Crni čovjek

U ranom djetinjstvu s prvim je sumrakom nastupalo doba straha.

Koji je rastao kako se bližilo vrijeme odlaska na spavanje. Vikao sam neću šlafen, ali me nisu razumjeli.

U snu je dolazio crni čovjek. Da bi ga nestalo, morao sam se probuditi. A probuditi me je mogao samo vlastiti krik. Spavao sam i spavajući borio sam se da viknem, da me crni čovjek ne dodirne.

Vikao sam skoro svake noći.

Kada ne bih mogao zaspati, ili kad bih se probudio, iza sna bi u nekom uglu sobe, ispod visokih stropova kuće u Drveniku, u sarajevskim sobama, malenim i tuđim, koje su vonjale na ugljeni dim, vidio njega.

Pokrivao bih se preko glave, u nadi da će nestati. Ali nikad ne bi nestao. Odlazio je tek s jutrom. Iza sebe je ostavljao neku običnu stvar, gomilu knjiga pokraj kauča, gramofon prekriven vezenom maramom, stup starih novina, zavjesu, koja je izgledala kao on. Da bih odrastao trebao sam povjerovati da sam se prošle noći plašio knjiga, gramofona, starih novina i zavjese, a ne crnog čovjeka, koji me je progonio iz sna i iz mraka.

Danas ne spavam u komadu.

Budim se dva-triput tokom noći, i uvijek je tu negdje on.

Gledam, spava li ona do mene, i više se ne bojim.

Zato ne volim književna putovanja. Budim se u hotelskoj sobi u kojoj se nisam nikad prije budio. Mrak je, sam sam u tuđoj postelji, a on me čeka ispred prozora, pod tankim trakom uličnog svjetla koje se probija iza teških zastora, što sam ih sinoć pažljivo navlačio. Kajem se što sam napravio mrak. Ali kasno je.

I čekam dan.

Miljenko Jergović 18. 05. 2020.