snažnije individualno obojenim putom. No rana Andruhovičeva proza je u poetološkome smislu dalje ispisivanje prekinutog pripovjednoga modela avangarde. U njezinu se središtu nalazi slijeđenje toka svijesti protagonistica i protagonista; ona se u svojoj realizaciji dobrim dijelom zasniva na apsurdnome i grotesknome; cilj joj je isprovocirati čitateljicu i natjerati je na stavljanje u pogon slobodnih asocijativnih nizova koji neće težiti ka uspostavljanju smisaone cjeline već, čak i po cijenu potpunoga razaranja narativne strukture i suspenzije razumljivosti, recepciji koja ostavlja slobodne ruke u interpretacijskome poslu. Intertekstualno će se veza s izbrisanom, prinudnom zaboravu izloženom, ukrajinskom (u ovome slučaju galicijskom) avangardom uspostaviti čestim prizivanjem jednog od njezinih najvećih predstavnika Bohdana Ihora Antoniča. (Njega smo u drukčijem kontekstu sreli u romanu Osam prstena.) Ovdje bi se negdje trebao završiti krug kojega sam sklopio kako bi pokušao bar donekle elaborirati svoju tezu.

A sad nešto i o romanu samome. Rekreacija prati jednodnevni boravak skupine četiri prijatelja u fiktivnome zakarpatskom gradu Čertopilu u kojemu se održava festival pod nazivom Uskrsnuće duha. Moglo bi se reći da romanom dominira karneval. Cijeli događaj u sebi nosi nešto nestvarno. Već od početka putovanja ne može se sa sigurnošću reći kakav cilj, ako uopće neki, slijede pjesnici. Zapravo može: stalo im je do alkoholiziranja na tuđi trošak, a zadatak koji valja odraditi kako bi se do alkohola došlo svodi se na poneko čitanje poezije u javnom prostoru. No da sve ne bi prošlo tako jednostavno brinu se pobočni akteri: članovi organizacijskog komiteta, njihovi pomoćnici, supruga jednog pjesnika kao i ukrajinski emigrant koji je u Švicarskoj ostvario uspješnu liječničku karijeru. Andruhovičeva dramaturgija je elastična. Junaci se pojavljuju čas kao grupa, čas kao pojedinci. Bilo da ih se promatra kao sudionike jednoga zajedničkog festivala, bilo da se o njima misli kao individuama koje su izgubljene u vremenu i prostoru, uvijek ostaje dojam da se kreću bez svoje volje, kao da njima dirigira neko čudno više biće koje se njima poigrava, šaljući ih s jednog mjesta na drugo a da im pri tom uskraćuje najznačajnije točke orijentacije. No takvi šahovski potezi pripovjedne instance (jer o njoj je riječ) dovode ih i u nove i neočekivane konstelacije koje su, zapravo, ako ih se pažljivije pogleda, tek ironično nizanje stereotipnih scena tipičnih za burlesku: muž koji se iznenada nalazi u bordelu dok ga žena vara s najboljim prijateljem, da bi ih, pri povratku iz javne kuće, zatekao in flagranti; žutokljunac kojemu u zadatak pada briga o pjesnicima što ga dovodi u niz neprilika i, prvenstveno, pravi predmetom njihove sprdnje. Osobno me se najviše dojmio monolog prostitutke u kojemu sam prepoznao daleke odjeke unutarnjega monologa Molly Bloom iz Joyceova Uliksa: „otišla sam u kupatilo, no tamo je sjedio balavac i rigao, dala sam mu kalijev permanganat i istjerala ga van, otišao je u prvu sobu, ali nijedna cura nije bila slobodna, dakle opet se obruši na mene, ‘samo ću ti masirati leđa’, lijepio se kao kuga, počeo se svlačiti, a ja sam ga zviznula mokrim ručnikom po njuški, mala zvijeri, išla sam u školu s tvojom majkom, sin mi je samo pet godina mlađi od tebe, služi u Moskvi u inženjeriji, piše da ne može više izdržati i da će zbrisati, a ti se si ovdje lijepo smjestio, ždereš moju kobasicu…“ 

U ophodnji kroz somnambulnu noć Rekreacija se postupno bliži kraju. Pred jutro je cijela skupina u hotelu, trijezni se i pokušava pohvatati konce onoga što se zbilo. U momentu u kojemu se čini da je burna noć privedena kraju i da su pripreme za predstojeći festival Uskrsnuća duha došle do vrhunca, u hotelske sobe upadaju naoružani vojnici, hapse goste i odvode ih na strijeljanje. U toku je državni udar (naravno, riječ je parodijskom ismijavanju puča protiv Gorbačova) kojim se smjenjuje izabrana vlast a na njezino mjesto dolaze pripadnici vojske i pristalice staroga režima. U odlučujućem momentu, svi se sudionici festivala nalaze naslonjeni na zid za strijeljanje, pred njih stupa predsjednik organizacijskog komiteta i  obznanjuje da je riječ o vrhuncu proslave Uskrsnuća duha. Sve je brižljivo pripremljena kazališna igra, vojnici nose kostime, tenkovi na ulicama dio su rekvizita, isto tako i strojnice. Na mjesto straha dolazi olakšanje, no predsjednik ih još jednom mora podsjetiti da valja čitati poeziju. Tek nakon toga može se nastaviti s pijankom.

Je li Rekreacija primjer karnevalske umjetnosti? Bufonada? Teško je na to pitanje pružiti jednoznačan odgovor. Kratka je analiza pokazala da u njoj dominiraju elementi avangarde čiji je afinitet prema karnevalu nepobitan. Sreli smo grotesku i apsurd, struju svijesti i aluzivne nizove usmjerene na tradiciju ukrajinske avangarde. Sve nas je to moglo odvesti u pravcu prihvaćanja moje ishodišne teze. Djelovanje Jurija Andruhoviča se u toku godina koje su slijedile objavljivanju Rekreacije i Moskovijade zasigurno promijenilo, možda i skrenulo u pravcu postmodernističke razigranosti. Ali unutar oživljavanja ukrajinske književnosti u devedesetima zasigurno se nalazio projekt dubinski prožet tradicijom koju je valjalo revalorizirati. Što je u krajnjoj liniji značilo: spasiti je od zaborava na koju ju je osudilo brahijalno nasilje. Andruhoviču, i drugim članovima grupe BuBaBu, to je nedvojbeno uspjelo.  



Davor Beganović 26. 10. 2024.