Spremajući se da umre, djed je tokom ljeta i jeseni izgovarao svoje posljednje riječi. Isaku Sokolovskom, partneru za preferans, rekao je: Poznajem svaku kartu i zato odlazim. Šešir je zavrtio oko kažiprsta, nakašljao se posljednji put u Isakovu životu i izišao. Baki je rekao: Ti spavaj, ja sam dobro. Već sam odavno dobro. A ona nije zaspala sve dok nije umro. Mami je rekao: Nema više nikoga. Ostali smo samo nas dvoje i mrak. Odmah zatim je umro. Mama mu je zaklopila oči, a riječi zapisala na kutiju s laksaureticima. Ja sam tada bio na moru, s tetkom Lolom, bakinom sestrom. U kalendar sam pokraj datuma upisao križić. Tek da se zna da mi je umro djed. Zapravo ne, učinio sam to kako bi oni znali da znam da mi je umro djed.
Tog je dana tetka Lola napravila kolače, stavila cijeli tanjur ispred mene, sjela preko puta, nalaktila se na stol i govorila: Jedi, sine. Ja sam jeo i strepio da će mi reći da je umro djed. Nisam znao što bih u tom slučaju morao učiniti. Prestati jesti kolače, rasplakati se, pitati kako je umro, mahati glavom i govoriti dc, dc, dc kao što je, vidio sam to jer sam virio iz špajze, učinila baba Matija s Punte, ili bih trebao učiniti nešto što nisam ni znao da trebam učiniti jer sam imao šest godina i nikakva iskustva s posmrtnim počastima. Pojeo sam pun tanjur kolača i bolio me je trbuh. Legao sam na krevet u spavaćoj sobi, bile su spuštene grilje, pa je izgledalo kao da je mrak. Vozio sam avion po tom mraku. Nisam radio brmm brmm brmm jer je avion bio nadzvučni pa se nije čuo, nego sam prisluškivao šta tetka Lola govori u kuhinji sa susjedima koji su došli i donijeli paketiće kave, boce s rakijom i još nešto što nisam vidio. A je se namučija bidan, dobri šjor Frane, Bog da mu dušu prosti, rekao je Ante Pujdin. On je sad miran, ko zna šta sve nas čeka, rekao je barba Kruno, admiral u penziji. Mali je sad kao siroče, današnji roditelji, bože ti mene sačuvaj, što je od djeda naučio, naučio je, rekla je tetka Lola. Mene je i dalje bolio trbuh. Čvrsto sam stisnuo oči, prdnuo i zaspao.
Nakon sedam dana iz Sarajeva su došle mama i baka. Obje su bile u crnini od glave do pete. Ja sam se pravio kao da je to normalno. One su se isto pravile kao da je to normalno. Plašio sam se da mama ne otvori temu i zato sam je izbjegavao po kući. Za baku sam znao da neće ništa reći. Ona nikada nije započinjala priču, nego je puštala mene da kažem nešto, a onda bi nastavljala. Čini mi se da je uvijek šutjela o onome o čemu nisam želio čuti ni riječi. O djedovoj smrti moglo se samo šutjeti, kao što se može šutjeti i o svakoj drugoj smrti. Nisam bio svjestan koliko je smrt rasprostranjena stvar i koliko se o njoj među odraslima govori.
Djed je svakoga jutra, usred grohotno–gromoglasna astmatičarskoga kašlja ponavljao Lijepa smrt, a baka bi mu govorila: Šuti, Franjo, ja ću prije tebe. I tako svaki dan. Mislio sam da drugi ljudi tako ne pričaju. Mislio sam da je to samo između njih dvoje, a oni su posebni ljudi jer su moji baka i djed i jer nitko drugi na svijetu nije više od lutke u lutkarskome pozorištu. Kada je djed umro, baka je bila prevarant. Mislio sam da se treba sramiti jer je učinila nešto ružno. Govorila je da će prije njega, a on je, eto, umro. Ne umire se baš sasvim svojom voljom, ali u svemu tome ipak postoji nešto što ti je od volje i zbog čega ne bi trebao govoriti da ćeš umrijeti prije nekoga ako nećeš. Poslije sam već zaboravio na bakin sram. Vjerojatno zato što nisam primjećivao da se ona srami.
