Koncem travnja, posljednjega u tom stoljeću, od jugoslavenske vlasti dobivam dozvolu za odlazak u Beograd. Prije nego što sam krenuo, napisao sam ovo pisamce:
“Krećem na put u Beograd. Preko Mađarske, jedine otvorene granice. Srbi mi nisu neprijatelji, nisam neprijatelj ni jednom narodu. Već više od pet godina, otkako je srušen stari most u Mostaru, odlazim kao vozač kamiona u konvojima humanitarne pomoći za sve narode u Bosni. Zajedno s tisućama Talijana uspjelo se pomoći prognanicima Muslimana, Srba, Hrvata. Odgovornost preuzeta tih godina sastojala se u tome da se pomaže svakoj pogođenoj strani. Danas je NATO-vim bombardiranjem pogođena strana i srpski narod. Ta povreda stiže iz moje zemlje, polijeće s njezinih uzletišta. Bacati bombe na grad pravi je pravcati teroristički čin. Znam to i po pričama iz djetinjstva moje majke u Napulju, bombardiranju najizloženijem talijanskom gradu u vrijeme Drugog svjetskog rata. Znam to i iz povijesti XX. stoljeća: gađati gradove, ciljati više civile nego vojnike – to je terorizam. Idem u Beograd biti na strani bombardiranih. Dezertiram iz svoje zemlje bombardera, obitelji koje nedjeljom idu na piknik nadomak baze u Avianu, eda bi gledali polijetanje aviona prenakrcanih bombama.
Nikoga ne pozivam da čini što i ja. Idem u Beograd slušati sirene za uzbunu koje je moja majka upoznala kao djevojka u Napulju. Ispričavam joj se zbog ove povijesne rime koju ne želim izbjeći: biti u jednom europskom gradu koji bombardira druga neka Europa. Pripadam ovom stoljeću, njegovo sam a i čedo svoje majke, ne mogu se odricati nasljedstva.
Nebo u svibnju prepuno zvijezda, koje vabe oči da se otvore. Idem narodu zatvorenu u podrum, povezujući se u lanac na mostu da ga obrani. Idem podijeliti malo njihove nesanice. Vama želim ljepše majske noći.”
Krenuo sam ostvariti čin boravka, a ne otpora. Otišao sam nasloniti se noću na prozor hotela Moskva, soba 411 na vrhu uzbrdice Balkanske ulice. Nije to bio mirotvorni čin, ali najžešći koji sam imao na raspolaganju. Nosio sam sa sobom pjesmu Dylana Thomasa koju je napisao nakon bombardiranja Londona: „Među poginulima od avionskoga prodora u zoru bio je i jedan stogodišnjak“. Ovako završava: „Jutro ima krila njegovih godina/stotinu roda šćućurenih na desnoj strani sunca“.
U Beogradu sam tražio starce, one koji su gledali da dolaze Nijemci i ćutjeli zemlju koju su rovali Luftwaffeovi avioni. Pitao sam ih za razliku. Zasjeli na jednoj od klupa na Kalemegdanu, nakon kratkog upoznavanja među južnjacima (jugoslavo je Slaven sa juga), ovaj iz Napulja pokušavao je malo ruski, eda bi mogao pratiti razgovor. U onom ratu avioni su se vidjeli na nebu, Hitlerova vojska bila je na vratima rijeka, taj je rat bio tu iza leđa. Bio je gori. Ovaj bljuje rakete iz pakla, ne vidiš, ne čuješ ni jedan avion, pa ni provale po danu. Čuješ sirenu, a zatim udare, a onda opet sirenu. Ovo nad Beogradom nije nikakav rat, već samo šteta, „tòlka vred“, samo šteta. „Evropo, šta radiš Evropo? Pogledaj tko smo, pogledaj gdje smo.“ Gledam: sa jedne od klupa na Kalemegdanu vidi se najsvečanije ušće europskih voda. Dunav, ne dajući prednost Savi koja dolazi zdesna, prepušta se udaru na meandru, ostavlja joj mjesto u svom krilu, pa zajedno idu do mosta u Pančevu a onda odatle nizvodno kroz drugu polovicu Europe sve do Crnog mora.
