Tko je izmislio onu priču kako se čovjeku pred očima premota film cijeloga života u samo nekoliko trenutaka, u času smrtnom, taj ili je bio redatelj niskobudžetnih filmova ili pisac jeftinih ljubavnih romana. Samo tamo su sve stvari posložene, sve je na svom mjestu i pravda i ljubav pobjeđuju.
Život je film sa smetnjama na traci. Ako je, doista, istinita ta postavka o premotavanju filma, onda je moja životna, filmska, vrpca još u mračnoj komori.
Možda su ovo scene usporenog filma, jer ja sam se sjetio samo dva događaja, dvije scene iz cijeloga života. Ili još nije došao smrtni čas? Poslije mi je palo na pamet to siromaštvo mog života. Sve je stalo u dvije scene, dva događaja. Zapravo, nisam se imao čega ni sjetiti.
Dvije scene za tri i pol sata. Toliko već stojim na aktiviranoj mini. Mnogi redatelji bi mi pozavidjeli radi toga, te scene. Filmska traka ide, a ništa nisi pokazao niti rekao gledateljima. Ako bi još, netko, i ostao toliko gledati tako dosadan i glup film. Ne znam koja je mina u pitanju. To iskustvo i znanje nemam. U rat sam pošao bez ikakve obuke, izuzme li se godina provedena u vojsci bivše Jugoslavije, čudnog naziva: narodna armija.
Tjelesno sam bio u njoj, ali duhovno kilometrima daleko. Prvo zato što nikada nisam podnosio disciplinu, drugo što nisam podnosio su glupaci i glupačine koji su mi zapovijedali, i, na koncu, treća stvar ja sam tipični Bosanac kojemu kad nešto narediš i kad nešto mora on to, obično, uradi suprotno. Tamo sam naučio bitnu razliku, Slovencu sve moraš narediti, a Bosanca moraš lijepo zamoliti.
Promatrao sam taj tzv. narodni sustav. Uvijek su urbanim tipovima zapovijedali ruralci. Moja generacija je bila ona koja je imala najmanje srednju školu, upisala fakultete i dolazili smo iz urbanih sredina, većih ili manjih gradova. Slušali smo rock glazbu, čitali Polet i Mladinu, izlazili s curama, čitali Hessea i Dostojevskog. A zapovijedali su nam, uglavnom, tipovi sa sela, slabo školovani, odgajani po seoskim igrankama gdje su se nerijetko potezali noževi za krivi pogled nečijoj curi ili sestri, gdje se slušala srceparajuća glazba tipa: ja je ljubim a ona podriguje, ili otišao si sarmu probao nisi. I gdje ćeš, onda, veći sukob mišljenja i odgoja. Tu godinu sam samo razmišljao gdje ću zaspati i što bi se moglo pojesti.
Otac mi je često znao reći:
– Tebe će samo vojska smiriti – a ja sam došao samo razočaraniji u sustav, državu, okolinu, samo još uzburkaniji u mojoj glavi.
Prva iluzija koju sam razbio u vojsci bila je o bratstvu i jedinstvu, a druga je bila o časnicima. Bratstvo i jedinstvo bilo je samo parola zvanične politike, a časnici su bili vrlo nečasni, kaljali su sam naziv časnika.
Samo, sve što sam tamo prošao, možda i naučio, nije mi nimalo pomagalo u situaciji u kojoj sam sada.
Pod nogu ne smijem ni pogledati. Ni ne mogu. Desnom nogom stojim na mini. Nepoznatog podrijetla, nepoznatog načina aktiviranja.
Što bi rekli riječki Parafi: A dan je tako lijepo počeo iz 1980. godine. Pošao sam na smjenu, jer me zamolio moj školski drug Zoka. Žena mu kod kuće leži, trudna je. Čuva trudnoću već pet mjeseci i, izgleda, došlo je vrijeme poroda. Za Zoku bih sve učinio. Znamo se dvadeset godina. Otkad za sebe znam, znam i za njega. Nikada više od tri dana nismo bili odvojjedan od drugoga. Uz mog brata, on mi je bio drugi brat. Imao je nekoga u vojnom odsjeku pa su nas poslali u vojsku istoga dana u isto mjesto, u istu vojarnu, u istu postrojbu.
