Ako je verovati Larry Harveyju, jednom od pokretača i Glavnom Filozofskom Oficiru (CPO) festivala, Burning Man je kao ona svećica na torti koju nikako ne možeš da ugasiš. I stvarno, ovaj umetnički festival već punih 20 godina opstaje uprkos mnogobrojnim skepticima među samim Brnerimakoji ga proglašavaju mrtvim i pre nego što se pepeo gore pomenutog Čoveka od drveta pošteno ohladi i nestane u oblaku pustinjske prašine.
Da li je postao prevelik, pitanje prestiža, preplavljen turistima koji suprotno svim njegovim principima kupuju svoj lenji boravak na festivalu ili je nemoguće nabaviti karte – razlozi za najavljivanu propast ovog fenomena koji uveliko poprima globalne razmere svake godine se menjaju. Ipak, Burning Man i dalje ponosno odživi svoj kratki, dvonedeljni život od trenutka kada se u jalovo alkalnu zemlju Nevade zabode prvi kolac na mestu gde će stajati Čovek, axis mundiprivremene metropole koja nastane oko njega i epicentra koji je ove godine okupio 69,000 globalnih nomada u zanosu lične i kolektivne kreativnosti, autoru omiljene ljudske vrste, do njegovog ceremonijalnog spaljivanja.
Bilo kako bilo, posle višegodišnjeg virtualnog učestvovanja u ovoj jedinstvenoj proslavi života i stvaranja napokon se stiču sve okolnosti i sa kartom za Karneval Ogledala u ruci, temom ovogodišnjeg Burna, napuštam Los Angeles i krećem na sever. Posle celonoćne vožnje sa jednim pit stopom u usamljenom Lone Pine, CA, ulazim u Nevadu i stižem u Black Rock City zajedno sa prvim suncem koje se posle nekoliko olujnih dana pojavljuje na horizontu i umiva ovaj grad od RV-ja, kamp kućica, kombija, šatora i raznoraznih bajkoliko psihodeličnih struktura i gradjevina načičkanih oko ulica organizovanih u obliku savršenog amfiteatra.
Nekako se rešavam automobila i kao pravi virginveteran nesputan, praznih ruku i napokon slobodan krećem u svoj prvi krug. Dok mi srce bubnji u ušima od uzbudjenja izlazim na Esplanadu i nailazim na ogromnu Gorgonu koja me tiho posmatra svojim užarenim očima. Zatečen njenim nametljivo zavodljivim prisustvom i lepotom obilazim je sa svih strana i nailazim na Serendipity, devojku u belom od glave do pete koja me zagrli i pošto joj kažem da sam tek stigao, poljubi i šapne Welcome Home.
Istog trenutka osetim da sam stvarno došao kući i postao deo ove velike porodice pustinjskih sanjara i istomišljenih zaverenika privučenih principima radikalnog self-reliance, inkluzije, samo izražavanja i razmene i spremno stavljam mundanu svakodnevnicu na hold, razvijam krila i puštam se niz Playu.
Vreme, novac i ostale ljudske konvencije ustupaju prostor fascinantim art instaliacijama koje obilazim i istražujem pešice, na komunalnom žutom biciklu zelene boje ili u veseloj gomili koja djuska, vrcka guzama i skače u raznim ritmovima na velikim pulsirajućim platformama u obliku blještavih morskih nemani, vatrenih nosoroga, iluzivnih jednoroga i drugih fantastičnih stvorenja i kreacija gotovo neopisive lepote.
Dok noć razvija široko zvezdano platno, Playaodeva svoje omiljene fluorescente boje i sprema se za veseli večernji ples. Jezik Burning Manaje jezik poezije, ljubavi i kreacije, bilo da li si došao prvi ili dvadeseti put, iz Kalifornije, Evope ili Australije, dok alkohol, aderall, amfetamini, kokain, DMT, ecstasy, Molly, Moon Rocks, MDMA, GBH, ketamin, LSD, mushrooms, marihuana i ostali legalni i nelegalni aditivi brišu granicu između opipljivog i interaktivno imaginarnog učestvovanja u svetu koji te okružuje – ako si ljubitelj i pristalica istih. Pre nego što priča o ilegalnim supstancama preotme ovaj tekst i formira vaš stav prema samom festivalu, dozvolite da vas podsetim da su droge dostupne svugde na svetu ali da je Burning Man – daleko više od brzog, instant zadovoljstva – samo jedan.