Nakon Pančeva, industrijskoga grada što su ga razorile premnoge proljetne bombe, rijeka je mulj. Ona je dječak koji je svu svoju prašinu „maloga kemičara“ bacio u baruštinu. Iz poderotine eksplodiranih cisterni i silosa, u Dunav su se slili najodvratniji pritoci. Rijeka je vapila za vodom te su se tako u Njemačkoj dogodile kiše i poplave, pa se Dunav obilato opskrbio te potekao svježom vodom u Pančevo, rukavac mrtve vode.
U parku, kad se oglasi sirena za uzbunu, ne prekida se ni jedna partija, ni jedan šahist ne povlači potez drukčiji od nužnoga a koji je na redu. Snažna je tišina šaha, ne smeta mu ni vučije zavijanje sirene za uzbunu. Nitko ne ide u zaklon. Igrači ostaju obuzeti tim vodoravnim beskrajem šezdeset i četiri polja. Samo to je tlo koje se računa. Nebo iznad Beograda je strelište. Protuzračna obrana puca u oblake i nije efikasnija od dječaka koji trče za golubovima u parku.
U petak ujutro sedmoga svibnja imam dogovor. Mira Kiš, udova Danilova, europskog i ovdašnjeg pisca, prati me u bolnicu. Jedno mi je uho već duže vremena začepljeno cerumenom. Odgovlačio sam ukloniti ga, a sad sam u tako bučnom gradu i baš mi je žao što sam oglušio ovdje više nego drugdje.
Jedna okretna žena, zlovoljna što liječi Talijana, jednoga od neprijatelja njezinih noći, lijevkom temeljito ispituje ušnu školjku, a zatim kirurškom hvataljkom snažno izvlači otvrdnuli grumenčić. Izlazi krv ulazi zrak, u uhu se susreću bol i olakšanje a ja čujem, iznenada vjetar i razlijeganje glasova.
Mira se smije mojoj stečevini. Sad više nemam izgovora, NATO-va buka je sva moja, bez olakotnih okolnosti i bez popusta. Nebo se pročistilo. Kiša je odnijela sav prah od grafita i ugljika koji je gradu isključio električnu struju, ostavljajući papar u očima a gorčinu u pljuvački. U sedam uvečer grad se opet zatvara, spušta rešetke i pripravlja mrak.
Polagano se penjem na peti kat hotela Moskva. Sa prozora vidim sto osamdeset stupnjeva: mostove na Savi koji vode u Novi Beograd, i onaj zdepasti neboder što su ga spržili avionski napadi. Prisjećam se prve noći kada, tek stigavši, nasumce izlazim da bih došao na Brankov most te s građanima sudjelovao u bdijenju obrane. A tamo ne nalazim nikoga, dodijalo im gubiti san na mostu.
A onda sâm krećem kolnikom Brankovog mosta, susrećući rijetke farove brzih automobila. Zatim, dok slušam pucnjavu nad Pančevom, šetam u suprotnom pravcu, ponavljajući to nekoliko puta. U trećem pokušaju kopka me osjećaj smiješnoga, pa silazim sa prazne piste mosta. Vraćam se u hotel.
Tako provodim noći gledajući odozgor kako se od pucnjave užiže grad. Ne idem u sklonište.
Sirenom u devet sati i gustom uzavrelosti označavajućih projektila započinje noć u petak sedmoga svibnja ’99., vreva crvenih brazda odozdo prema gore, nedovoljno visoko. Malo oblaka na nebu, grad u mraku, kreću valovi. Brojim ih: svako pola sata, eksplodira
onih sto osamdeset stupnjeva obzora ispred. Tuku pucnjevi po Novom Beogradu, zoni rezidencija i javnih ustanova. Eksplozija bijelog plamena obasjava taj kvart i rijeku.
