Negdje prije nego su se upalila ulična svjetla u grada Kaspiju, jedan dječak po imenu Abdul Deli stigao je do samog ulaza u prvo gradsko naselje. Danima je, ako ne i mjesecima birao ovaj trenutak, da bude pri kraju dana; da grad bude ispunjen maglom i smogom i još da bude prohladno kao danas.
Tako je, naime, u njegovom sjećanju živio grad kojeg je napusti kada mu je bilo otprilike oko šest godina. Nije znao kada je tačno i gdje rođen.
Ono čega se sjećao i što nikada neće zaboraviti bila je skorušena ruka starca koji ga uzima za ruku:
– Hajde, sinak – obratio mu se starac – biće pod ovim nebom i za tebe hljeba; kada je bilo za mene – biće i za tebe, i za svakoga ko nije proklet da ostane bez i zračka sreće i bez mrvice hljeba.
Sjećao se dječak i nekakvog žutog torbaka uglačenog od trljanja po starčevim leđima i ramenima. Odatle mu je izvadio komadić hljeba i tri smežurane šlljive:
– Prezalogaji, jare moje, valja nam putovati.
Sjeća se Abdul Deli i kada je starac iz tog istog torbaka u autobusu, izvadio sitne novčiće prebrojavao ih, a potom pružio čovjeku koji je stajao ispred njih u plavom odijelu i svijetloplavoj košulji.
Nije se bojao, znao je da je u sigurnim rukama nepoznatog starca, koji mu je pojavom i svakom izgovorenom riječju ulivao nadu da je to njegov spasitelj. Išli su, putovali, i na jednom izašli iz autobusa na stanici u čijoj blizini je grljala rijeka, kao da se svojim valovima borila za dah. A onda su krenuli pješice, udaljavajući se od rijeke i puta kojim su povremeno sijevala svjetla automobila.
Napokon, stigli su u kućerak od pruća i paprati pokrivenog granjem i nailonskim platnom kroz koje su se nazirale zvijezde na nebu, a kada bi puhnuo vjetar nailon bi se stao tresti kao da neko stotinama grana udara po krovu kolibe.
Dugo su mu u ušima odzvanjali huk vozila i buka autobuskog motora. A onda je utonuo u dubok dječji san.
Rano se probudio. Gdje li sam ja ovo, razmišljao je, a onda kada se začuo starčev kašalj – sjetio se svega. Tu gdje se probudio ništa se drugo nije čulo doli grgorenje potoka koji je kroz svoje grlo propuštao bistru planinsku vodu i, s vremena na vrijeme, krupan i rijedak lavež. Taj pas, zaključio je dječak, laje iz puste dosade; koliko da bi posvjedočio da postoji.
Kada se objutrilo, Abdul Deli je izašao ispred kolibe. Vidio je potok kako se spušta niz brdo i pada dolje u dolinu, a onda krivuda ravnicom, praveći veliku zelenu zmiju. Huk rijeke i žubor potoka ostali su prikopčani za dječakova čula.
Koliko li još djece i potoka postoji na svijetu koje život nosi a da ni sami ne znaju gdje, razmišlja to dječak Abdul Deli, danas kada se sam i poodrastao našao u gradu Kaspiju iz kojega je, držeći se za ruku starca, davno otišao.
Prvi na koga je naišao bio je ulični čistač koji je, u obližnjem parkiću nedaleko od puta kojim ga je dovezao autobus, meo otpad oko kanti za smeće i trpao u veliki crni džak. Dječak Abdul Deli nije znao kako započeti razgovor; živeći u kolibi sa starcem i skupljajući grane u obližnjim šumama kao da bješe izgubio moć započinjanja razgovora sa nepoznatim ljudima, a već odavno su mu svi, osim njegovog starca, bili nepoznati.
Stajao je na kraju pločnika po kojem je čistač meo papire i opuške, gledao u njegovu dugu brezovu metlu kojom je sabirao otpad. Čistač bi, katkad, krišom bacio pogled na dječaka koji mu se činio odnekud poznatim.