Prvo što mi je palo na pamet u trenu kad sam stao na minu i čuo krckanje ispod noge bilo je ono kad smo Zoka i ja vježbali na školskim minama i kada smo ih, greškom, aktivirali, a stup crvenog i žutog dima nas zaklonio od podrugljivih pogleda ostalih vojnika, a naš zapovjednik, iza nas, govori, cerekajući se:
– Buuum. Nema vas više!
Tada smo se i nas dvojica smijali kao ludi, ali sada, u realnom svijetu i u realnoj opasnosti, uopće mi nije bilo do smijeha. Naprotiv. Tada sam bio mlad i lud, a danas sam samo lud. Siguran sam da ovo na čemu stojim desnom nogom nije nikakva školska mina i da neće biti nikakvog dima u bojama, ako dignem nogu.
Mina je tu. Žali me ubiti. Mene ili nekoga drugog. Žao mi je što sam ja taj, što barem sad nisam netko drugi. Ah, takva je bila podjela uloga u ovom filmu. Eto mi sad, prilika biti glavni glumac i junak ove priče.
Zoka i ja smo, kao mali, krali koke, iz naših kokošinjaca te ih nosili na adu rijeke Bosne i tamo ih pekli. Na adi smo napravili i kolibu od pruća, pokrili je granjem topola koje su rasle na obalama Bosne kao lude.
– Ako bude kiše da se imamo gdje sakriti – odgovarali smo onima koji su nas pitali koji će nam vrag koliba na adi. Ionako kad dođu jesenje kiše i vodostaj se digne, Bosna odnese sve prema Savi.
Svaki dan smo pravili planove u koji ćemo kokošinjac ući, čiju koku ćemo ukrasti. Radili smo to ovako: jedan od nas bacao bi kokama kukuruz i išao unatrag sve dok ne bi zamakao iza ugla kuće, da nas netko ne vidi, a drugi bi čekao dolazak koke i onda bi je brže-bolje hvatao i zavrtao joj vrat. Onda bismo trčali do naše kolibe na adi. Tamo smo imali pripremljenu rupu u kojoj smo ložili drva, pravili žar i pekli koke. Ražanj, drva i sve ostalo imali smo uvijek spremne. Iz vrtova, usput, krali smo krastavce i rajčice, poneku papriku i ništa nam nije bilo ukusnije od tih naših obroka.
Na adi sam naučio piti rakiju, pušiti, naučio sam i koja cura dolazi sama u šumarak iza štale, i što joj treba uraditi kad dođe. Učio sam i plivati, uz vodu, niz vodu, kako presijecati brzake. Pušili smo cigarete EVROPA, u tvrdom pakiranju.
Sada pušim neke kojima ni imena ne znam. Sreća je da ih uopće i imam. Bile su umotane u novinski papir, govorili su da je to sarajevski Marllboro, ali nisam baš vjerovao u to. Ponio sam ih caru na crtu. Zoka mu je to poslao, njemu i ekipi. Za meso i rakiju rekao je da će im poslati poslije ženinog poroda. Znam da mu je svejedno hoće li dobiti sina ili kćerku. Nakon što bismo ga mi zezali kako samo pravi „majstori“ prave mušku djecu, znao bi reći:
– Ma svejedno je, samo nek’ piša iz ruke.
Car i ekipa na crti će mi jebati mater ako im sve popušim. U ovim trenucima pomislio sam kako sam ja sve svoje popušio. Samo neka ne dolaze po mene. Neka misle kako sam namjerno izbjegao dolazak i neka mi psuju sve po spisku. Samo neka ne dolaze.
Ako, već, moram poginuti, neka ginem sam. Tako i živim. Nije neka velika šteta za mene. Zoka, car, i drugi iz ekipe imaju žene i djecu kod kuća, ako još imaju kuće. Oni nekome trebaju. Ja ne trebam nikome. Sam sam.