Još ne znam da je to kineska ambasada, na umu mi je skladište goriva, zbog bijele svjetlosti električnog pražnjenja. U polsatnim valovima grad škripi, bljuje stakla po ulici, plamen sa balkona, pogled mi je uprt na mostove duž Save.
Čujem krkljanac u Rusovoj sobi pa po tome zaključujem da je noć i za njega nemoguća. Na usta mi dolazi jedan Mandeljštamov stih: “Eta noč’ nepopravima“, ovoj noći nema pomoći, „a u vas ešče svetlo“, a kod vas još dan. Bez sna onog Rusa zatječem se na otvorenom i shvaćam da sam sam: protiv Europe nebeske saveznice i s nikim, čak ni s ovim gradom. Ne dospijevam biti s Beogradom, nemam pravo ni razloga upotrebljavati ono s, ono cum saveza. Stojim samo u. On je zdjela a mi smo meso, govore za Jeruzalem u knjizi poroka Ezekijela: noćas proviruju pripjevi.
Novinare iz hotela odvodi policija, vode ih u kinesku ambasadu, jedan sat je iza ponoći. Ostajem na prozoru kao trknuti zaljubljenik u svibanjskoj noći. Mislim na noći u Bosni, noći drugog nekog rata kada sam bio vozač konvoja humanitarne pomoći, odlazilo se svim oštećenim stranama, bile su to noći prijateljstva i dosta. U ovima, međutim, ja sam iz naroda Europe u ratu protiv drugog naroda. Ove mi noći pripadaju, jer su poslane iz moje zemlje. Zato na prozoru sobe 411 stojim ukopan iskazujući svoje evo-me-tu-sam. A u dva čujem zvižduk aviona, ne može biti, i stvarno nije: na dnu Balkanske eksplodiraju zgrade, dva praska kakve nikad prije nisam čuo, besmisleni, bacaju me na krevet, zrak koji se kreće poput pesnice, probija prozore u prolazu, sva sreća da su moji otvoreni, zadaju udarac u stomak i izaziva povraćanje, ali nisam večerao.
Bile su to krstareće rakete a ne avioni. Eksplodirale su velike državne zgrade u ulici Kneza Miloša, preblizu da ih se vidi, previše blizu da ne osjetiš vrelinu i zadah požara. Beograd je u rukama vatrogasaca i rijeka koje teku u hidrantima da potope vatru.
Posljednji valovi stižu oko četiri. Nebo nad Beogradom prestaje eksplodirati u zoru, u pravi čas Europo.
19. SVIBNJA
Nakon dva dana putovanja u Ukrajini smo.
Skelom koja prevozi Dunavom, jučer smo prešli na ukrajinsku obalu.
Ta veličanstvena europska rijeka svijetlo zelene boje maskirne uniforme, pri kraju je toka, teče polako, blizu je Crnom moru.
Na prvoj benzinskoj pumpi prodavač govori talijanski, živio je u Bologni devet godina.
Nakon mirne noći počinka, danas smo imamo dostavu. Prolazimo pokraj nepreglednih polja još zelena žita, nešto što najviše nalikuje riječi mir.
U Odesu idemo ostaviti invalidska kolica i materijal za hitnu pomoć u višenamjenskoj ambulanti. Nad nama nebo je ispražnjeno od svježeg vjetra.
Prolazimo u podnožju stubišta koje je ovjekovječio Eisenstein, produžujemo prema Nikolajevu, gradu nedaleko o ušća rijeke Dnjepar.
Tu istovaramo odjeću i namirnice za izbjeglice iz oblasti Hersona.
Napokon krećemo radi sutrašnje dostave u domu za siročad u Karpatima. Valjat će dijagonalno skoro preko cijele Ukrajine, 14 sati, a onda ćemo u povratku okrenuti prema granici.
U ove dane majka me podsjećala: Bilo je u svibnju.
Fotografija: Erri De Luca i Giacinto Fina Dunavom na skeli prema ukrajinskoj obali.
Poslijerođendanski diptih
MAJSKE NOĆI ’99.
