Što čini jedan grad metropolom? Osim davitelja, kako je na to pitanje odgovoreno kultnim filmom Slobodana Šijana, grad metropolom čine buvljaci. Ritualan protok rabljenih stvari pouzdan je znak da grad ne živi samo ”o onome što izlazi iz usta Gospodnjih” kao ni isključivo od robe ispod čekića, već da se sprega ljudi i stvari ostvaruje i onkraj logike kontroliranih prostora potrošnje. Jedan od malobrojnih aduta metropole s kojim se Zagreb može podičiti je Jakuševački sajam rabljenih automobila i stvari, poznatiji pod imenom Hrelić. Bez obzira na to što u Zagrebu postoji niz antikvarijata i second hand dućana, kao što postoji i oveći buvljak na Britanskom trgu u kojem se stvari takoreći mogu kupovati u bijelim rukavicama, Hrelić je zagrebački unikat koji se ne može pronaći ni u kudikamo većim metropolama. Smješten na osami jugoistočnoga ruba grada, tik do gradskog smetlišta, Hrelić je uprizorenje svega onoga što smo potisnuli u našim kolektivnim presvlačenjima identiteta. Ako središnji uži gradski centar uprizoruje zbigecano građansko zrcalo u kojem bismo se silno željeli prepoznati, Hrelić je slika nas samih koja nam se uporno vraća svaki put kad bismo je htjeli baciti u ropotarnicu nekoliko desetaka metara istočnije. Hrelić je skoro smetlište. I u tom ”skoro” ključ je njegove autentičnosti.
Ako je vrijeme lijepo i vjetar povoljan, Hrelić je okupan blještavim suncem i prožet, kako bi to rekao pjesnik Bojan Radašinović, ”slatkasto-povraćajućim mirisom” koji se širi iz obližnjeg obronka smeća. Dok stvari i automobili leže na šljunčanoj pržini, obronak nadlijeću riječni galebovi. Kada se uzima u ruke plijesna knjiga ili kakav drugi predmet, kada se uranja u arheološke slojeve rabljene odjeće, ubrzano hlape sva strašna uprizorenja bakterija koje progone čist i udoban građanski život. Stvari, one imaju svoju priču čiju štafetu kupac preuzima dok se lice i sudbina prodavača pamte u toj nespektakularnoj potrošnji, bez garancije i bodova na nekoj plus kartici. Pogodnost je jedino vrećica melankolije koju svaki kupac pri kupnji obavezno dobiva. Svaka stvar izložena na buvljaku gubi svoju utilitarnost. Mamci na udicama postaju naušnice, svetačka ikona – okvir za fotografiju, nečija intimna fotografija – razglednica… i nema unaprijed zadanih značenja. Nove stvari dolaze iz prošlosti ili kako iz grla duše pjeva Romkinja nad svojom hrpom: ”Stigla nova roba iz kamenoga doba!”
Iz prošlosti dolaze i majica s likom Ante Gotovina i tapiserija s likom Josipa Broza Tita i uokvirena slika Franje Tuđmana i sabrana djela Edvarda Kardelja, svi skupa istodobno pomiješani u oblaku mirisa iz obližnje pečenjare. A takav se sretan suživot može naći jedino među stvarima. No, Hrelić nije utopija. Hrelić je heterotopija, kako je taj pojam objasnio francuski filozof Michel Foucault u svome tekstu ”O drugim prostorima”: ‘’Nasuprot utopiji kao suštinski nezbiljskom prostoru koji funkcionira kao neposredna ili izokrenuta analogija sa zbiljskim prostorom Društva, heterotopije su zbiljska mjesta, mjesta koja doista postoje i koja su oblikovana u samom temelju društva – koja su nalik protupoložajima, jedna vrsta djelotvorno ostvarene utopije u kojoj se zbiljski položaji, svi drugi zbiljski položaji koji se nalaze unutar dotične kulture, istodobno predstavljaju, osporavaju i izokreću.’’
I zato je Hrelić po svom pamćenju prošlosti i svojoj artikulaciji onoga što je moguće a što se nije dogodilo kao i svi drugi autentični sajmovi i buvljaci sličan književnosti. U svojoj simultanosti simbola prošlosti, atmosfera Hrelića prispodobiva je Krležinoj drami ”Kraljevo” u kojoj se isprepliću putovi živih i mrtvih sablasti dok svaki korak prati ”slavjanska melodija, praiskonska i poganska, na kojoj svi ostali naši poprimljeni, kopirani evropski oblici plivaju tek kao sićušne šajke na golemom ustalasanom moru” ili kako je to u slučaju jednog drugog buvljaka opisala Dubravka Ugrešić u romanu ”Muzej bezuvjetne predaje”: ”Na berlinskim buvljacima izmiruju se vremena i ideologije, kukasti križevi i crvene zvijezde, sve se može kupiti po cijeni od nekoliko maraka. Na berlinskim buvljacima na zajedničkim gomilama leže preživjele uniforme različitih oznaka, njihovi vlasnici odavno su mrtvi. Uniforme se češu jedna o drugu, njihovi neprijatelji su samo moljci.”
Takvo se izmirenje na ovim prostorima ne može vidjeti među živim ljudima. Ali se može naći na Hreliću. Zato Hrelić treba ostati takav kakav je i tamo gdje je.