Nikada nisam volio obveze i disciplinu. Nisam, čini mi se, imao vremena misliti na obitelj, na ženu, na djecu. Više sam volio izlaske i žene bez obveza. Govorila je meni moja raja, nije da nije:
– Što bi tebi bilo bolje nego nama? Ženi se, bolan, da se i mi smirimo.
Pravili su mi razne zamke, razne smicalice. Dovodili su na okupljanja, rođendane, godišnjice, svoje slobodne rodice, prijateljice s posla, prijateljice svojih žena i cura, ali ja se nisam dao zbuniti. Bježao sam od braka i obveza, kao đavo od križa. Ponekad, u samoći, hvatao sam sebe u razmišljanju o težini samačkog života.
Uvijek sam bio u dobroj kondiciji. Igrao sam nogomet svaki dan, ili košarku, ovisno o društvu i raspoloženju. Išao sam šetati po okolnim brdima, održavao kondiciju.
Trenutačno sam se lomio u razmišljanju baciti se lijevo ili desno. Bolje bi bilo desno, tako će mi, ako bude sreće i ako Bog da, otkinuti samo lijevu nogu. Dešnjak sam i lijeva ruka i noga su na mom tijelu samo radi proporcija. Desnom nogom sam dao sve golove u životu, a dobro su me nosile, po svijetu, obje, Bogu hvala.
Posebice kad smo ono Tomo i ja krali boksove cigara iz kioska koji je neki pijani tip obio, dočepao se nekih rakija u kiosku, pa pijen zaspao ispred kioska. Nas smo dvojica zgrabili po nekoliko boksova, pa bježi niz put.
Lijeva noga mi je dobro došla kad sam ispod stola milovao onu rospiju Nelu. Bila je, navodno, Mikina cura, ali je voljela imati nešto i sa strane. Svi smo to znali. Samo, čini se, Mika nije znao, ili se pravio blesav. Meni je osobno bilo žao Mike, ali već dugo nisam ništa kresnuo, pa sam bio zaboravio na lijepo ponašanje, da mi je on drug, a i maligani su radili svoje. Lovio sam sebe kako ga gledam pozorno ne bih li ugledao rogove na njegovoj glavi. Jednog dana je pukla priča kako je Mika samo Nelin makro i da joj dovodi UNPROFOR-ce i uzima pola love. Meni je dala bez para. Valjda kao starom poznaniku. Ili se možda sažalila.
Već je prošlo više od četiri sata kako stojim na mini. Ispušio sam sve cigare. Baš mi je bilo svejedno hoće li se Car i ekipa ljutiti zato što sam im sve popušio. Ako preživim, čvrsto sam odlučio prestati pušiti. Sve moje cigarete ću im davati. U naprtnjači imam nekih pita i kolača. Nije mi do jela. Ne znam zašto. Samo mi se puši. Kad bih barem imao rakije, lakše bi mi bilo. Ali Zoka nije poslao. Napio bih se i i onda skočio. Nema veze gdje i kako.
Izbrojao sam sve brojalice koje sam znao. „Eci, peci, pec“, „en ten tini“, „okoš bokoš“, „ekete bekete“. Izmolio sam i sve molitve koje sam do tada znao, priznajem, malo sam ih znao. Ako preživim, neću propustiti nijednu nedjeljnu misu.
Nikako se odlučiti na koju stranu se baciti. Kada bi netko, sada, i naišao, otjerao bih ga od sebe. Ne trebaju ovom narodu dva mrtvaca, ili dva invalida, za poboljšanje statistike žrtava ratnih djelovanja.
Desno ili lijevo? Lijevo ili desno?
Kada zaključim lijevo ću se baciti, onda odlučim desno ću. Ako zaključim desno ću, odmah se predomislim i pomislim lijevo ću. I tako ponovno.
Kada sam se probudio i otvorio oči, prvo što sam ugledao bila je neka nepoznata ženska glava, ne pretjerano lijepa, ali meni, do kraja života, nešto najljepše što sam do tada vidio u životu i na svijetu.