Jednom smo bili u posjeti kod tete Mine u Dubrovniku. Mama je rekla: Ne znam da li mali zna. Ja sam se igrao s vrtnim patuljcima i pravio se da ništa ne čujem. Teta Mina je šutjela i gledala me. Najradije bi me upitala znam li da mi je umro djed, ali se nije usuđivala. Djeci se ne postavljaju takva pitanja. Nesretnik je dušu ispišao, rekla je mama teti Mini. Na Koševu su pogriješili terapiju. Nisu mu smjeli davati laksative. Srce mu se pretvorilo u krpu, u staru raspadnutu krpu za brisanje podova. Patuljak me je zločesto gledao. Osjećao sam se izgubljenim u ovom strašnom svijetu. Dakle, bajke ipak ne lažu: moj djed ostao je bez srca, a s prljavom, ružnom, smrdljivom kockastom krpom kakva stoji pokraj zahodske školjke. Htio sam zaurlati od užasa, ali ni to nisam mogao.
Od tog dana kad god bih išao piškiti, plašio sam se da ne ispiškim dušu. Gledao sam u mlaz mokraće. Mokraća je bila bijela ili žuta ili jako žuta kad bih bio bolestan. Nisam znao kako duša izgleda, ali sam bio siguran da ću je prepoznati ako bude izlazila van. Nije se pojavljivala danima. Pa mjesecima. Pitao sam baku kako izgleda duša. Ona je rekla da duša ne izgleda jer je to ime za nešto što nema nikakvoga izgleda. A može li se duša pokakiti? pitao sam, sve nastojeći da doznam ono što me zanima, ali da ne otkrijem početak priče, da ne izgovorim kako znam da je djed umro, niti da njoj dam povoda da nešto o tome kaže. Kako to misliš može li se duša pokakiti? pitala je i nije djelovala uzrujano. Pa pokakiš dušu i umreš, pa te više nema, rekao sam kao da se to podrazumjeva i kao da je baš neobično što ona o tome ništa ne zna. Hoćeš reći, može li se umrijeti u zahodu. Mislim da može, ali se obično ne umire tamo.
A gdje se obično umire?
U krevetu i saobraćajnim nesrećama, a umire se i u ratovima i zemljotresima.
A duša, šta bude s dušom?
Ništa, duša nestaje.
Kako može nestati ono čega ima?
Isto kao što se potroši marmelada, pa je više nema.
Je li duša nestane unutra ili izađe van pa nestane?
Gdje bi izlazila, nema gdje izlaziti, nije pas pa da izađe. Nestane, više je nema i fertig štreka.
Znači, duša se ne može pokakiti?
Ne može, ne znam otkud ti tako nešto.
Stvarno mi je bilo puno lakše. Piškio sam bez straha i više nisam gledao u mlaz. Ako se duša ne može pokakiti, tada se ne može ni ispiškiti. Mama je teti Mini pričala gluposti.
Kad je prošlo šest mjeseci od djedove smrti, baka i mama odjednom više nisu nosile crninu. Bila je nedjelja, došli su tata i ujak. Stol je bio prekriven bijelim, svečanim stolnjakom, kao da se slavi rođendan ili kao da se netko ženi. Danas se sjećamo djeda, rekao je ujak. Ja sam se pravio kao da je to normalno i kao da ga se ne sjećam svaki dan. Možda lažem kad se igram ustaša i partizana sâm sa sobom jer nisam ustaša i partizan i jer nijedan čovjek nije dvoje, ali oni lažu gore kada se danas sjećaju djeda, postavljaju svečane tanjure, beštek i čaše sa stopicom, hodaju po kući s kravatama i ne skidaju cipele kad uđu, čine sve ono što inače ne čine i lažu da ga se ne sjećaju svakoga dana. Kako ga se ne bi sjećali kad je bio stalno tu, kad to nije bilo davno i kad još ništa nisu zaboravili, a njegov kišobran još stoji pokraj vješalice s kaputima. Plašio sam se načina na koji lažu. Laž je živa, mislio sam. Ona guta stvari i može sve učiniti drukčijim nego što jest.