Najednom, čistač zastade na trenutak i radoznalo pogledao u dječaka. Ovaj obori pogled ispred svojih nogu i stade cupkati vrhom pocijepane cipele u kamenu kocku kao da ju je kanio izmjestiti.
Čistač pokupi otpad na svoju lopatu, strese ga u džak i ponovo zastade. Dječak je i dalje stajao na istom mjestu i gledao ispred svojih nogu. Čistač odloži metlu i lopatu i sjede na klupu, nedaleko od dječaka.
– Otkud dolaziš, dječače? – upita brezova metla pridošlicu. Dječak ugnu ramenima i dalje gledajući ispred sebe.
– Znaš li govoriti, hej ti dječače što gledaš u zemlju, tebe pitam – znaš li govoriti ili si progutao jezik? – Dječak i dalje gleda u zemlju i cupka vrhom cipele u onu kamenu kockicu.
– Uskoro će noć, a ti i dalje ne progovaraš. Noć dječače, noć! Znaš li šta znači noć u ovom gradu?! Ne znaš, vidim da ne znaš. Da znaš već bi se priklonio uz moj skut. Vidim da su te ko zna kakve misli i planovi doveli ovdje. I dobro je što si naišao ovim putem. Jer, ko na mene nabasa taj se posigurno neće izgubiti. Dječak je i dalje gledao u zemlju i cupkao vrhom cipele..
– Došao sam da tražim svoju kuću, svoje roditelje, braću i sestre ako sam ih ikad imao – odveza se jezik Abdul Delija.
Čistač se osmjehnu, izvadi tabakeru iz desnog džepa, izvuče jednu cigaretu i pomodrelim usnama od studi i umora obujmi žuti filter. Iz lijevog džepa izvadi upaljač i pripali cigaru. Pod svjetlom plamena upaljača dječak ugleda lijevi nepotkresan brk. Ovakve brkove imao je i njegov starac koji je ostao u kolibi pored potoka. Čistač povuče dim duboko u svoju utrobu pa ga povrati kroz nos i usta, zapuši ispred njega.
– Gdje si bio sve ove godine, sine moj. Tuga za tobom tjera me da svaki dan i poslije radnog vremena izlazim iz kuće i skupljam rasutu otpad i molim boga da mi se javi moj odbjegli sin…
Dječak Abdul Deli, kada ču ove riječi, prenu se ko da mu neko na zaspalo tijelo baci hladnu vodu.
– Kako se zoveš, znaš li? Tamo gdje si bio je li te ikada iko zvao imenom?
– Jeste, dječaku je sve više nadolazila moć govora. – Zvali su me Abdul Deli.
– Abdul Deli? – priupita čistač i tapnu šakom po sjedalu drvene klupe, kao da je tim udarcem želio usmrtiti komarca koji se vrtio oko njegovih ruku.
– Abdul Deli – odvrati dječak.
– Kada si prvi put čuo za grad Kaspij?
– Dok sam sa starcem, sa kojim sam živio u kućerku, nedavno sakupljao granje u šumi, naišao je čovjek u zelenom odijelu po kojem su svjetlucale toke. Imao je na glavi kapu sa strehom sa koje je takođe svjetlucao obrub. Sjeo je blizu nas i pozvao starca da zapale duhan. Starac je s mjesta bacio naramak grana i otišao njemu. Dugo su sjedeli, pušili i pričali. Čovjek u zelenom odijelu je često pogledivao u mene i više puta pomenuo Kaspij. Pošto je otišao čovjek u zelenom odijelu, a i starac se pridigao i ponovo se dao na sakupljanje grana, pitao sam ga: šta je to Kaspij?, a kada mi je starac odgovorio da je to grad na dan hoda od naše kolibe – pitao sam ga u kojem je to pravcu, te on, ne izgovarajući ni riječ, baci ruku ispred sebe kao da zasiječe vazduh i pokaza prema onom brdu iza kojega se svakoga jutra pojavljuje sunce.
– A znači bio si kod Pijuka ? – priupita čistač i ponovo se maši za svoju tabakeru.