– Zdravo – rekla je, ta ne baš pretjerano lijepa glava, i ono što sam pomislio je: ni pakao nije toliko strašan, koliko sam čuo. Nigdje paklenog ognja, nigdje rogatih đavola, mačeva.
– Dobro se probudio i dobro nam došao – nastavila je.
Boljelo me je sve. Čak i kosa. Bio sam nečim sputan i nisam se mogao pokrenuti. Tada je došao neki mladi lik, mladi liječnik, ratni kirurg. Taj mladić, da nije bilo rata, vjerojatno, nikada u životu ne bi uradio toliko operacija, niti bi vidio toliko i takvih rana. Polako sam shvaćao. Nisam mrtav, nisam ni u raju ni u paklu. Barem nisam u pravom paklu. Ima još vremena. Liječnik mi je ukratko opisao što se dogodilo, barem ono što je znao:
– Skočio si s mine. Na lijevu stranu. Ostao si bez desnog stopala. Puno si krvi izgubio, ali, na sreću, našli su te neki momci. Čini se da je jedan rekao: Car se zove. Operirali smo te odmah. Oni su svi bili uz tebe, svi su dali krv. Činilo mi se da te vole. Sad si dobro. Odmaraj. Oporavak će biti dug i naporan. Važno je da ponovno ojačaš, ali rekli su mi da si se bavio sportom, jak si, zdrav. Uh, a ne zaboravim, taj Car i ekipa su ti poručili da si im dužan neke cigare.
Nasmijao sam se tomu, a kroz ovu moju, blentavu, glavu teklo je na tisuće pitanja. Više mi je prošlo pitanja ispred očiju sada nego scena iz života, u smrtnom času. Niti jedan odgovor nije prošao.
Zoka i Car, pa i cijela ekipa, prigovarali su mi stalno što nisam pucao u zrak. Netko bi došao po mene.
– Vratiti ćeš nam ti one cigare što si ispušio trostruko. Nećeš se izvući. Od mine si se izvukao, od nas nećeš! – zezali su me.
Desno ili lijevo?
Tko je izmislio onu priču kako se čovjeku pred očima premota film cijeloga života u samo nekoliko trenutaka, u času smrtnom, taj ili je bio redatelj niskobudžetnih filmova ili pisac jeftinih ljubavnih romana. Samo tamo su sve stvari posložene, sve je na svom mjestu i pravda i ljubav pobjeđuju.
Život je film sa smetnjama na traci. Ako je, doista, istinita ta postavka o premotavanju filma, onda je moja životna, filmska, vrpca još u mračnoj komori.
Možda su ovo scene usporenog filma, jer ja sam se sjetio samo dva događaja, dvije scene iz cijeloga života. Ili još nije došao smrtni čas? Poslije mi je palo na pamet to siromaštvo mog života. Sve je stalo u dvije scene, dva događaja. Zapravo, nisam se imao čega ni sjetiti.
Dvije scene za tri i pol sata. Toliko već stojim na aktiviranoj mini. Mnogi redatelji bi mi pozavidjeli radi toga, te scene. Filmska traka ide, a ništa nisi pokazao niti rekao gledateljima. Ako bi još, netko, i ostao toliko gledati tako dosadan i glup film. Ne znam koja je mina u pitanju. To iskustvo i znanje nemam. U rat sam pošao bez ikakve obuke, izuzme li se godina provedena u vojsci bivše Jugoslavije, čudnog naziva: narodna armija.
Tjelesno sam bio u njoj, ali duhovno kilometrima daleko. Prvo zato što nikada nisam podnosio disciplinu, drugo što nisam podnosio su glupaci i glupačine koji su mi zapovijedali, i, na koncu, treća stvar ja sam tipični Bosanac kojemu kad nešto narediš i kad nešto mora on to, obično, uradi suprotno. Tamo sam naučio bitnu razliku, Slovencu sve moraš narediti, a Bosanca moraš lijepo zamoliti.