Prvo ćemo jesti supicu, rekla je mama. Tako je govorila uvijek kad bi se sjetila da sam ja tu. Kad se ne bi sjetila, tada bi psovala i pričala sasvim ozbiljno. A onda ćemo jesti odojče. Donio sam ga s Pala, nema mu ni pet mjeseci, rekao je tata. Pogledao sam baku. Mirno je sjedila i pušila. Ujak je pričao o izgradnji brane u Sibiru.
Srce mi je počelo udarati kao ludo. Svi su se mirno i staloženo prisjećali djeda čekajući da iz pećnice stigne to. To što je tata donio s Pala. To odojče koje je nešto strašno skrivilo, jer zašto bi inače završilo u pećnici. Mislio sam da ćemo jesti bebu i bio sam siguran da je nećemo jesti zato što je ukusna, niti zato što je običaj da se u znak sjećanja na umrle djedove jedu bebe, nego zato da mene upozore što se može dogoditi ako budem zločest.
Preznojavao sam se dok sam jeo supu. Nisam više čuo o čemu pričaju. Bio sam sasvim sâm, sa svojim srcem koje je lupalo s unutrašnje strane ušiju i htjelo van. Kad je mama sklonila tanjure za supu i rekla a sada specijalitet, zatvorio sam oči. Pokušavao sam duboko disati, ali je unutra nešto zapinjalo, kao da jecam.
Pogledao sam i vidio veliki okrugli srebreni tanjur i u njemu izrezano pečeno meso. Tata je uzeo vilicu, nabô najveći komad i stavio ga u ujakov tanjur. Manji je stavio u bakin, sljedeći u mamin, a onda je pogledao u mene. Vidiš kako si blijed. Više soka od borovnice, više cikle i više mesa. Rekao je to i u moj tanjur spustio komad djetetova mesa.
On nije živio s nama. Mama i tata bili su rastavljeni, ali je dolazio jednom tjedno ili kad bih se ja razbolio od gripe, bronhitisa, prehlade, ospica, krzamaka, angine, proljeva i šarlaha. Prislonio bi mi stetoskop na leđa i rekao bi diši duboko, a sada nemoj disati, a ja sam disao duboko i nisam disao. Pretpostavljao sam da se tata i mama ne vole, ali mi nikada ne bi palo na pamet da tata donosi mrtve bebe i da ih mama onda peče. Zapravo to nije ni radio do tog dana kad smo se, onako svi zajedno, trebali sjećati mrtvoga djeda.
Jeo sam to meso, ali mu nisam osjećao okus. Kad je baka rekla jedi tu salatu mislio sam se rasplakati, ali nisam jer me je bilo strah. Te sam večeri prvi put u životu vikao u snu. Kad sam se probudio, baka me je milovala po čelu. Ali to više nije bila ona, nije bila njezina ruka, niti je bilo moje čelo, niti sam to uopće bio ja. Nakon tog dana kad smo jeli odojče više ništa u mome životu nije bilo isto. Neko vrijeme nadao sam se da djed ne bi dozvolio da jedemo bebe, a poslije sam shvatio da to sve skupa nema nikakve veze s njime i da je takav običaj i da se tako svagdje plaše zločesta djeca, zbog čega su još zločestija djeca završila u pećnicama.
Djedovu smrt nikad nisam spomenuo, pa niti nakon što sam, skoro slučajno, saznao da se odojčetom zove mala svinja, a da se mali čovjek zove dojenče. To više nije bilo važno jer sam već vikao u snu, vikanje se ponavljalo, razlozi nisu bili važni, niti za njih znam.