Koncem travnja, posljednjega u tom stoljeću, od jugoslavenske vlasti dobivam dozvolu za odlazak u Beograd. Prije nego što sam krenuo, napisao sam ovo pisamce:
“Krećem na put u Beograd. Preko Mađarske, jedine otvorene granice. Srbi mi nisu neprijatelji, nisam neprijatelj ni jednom narodu. Već više od pet godina, otkako je srušen stari most u Mostaru, odlazim kao vozač kamiona u konvojima humanitarne pomoći za sve narode u Bosni. Zajedno s tisućama Talijana uspjelo se pomoći prognanicima Muslimana, Srba, Hrvata. Odgovornost preuzeta tih godina sastojala se u tome da se pomaže svakoj pogođenoj strani. Danas je NATO-vim bombardiranjem pogođena strana i srpski narod. Ta povreda stiže iz moje zemlje, polijeće s njezinih uzletišta. Bacati bombe na grad pravi je pravcati teroristički čin. Znam to i po pričama iz djetinjstva moje majke u Napulju, bombardiranju najizloženijem talijanskom gradu u vrijeme Drugog svjetskog rata. Znam to i iz povijesti XX. stoljeća: gađati gradove, ciljati više civile nego vojnike – to je terorizam. Idem u Beograd biti na strani bombardiranih. Dezertiram iz svoje zemlje bombardera, obitelji koje nedjeljom idu na piknik nadomak baze u Avianu, eda bi gledali polijetanje aviona prenakrcanih bombama.
Nikoga ne pozivam da čini što i ja. Idem u Beograd slušati sirene za uzbunu koje je moja majka upoznala kao djevojka u Napulju. Ispričavam joj se zbog ove povijesne rime koju ne želim izbjeći: biti u jednom europskom gradu koji bombardira druga neka Europa. Pripadam ovom stoljeću, njegovo sam a i čedo svoje majke, ne mogu se odricati nasljedstva.
Nebo u svibnju prepuno zvijezda, koje vabe oči da se otvore. Idem narodu zatvorenu u podrum, povezujući se u lanac na mostu da ga obrani. Idem podijeliti malo njihove nesanice. Vama želim ljepše majske noći.”
Krenuo sam ostvariti čin boravka, a ne otpora. Otišao sam nasloniti se noću na prozor hotela Moskva, soba 411 na vrhu uzbrdice Balkanske ulice. Nije to bio mirotvorni čin, ali najžešći koji sam imao na raspolaganju. Nosio sam sa sobom pjesmu Dylana Thomasa koju je napisao nakon bombardiranja Londona: „Među poginulima od avionskoga prodora u zoru bio je i jedan stogodišnjak“. Ovako završava: „Jutro ima krila njegovih godina/stotinu roda šćućurenih na desnoj strani sunca“.
U Beogradu sam tražio starce, one koji su gledali da dolaze Nijemci i ćutjeli zemlju koju su rovali Luftwaffeovi avioni. Pitao sam ih za razliku. Zasjeli na jednoj od klupa na Kalemegdanu, nakon kratkog upoznavanja među južnjacima (jugoslavo je Slaven sa juga), ovaj iz Napulja pokušavao je malo ruski, eda bi mogao pratiti razgovor. U onom ratu avioni su se vidjeli na nebu, Hitlerova vojska bila je na vratima rijeka, taj je rat bio tu iza leđa. Bio je gori. Ovaj bljuje rakete iz pakla, ne vidiš, ne čuješ ni jedan avion, pa ni provale po danu. Čuješ sirenu, a zatim udare, a onda opet sirenu. Ovo nad Beogradom nije nikakav rat, već samo šteta, „tòlka vred“, samo šteta. „Evropo, šta radiš Evropo? Pogledaj tko smo, pogledaj gdje smo.“ Gledam: sa jedne od klupa na Kalemegdanu vidi se najsvečanije ušće europskih voda. Dunav, ne dajući prednost Savi koja dolazi zdesna, prepušta se udaru na meandru, ostavlja joj mjesto u svom krilu, pa zajedno idu do mosta u Pančevu a onda odatle nizvodno kroz drugu polovicu Europe sve do Crnog mora.