Promatrao sam taj tzv. narodni sustav. Uvijek su urbanim tipovima zapovijedali ruralci. Moja generacija je bila ona koja je imala najmanje srednju školu, upisala fakultete i dolazili smo iz urbanih sredina, većih ili manjih gradova. Slušali smo rock glazbu, čitali Polet i Mladinu, izlazili s curama, čitali Hessea i Dostojevskog. A zapovijedali su nam, uglavnom, tipovi sa sela, slabo školovani, odgajani po seoskim igrankama gdje su se nerijetko potezali noževi za krivi pogled nečijoj curi ili sestri, gdje se slušala srceparajuća glazba tipa: ja je ljubim a ona podriguje, ili otišao si sarmu probao nisi. I gdje ćeš, onda, veći sukob mišljenja i odgoja. Tu godinu sam samo razmišljao gdje ću zaspati i što bi se moglo pojesti.
Otac mi je često znao reći:
– Tebe će samo vojska smiriti – a ja sam došao samo razočaraniji u sustav, državu, okolinu, samo još uzburkaniji u mojoj glavi.
Prva iluzija koju sam razbio u vojsci bila je o bratstvu i jedinstvu, a druga je bila o časnicima. Bratstvo i jedinstvo bilo je samo parola zvanične politike, a časnici su bili vrlo nečasni, kaljali su sam naziv časnika.
Samo, sve što sam tamo prošao, možda i naučio, nije mi nimalo pomagalo u situaciji u kojoj sam sada.
Pod nogu ne smijem ni pogledati. Ni ne mogu. Desnom nogom stojim na mini. Nepoznatog podrijetla, nepoznatog načina aktiviranja.
Što bi rekli riječki Parafi: A dan je tako lijepo počeo iz 1980. godine. Pošao sam na smjenu, jer me zamolio moj školski drug Zoka. Žena mu kod kuće leži, trudna je. Čuva trudnoću već pet mjeseci i, izgleda, došlo je vrijeme poroda. Za Zoku bih sve učinio. Znamo se dvadeset godina. Otkad za sebe znam, znam i za njega. Nikada više od tri dana nismo bili odvojjedan od drugoga. Uz mog brata, on mi je bio drugi brat. Imao je nekoga u vojnom odsjeku pa su nas poslali u vojsku istoga dana u isto mjesto, u istu vojarnu, u istu postrojbu.
Prvo što mi je palo na pamet u trenu kad sam stao na minu i čuo krckanje ispod noge bilo je ono kad smo Zoka i ja vježbali na školskim minama i kada smo ih, greškom, aktivirali, a stup crvenog i žutog dima nas zaklonio od podrugljivih pogleda ostalih vojnika, a naš zapovjednik, iza nas, govori, cerekajući se:
– Buuum. Nema vas više!
Tada smo se i nas dvojica smijali kao ludi, ali sada, u realnom svijetu i u realnoj opasnosti, uopće mi nije bilo do smijeha. Naprotiv. Tada sam bio mlad i lud, a danas sam samo lud. Siguran sam da ovo na čemu stojim desnom nogom nije nikakva školska mina i da neće biti nikakvog dima u bojama, ako dignem nogu.
Mina je tu. Žali me ubiti. Mene ili nekoga drugog. Žao mi je što sam ja taj, što barem sad nisam netko drugi. Ah, takva je bila podjela uloga u ovom filmu. Eto mi sad, prilika biti glavni glumac i junak ove priče.
Zoka i ja smo, kao mali, krali koke, iz naših kokošinjaca te ih nosili na adu rijeke Bosne i tamo ih pekli. Na adi smo napravili i kolibu od pruća, pokrili je granjem topola koje su rasle na obalama Bosne kao lude.
– Ako bude kiše da se imamo gdje sakriti – odgovarali smo onima koji su nas pitali koji će nam vrag koliba na adi. Ionako kad dođu jesenje kiše i vodostaj se digne, Bosna odnese sve prema Savi.