Mene ne prestaje da zadivljuje neposrednost u kontaktu sa ljudima i jednostavnost interakcije u kojoj svaka individualnost kulminira u kolektivnom, bilo da li si na Robot Heart, jednoj od velikih bina na kojoj nastupaju čuveni DJ-evi – u duhu Burning Man-a incognitoi lišeni svog često velikog ega, da li prolaziš kroz Human Carcass Wash, lanac za pranje ljudi koji te tera da preispitaš granice svoje tolerancije, ili se polako topiš u živom Cuddle Puddle, ogromnom, kolektivnom zagrljaju.
Potpuno prepušten Burning Manu i otvoren prema transformaciji koju on nosi u svojoj samoj suštini, osećam kako se napokon tržem iz egzistencionalnog zimskog sna i uspravljen hodam Playom odlučnim korakom iznenadjujuće elokventnog burner-a koji upija svaki trenutak, reč, svaku razmenu, ideju i susret koji mi donese pustinjski vetar.
Kada bih pokušao da jednom rečju sumiram utiske o svemu čemu sam bio izložen, čega sam i sam bio deo i šta sam sve propustio kroz svoja čula na mom prvom burnu, bez ikakve dileme to bi bilo Radikalno. Od trenutka kada se potpuno isključiš iz mreže do trenutka kada nebo prošara jedan usamljeni svetlucavi spermatozid za kojim ubrzo eruptira gomila ostalih u vatrometu koji označava početak ceremonije spaljivanja. Čovek polako podiže ruke i počinje da gori pred nama, gomilom svedoka koji nemo posmatraju kako ga ližu i proždiru plameni jezici koji vatrene sene šalju duboko u mrak.
Pomalo antiklimaktično ali nikako zanemarljivo, žurka se nastavlja još koji dan dok se brneri jedan za drugim osipaju i sa sobom odnose sve što su i doneli u ovu privremenu pustinjsku oazu. Kao nekakva fatamorgana, Black Rock City polako nestaje negde iza ali i ispred mene, na imaginarnom mestu koje tinja cele godine dok ne dođe vreme da se se ponovo izvadi prašnjava Playa odeća, šešir i pustinjske naočale i krene nazad kući, do sledećeg Welcome Home!
Burn, Man, Burn!
Ako je verovati Larry Harveyju, jednom od pokretača i Glavnom Filozofskom Oficiru (CPO) festivala, Burning Man je kao ona svećica na torti koju nikako ne možeš da ugasiš. I stvarno, ovaj umetnički festival već punih 20 godina opstaje uprkos mnogobrojnim skepticima među samim Brnerima koji ga proglašavaju mrtvim i pre nego što se pepeo gore pomenutog Čoveka od drveta pošteno ohladi i nestane u oblaku pustinjske prašine.
Da li je postao prevelik, pitanje prestiža, preplavljen turistima koji suprotno svim njegovim principima kupuju svoj lenji boravak na festivalu ili je nemoguće nabaviti karte – razlozi za najavljivanu propast ovog fenomena koji uveliko poprima globalne razmere svake godine se menjaju. Ipak, Burning Man i dalje ponosno odživi svoj kratki, dvonedeljni život od trenutka kada se u jalovo alkalnu zemlju Nevade zabode prvi kolac na mestu gde će stajati Čovek, axis mundi privremene metropole koja nastane oko njega i epicentra koji je ove godine okupio 69,000 globalnih nomada u zanosu lične i kolektivne kreativnosti, autoru omiljene ljudske vrste, do njegovog ceremonijalnog spaljivanja.
Bilo kako bilo, posle višegodišnjeg virtualnog učestvovanja u ovoj jedinstvenoj proslavi života i stvaranja napokon se stiču sve okolnosti i sa kartom za Karneval Ogledala u ruci, temom ovogodišnjeg Burna, napuštam Los Angeles i krećem na sever. Posle celonoćne vožnje sa jednim pit stopom u usamljenom Lone Pine, CA, ulazim u Nevadu i stižem u Black Rock City zajedno sa prvim suncem koje se posle nekoliko olujnih dana pojavljuje na horizontu i umiva ovaj grad od RV-ja, kamp kućica, kombija, šatora i raznoraznih bajkoliko psihodeličnih struktura i gradjevina načičkanih oko ulica organizovanih u obliku savršenog amfiteatra.