– Nikada mu nisam saznao ime, mada mi je jednom dok smo dugo ostali budni u kolibi i dok su grančice pucketale u peći, pošto je dobro i naglas zijevnuo, rekao: dijete moje, ja tebi nadjenuh ime, a svoje ne znam.
– Kako to? – čistač prebaci lijevu nogu preko desnog koljena i zaturi se na onoj klupi. Dječak ugnu ramenima.
– Znam, nastavio je dječak, da bi ga poneko, ali je to bilo vrlo rijetko, dozivao Durbeg. Znao sam da mu to nije bilo pravo ime, ali se on odazivao. Ja nikada nisam imao potrebu zvati ga; uvijek smo bili jedan uz drugog i sve što sam progovorio znalo se da je to njemu upućeno.
– A je li ti ikada rekao ko bi mogao biti tvoj otac?
– Mislim, i dječak se malo ispravio, da on o tome ništa ne zna. Nije se ni trudio da sazna. Niko nam nije dolazio a on je jednom nedjeljno odlazio u selo i otud donosio hljeb, konzerve, mlijeko i ponekad jabuke od kojih bi danima mirisala naša koliba.
Pričao mi je jednom da me pronašao smrznutog i zapuštenog i poveo sa sobom. Rekao sam mu tada – hvala vam dobri čovječe, a i sada mu kažem hvala, hvala što me nije ostavio da skapam u kakvom kanalu ili pokraj kakve zidine.
– Kako ste dolazili do novca za koji je kupovao sve to? – pitao je čistač.
– U obližnjim šumama oko naše kolibe sakupljali smo sasušene grane i stabla, od toga pravili snopiće i redali ih blizu naše kolibe. Pored njih je stajao lončić u koji su oni koji bi odnosili snopiće ostavljali novac. Starac nikad nije provjeravao koliko je novca u lončiću i koliko je snopiće odneseno; strpao bi pare u džep, a onda ih ostavljao u starom kaputu koji je visio blizu vrata kolibe.
Pitao sam jednoga dana starca zašta im trebaju snopići grančica i suhih cjepki koje ostavljamo seljanima pokraj puta i on mi reče da oni snopiće koriste za potpalu vatre. Malo plaćaju, ali – nama je, uz puževe i pečurke, to dovoljno za podmiru u seoskoj prodavnici: malo soli, šećera, petroleja, zejtina, pokoja konzerva, sapun, šibica, pomalo duhana, koje kilo brašna i to je sve što nam treba u ovoj šumi, dijete moje, rekao mi je starac a meni se taj spisak zalijepio u memoriju i često sam, kao pjesmicu ponavljao u sebi spisak namirnica koje su nam potrebne kako bismo preživjeli u kolibi na kraju šume.
– Kada sam ti maločas rekao – vratio si se, učinilo mi se da je umjesto tebe moj sin koji je prije nekoliko godina otišao od kuće jer mu nisam mogao ispunjati želje. Ja sam radnik nadničar, čistač ulica i parkova i nemam mnogo novca, tek za najosnovniji život, a on je htio mnogo više. Rekao mi je, ako ne ispunim nekoliko njegovih želja, da će otići od kuće i tražiti nekoga ko će mu davati više. Otvorio sam vrata naše kuće, koja i nije mnogo bolja od te vaše kolibe i rekao mu: Izvoli, sine. Kada preskočiš ovaj prag ući ćeš u taj svijet u kojem ćeš tražiti bolje, pa izvoli…
Čistač se ponovo uhvati za tabakeru, duboko udahnu prohladni zrak koji je dolazio sa obližnjih brda, savijenim kažiprstom obrisa prvo lijevo, pa desno oko i nastavi:
– Pošteno govoreći nisam mislio da će otići, ali je on istoga časa iskočio kao životinjče iz kaveza i nestao u noć.
– Koliko mu je bilo godina? – upita dječak.
– Danas bi mu bilo tačno dvanaest godina četiri mjeseca i sedam dana.