Svaki dan smo pravili planove u koji ćemo kokošinjac ući, čiju koku ćemo ukrasti. Radili smo to ovako: jedan od nas bacao bi kokama kukuruz i išao unatrag sve dok ne bi zamakao iza ugla kuće, da nas netko ne vidi, a drugi bi čekao dolazak koke i onda bi je brže-bolje hvatao i zavrtao joj vrat. Onda bismo trčali do naše kolibe na adi. Tamo smo imali pripremljenu rupu u kojoj smo ložili drva, pravili žar i pekli koke. Ražanj, drva i sve ostalo imali smo uvijek spremne. Iz vrtova, usput, krali smo krastavce i rajčice, poneku papriku i ništa nam nije bilo ukusnije od tih naših obroka.
Na adi sam naučio piti rakiju, pušiti, naučio sam i koja cura dolazi sama u šumarak iza štale, i što joj treba uraditi kad dođe. Učio sam i plivati, uz vodu, niz vodu, kako presijecati brzake. Pušili smo cigarete EVROPA, u tvrdom pakiranju.
Sada pušim neke kojima ni imena ne znam. Sreća je da ih uopće i imam. Bile su umotane u novinski papir, govorili su da je to sarajevski Marllboro, ali nisam baš vjerovao u to. Ponio sam ih caru na crtu. Zoka mu je to poslao, njemu i ekipi. Za meso i rakiju rekao je da će im poslati poslije ženinog poroda. Znam da mu je svejedno hoće li dobiti sina ili kćerku. Nakon što bismo ga mi zezali kako samo pravi „majstori“ prave mušku djecu, znao bi reći:
– Ma svejedno je, samo nek’ piša iz ruke.
Car i ekipa na crti će mi jebati mater ako im sve popušim. U ovim trenucima pomislio sam kako sam ja sve svoje popušio. Samo neka ne dolaze po mene. Neka misle kako sam namjerno izbjegao dolazak i neka mi psuju sve po spisku. Samo neka ne dolaze.
Ako, već, moram poginuti, neka ginem sam. Tako i živim. Nije neka velika šteta za mene. Zoka, car, i drugi iz ekipe imaju žene i djecu kod kuća, ako još imaju kuće. Oni nekome trebaju. Ja ne trebam nikome. Sam sam.
Nikada nisam volio obveze i disciplinu. Nisam, čini mi se, imao vremena misliti na obitelj, na ženu, na djecu. Više sam volio izlaske i žene bez obveza. Govorila je meni moja raja, nije da nije:
– Što bi tebi bilo bolje nego nama? Ženi se, bolan, da se i mi smirimo.
Pravili su mi razne zamke, razne smicalice. Dovodili su na okupljanja, rođendane, godišnjice, svoje slobodne rodice, prijateljice s posla, prijateljice svojih žena i cura, ali ja se nisam dao zbuniti. Bježao sam od braka i obveza, kao đavo od križa. Ponekad, u samoći, hvatao sam sebe u razmišljanju o težini samačkog života.
Uvijek sam bio u dobroj kondiciji. Igrao sam nogomet svaki dan, ili košarku, ovisno o društvu i raspoloženju. Išao sam šetati po okolnim brdima, održavao kondiciju.
Trenutačno sam se lomio u razmišljanju baciti se lijevo ili desno. Bolje bi bilo desno, tako će mi, ako bude sreće i ako Bog da, otkinuti samo lijevu nogu. Dešnjak sam i lijeva ruka i noga su na mom tijelu samo radi proporcija. Desnom nogom sam dao sve golove u životu, a dobro su me nosile, po svijetu, obje, Bogu hvala.
Posebice kad smo ono Tomo i ja krali boksove cigara iz kioska koji je neki pijani tip obio, dočepao se nekih rakija u kiosku, pa pijen zaspao ispred kioska. Nas smo dvojica zgrabili po nekoliko boksova, pa bježi niz put.
Lijeva noga mi je dobro došla kad sam ispod stola milovao onu rospiju Nelu. Bila je, navodno, Mikina cura, ali je voljela imati nešto i sa strane. Svi smo to znali. Samo, čini se, Mika nije znao, ili se pravio blesav. Meni je osobno bilo žao Mike, ali već dugo nisam ništa kresnuo, pa sam bio zaboravio na lijepo ponašanje, da mi je on drug, a i maligani su radili svoje. Lovio sam sebe kako ga gledam pozorno ne bih li ugledao rogove na njegovoj glavi. Jednog dana je pukla priča kako je Mika samo Nelin makro i da joj dovodi UNPROFOR-ce i uzima pola love. Meni je dala bez para. Valjda kao starom poznaniku. Ili se možda sažalila.
