Uzela sam čitati esej o smrti “Nema razloga za strah” Juliana Barnesa (Naklada Ljevak, 139 kn). Smrti bliskih, smrti slavnih. Knjiga je zabavna, u svojoj bezočnoj ironiji. Nemam, da se tako izrazim, osobitog iskustva sa smrću. Meni bliski ljudi umirali su u dubokoj starosti; umirući, u svijet su unosili red, a ne nered. Najživlji mrtvaci u mojoj svijesti bili su oni u vampirskim filmovima, sve dok nisam, prije koju godinu, vidjela fotografiju mrtve glumice o kojoj se malo zna, Meri Podhraski. Glava joj počiva na jastuku, meni se on čini kao običan jastuk na kojemu se spava. Moguće, jer umrla je u potpunoj bijedi, 1942. godine u Banjoj Luci. Kazališni kolege skupili su novac za ono što je nužno. I vidi se da tu svega nedostaje, nema cvijeća, svijeća, tila, olovkom nacrtanih fatalnih obrva, ruža, ničeg što maže oči. Fotografijom Meri Podhraski smrt je za mene dobila lice. Mislim, naravno da se tu radi o tome kakav je bio život, a ne smrt. Rodila se u Zagrebu; misli se da joj je majka bila kazališna garderobijerka, otac Talijan koji je otperjao. Talentirana, državnu glumačku školu je završila u Zagrebu, ali s angažmanom nije imala sreće. Glumila je u Skoplju, Beogradu, nakon 1941. u Banjoj Luci. Jednom se bez razloga vratila u Zagreb. Karijeru su joj zasjenile epizode u sanatorijima: liječila se od ljubavi, depresije i kokaina. I umrla je od ne baš kreposna života, sa 33 godine. Teatrolog Boris Senker, koji mi je o njoj govorio, rekao je kako bi tema bila dobra i za novine, kad bi ju se bolje istražilo. Bila bi, ali ja neću. Zapravo, i sad jedva čekam da iziđem iz te priče i završim ovu preporuku koja bi trebala govoriti o Barnesu. Evo jedne od veselih smrti Barnesovih: Kad je umirao Toulouse Lautrec, posjetio ga je otac, poznati ekscentrik. Umjesto da se pozabavi pacijentom, odmah je počeo loviti muhe koje su letjele svud po bolesničkoj sobi. Slikar je iz postelje dobacio: “Ti, budalo matora!”, a zatim klonuo i umro.
Vesele smrti Barnesove i jedna tužna Meri Podhraski
Uzela sam čitati esej o smrti “Nema razloga za strah” Juliana Barnesa (Naklada Ljevak, 139 kn). Smrti bliskih, smrti slavnih. Knjiga je zabavna, u svojoj bezočnoj ironiji. Nemam, da se tako izrazim, osobitog iskustva sa smrću. Meni bliski ljudi umirali su u dubokoj starosti; umirući, u svijet su unosili red, a ne nered. Najživlji mrtvaci u mojoj svijesti bili su oni u vampirskim filmovima, sve dok nisam, prije koju godinu, vidjela fotografiju mrtve glumice o kojoj se malo zna, Meri Podhraski. Glava joj počiva na jastuku, meni se on čini kao običan jastuk na kojemu se spava. Moguće, jer umrla je u potpunoj bijedi, 1942. godine u Banjoj Luci. Kazališni kolege skupili su novac za ono što je nužno. I vidi se da tu svega nedostaje, nema cvijeća, svijeća, tila, olovkom nacrtanih fatalnih obrva, ruža, ničeg što maže oči. Fotografijom Meri Podhraski smrt je za mene dobila lice. Mislim, naravno da se tu radi o tome kakav je bio život, a ne smrt. Rodila se u Zagrebu; misli se da joj je majka bila kazališna garderobijerka, otac Talijan koji je otperjao. Talentirana, državnu glumačku školu je završila u Zagrebu, ali s angažmanom nije imala sreće. Glumila je u Skoplju, Beogradu, nakon 1941. u Banjoj Luci. Jednom se bez razloga vratila u Zagreb. Karijeru su joj zasjenile epizode u sanatorijima: liječila se od ljubavi, depresije i kokaina. I umrla je od ne baš kreposna života, sa 33 godine. Teatrolog Boris Senker, koji mi je o njoj govorio, rekao je kako bi tema bila dobra i za novine, kad bi ju se bolje istražilo. Bila bi, ali ja neću. Zapravo, i sad jedva čekam da iziđem iz te priče i završim ovu preporuku koja bi trebala govoriti o Barnesu. Evo jedne od veselih smrti Barnesovih: Kad je umirao Toulouse Lautrec, posjetio ga je otac, poznati ekscentrik. Umjesto da se pozabavi pacijentom, odmah je počeo loviti muhe koje su letjele svud po bolesničkoj sobi. Slikar je iz postelje dobacio: “Ti, budalo matora!”, a zatim klonuo i umro.