Nakon Pančeva, industrijskoga grada što su ga razorile premnoge proljetne bombe, rijeka je mulj. Ona je dječak koji je svu svoju prašinu „maloga kemičara“ bacio u baruštinu. Iz poderotine eksplodiranih cisterni i silosa, u Dunav su se slili najodvratniji pritoci. Rijeka je vapila za vodom te su se tako u Njemačkoj dogodile kiše i poplave, pa se Dunav obilato opskrbio te potekao svježom vodom u Pančevo, rukavac mrtve vode.
U parku, kad se oglasi sirena za uzbunu, ne prekida se ni jedna partija, ni jedan šahist ne povlači potez drukčiji od nužnoga a koji je na redu. Snažna je tišina šaha, ne smeta mu ni vučije zavijanje sirene za uzbunu. Nitko ne ide u zaklon. Igrači ostaju obuzeti tim vodoravnim beskrajem šezdeset i četiri polja. Samo to je tlo koje se računa. Nebo iznad Beograda je strelište. Protuzračna obrana puca u oblake i nije efikasnija od dječaka koji trče za golubovima u parku.
U petak ujutro sedmoga svibnja imam dogovor. Mira Kiš, udova Danilova, europskog i ovdašnjeg pisca, prati me u bolnicu. Jedno mi je uho već duže vremena začepljeno cerumenom. Odgovlačio sam ukloniti ga, a sad sam u tako bučnom gradu i baš mi je žao što sam oglušio ovdje više nego drugdje.
Jedna okretna žena, zlovoljna što liječi Talijana, jednoga od neprijatelja njezinih noći, lijevkom temeljito ispituje ušnu školjku, a zatim kirurškom hvataljkom snažno izvlači otvrdnuli grumenčić. Izlazi krv ulazi zrak, u uhu se susreću bol i olakšanje a ja čujem, iznenada vjetar i razlijeganje glasova.
Mira se smije mojoj stečevini. Sad više nemam izgovora, NATO-va buka je sva moja, bez olakotnih okolnosti i bez popusta. Nebo se pročistilo. Kiša je odnijela sav prah od grafita i ugljika koji je gradu isključio električnu struju, ostavljajući papar u očima a gorčinu u pljuvački. U sedam uvečer grad se opet zatvara, spušta rešetke i pripravlja mrak.
Polagano se penjem na peti kat hotela Moskva. Sa prozora vidim sto osamdeset stupnjeva: mostove na Savi koji vode u Novi Beograd, i onaj zdepasti neboder što su ga spržili avionski napadi. Prisjećam se prve noći kada, tek stigavši, nasumce izlazim da bih došao na Brankov most te s građanima sudjelovao u bdijenju obrane. A tamo ne nalazim nikoga, dodijalo im gubiti san na mostu.
A onda sâm krećem kolnikom Brankovog mosta, susrećući rijetke farove brzih automobila. Zatim, dok slušam pucnjavu nad Pančevom, šetam u suprotnom pravcu, ponavljajući to nekoliko puta. U trećem pokušaju kopka me osjećaj smiješnoga, pa silazim sa prazne piste mosta. Vraćam se u hotel.
Tako provodim noći gledajući odozgor kako se od pucnjave užiže grad. Ne idem u sklonište.
Sirenom u devet sati i gustom uzavrelosti označavajućih projektila započinje noć u petak sedmoga svibnja ’99., vreva crvenih brazda odozdo prema gore, nedovoljno visoko. Malo oblaka na nebu, grad u mraku, kreću valovi. Brojim ih: svako pola sata, eksplodira
onih sto osamdeset stupnjeva obzora ispred. Tuku pucnjevi po Novom Beogradu, zoni rezidencija i javnih ustanova. Eksplozija bijelog plamena obasjava taj kvart i rijeku.
