Dnevnik putovanja: od Nešvila do Kaknja i nazad (1)

Kad me neko upita šta sada radim, ja kažem “Ništa,” zatim dodam da sam u penziji, a onda onako usput konstatujem: “Da sam znao da je ovako lijepo biti u penziji, ne bih nikad ni radio.” Na insistiranje da ipak kažem kako provodim vrijeme odgovaram da uglavnom čitam, ponekad nešto napišem, a najviše vremena provodim lutajući. Uglavnom besciljno. Dakle, lutam hodajući i skitam putujući. Između redova hodanja i redova skitanja ponešto pročitam, a ponešto i zapišem. Ovaj tekst je dio toga što sam zapisao i još uvijek pišem, a odnosi se na moje putovanje u periodu od 20. augusta do 25. septembra 2024. godine od američkog muzičkog grada Nešvila, u kojem stanujem, do bosanskog rudarskog grada Kaknja, u kojem sam rođen. Dakle, slijedi Dnevnik putovanja od Nešvila do Kaknja i nazad, via London, Pariz, Nica, Beč, Sarajevo, Beograd. 

Utorak 20.08.2024. 

Nešvil London


Prvi put letim avionom Britiš-airvejza direktno iz Nešvila za London. Broj leta je BA222, grdosija od aviona, Boing 772 ima 405 sjedišta i sva mjesta su popunjena. Utorak je, 20. august 2024. Noć je, 22:05 sati i avion je sada na početku piste nešvilskog aerodroma, spreman za polijetanje. Ustvari, avion je trebao poletjeti u 21:35, ali eto kasnimo 30 minuta, što nije neubičajeno za letove sa ovolikim brojem putnika. Moje sjedište je na desnom kraju srednjeg reda, koji ima četiri sjedišta u nizu. Ja sam do prolaza, a do mene sjedi vrlo mlada plavokosa djevojka, a do nje njen nešto stariji brat. Njih dvoje su Nijemci iz Drezdena i oboje govore perfektno engleski jezik. Namučili su se dok su na sjedištu podesili naslon za glavu za mladu djevojku. Na kraju ipak su, uz pomoć stjuardese, u tome uspjeli i osmijeh na lijepom licu mlade dame zamijenio je njenu brigu i ljutnju. Na suprotnom kraju našeg reda sjedišta sjedio je srednjovječni čovjek koji nije bio naročito pričljiv i veći dio leta držao je slušalice na ušima. Nakon posluženja večere mlada djevojka se umotala i ušuškala u ćebe i zaspala dok je njen brat cijelo vrijeme igrao neke video igre i u tome bio vrlo uspješan, što se moglo vidjeti po velikom iznosu osvojenih imaginarnih dolara. Ja sam se zadubio u čitanje romana Harukija Murakamija Norveška šuma, izdanje Nova knjiga iz Podgorice. Nakon 7 sati i 40 minuta leta sletjeli smo na londonski aerodrom u 11:45 po lokalnom vremenu tako da je naše kašnjenje bilo nešto manje nego na početku i iznosilo je ukupno dvadeset minuta u odnosu na planirani red letenja. Kad se avion nakon dugotrajnog taksiranja po aerodromu zaustavio na izlaznoj kapiji, iz zvučnika aviona potekla je tiha muzika. Nije to bila melodija Norveška šuma, ali je u meni proizvela isti osjećaj, sjećanje na prošlost, kao što je ta pjesma Bitlsa uticala na Murakamijevog glavnog lika romana. Taj glavni lik u romanu se trudi da bude iskren prema svima, ali u tome ne uspijeva i njegovi postupci izgledaju licemjerni. Da bi četiri stotine putnika izašlo iz aviona potrebno je dvostruko više vremena nego da isti broj putnika uđe u avion. Ili se to možda meni samo tako čini zato što su pri izlasku svi mnogo nestrpljiviji. Nalazio sam se u zadnjem dijelu aviona i vrijeme izlaza je potrajalo. Činilo se kao da sam se izgubio u Norveškoj šumi i pokušavam iz nje izaći. Čekajući na izlaz razmišljanje o Norveškoj šumi je potisnuto pitanjem i razmišljanjem: Kako s londonskog aerdroma doći do hotela koji se nalazi u centru grada? Imao sam već pripremljen plan koji sam ranije napravio na osnovu informacija sa interneta: Trebam koristiti voz na “Elizabet liniji”, po izlasku iz aviona trebam pješačiti do terminala broj dva i tri i ukrcati se u voz koji polazi u 12: 51. Nakon osam usputnih stajanja na Hajes & Harlington, Southol, Hanvel, Vest Ealing, Ealing Brod, Akton Mein Lajn, Podington i Bond Strit, izaći iz voza na stanici Totenhem Kort Roud, a zatim pješačiti pet minuta do hotela St. Giles koji se nalazi u Bedford Aveniji. Sve je proteklo bez problema tako da sam u 13:30 izašao iz podzemne željeznice na površinu i prošetao do hotela. Evo me konačno u Londonu. Prvi put u gradu legendi, u kraljevskom gradu. Usput sam se uvjerio da ovi ljudi stvarno voze lijevom stranom, a da niko od toga ne pravi frku. Volim gradove u kojim nešto vidim prvi put. U Londonu sam prvi put vidio štand za iznajmljivanje kišobrana. Dvije funte za četrdeset-osam sati. Ovdje ostajem dva dana, taman toliko da uštedim dvije funte tako što neću unajmiti kišobran. 

Mirsad Kulović 15. 09. 2024.