Buvlja heterotopija
Što čini jedan grad metropolom? Osim davitelja, kako je na to pitanje odgovoreno kultnim filmom Slobodana Šijana, grad metropolom čine buvljaci. Ritualan protok rabljenih stvari pouzdan je znak da grad ne živi samo ”o onome što izlazi iz usta Gospodnjih” kao ni isključivo od robe ispod čekića, već da se sprega ljudi i stvari ostvaruje i onkraj logike kontroliranih prostora potrošnje. Jedan od malobrojnih aduta metropole s kojim se Zagreb može podičiti je Jakuševački sajam rabljenih automobila i stvari, poznatiji pod imenom Hrelić. Bez obzira na to što u Zagrebu postoji niz antikvarijata i second hand dućana, kao što postoji i oveći buvljak na Britanskom trgu u kojem se stvari takoreći mogu kupovati u bijelim rukavicama, Hrelić je zagrebački unikat koji se ne može pronaći ni u kudikamo većim metropolama. Smješten na osami jugoistočnoga ruba grada, tik do gradskog smetlišta, Hrelić je uprizorenje svega onoga što smo potisnuli u našim kolektivnim presvlačenjima identiteta. Ako središnji uži gradski centar uprizoruje zbigecano građansko zrcalo u kojem bismo se silno željeli prepoznati, Hrelić je slika nas samih koja nam se uporno vraća svaki put kad bismo je htjeli baciti u ropotarnicu nekoliko desetaka metara istočnije. Hrelić je skoro smetlište. I u tom ”skoro” ključ je njegove autentičnosti.
Ako je vrijeme lijepo i vjetar povoljan, Hrelić je okupan blještavim suncem i prožet, kako bi to rekao pjesnik Bojan Radašinović, ”slatkasto-povraćajućim mirisom” koji se širi iz obližnjeg obronka smeća. Dok stvari i automobili leže na šljunčanoj pržini, obronak nadlijeću riječni galebovi. Kada se uzima u ruke plijesna knjiga ili kakav drugi predmet, kada se uranja u arheološke slojeve rabljene odjeće, ubrzano hlape sva strašna uprizorenja bakterija koje progone čist i udoban građanski život. Stvari, one imaju svoju priču čiju štafetu kupac preuzima dok se lice i sudbina prodavača pamte u toj nespektakularnoj potrošnji, bez garancije i bodova na nekoj plus kartici. Pogodnost je jedino vrećica melankolije koju svaki kupac pri kupnji obavezno dobiva. Svaka stvar izložena na buvljaku gubi svoju utilitarnost. Mamci na udicama postaju naušnice, svetačka ikona – okvir za fotografiju, nečija intimna fotografija – razglednica… i nema unaprijed zadanih značenja. Nove stvari dolaze iz prošlosti ili kako iz grla duše pjeva Romkinja nad svojom hrpom: ”Stigla nova roba iz kamenoga doba!”
Iz prošlosti dolaze i majica s likom Ante Gotovina i tapiserija s likom Josipa Broza Tita i uokvirena slika Franje Tuđmana i sabrana djela Edvarda Kardelja, svi skupa istodobno pomiješani u oblaku mirisa iz obližnje pečenjare. A takav se sretan suživot može naći jedino među stvarima. No, Hrelić nije utopija. Hrelić je heterotopija, kako je taj pojam objasnio francuski filozof Michel Foucault u svome tekstu ”O drugim prostorima”: ‘’Nasuprot utopiji kao suštinski nezbiljskom prostoru koji funkcionira kao neposredna ili izokrenuta analogija sa zbiljskim prostorom Društva, heterotopije su zbiljska mjesta, mjesta koja doista postoje i koja su oblikovana u samom temelju društva – koja su nalik protupoložajima, jedna vrsta djelotvorno ostvarene utopije u kojoj se zbiljski položaji, svi drugi zbiljski položaji koji se nalaze unutar dotične kulture, istodobno predstavljaju, osporavaju i izokreću.’’
I zato je Hrelić po svom pamćenju prošlosti i svojoj artikulaciji onoga što je moguće a što se nije dogodilo kao i svi drugi autentični sajmovi i buvljaci sličan književnosti. U svojoj simultanosti simbola prošlosti, atmosfera Hrelića prispodobiva je Krležinoj drami ”Kraljevo” u kojoj se isprepliću putovi živih i mrtvih sablasti dok svaki korak prati ”slavjanska melodija, praiskonska i poganska, na kojoj svi ostali naši poprimljeni, kopirani evropski oblici plivaju tek kao sićušne šajke na golemom ustalasanom moru” ili kako je to u slučaju jednog drugog buvljaka opisala Dubravka Ugrešić u romanu ”Muzej bezuvjetne predaje”: ”Na berlinskim buvljacima izmiruju se vremena i ideologije, kukasti križevi i crvene zvijezde, sve se može kupiti po cijeni od nekoliko maraka. Na berlinskim buvljacima na zajedničkim gomilama leže preživjele uniforme različitih oznaka, njihovi vlasnici odavno su mrtvi. Uniforme se češu jedna o drugu, njihovi neprijatelji su samo moljci.”
Takvo se izmirenje na ovim prostorima ne može vidjeti među živim ljudima. Ali se može naći na Hreliću. Zato Hrelić treba ostati takav kakav je i tamo gdje je.