Još ne znam da je to kineska ambasada, na umu mi je skladište goriva, zbog bijele svjetlosti električnog pražnjenja. U polsatnim valovima grad škripi, bljuje stakla po ulici, plamen sa balkona, pogled mi je uprt na mostove duž Save.
Čujem krkljanac u Rusovoj sobi pa po tome zaključujem da je noć i za njega nemoguća. Na usta mi dolazi jedan Mandeljštamov stih: “Eta noč’ nepopravima“, ovoj noći nema pomoći, „a u vas ešče svetlo“, a kod vas još dan. Bez sna onog Rusa zatječem se na otvorenom i shvaćam da sam sam: protiv Europe nebeske saveznice i s nikim, čak ni s ovim gradom. Ne dospijevam biti s Beogradom, nemam pravo ni razloga upotrebljavati ono s, ono cum saveza. Stojim samo u. On je zdjela a mi smo meso, govore za Jeruzalem u knjizi poroka Ezekijela: noćas proviruju pripjevi.
Novinare iz hotela odvodi policija, vode ih u kinesku ambasadu, jedan sat je iza ponoći. Ostajem na prozoru kao trknuti zaljubljenik u svibanjskoj noći. Mislim na noći u Bosni, noći drugog nekog rata kada sam bio vozač konvoja humanitarne pomoći, odlazilo se svim oštećenim stranama, bile su to noći prijateljstva i dosta. U ovima, međutim, ja sam iz naroda Europe u ratu protiv drugog naroda. Ove mi noći pripadaju, jer su poslane iz moje zemlje. Zato na prozoru sobe 411 stojim ukopan iskazujući svoje evo-me-tu-sam. A u dva čujem zvižduk aviona, ne može biti, i stvarno nije: na dnu Balkanske eksplodiraju zgrade, dva praska kakve nikad prije nisam čuo, besmisleni, bacaju me na krevet, zrak koji se kreće poput pesnice, probija prozore u prolazu, sva sreća da su moji otvoreni, zadaju udarac u stomak i izaziva povraćanje, ali nisam večerao.
Bile su to krstareće rakete a ne avioni. Eksplodirale su velike državne zgrade u ulici Kneza Miloša, preblizu da ih se vidi, previše blizu da ne osjetiš vrelinu i zadah požara. Beograd je u rukama vatrogasaca i rijeka koje teku u hidrantima da potope vatru.
Posljednji valovi stižu oko četiri. Nebo nad Beogradom prestaje eksplodirati u zoru, u pravi čas Europo.
19. SVIBNJA
Nakon dva dana putovanja u Ukrajini smo.
Skelom koja prevozi Dunavom, jučer smo prešli na ukrajinsku obalu.
Ta veličanstvena europska rijeka svijetlo zelene boje maskirne uniforme, pri kraju je toka, teče polako, blizu je Crnom moru.
Na prvoj benzinskoj pumpi prodavač govori talijanski, živio je u Bologni devet godina.
Nakon mirne noći počinka, danas smo imamo dostavu. Prolazimo pokraj nepreglednih polja još zelena žita, nešto što najviše nalikuje riječi mir.
U Odesu idemo ostaviti invalidska kolica i materijal za hitnu pomoć u višenamjenskoj ambulanti. Nad nama nebo je ispražnjeno od svježeg vjetra.
Prolazimo u podnožju stubišta koje je ovjekovječio Eisenstein, produžujemo prema Nikolajevu, gradu nedaleko o ušća rijeke Dnjepar.
Tu istovaramo odjeću i namirnice za izbjeglice iz oblasti Hersona.
Napokon krećemo radi sutrašnje dostave u domu za siročad u Karpatima. Valjat će dijagonalno skoro preko cijele Ukrajine, 14 sati, a onda ćemo u povratku okrenuti prema granici.
U ove dane majka me podsjećala: Bilo je u svibnju.
Fotografija: Erri De Luca i Giacinto Fina Dunavom na skeli prema ukrajinskoj obali.
Priredio i preveo Tvrtko Klarić