KLINIKA ZA NEUROHIRURGIJU CENTRA ZA NEUROONKOLOGIJU, ODELJENJE RADIOHIRURGIJE, GAMA NOŽ, SNEŽNO JUTRO
Ne slažem se sa opisom, kaže vilenjakinja u belom, žurno skida ruku sa kompjuterskog miša i istrčava po kolegu.
Kolega je sanjiv, jutarnja je smena. Stoje i zajedno gledaju u tajanstvene oblike koji se pomeraju pred njihovim očima na ekranu: pramaterija im progovara jezikom koji samo njih dvoje vilenjaka razumeju. Ona zato govori: vidiš ovde. I onda ovde. I ovde. On uključuje laserski vid i potvrđuje.
Ne. Ne slažem se sa opisom – ponavlja vilenjakinja.
Otac i ti stojite pored. Na prethodnom nivou igrice pred ekranom je sedeo simpatični gnom koji vas je odveo na stranputicu opisavši očev nalaz kao čist. Zalutali ste, oca je u sebe uvlačio beli tunel i vraćao ga nazad nekoliko puta, uzaman.
Ocu su pustili mnogo krvi, njegovo je telo pretrpelo mnogo povreda. Igrica je od takve, krvave vrste. Gnom je očevu pramateriju pogrešno opisao i zbog toga ste izgubili vreme.
Tako ste završili na ovom nivou na kom vilenjakinja govori da se ne slaže sa opisom. Seda da napiše novi. Vi shvatate da ona sad ispisuje novu igricu, da generiše nove, teže nivoe.
Vas dvoje se pogledate. Vidiš da je otac izgubio mnoge živote i da se baterijica iznad njegovog avatara prazni. A ova igrica bez njega nema mnogo smisla.
Uzimaš opis i krećete dalje. Napolju pada vlažni sneg, očev avatar uzima za ruku tvog avatara, to je sad ispravno uraditi, jer je svet na ovom nivou igrice klizav i razmekšan, ko zna na kom se mestu može otvoriti vlažna rupa i progutati vas oboje.
Tvoj je avatar mala devojčica koja se pretvara da je hrabra i da može sama srediti vilenjake, gnome, snegove i pramaterije.
Pretvarati se. To je sad ispravno uraditi, iako nećete prevariti algoritam, svakoj igrici dođe kraj, pitanje je samo na kom tačno nivou.
Vilenjaci i avatari
KLINIKA ZA NEUROHIRURGIJU CENTRA ZA NEUROONKOLOGIJU, ODELJENJE RADIOHIRURGIJE, GAMA NOŽ, SNEŽNO JUTRO
Ne slažem se sa opisom, kaže vilenjakinja u belom, žurno skida ruku sa kompjuterskog miša i istrčava po kolegu.
Kolega je sanjiv, jutarnja je smena. Stoje i zajedno gledaju u tajanstvene oblike koji se pomeraju pred njihovim očima na ekranu: pramaterija im progovara jezikom koji samo njih dvoje vilenjaka razumeju. Ona zato govori: vidiš ovde. I onda ovde. I ovde. On uključuje laserski vid i potvrđuje.
Ne. Ne slažem se sa opisom – ponavlja vilenjakinja.
Otac i ti stojite pored. Na prethodnom nivou igrice pred ekranom je sedeo simpatični gnom koji vas je odveo na stranputicu opisavši očev nalaz kao čist. Zalutali ste, oca je u sebe uvlačio beli tunel i vraćao ga nazad nekoliko puta, uzaman.
Ocu su pustili mnogo krvi, njegovo je telo pretrpelo mnogo povreda. Igrica je od takve, krvave vrste. Gnom je očevu pramateriju pogrešno opisao i zbog toga ste izgubili vreme.
Tako ste završili na ovom nivou na kom vilenjakinja govori da se ne slaže sa opisom. Seda da napiše novi. Vi shvatate da ona sad ispisuje novu igricu, da generiše nove, teže nivoe.
Vas dvoje se pogledate. Vidiš da je otac izgubio mnoge živote i da se baterijica iznad njegovog avatara prazni. A ova igrica bez njega nema mnogo smisla.
Uzimaš opis i krećete dalje. Napolju pada vlažni sneg, očev avatar uzima za ruku tvog avatara, to je sad ispravno uraditi, jer je svet na ovom nivou igrice klizav i razmekšan, ko zna na kom se mestu može otvoriti vlažna rupa i progutati vas oboje.
Tvoj je avatar mala devojčica koja se pretvara da je hrabra i da može sama srediti vilenjake, gnome, snegove i pramaterije.
Pretvarati se. To je sad ispravno uraditi, iako nećete prevariti algoritam, svakoj igrici dođe kraj, pitanje je samo na kom tačno nivou.
(Najvažnije od svega je, ipak, ne biti NPC.
Samo ne biti NPC.
A ovu devojčicu je otac samo to i naučio.)