Već je prošlo više od četiri sata kako stojim na mini. Ispušio sam sve cigare. Baš mi je bilo svejedno hoće li se Car i ekipa ljutiti zato što sam im sve popušio. Ako preživim, čvrsto sam odlučio prestati pušiti. Sve moje cigarete ću im davati. U naprtnjači imam nekih pita i kolača. Nije mi do jela. Ne znam zašto. Samo mi se puši. Kad bih barem imao rakije, lakše bi mi bilo. Ali Zoka nije poslao. Napio bih se i i onda skočio. Nema veze gdje i kako.
Izbrojao sam sve brojalice koje sam znao. „Eci, peci, pec“, „en ten tini“, „okoš bokoš“, „ekete bekete“. Izmolio sam i sve molitve koje sam do tada znao, priznajem, malo sam ih znao. Ako preživim, neću propustiti nijednu nedjeljnu misu.
Nikako se odlučiti na koju stranu se baciti. Kada bi netko, sada, i naišao, otjerao bih ga od sebe. Ne trebaju ovom narodu dva mrtvaca, ili dva invalida, za poboljšanje statistike žrtava ratnih djelovanja.
Desno ili lijevo? Lijevo ili desno?
Kada zaključim lijevo ću se baciti, onda odlučim desno ću. Ako zaključim desno ću, odmah se predomislim i pomislim lijevo ću. I tako ponovno.
Kada sam se probudio i otvorio oči, prvo što sam ugledao bila je neka nepoznata ženska glava, ne pretjerano lijepa, ali meni, do kraja života, nešto najljepše što sam do tada vidio u životu i na svijetu.
– Zdravo – rekla je, ta ne baš pretjerano lijepa glava, i ono što sam pomislio je: ni pakao nije toliko strašan, koliko sam čuo. Nigdje paklenog ognja, nigdje rogatih đavola, mačeva.
– Dobro se probudio i dobro nam došao – nastavila je.
Boljelo me je sve. Čak i kosa. Bio sam nečim sputan i nisam se mogao pokrenuti. Tada je došao neki mladi lik, mladi liječnik, ratni kirurg. Taj mladić, da nije bilo rata, vjerojatno, nikada u životu ne bi uradio toliko operacija, niti bi vidio toliko i takvih rana. Polako sam shvaćao. Nisam mrtav, nisam ni u raju ni u paklu. Barem nisam u pravom paklu. Ima još vremena. Liječnik mi je ukratko opisao što se dogodilo, barem ono što je znao:
– Skočio si s mine. Na lijevu stranu. Ostao si bez desnog stopala. Puno si krvi izgubio, ali, na sreću, našli su te neki momci. Čini se da je jedan rekao: Car se zove. Operirali smo te odmah. Oni su svi bili uz tebe, svi su dali krv. Činilo mi se da te vole. Sad si dobro. Odmaraj. Oporavak će biti dug i naporan. Važno je da ponovno ojačaš, ali rekli su mi da si se bavio sportom, jak si, zdrav. Uh, a ne zaboravim, taj Car i ekipa su ti poručili da si im dužan neke cigare.
Nasmijao sam se tomu, a kroz ovu moju, blentavu, glavu teklo je na tisuće pitanja. Više mi je prošlo pitanja ispred očiju sada nego scena iz života, u smrtnom času. Niti jedan odgovor nije prošao.
Zoka i Car, pa i cijela ekipa, prigovarali su mi stalno što nisam pucao u zrak. Netko bi došao po mene.
– Vratiti ćeš nam ti one cigare što si ispušio trostruko. Nećeš se izvući. Od mine si se izvukao, od nas nećeš! – zezali su me.
A tko će meni vratiti moje nade?
Tko će meni vratiti stopalo?
Tko će meni vratiti film?