Kako sam počeo vikati u snu
Priča iz Mame Leone
Spremajući se da umre, djed je tokom ljeta i jeseni izgovarao svoje posljednje riječi. Isaku Sokolovskom, partneru za preferans, rekao je: Poznajem svaku kartu i zato odlazim. Šešir je zavrtio oko kažiprsta, nakašljao se posljednji put u Isakovu životu i izišao. Baki je rekao: Ti spavaj, ja sam dobro. Već sam odavno dobro. A ona nije zaspala sve dok nije umro. Mami je rekao: Nema više nikoga. Ostali smo samo nas dvoje i mrak. Odmah zatim je umro. Mama mu je zaklopila oči, a riječi zapisala na kutiju s laksaureticima. Ja sam tada bio na moru, s tetkom Lolom, bakinom sestrom. U kalendar sam pokraj datuma upisao križić. Tek da se zna da mi je umro djed. Zapravo ne, učinio sam to kako bi oni znali da znam da mi je umro djed.
Tog je dana tetka Lola napravila kolače, stavila cijeli tanjur ispred mene, sjela preko puta, nalaktila se na stol i govorila: Jedi, sine. Ja sam jeo i strepio da će mi reći da je umro djed. Nisam znao što bih u tom slučaju morao učiniti. Prestati jesti kolače, rasplakati se, pitati kako je umro, mahati glavom i govoriti dc, dc, dc kao što je, vidio sam to jer sam virio iz špajze, učinila baba Matija s Punte, ili bih trebao učiniti nešto što nisam ni znao da trebam učiniti jer sam imao šest godina i nikakva iskustva s posmrtnim počastima. Pojeo sam pun tanjur kolača i bolio me je trbuh. Legao sam na krevet u spavaćoj sobi, bile su spuštene grilje, pa je izgledalo kao da je mrak. Vozio sam avion po tom mraku. Nisam radio brmm brmm brmm jer je avion bio nadzvučni pa se nije čuo, nego sam prisluškivao šta tetka Lola govori u kuhinji sa susjedima koji su došli i donijeli paketiće kave, boce s rakijom i još nešto što nisam vidio. A je se namučija bidan, dobri šjor Frane, Bog da mu dušu prosti, rekao je Ante Pujdin. On je sad miran, ko zna šta sve nas čeka, rekao je barba Kruno, admiral u penziji. Mali je sad kao siroče, današnji roditelji, bože ti mene sačuvaj, što je od djeda naučio, naučio je, rekla je tetka Lola. Mene je i dalje bolio trbuh. Čvrsto sam stisnuo oči, prdnuo i zaspao.
Nakon sedam dana iz Sarajeva su došle mama i baka. Obje su bile u crnini od glave do pete. Ja sam se pravio kao da je to normalno. One su se isto pravile kao da je to normalno. Plašio sam se da mama ne otvori temu i zato sam je izbjegavao po kući. Za baku sam znao da neće ništa reći. Ona nikada nije započinjala priču, nego je puštala mene da kažem nešto, a onda bi nastavljala. Čini mi se da je uvijek šutjela o onome o čemu nisam želio čuti ni riječi. O djedovoj smrti moglo se samo šutjeti, kao što se može šutjeti i o svakoj drugoj smrti. Nisam bio svjestan koliko je smrt rasprostranjena stvar i koliko se o njoj među odraslima govori.
Djed je svakoga jutra, usred grohotno–gromoglasna astmatičarskoga kašlja ponavljao Lijepa smrt, a baka bi mu govorila: Šuti, Franjo, ja ću prije tebe. I tako svaki dan. Mislio sam da drugi ljudi tako ne pričaju. Mislio sam da je to samo između njih dvoje, a oni su posebni ljudi jer su moji baka i djed i jer nitko drugi na svijetu nije više od lutke u lutkarskome pozorištu. Kada je djed umro, baka je bila prevarant. Mislio sam da se treba sramiti jer je učinila nešto ružno. Govorila je da će prije njega, a on je, eto, umro. Ne umire se baš sasvim svojom voljom, ali u svemu tome ipak postoji nešto što ti je od volje i zbog čega ne bi trebao govoriti da ćeš umrijeti prije nekoga ako nećeš. Poslije sam već zaboravio na bakin sram. Vjerojatno zato što nisam primjećivao da se ona srami.