Nekako se rešavam automobila i kao pravi virgin veteran nesputan, praznih ruku i napokon slobodan krećem u svoj prvi krug. Dok mi srce bubnji u ušima od uzbudjenja izlazim na Esplanadu i nailazim na ogromnu Gorgonu koja me tiho posmatra svojim užarenim očima. Zatečen njenim nametljivo zavodljivim prisustvom i lepotom obilazim je sa svih strana i nailazim na Serendipity, devojku u belom od glave do pete koja me zagrli i pošto joj kažem da sam tek stigao, poljubi i šapne Welcome Home.
Istog trenutka osetim da sam stvarno došao kući i postao deo ove velike porodice pustinjskih sanjara i istomišljenih zaverenika privučenih principima radikalnog self-reliance, inkluzije, samo izražavanja i razmene i spremno stavljam mundanu svakodnevnicu na hold, razvijam krila i puštam se niz Playu.
Vreme, novac i ostale ljudske konvencije ustupaju prostor fascinantim art instaliacijama koje obilazim i istražujem pešice, na komunalnom žutom biciklu zelene boje ili u veseloj gomili koja djuska, vrcka guzama i skače u raznim ritmovima na velikim pulsirajućim platformama u obliku blještavih morskih nemani, vatrenih nosoroga, iluzivnih jednoroga i drugih fantastičnih stvorenja i kreacija gotovo neopisive lepote.
Dok noć razvija široko zvezdano platno, Playa odeva svoje omiljene fluorescente boje i sprema se za veseli večernji ples. Jezik Burning Mana je jezik poezije, ljubavi i kreacije, bilo da li si došao prvi ili dvadeseti put, iz Kalifornije, Evope ili Australije, dok alkohol, aderall, amfetamini, kokain, DMT, ecstasy, Molly, Moon Rocks, MDMA, GBH, ketamin, LSD, mushrooms, marihuana i ostali legalni i nelegalni aditivi brišu granicu između opipljivog i interaktivno imaginarnog učestvovanja u svetu koji te okružuje – ako si ljubitelj i pristalica istih. Pre nego što priča o ilegalnim supstancama preotme ovaj tekst i formira vaš stav prema samom festivalu, dozvolite da vas podsetim da su droge dostupne svugde na svetu ali da je Burning Man – daleko više od brzog, instant zadovoljstva – samo jedan.
Mene ne prestaje da zadivljuje neposrednost u kontaktu sa ljudima i jednostavnost interakcije u kojoj svaka individualnost kulminira u kolektivnom, bilo da li si na Robot Heart, jednoj od velikih bina na kojoj nastupaju čuveni DJ-evi – u duhu Burning Man-a incognito i lišeni svog često velikog ega, da li prolaziš kroz Human Carcass Wash, lanac za pranje ljudi koji te tera da preispitaš granice svoje tolerancije, ili se polako topiš u živom Cuddle Puddle, ogromnom, kolektivnom zagrljaju.
Potpuno prepušten Burning Manu i otvoren prema transformaciji koju on nosi u svojoj samoj suštini, osećam kako se napokon tržem iz egzistencionalnog zimskog sna i uspravljen hodam Playom odlučnim korakom iznenadjujuće elokventnog burner-a koji upija svaki trenutak, reč, svaku razmenu, ideju i susret koji mi donese pustinjski vetar.
Kada bih pokušao da jednom rečju sumiram utiske o svemu čemu sam bio izložen, čega sam i sam bio deo i šta sam sve propustio kroz svoja čula na mom prvom burnu, bez ikakve dileme to bi bilo Radikalno. Od trenutka kada se potpuno isključiš iz mreže do trenutka kada nebo prošara jedan usamljeni svetlucavi spermatozid za kojim ubrzo eruptira gomila ostalih u vatrometu koji označava početak ceremonije spaljivanja. Čovek polako podiže ruke i počinje da gori pred nama, gomilom svedoka koji nemo posmatraju kako ga ližu i proždiru plameni jezici koji vatrene sene šalju duboko u mrak.
Pomalo antiklimaktično ali nikako zanemarljivo, žurka se nastavlja još koji dan dok se brneri jedan za drugim osipaju i sa sobom odnose sve što su i doneli u ovu privremenu pustinjsku oazu. Kao nekakva fatamorgana, Black Rock City polako nestaje negde iza ali i ispred mene, na imaginarnom mestu koje tinja cele godine dok ne dođe vreme da se se ponovo izvadi prašnjava Playa odeća, šešir i pustinjske naočale i krene nazad kući, do sledećeg Welcome Home!
)’(