Čitajući Gulivera u Sarajevu

Sedmog avgusta 1710., dakle, prije ravno tristo godina (dobro, i jedan mjesec), Sviftov se Guliver zadnji put otiskuje na pučinu, i to ovaj put kao brodski kapetan. Okolnosti, vjetar i pobuna na brodu će učiniti da završi u Zemlji Hojnhima, mudrih konja.

Silvija Plat u svom opusu ima dvije pjesme koje direktno aludiraju na Džonatana Svifta,  čovjeka koji je pametno postupio i sam sebi napisao epitaf. Prva pjesma je nastala na samim počecima njenog pjesničkog stvaranja i zove se Tale of a Tub (1956), a druga neposredno pred njenu smrt i u pitanju je pjesma Gulliver (1962).

Kao što znamo, Lemjuel Guliver imao je svakakvih dogodovština, od onih uslovljenih proporcijama stanovnika dalekih zemalja do zemalja u kojima su konji u svakom smislu superiorniji ljudima (u svom zanimljivom eseju o Sviftu, Orvel ih doživljava radije kao totalitarno nego kao utopijsko društvo), spuštao se Guliver niz dekoltee dvorskih dama kao u nekom Almodovarovom filmu, učio nove jezike i sretao čudnovata stvorenja, među kojima su i oni koji su, recimo, čitav svoj vijek posvetili mekšanju kamena za jastuk i uzgoju gole ovce.

Da li je neobično da je Silvija Plat za svoju pjesmu o ovom pustahiji, čiji se doživljaji nepravedno svode na dječju književnost, odabrala upravo scenu u kojoj po Guliveru skače buljuk Liliputanaca?

Možda i ne toliko.

Ako pogledamo korice različitih (integralnih) izdanja Guliverovih putovanja, na njima su najčešće upravo scene iz prvog dijela, Putovanje u Liliput, čiji su stanovnici 12 puta manji od normalne visine. Moguće da je ovu briljantnu pjesnikinju inspirisalo upravo ovo Pingvinovo izdanje koje i sama držim u ruci, a na kojem vertikalni Guliver izgleda kao neki drugar Bleka Velike Stene.

Osim toga, Guliver u pjesmi Silvije Plat pomalo postaje selebriti; kao što se ljudi zlurado raduju na vijest da je Robert Dauni Džunior opet uhapšen pijan za volanom, tako ima neke slasti vidjeti gorostasa Gulivera, svjetskog putnika i avanturistu, kojem su ograničeni Liliputnaci stali u kraj.

Silvija Plat tako Gulivera upoređuje sa oblacima koji klize po nebu i kaže:

“Za razliku od tebe / Oni nisu ničim vezani”

Kada se budi nakon brodoloma, Guliverove spone nimalo nisu metaforičke. Liliputanci su ga priheftali (“Ljudi pauci su te uhvatili”) i pažljivo istražuju ovu džinovsku masu pred sobom. U imaginaciji S. Plat njegovi nožni prsti su im “relikvije” a usta – “ponor”.

Guliver, međutim, neće još dugo ostati u tom nezavidnom položaju. Nakon rješavanja elementarnih fizioloških potreba, on se u detalje upoznaje sa ovim svijetom. Saznaje da pišu ukoso, iz jednog ugla lista na drugi, prevara se kažnjava smrću, svoje mrtve sahranjuju s glavom nadole (jer smatraju da će se za jedanest hiljada mjeseci svi mrtvi dići iz grobova pa će se tako zemlja, koju oni smatraju pljosnatom, naopačke okrenuti i svi uskrsli će stajati spremno na nogama), i još smatraju da su roditelji zadnji ljudi kojima se treba povjeriti odgoj njihove djece. (Isuse!)

Nedugo nakon što su ga oslobodili, Guliveru dolazi liliputanski Kolin Pauel, njihov državni sekretar. I tako se on, u meni jednom od najdražih dijelova Guliverovih putovanja, žali nasukanom Guliveru na, što bi se reklo, stanje u regiji.

Prva je podvojenost u zemlji, koja je uzrokovala dvije frakcije, trameksane i slameksane koji se razlikuju jedino po – minimalnoj! – visini njihovih potpetica, ali koji su ljuti protivnici.

