U grad su jutros stigli Palestinci i Izraelci. Opet će otpočeti mirovne razgovore. Nema više ni jednog čovjeka na planeti koji u te razgovore vjeruje, niti više ima i jednog novinara koji na spomen mirovnih razgovora ne slegne ramenima i pomisli: Opet! Ali, iza tog planetarnog političkog beščašća stoje životi nevinih koji i u ovoj noći ginu nadomak jeruzalemskih zidova, i već zbog toga, kad dani novih mirovnih pregovora dođu, prati ih glumljena nada i vjera da će ovaj put, eto, odnosi među ljudima izdobriti.
U potrazi za snimcima mirovnih pregovora iz Madrida, Washingtona i Osla, danas sam u arhivi premotavao stare trake iz 1991, 92, 93. godine. Trake premotavam brzo, a tamo gdje je kakvo nasilje, gdje je kakav divlji plamen, usporim se, pomišljajući da je to snimak s okupiranih palestinskih teritorija. Ali, svaki put se ukaže poznati bosanski pejsaž, ili poznata gradska ulica na kojoj neko gine, ili fasada eksplodira, nakon čega neko nervozan puši pred ulazom u gradsku bolnicu. Tad se, po inerciji, usporim. To jeste pogled u vlastitu prošlost. Nekad te prizore gledam s velikim zanimanjem, a nekada me ispune turobnim osjećanjem, nalik na vrtoglavicu. Svaka je prošlost beskonačna.
Ali sada, pred kamerom je pusta Titova ulica, čuju se glasovi ljudi kojih u kadru nema. Dozivanje, i smijeh. Potom, iz Dalmatinske ulice izlazi mladić i kad je vidio kameru, mahnuo je instinktivno. Postoji ta reakcija kod ljudi da, kad se zateknu pred kamerom, imaju potrebu da mahnu nekoj konkretnoj osobi koja će ga prepoznati kad snimak bude gledala, ili je pozdrav upućen pogledima svih potencijalnih poznanika. Ali ja želim vjerovati da je to pozdrav jednoj, izdvojenoj osobi. Mladić koji je mahnuo kameri je B., konobarisali smo u istom kafiću. Kad je počeo rat, kafić je bio zatvoren. Došao je jednog dana s prijedlogom da ga opet otvorimo, zato što je kafić imao idealan položaj, bio je ispod nivoa ulice, i zbog toga zaštićen od granata. Njegov prijedlog je bio dobar. Potražio sam ga tih dana, ali njega više nije bilo. Ubijen negdje ispod Trebevića. Na snimku sada maše objektivu kamere i to traje četiri sekunde. Vratio sam te četiri sekunde nekoliko puta.
Nakon osamnaest godina, opraštamo se. On maše meni, i ja mašem njemu iz daljine.
Četiri sekunde
U grad su jutros stigli Palestinci i Izraelci. Opet će otpočeti mirovne razgovore. Nema više ni jednog čovjeka na planeti koji u te razgovore vjeruje, niti više ima i jednog novinara koji na spomen mirovnih razgovora ne slegne ramenima i pomisli: Opet! Ali, iza tog planetarnog političkog beščašća stoje životi nevinih koji i u ovoj noći ginu nadomak jeruzalemskih zidova, i već zbog toga, kad dani novih mirovnih pregovora dođu, prati ih glumljena nada i vjera da će ovaj put, eto, odnosi među ljudima izdobriti.
U potrazi za snimcima mirovnih pregovora iz Madrida, Washingtona i Osla, danas sam u arhivi premotavao stare trake iz 1991, 92, 93. godine. Trake premotavam brzo, a tamo gdje je kakvo nasilje, gdje je kakav divlji plamen, usporim se, pomišljajući da je to snimak s okupiranih palestinskih teritorija. Ali, svaki put se ukaže poznati bosanski pejsaž, ili poznata gradska ulica na kojoj neko gine, ili fasada eksplodira, nakon čega neko nervozan puši pred ulazom u gradsku bolnicu. Tad se, po inerciji, usporim. To jeste pogled u vlastitu prošlost. Nekad te prizore gledam s velikim zanimanjem, a nekada me ispune turobnim osjećanjem, nalik na vrtoglavicu. Svaka je prošlost beskonačna.
Ali sada, pred kamerom je pusta Titova ulica, čuju se glasovi ljudi kojih u kadru nema. Dozivanje, i smijeh. Potom, iz Dalmatinske ulice izlazi mladić i kad je vidio kameru, mahnuo je instinktivno. Postoji ta reakcija kod ljudi da, kad se zateknu pred kamerom, imaju potrebu da mahnu nekoj konkretnoj osobi koja će ga prepoznati kad snimak bude gledala, ili je pozdrav upućen pogledima svih potencijalnih poznanika. Ali ja želim vjerovati da je to pozdrav jednoj, izdvojenoj osobi. Mladić koji je mahnuo kameri je B., konobarisali smo u istom kafiću. Kad je počeo rat, kafić je bio zatvoren. Došao je jednog dana s prijedlogom da ga opet otvorimo, zato što je kafić imao idealan položaj, bio je ispod nivoa ulice, i zbog toga zaštićen od granata. Njegov prijedlog je bio dobar. Potražio sam ga tih dana, ali njega više nije bilo. Ubijen negdje ispod Trebevića. Na snimku sada maše objektivu kamere i to traje četiri sekunde. Vratio sam te četiri sekunde nekoliko puta.
Nakon osamnaest godina, opraštamo se. On maše meni, i ja mašem njemu iz daljine.