Urednica je živjela u blizini bolnice. I radila je tog trenutka na knjizi o ratu. Pisac je doživio rat u svojoj zemlji, a prevoditeljica i urednica su ga upravo doživljavale.
U knjizi je grad pod opsadom. A van knjige, u gradu urednice koji nije bio opsađen, neprijateljska raketa pogodila je dječju bolnicu. Urednica je pročitala nekoliko stranica uz zvuk sirene. To se hitna vozila prema bolnici – samo ne da bi nekog tamo odvezla, već da bi nekog pokupila.
Onda je ona obustavila rad i krenula tamo, kod ljudi. Nije mogla lektorirati knjigu kad u blizini raščišćavaju ruševine dječije bolnice. Čak i onda kad je knjiga o ratu. Posebno tad.
Civili, sklonite se! – rečeno je ljudima koji su se okupili pored ulaza. Dajte ući spasiteljima! – rekla je policija. Urednica se pridružila skupini volontera, stoji besposlena, prezire sebe zbog nemoći, kida zanoktice zbog nervoze i, da joj brže prođe vrijeme, prebire u glavi one uloge koje ne igra u ovom ratu. One najvažnije.
Ajmo s nama – rekli su volonteri. Ako želiš pomoći, ajmo. Naša je pomoć potrebna drugima, ali treba pričekati. I ona čeka zajedno s njima, a da joj brže prođe vrijeme, kida zanoktice i piše u glavi hommage piscu iz opsađenoggrada, onom koji je napisao knjigu o ratu. Kad su krenuli, ona je već pokidala zanoktice na tri nokta i sastavila desetak rečenica koje u glavi uvijek zvuče bolje nego u zbilji.
Mi čekamo, kažu volonteri. I ona čeka zajedno s njima. Gleda te lijepe ljude među kojima ne poznaje nikog, nikom se ne obraća, osjeća se kao malena bubica i, kako bi se utješila, sastavlja u glavi rečenice.
Volonteri su otišli skupljati staklo razbijenih prozora. Jer je neprijateljskih raketa bilo više. Urednica je skupljala zajedno s njima ulomke stakla – veće, manje i one sasvim majušne. Skupljala je one koje je mogla uhvatiti prstima. I ovaj rad joj je sličio njezinom uobičajenom radu.
A doma, nakon svog tog skupljanja, ona piše hommage kojim se zanimala tog dana žalosti.
U određenom je smislu čak dobro što urednica nema djece.
Urednica
Urednica je živjela u blizini bolnice. I radila je tog trenutka na knjizi o ratu. Pisac je doživio rat u svojoj zemlji, a prevoditeljica i urednica su ga upravo doživljavale.
U knjizi je grad pod opsadom. A van knjige, u gradu urednice koji nije bio opsađen, neprijateljska raketa pogodila je dječju bolnicu. Urednica je pročitala nekoliko stranica uz zvuk sirene. To se hitna vozila prema bolnici – samo ne da bi nekog tamo odvezla, već da bi nekog pokupila.
Onda je ona obustavila rad i krenula tamo, kod ljudi. Nije mogla lektorirati knjigu kad u blizini raščišćavaju ruševine dječije bolnice. Čak i onda kad je knjiga o ratu. Posebno tad.
Civili, sklonite se! – rečeno je ljudima koji su se okupili pored ulaza. Dajte ući spasiteljima! – rekla je policija. Urednica se pridružila skupini volontera, stoji besposlena, prezire sebe zbog nemoći, kida zanoktice zbog nervoze i, da joj brže prođe vrijeme, prebire u glavi one uloge koje ne igra u ovom ratu. One najvažnije.
Ajmo s nama – rekli su volonteri. Ako želiš pomoći, ajmo. Naša je pomoć potrebna drugima, ali treba pričekati. I ona čeka zajedno s njima, a da joj brže prođe vrijeme, kida zanoktice i piše u glavi hommage piscu iz opsađenog grada, onom koji je napisao knjigu o ratu. Kad su krenuli, ona je već pokidala zanoktice na tri nokta i sastavila desetak rečenica koje u glavi uvijek zvuče bolje nego u zbilji.
Mi čekamo, kažu volonteri. I ona čeka zajedno s njima. Gleda te lijepe ljude među kojima ne poznaje nikog, nikom se ne obraća, osjeća se kao malena bubica i, kako bi se utješila, sastavlja u glavi rečenice.
Volonteri su otišli skupljati staklo razbijenih prozora. Jer je neprijateljskih raketa bilo više. Urednica je skupljala zajedno s njima ulomke stakla – veće, manje i one sasvim majušne. Skupljala je one koje je mogla uhvatiti prstima. I ovaj rad joj je sličio njezinom uobičajenom radu.
A doma, nakon svog tog skupljanja, ona piše hommage kojim se zanimala tog dana žalosti.
U određenom je smislu čak dobro što urednica nema djece.
(9.07.2024)
S ukrajinskog prevela Alla Tatarenko