– Kako se zvao vaš sin? – dječak Abdul Deli se oslobodio i raspričao, pa se i sam čudio otkud mu toliko riječi, kada je u njegovoj glavi bilo mnogo više laveži pasa skitalica, žabljeg kreketanja i ptičjih cvrkuta od ljudskih riječi.
Istina, starcu san često ne bi htio na oči, pa bi on do kasno u noć zapitkivao dječaka, ili mu ispredao priče koje su ga, najčešće, uspavljivale, pa kada bi on zapitao: – Abdul Deli, čuješ li šta ti pričam, a dječak bi samo kroz san jedva izustio koju riječ – starac bi se okrenuo na stranu i tako šutio dok ga san ne bi prevario.
Pitao si me, veli čistač, kako se zvao moj sin?
– Jesam, pitao sam kako se zvao vaš sin.
Starac zaćuta, proguta pljuvačku i sada tiho zaplaka. Izustio je ime svoga sina ali to dječak Abdul Deli jedva razumi.
Razumio je da se sin zvao Hikmet, a kada se čistač još malo smiri – ponovi: Hikmet, Hikmet Vrabac, sine moj. Nije bio loše naravi, ali je odjednom riješio da ode i nestao. Ne pitaj kako su mi prošli svi ovi dani, mjeseci i godine bez njega… I sve se nadam, kojeg god dječaka ugledam da odnekud ide, da je to moj Hikmet. Na hiljade ih je prošlo pored mene ali ni jedan od njih nije bio moj sin. I tako, od same dosade i brige, izađem ovako na svoj teren, pa i kada nije radno vrijeme, čistim parkove i ulice i sve se nadam da će naići odnekud ili da će naići neko ko ga je negdje vidio i reći mi gdje se nalazi.
Dječak dohvati prutić nedaleko od njegovih nogu i stade njime udarati po svom mršavom koljencetu, a kao da je nešto govorio; sebi i čovjeku koji, u prva predvečerja, iz čiste dosade izlazi u gradske parkove, kupi razbacane otpadke i nosi u kontejnere.
Dječak iz grada Kaspija/1
Bit će pod ovim nebom hljeba
Negdje prije nego su se upalila ulična svjetla u grada Kaspiju, jedan dječak po imenu Abdul Deli stigao je do samog ulaza u prvo gradsko naselje. Danima je, ako ne i mjesecima birao ovaj trenutak, da bude pri kraju dana; da grad bude ispunjen maglom i smogom i još da bude prohladno kao danas.
Tako je, naime, u njegovom sjećanju živio grad kojeg je napusti kada mu je bilo otprilike oko šest godina. Nije znao kada je tačno i gdje rođen.
Ono čega se sjećao i što nikada neće zaboraviti bila je skorušena ruka starca koji ga uzima za ruku:
– Hajde, sinak – obratio mu se starac – biće pod ovim nebom i za tebe hljeba; kada je bilo za mene – biće i za tebe, i za svakoga ko nije proklet da ostane bez i zračka sreće i bez mrvice hljeba.
Sjećao se dječak i nekakvog žutog torbaka uglačenog od trljanja po starčevim leđima i ramenima. Odatle mu je izvadio komadić hljeba i tri smežurane šlljive:
– Prezalogaji, jare moje, valja nam putovati.
Sjeća se Abdul Deli i kada je starac iz tog istog torbaka u autobusu, izvadio sitne novčiće prebrojavao ih, a potom pružio čovjeku koji je stajao ispred njih u plavom odijelu i svijetloplavoj košulji.
Nije se bojao, znao je da je u sigurnim rukama nepoznatog starca, koji mu je pojavom i svakom izgovorenom riječju ulivao nadu da je to njegov spasitelj. Išli su, putovali, i na jednom izašli iz autobusa na stanici u čijoj blizini je grljala rijeka, kao da se svojim valovima borila za dah. A onda su krenuli pješice, udaljavajući se od rijeke i puta kojim su povremeno sijevala svjetla automobila.
Napokon, stigli su u kućerak od pruća i paprati pokrivenog granjem i nailonskim platnom kroz koje su se nazirale zvijezde na nebu, a kada bi puhnuo vjetar nailon bi se stao tresti kao da neko stotinama grana udara po krovu kolibe.
