Tih prvih postratnih godina stalno smo čekali da se svijet vrati u prijeratno stanje. Niko i nije pokušavao da radi nešto novo. Naročito je to bilo vidljivo u popularnoj muzici gdje su se razni kantautori takmičili u ononašanju stare sarajevske pop-rok škole. Jedan od onih u to doba vidljivijih zvao se Dino Muharemović i bio je najpoznatiji po pjesmi sa refrenom: “Koji je danas dan/ nešto se ne sjećam…“
To je dobra metafora izgubljenosti: kad ne znaš koji je danas dan. To znači da niti radiš bilo šta, niti studiraš, sve ti je svejedno. Onomad smo znali koji je kada dan ako ništa zbog novina, kad koje novine izlaze, kad čije tekstove čitaš.
Doba printa je umrlo kad si prestao da čekaš pojedine dane zbog nečijih tekstova i meni je bilo nečeg lijepo nostalgičnog u posljednjih mjesec-dva kad sam uhvatio samog sebe da čekam petak jer petkom na Žurnalu izlaze tekstovi Semezdina Mehmedinovića. U svakom od tih tekstova bilo je asocijacija za zapis i za esej, ali danas, poslije teksta Ladin, jednostavno moram da zapišem ovo.
Piše Semezdin: “Tih mjeseci, 1989. godine, u Zenici smo jednom skupa učestvovali na književnoj večeri. Ilija je čitao iz Takav sam vam večeras. Bila je to zanimljiva promocija s viškom događaja, s prisustvom raznih ljudi, zaslužila je da o njoj napišem zasebnu priču. I hoću, jednom ću je napisati. Ali ovdje bih samo da kažem da smo, zbog toga što je naše čitanje pjesama krenulo s malom odgodom, zakasnili na zadnji voz za Sarajevo. I tako smo u Zenici ostali do jutra. Na spratu bivše gradske sinagoge, kuhali smo kafu i pušili, padala je kiša napolju, bilo je nekih starih drvenih fotelja, u ćošku su prašinu skupljale zastave, one koje bi se na fasadi zgrade izvjesile u vrijeme praznika. Nije se tu imalo gdje zaspati. Ilija se na kraju umoran sklupčao na podu, pokrio državnom zastavom i tako zaspao. Umorni stari pjesnik te godine je punio svoju šezdesetu, kao ja sada. Upamtio sam tu sliku za cijeli život.“
Čitam to i shvatam da mi se razrješava nedoumica stara četvrt vijeka. Uvijek sam se, naime, pitao ko je stari pjesnik iz pjesme August, 1989. :
Noć u sinagogi. Napolju kiša. Već treći put kuham kafu. Stari pjesnik zaspiva na podu Pokriven zastavom.
Ah, jadni stari pjesnik U prenatalnom položaju Spava Umotan u državu zastavu.
Prva asocijacija mi je zapravo bio Sidran, valjda zbog one scene u Kenovićevom filmu gdje kao viši željeznički službenik objašnjava mladom Davoru Janjiću gdje za praznik da stavi državnu, gdje republičku, a gdje partijsku zastavu.
Ali nisam se samo toga sjetio. Vratilo me i u oktobar 2000. godine, u redakciju tadašnjih “Dana“, na Skenderiji, kad mejlom iz Vašingtona stiže Semova kolumna. Utorak je, dan kad se prelama pola broja, a nas nekoliko čeka da pročita tekst, iz čistog nestrpljenja, tekst koji će za dan i po čitati ko god bude htio, u Bosni u novinama, po svijetu na internetu. Tekst se zvao “Padao je kao truli list“ i poigravao se sa koincidencijom da je Slobodan Milošević, čovjek koji je simbol onoga što je uništilo živote svih Jugoslovena, pao s vlasti na Mehmedinovićev rođendan, i to četrdeseti. Ovako je to mehmedinovićevski sažeto u toj kolumni: “Danas sam napunio svoju četrdesetu godinu. Cijeli dan su na američkoj televiziji emitirane slike beogradskih protesta. Može se reći da je Milošević pao sa prvim jesenskim lišćem. Hoću reći: padao je neočekivano lako, kao truli list. A slučaj, eto, hoće da se cijela stvar dogodi na moj četrdeseti rođendan. Da se njegova politička smrt dogodila nekoliko godina ranije, sigurno bih se tome znao radovati; danas sam ravnodušan. (…) Pale se prva ulična svjetla: volim taj trenutak. Što više postajem svjestan svoje ravnodušnosti, to mi je jasniji izlazak iz svijeta laži, pa u vrtoglavici osjećam kako se cigareti vraća čisti duhanski okus, samome sebi zadovoljan kažem: ‘Četrdeset ti je godina’ i vozim u susret prijatelju.“
Malo šta iz tog oktobra 2000. godine pamtim tako živo kao čitanje ovog teksta i pomisao: Zar je moguće da Semezdin ima četrdeset godina, da je tako star? Meni su bile dvadeset i tri, tek sam bio završio fakultet i mislio sam da je četrdeseti rođendan kraj svijeta.
Danas, poslije skoro punih dvadeset godina, čitam Semezdinov tekst i pitam se: Zar je dvadeset godina tako brzo prošlo, zar mu je već šezdeset? Ne prizivam tu više kategoriju starosti.
Prolazak vremena lakše primijećuješ na nekom drugom nego na sebi. Mnogo je čudno, ali mi se tek danas ukazalo: Ja sam sada stariji nego Semezdin kad je pisao tekst “Padao je kao truli list“.
I sve se promijenilo osim njegove vještine da od naoko trivijalnih anegdota i doživljaja pravi poeziju.