Jednom smo bili u posjeti kod tete Mine u Dubrovniku. Mama je rekla: Ne znam da li mali zna. Ja sam se igrao s vrtnim patuljcima i pravio se da ništa ne čujem. Teta Mina je šutjela i gledala me. Najradije bi me upitala znam li da mi je umro djed, ali se nije usuđivala. Djeci se ne postavljaju takva pitanja. Nesretnik je dušu ispišao, rekla je mama teti Mini. Na Koševu su pogriješili terapiju. Nisu mu smjeli davati laksative. Srce mu se pretvorilo u krpu, u staru raspadnutu krpu za brisanje podova. Patuljak me je zločesto gledao. Osjećao sam se izgubljenim u ovom strašnom svijetu. Dakle, bajke ipak ne lažu: moj djed ostao je bez srca, a s prljavom, ružnom, smrdljivom kockastom krpom kakva stoji pokraj zahodske školjke. Htio sam zaurlati od užasa, ali ni to nisam mogao.
Od tog dana kad god bih išao piškiti, plašio sam se da ne ispiškim dušu. Gledao sam u mlaz mokraće. Mokraća je bila bijela ili žuta ili jako žuta kad bih bio bolestan. Nisam znao kako duša izgleda, ali sam bio siguran da ću je prepoznati ako bude izlazila van. Nije se pojavljivala danima. Pa mjesecima. Pitao sam baku kako izgleda duša. Ona je rekla da duša ne izgleda jer je to ime za nešto što nema nikakvoga izgleda. A može li se duša pokakiti? pitao sam, sve nastojeći da doznam ono što me zanima, ali da ne otkrijem početak priče, da ne izgovorim kako znam da je djed umro, niti da njoj dam povoda da nešto o tome kaže. Kako to misliš može li se duša pokakiti? pitala je i nije djelovala uzrujano. Pa pokakiš dušu i umreš, pa te više nema, rekao sam kao da se to podrazumjeva i kao da je baš neobično što ona o tome ništa ne zna. Hoćeš reći, može li se umrijeti u zahodu. Mislim da može, ali se obično ne umire tamo.
A gdje se obično umire?
U krevetu i saobraćajnim nesrećama, a umire se i u ratovima i zemljotresima.
A duša, šta bude s dušom?
Ništa, duša nestaje.
Kako može nestati ono čega ima?
Isto kao što se potroši marmelada, pa je više nema.
Je li duša nestane unutra ili izađe van pa nestane?
Gdje bi izlazila, nema gdje izlaziti, nije pas pa da izađe. Nestane, više je nema i fertig štreka.
Znači, duša se ne može pokakiti?
Ne može, ne znam otkud ti tako nešto.
Stvarno mi je bilo puno lakše. Piškio sam bez straha i više nisam gledao u mlaz. Ako se duša ne može pokakiti, tada se ne može ni ispiškiti. Mama je teti Mini pričala gluposti.
Kad je prošlo šest mjeseci od djedove smrti, baka i mama odjednom više nisu nosile crninu. Bila je nedjelja, došli su tata i ujak. Stol je bio prekriven bijelim, svečanim stolnjakom, kao da se slavi rođendan ili kao da se netko ženi. Danas se sjećamo djeda, rekao je ujak. Ja sam se pravio kao da je to normalno i kao da ga se ne sjećam svaki dan. Možda lažem kad se igram ustaša i partizana sâm sa sobom jer nisam ustaša i partizan i jer nijedan čovjek nije dvoje, ali oni lažu gore kada se danas sjećaju djeda, postavljaju svečane tanjure, beštek i čaše sa stopicom, hodaju po kući s kravatama i ne skidaju cipele kad uđu, čine sve ono što inače ne čine i lažu da ga se ne sjećaju svakoga dana. Kako ga se ne bi sjećali kad je bio stalno tu, kad to nije bilo davno i kad još ništa nisu zaboravili, a njegov kišobran još stoji pokraj vješalice s kaputima. Plašio sam se načina na koji lažu. Laž je živa, mislio sam. Ona guta stvari i može sve učiniti drukčijim nego što jest.