Dugo su mu u ušima odzvanjali huk vozila i buka autobuskog motora. A onda je utonuo u dubok dječji san.
Rano se probudio. Gdje li sam ja ovo, razmišljao je, a onda kada se začuo starčev kašalj – sjetio se svega. Tu gdje se probudio ništa se drugo nije čulo doli grgorenje potoka koji je kroz svoje grlo propuštao bistru planinsku vodu i, s vremena na vrijeme, krupan i rijedak lavež. Taj pas, zaključio je dječak, laje iz puste dosade; koliko da bi posvjedočio da postoji.
Kada se objutrilo, Abdul Deli je izašao ispred kolibe. Vidio je potok kako se spušta niz brdo i pada dolje u dolinu, a onda krivuda ravnicom, praveći veliku zelenu zmiju. Huk rijeke i žubor potoka ostali su prikopčani za dječakova čula.
Koliko li još djece i potoka postoji na svijetu koje život nosi a da ni sami ne znaju gdje, razmišlja to dječak Abdul Deli, danas kada se sam i poodrastao našao u gradu Kaspiju iz kojega je, držeći se za ruku starca, davno otišao.
Prvi na koga je naišao bio je ulični čistač koji je, u obližnjem parkiću nedaleko od puta kojim ga je dovezao autobus, meo otpad oko kanti za smeće i trpao u veliki crni džak. Dječak Abdul Deli nije znao kako započeti razgovor; živeći u kolibi sa starcem i skupljajući grane u obližnjim šumama kao da bješe izgubio moć započinjanja razgovora sa nepoznatim ljudima, a već odavno su mu svi, osim njegovog starca, bili nepoznati.
Stajao je na kraju pločnika po kojem je čistač meo papire i opuške, gledao u njegovu dugu brezovu metlu kojom je sabirao otpad. Čistač bi, katkad, krišom bacio pogled na dječaka koji mu se činio odnekud poznatim.
Najednom, čistač zastade na trenutak i radoznalo pogledao u dječaka. Ovaj obori pogled ispred svojih nogu i stade cupkati vrhom pocijepane cipele u kamenu kocku kao da ju je kanio izmjestiti.
Čistač pokupi otpad na svoju lopatu, strese ga u džak i ponovo zastade. Dječak je i dalje stajao na istom mjestu i gledao ispred svojih nogu. Čistač odloži metlu i lopatu i sjede na klupu, nedaleko od dječaka.
– Otkud dolaziš, dječače? – upita brezova metla pridošlicu. Dječak ugnu ramenima i dalje gledajući ispred sebe.
– Znaš li govoriti, hej ti dječače što gledaš u zemlju, tebe pitam – znaš li govoriti ili si progutao jezik? – Dječak i dalje gleda u zemlju i cupka vrhom cipele u onu kamenu kockicu.
– Uskoro će noć, a ti i dalje ne progovaraš. Noć dječače, noć! Znaš li šta znači noć u ovom gradu?! Ne znaš, vidim da ne znaš. Da znaš već bi se priklonio uz moj skut. Vidim da su te ko zna kakve misli i planovi doveli ovdje. I dobro je što si naišao ovim putem. Jer, ko na mene nabasa taj se posigurno neće izgubiti. Dječak je i dalje gledao u zemlju i cupkao vrhom cipele..
– Došao sam da tražim svoju kuću, svoje roditelje, braću i sestre ako sam ih ikad imao – odveza se jezik Abdul Delija.
Čistač se osmjehnu, izvadi tabakeru iz desnog džepa, izvuče jednu cigaretu i pomodrelim usnama od studi i umora obujmi žuti filter. Iz lijevog džepa izvadi upaljač i pripali cigaru. Pod svjetlom plamena upaljača dječak ugleda lijevi nepotkresan brk. Ovakve brkove imao je i njegov starac koji je ostao u kolibi pored potoka. Čistač povuče dim duboko u svoju utrobu pa ga povrati kroz nos i usta, zapuši ispred njega.