Koji je danas dan
Tih prvih postratnih godina stalno smo čekali da se svijet vrati u prijeratno stanje. Niko i nije pokušavao da radi nešto novo. Naročito je to bilo vidljivo u popularnoj muzici gdje su se razni kantautori takmičili u ononašanju stare sarajevske pop-rok škole. Jedan od onih u to doba vidljivijih zvao se Dino Muharemović i bio je najpoznatiji po pjesmi sa refrenom: “Koji je danas dan/ nešto se ne sjećam…“
To je dobra metafora izgubljenosti: kad ne znaš koji je danas dan. To znači da niti radiš bilo šta, niti studiraš, sve ti je svejedno. Onomad smo znali koji je kada dan ako ništa zbog novina, kad koje novine izlaze, kad čije tekstove čitaš.
Doba printa je umrlo kad si prestao da čekaš pojedine dane zbog nečijih tekstova i meni je bilo nečeg lijepo nostalgičnog u posljednjih mjesec-dva kad sam uhvatio samog sebe da čekam petak jer petkom na Žurnalu izlaze tekstovi Semezdina Mehmedinovića. U svakom od tih tekstova bilo je asocijacija za zapis i za esej, ali danas, poslije teksta Ladin, jednostavno moram da zapišem ovo.
Piše Semezdin: “Tih mjeseci, 1989. godine, u Zenici smo jednom skupa učestvovali na književnoj večeri. Ilija je čitao iz Takav sam vam večeras. Bila je to zanimljiva promocija s viškom događaja, s prisustvom raznih ljudi, zaslužila je da o njoj napišem zasebnu priču. I hoću, jednom ću je napisati. Ali ovdje bih samo da kažem da smo, zbog toga što je naše čitanje pjesama krenulo s malom odgodom, zakasnili na zadnji voz za Sarajevo. I tako smo u Zenici ostali do jutra. Na spratu bivše gradske sinagoge, kuhali smo kafu i pušili, padala je kiša napolju, bilo je nekih starih drvenih fotelja, u ćošku su prašinu skupljale zastave, one koje bi se na fasadi zgrade izvjesile u vrijeme praznika. Nije se tu imalo gdje zaspati. Ilija se na kraju umoran sklupčao na podu, pokrio državnom zastavom i tako zaspao. Umorni stari pjesnik te godine je punio svoju šezdesetu, kao ja sada. Upamtio sam tu sliku za cijeli život.“
Čitam to i shvatam da mi se razrješava nedoumica stara četvrt vijeka. Uvijek sam se, naime, pitao ko je stari pjesnik iz pjesme August, 1989. :
Noć u sinagogi.
Napolju kiša.
Već treći put kuham kafu.
Stari pjesnik zaspiva na podu
Pokriven zastavom.
Ah, jadni stari pjesnik
U prenatalnom položaju
Spava
Umotan u državu zastavu.
Prva asocijacija mi je zapravo bio Sidran, valjda zbog one scene u Kenovićevom filmu gdje kao viši željeznički službenik objašnjava mladom Davoru Janjiću gdje za praznik da stavi državnu, gdje republičku, a gdje partijsku zastavu.
Ali nisam se samo toga sjetio. Vratilo me i u oktobar 2000. godine, u redakciju tadašnjih “Dana“, na Skenderiji, kad mejlom iz Vašingtona stiže Semova kolumna. Utorak je, dan kad se prelama pola broja, a nas nekoliko čeka da pročita tekst, iz čistog nestrpljenja, tekst koji će za dan i po čitati ko god bude htio, u Bosni u novinama, po svijetu na internetu. Tekst se zvao “Padao je kao truli list“ i poigravao se sa koincidencijom da je Slobodan Milošević, čovjek koji je simbol onoga što je uništilo živote svih Jugoslovena, pao s vlasti na Mehmedinovićev rođendan, i to četrdeseti. Ovako je to mehmedinovićevski sažeto u toj kolumni: “Danas sam napunio svoju četrdesetu godinu. Cijeli dan su na američkoj televiziji emitirane slike beogradskih protesta. Može se reći da je Milošević pao sa prvim jesenskim lišćem. Hoću reći: padao je neočekivano lako, kao truli list. A slučaj, eto, hoće da se cijela stvar dogodi na moj četrdeseti rođendan. Da se njegova politička smrt dogodila nekoliko godina ranije, sigurno bih se tome znao radovati; danas sam ravnodušan. (…) Pale se prva ulična svjetla: volim taj trenutak. Što više postajem svjestan svoje ravnodušnosti, to mi je jasniji izlazak iz svijeta laži, pa u vrtoglavici osjećam kako se cigareti vraća čisti duhanski okus, samome sebi zadovoljan kažem: ‘Četrdeset ti je godina’ i vozim u susret prijatelju.“
Malo šta iz tog oktobra 2000. godine pamtim tako živo kao čitanje ovog teksta i pomisao: Zar je moguće da Semezdin ima četrdeset godina, da je tako star? Meni su bile dvadeset i tri, tek sam bio završio fakultet i mislio sam da je četrdeseti rođendan kraj svijeta.
Danas, poslije skoro punih dvadeset godina, čitam Semezdinov tekst i pitam se: Zar je dvadeset godina tako brzo prošlo, zar mu je već šezdeset? Ne prizivam tu više kategoriju starosti.
Prolazak vremena lakše primijećuješ na nekom drugom nego na sebi. Mnogo je čudno, ali mi se tek danas ukazalo: Ja sam sada stariji nego Semezdin kad je pisao tekst “Padao je kao truli list“.
I sve se promijenilo osim njegove vještine da od naoko trivijalnih anegdota i doživljaja pravi poeziju.