Prvo ćemo jesti supicu, rekla je mama. Tako je govorila uvijek kad bi se sjetila da sam ja tu. Kad se ne bi sjetila, tada bi psovala i pričala sasvim ozbiljno. A onda ćemo jesti odojče. Donio sam ga s Pala, nema mu ni pet mjeseci, rekao je tata. Pogledao sam baku. Mirno je sjedila i pušila. Ujak je pričao o izgradnji brane u Sibiru.
Srce mi je počelo udarati kao ludo. Svi su se mirno i staloženo prisjećali djeda čekajući da iz pećnice stigne to. To što je tata donio s Pala. To odojče koje je nešto strašno skrivilo, jer zašto bi inače završilo u pećnici. Mislio sam da ćemo jesti bebu i bio sam siguran da je nećemo jesti zato što je ukusna, niti zato što je običaj da se u znak sjećanja na umrle djedove jedu bebe, nego zato da mene upozore što se može dogoditi ako budem zločest.
Preznojavao sam se dok sam jeo supu. Nisam više čuo o čemu pričaju. Bio sam sasvim sâm, sa svojim srcem koje je lupalo s unutrašnje strane ušiju i htjelo van. Kad je mama sklonila tanjure za supu i rekla a sada specijalitet, zatvorio sam oči. Pokušavao sam duboko disati, ali je unutra nešto zapinjalo, kao da jecam.
Pogledao sam i vidio veliki okrugli srebreni tanjur i u njemu izrezano pečeno meso. Tata je uzeo vilicu, nabô najveći komad i stavio ga u ujakov tanjur. Manji je stavio u bakin, sljedeći u mamin, a onda je pogledao u mene. Vidiš kako si blijed. Više soka od borovnice, više cikle i više mesa. Rekao je to i u moj tanjur spustio komad djetetova mesa.
On nije živio s nama. Mama i tata bili su rastavljeni, ali je dolazio jednom tjedno ili kad bih se ja razbolio od gripe, bronhitisa, prehlade, ospica, krzamaka, angine, proljeva i šarlaha. Prislonio bi mi stetoskop na leđa i rekao bi diši duboko, a sada nemoj disati, a ja sam disao duboko i nisam disao. Pretpostavljao sam da se tata i mama ne vole, ali mi nikada ne bi palo na pamet da tata donosi mrtve bebe i da ih mama onda peče. Zapravo to nije ni radio do tog dana kad smo se, onako svi zajedno, trebali sjećati mrtvoga djeda.
Jeo sam to meso, ali mu nisam osjećao okus. Kad je baka rekla jedi tu salatu mislio sam se rasplakati, ali nisam jer me je bilo strah. Te sam večeri prvi put u životu vikao u snu. Kad sam se probudio, baka me je milovala po čelu. Ali to više nije bila ona, nije bila njezina ruka, niti je bilo moje čelo, niti sam to uopće bio ja. Nakon tog dana kad smo jeli odojče više ništa u mome životu nije bilo isto. Neko vrijeme nadao sam se da djed ne bi dozvolio da jedemo bebe, a poslije sam shvatio da to sve skupa nema nikakve veze s njime i da je takav običaj i da se tako svagdje plaše zločesta djeca, zbog čega su još zločestija djeca završila u pećnicama.
Djedovu smrt nikad nisam spomenuo, pa niti nakon što sam, skoro slučajno, saznao da se odojčetom zove mala svinja, a da se mali čovjek zove dojenče. To više nije bilo važno jer sam već vikao u snu, vikanje se ponavljalo, razlozi nisu bili važni, niti za njih znam.