Drugo, priča dalje sekretar, Liliputancima prijeti invazija sa (komšijskog) ostrva Blefusku. I tu ga Pauel malo upućuje u geopolitičku situaciju: radi se o tome da njihova istorija ne spominje nijednu drugu kraljevinu osim ove dvije, liliputansku i blefuskansku, ali su oni započeli ogorčen rat koji traje već trideset i šest mjeseci. A rat je započeo iz slijedećih razloga:

“Opšte je poznato da su se jaja, kad hoćemo da ih jedemo, razbijala na širem kraju. Međutim, deda sadašnjeg Veličanstva je, kad je bio dijete, htio da pojede jaje, ali se pri tome posjekao. Nakon ovoga je naredio da svi njegovi podanici, pod prijetnjom smrću, razbijaju jaja sa užeg kraja, s vrha.”

Ovo je izazvalo pobunu i računa se da je “jedanaest hiljada ljudi otišlo radije u smrt nego da se pokori i jaja razbija s vrha.” O ovom je sporu objavljena gomila debelih knjiga, ali ne samo to.

Protivnici su ih, naime, optužili da stvaraju “vjerski raskol time što smo se ogriješili o jedno od osnovnih učenja našeg velikog proroka Lustroga, u pedeset i četvrtoj glavi Blundekrala.”

I tu Svift dodaje u zagradi, “što je njihov Kuran” (which is their Alcoran).

Ali, sekretar smatra da se radi o natezanju jer sporne riječi ovako glase:

“Svi pravi vjernici razbijaće jaja sa pogodnije strane; a koja je strana pogodnija, izgleda, po mome mišljenju, da je prepušteno savjesti svakog pojedinca da to riješi, ili bar vlasti vrhovnog suca.”

Dakle, svakome po vlastitom nahođenju i savjesti. Ako je imate.

Iz današnje perspektive, Sviftov je osamnaestovjekovni engleski jezik nevjerovatno vibrantan i prohodan, ali to nije jedini razlog da se ova njegova metafora s jajima može primijeniti na koješta oko nas.

Mnogo je danas gulivera koji svoja saznanja velikodušno dijele sa javnošću. Tako je, recimo, autor dokumentarca ‘Abrahamova djeca’, koji sam jednom slučajno ubola na istorijskom programu, prešao “32 hiljade milja, osam zemalja sa tri religije” u pokušaju da rasvijetli šta i ko nas, brate, zavadi.

Valjalo je ostati sabran pred kamerama dok mu hodže u Al-Azharu govore kako samoubice mora da su došli u neki ćoravi sokak pa su raznijeli i sebe, ali i one koji se nađoše u blizini ili dok ga hipertonični zapjenjeni radijski voditelj iz regije biblijskog pojasa uvjerava da su muslimani čisto zlo.

Došao je naravno i u Sarajevo (“mali Jerzalem”) i to su mi obično najzabavniji dijelovi ovakvih emisija (kadar tramvaja, kadar iz Parka prinčeva, malo Markala itd). Ovaj put se pred objektivom nije našla nijedna istaknuta ličnost iz javnog života koja bi se na nekom ćepenku pohvalila multikulturom i baklavama, ali zato se ukazaše oni najuzvišeniji među nama: rabin, pop i hodža. Kao u nekom vicu. I otprilike tri sekunde nakon što su se našli pred kamerama (srećom, zasebno), dijalog posljednje dvojice se malo oteo kontroli pa su nimalo elegantno jedan drugog počeli optuživati da lažu. I to je bilo baš lijepo gledat.

Na kraju autor dokumentarca citira ovog istog Svifta koji je rekao da se čini da imamo dovoljno religije da se mrzimo, ali ne i da se volimo, pa u duhu zapadnjačkog optimizma zaključuje da nam ipak valja živjeti zajedno. Što lijepo zvuči pred kamerama, ali što u praksi nije nimalo jednostavno.

I tako, dok se blefuskanci i liliputanci svađaju oko toga treba li jaja tucati s gornje ili donje strane i u tome im, štaviše, prolazi njihov mravlji život, sva sreća da postoje neki savremeni guliveri koji neopterećno surfaju i ukazuju na svu bijedu ovakvog cjepidlačenja.

Amen.

Ajla Terzić 03. 09. 2010.