– Gdje si bio sve ove godine, sine moj. Tuga za tobom tjera me da svaki dan i poslije radnog vremena izlazim iz kuće i skupljam rasutu otpad i molim boga da mi se javi moj odbjegli sin…
Dječak Abdul Deli, kada ču ove riječi, prenu se ko da mu neko na zaspalo tijelo baci hladnu vodu.
– Kako se zoveš, znaš li? Tamo gdje si bio je li te ikada iko zvao imenom?
– Jeste, dječaku je sve više nadolazila moć govora. – Zvali su me Abdul Deli.
– Abdul Deli? – priupita čistač i tapnu šakom po sjedalu drvene klupe, kao da je tim udarcem želio usmrtiti komarca koji se vrtio oko njegovih ruku.
– Abdul Deli – odvrati dječak.
– Kada si prvi put čuo za grad Kaspij?
– Dok sam sa starcem, sa kojim sam živio u kućerku, nedavno sakupljao granje u šumi, naišao je čovjek u zelenom odijelu po kojem su svjetlucale toke. Imao je na glavi kapu sa strehom sa koje je takođe svjetlucao obrub. Sjeo je blizu nas i pozvao starca da zapale duhan. Starac je s mjesta bacio naramak grana i otišao njemu. Dugo su sjedeli, pušili i pričali. Čovjek u zelenom odijelu je često pogledivao u mene i više puta pomenuo Kaspij. Pošto je otišao čovjek u zelenom odijelu, a i starac se pridigao i ponovo se dao na sakupljanje grana, pitao sam ga: šta je to Kaspij?, a kada mi je starac odgovorio da je to grad na dan hoda od naše kolibe – pitao sam ga u kojem je to pravcu, te on, ne izgovarajući ni riječ, baci ruku ispred sebe kao da zasiječe vazduh i pokaza prema onom brdu iza kojega se svakoga jutra pojavljuje sunce.
– A znači bio si kod Pijuka ? – priupita čistač i ponovo se maši za svoju tabakeru.
– Nikada mu nisam saznao ime, mada mi je jednom dok smo dugo ostali budni u kolibi i dok su grančice pucketale u peći, pošto je dobro i naglas zijevnuo, rekao: dijete moje, ja tebi nadjenuh ime, a svoje ne znam.
– Kako to? – čistač prebaci lijevu nogu preko desnog koljena i zaturi se na onoj klupi. Dječak ugnu ramenima.
– Znam, nastavio je dječak, da bi ga poneko, ali je to bilo vrlo rijetko, dozivao Durbeg. Znao sam da mu to nije bilo pravo ime, ali se on odazivao. Ja nikada nisam imao potrebu zvati ga; uvijek smo bili jedan uz drugog i sve što sam progovorio znalo se da je to njemu upućeno.
– A je li ti ikada rekao ko bi mogao biti tvoj otac?
– Mislim, i dječak se malo ispravio, da on o tome ništa ne zna. Nije se ni trudio da sazna. Niko nam nije dolazio a on je jednom nedjeljno odlazio u selo i otud donosio hljeb, konzerve, mlijeko i ponekad jabuke od kojih bi danima mirisala naša koliba.
Pričao mi je jednom da me pronašao smrznutog i zapuštenog i poveo sa sobom. Rekao sam mu tada – hvala vam dobri čovječe, a i sada mu kažem hvala, hvala što me nije ostavio da skapam u kakvom kanalu ili pokraj kakve zidine.
– Kako ste dolazili do novca za koji je kupovao sve to? – pitao je čistač.
– U obližnjim šumama oko naše kolibe sakupljali smo sasušene grane i stabla, od toga pravili snopiće i redali ih blizu naše kolibe. Pored njih je stajao lončić u koji su oni koji bi odnosili snopiće ostavljali novac. Starac nikad nije provjeravao koliko je novca u lončiću i koliko je snopiće odneseno; strpao bi pare u džep, a onda ih ostavljao u starom kaputu koji je visio blizu vrata kolibe.
