Za pulsku knjižaru Giardini 2 povodom Svjetskog dana knjige
Stari je Dubrovnik, barem onaj o kojem nešto znamo iz knjiga, posebno držao do slobode i zdravlja. Za slobodu su Dubrovčani odvajali znatna sredstva, a ako bi trebalo, uvijek bi se u apoteci našla i bočica otrova za one koji su im oko toga što željeli promijeniti. Gnušali su se i pojedinačnoga ropstva, trgovinu ljudima držali su uvredljivom. A na zdravlje su također pazili na više načina: u njihov se svijet zapravo uvijek ulazilo kroz karantenu, prvo na otočnim rubovima unutrašnjega mora, a onda i na hridi uz gradske zidine; od ranih sjećanja svoje zajednice držali su javno dostupnu apoteku; napokon bilo im je stalo da gradski liječnik bude ne samo na glasu u razmjerima ondašnjega svijeta već i sposoban nositi se sa zdravstvenim krizama. Znali su dakako da se spoznaje, pa i o slobodi i zdravlju, čuvaju u knjigama, pa ipak i knjige su u njihov svijet dolazile kroz karantenu, kao ljudi, što knjige zapravo i jesu. Neće biti da knjižara u starom Dubrovniku nije bilo iz razloga sličnih kao ni tržnica robljem, ali da se, kada je o protoku knjiga, ondje i inače, riječ, radi o trgovini robom drukčijom od pšenice ili zlata, i nadalje nema sumnje. No, koliko god nam se činilo da je taj nama važan dubrovački svijet sačuvan u riznicama i karantenama, apotekama i zakonima, do nas je zapravo došao kroz knjižare, balkone civilizacije u kojoj se sam više nije snalazio. Hoćemo li sačuvati svoj svijet, ako nam je doista važan, zavisi pomalo i od toga da razumijemo što su za njega knjižare.
Sloboda
Za pulsku knjižaru Giardini 2 povodom Svjetskog dana knjige
Stari je Dubrovnik, barem onaj o kojem nešto znamo iz knjiga, posebno držao do slobode i zdravlja. Za slobodu su Dubrovčani odvajali znatna sredstva, a ako bi trebalo, uvijek bi se u apoteci našla i bočica otrova za one koji su im oko toga što željeli promijeniti. Gnušali su se i pojedinačnoga ropstva, trgovinu ljudima držali su uvredljivom. A na zdravlje su također pazili na više načina: u njihov se svijet zapravo uvijek ulazilo kroz karantenu, prvo na otočnim rubovima unutrašnjega mora, a onda i na hridi uz gradske zidine; od ranih sjećanja svoje zajednice držali su javno dostupnu apoteku; napokon bilo im je stalo da gradski liječnik bude ne samo na glasu u razmjerima ondašnjega svijeta već i sposoban nositi se sa zdravstvenim krizama. Znali su dakako da se spoznaje, pa i o slobodi i zdravlju, čuvaju u knjigama, pa ipak i knjige su u njihov svijet dolazile kroz karantenu, kao ljudi, što knjige zapravo i jesu. Neće biti da knjižara u starom Dubrovniku nije bilo iz razloga sličnih kao ni tržnica robljem, ali da se, kada je o protoku knjiga, ondje i inače, riječ, radi o trgovini robom drukčijom od pšenice ili zlata, i nadalje nema sumnje. No, koliko god nam se činilo da je taj nama važan dubrovački svijet sačuvan u riznicama i karantenama, apotekama i zakonima, do nas je zapravo došao kroz knjižare, balkone civilizacije u kojoj se sam više nije snalazio. Hoćemo li sačuvati svoj svijet, ako nam je doista važan, zavisi pomalo i od toga da razumijemo što su za njega knjižare.