Pitao sam jednoga dana starca zašta im trebaju snopići grančica i suhih cjepki koje ostavljamo seljanima pokraj puta i on mi reče da oni snopiće koriste za potpalu vatre. Malo plaćaju, ali – nama je, uz puževe i pečurke, to dovoljno za podmiru u seoskoj prodavnici: malo soli, šećera, petroleja, zejtina, pokoja konzerva, sapun, šibica, pomalo duhana, koje kilo brašna i to je sve što nam treba u ovoj šumi, dijete moje, rekao mi je starac a meni se taj spisak zalijepio u memoriju i često sam, kao pjesmicu ponavljao u sebi spisak namirnica koje su nam potrebne kako bismo preživjeli u kolibi na kraju šume.
– Kada sam ti maločas rekao – vratio si se, učinilo mi se da je umjesto tebe moj sin koji je prije nekoliko godina otišao od kuće jer mu nisam mogao ispunjati želje. Ja sam radnik nadničar, čistač ulica i parkova i nemam mnogo novca, tek za najosnovniji život, a on je htio mnogo više. Rekao mi je, ako ne ispunim nekoliko njegovih želja, da će otići od kuće i tražiti nekoga ko će mu davati više. Otvorio sam vrata naše kuće, koja i nije mnogo bolja od te vaše kolibe i rekao mu: Izvoli, sine. Kada preskočiš ovaj prag ući ćeš u taj svijet u kojem ćeš tražiti bolje, pa izvoli…
Čistač se ponovo uhvati za tabakeru, duboko udahnu prohladni zrak koji je dolazio sa obližnjih brda, savijenim kažiprstom obrisa prvo lijevo, pa desno oko i nastavi:
– Pošteno govoreći nisam mislio da će otići, ali je on istoga časa iskočio kao životinjče iz kaveza i nestao u noć.
– Koliko mu je bilo godina? – upita dječak.
– Danas bi mu bilo tačno dvanaest godina četiri mjeseca i sedam dana.
– Kako se zvao vaš sin? – dječak Abdul Deli se oslobodio i raspričao, pa se i sam čudio otkud mu toliko riječi, kada je u njegovoj glavi bilo mnogo više laveži pasa skitalica, žabljeg kreketanja i ptičjih cvrkuta od ljudskih riječi.
Istina, starcu san često ne bi htio na oči, pa bi on do kasno u noć zapitkivao dječaka, ili mu ispredao priče koje su ga, najčešće, uspavljivale, pa kada bi on zapitao: – Abdul Deli, čuješ li šta ti pričam, a dječak bi samo kroz san jedva izustio koju riječ – starac bi se okrenuo na stranu i tako šutio dok ga san ne bi prevario.
Pitao si me, veli čistač, kako se zvao moj sin?
– Jesam, pitao sam kako se zvao vaš sin.
Starac zaćuta, proguta pljuvačku i sada tiho zaplaka. Izustio je ime svoga sina ali to dječak Abdul Deli jedva razumi.
Razumio je da se sin zvao Hikmet, a kada se čistač još malo smiri – ponovi: Hikmet, Hikmet Vrabac, sine moj. Nije bio loše naravi, ali je odjednom riješio da ode i nestao. Ne pitaj kako su mi prošli svi ovi dani, mjeseci i godine bez njega… I sve se nadam, kojeg god dječaka ugledam da odnekud ide, da je to moj Hikmet. Na hiljade ih je prošlo pored mene ali ni jedan od njih nije bio moj sin. I tako, od same dosade i brige, izađem ovako na svoj teren, pa i kada nije radno vrijeme, čistim parkove i ulice i sve se nadam da će naići odnekud ili da će naići neko ko ga je negdje vidio i reći mi gdje se nalazi.
Dječak dohvati prutić nedaleko od njegovih nogu i stade njime udarati po svom mršavom koljencetu, a kao da je nešto govorio; sebi i čovjeku koji, u prva predvečerja, iz čiste dosade izlazi u gradske parkove, kupi razbacane otpadke i nosi u kontejnere.
(nastavit će se)