Posljednje proljeće jednog bumbara

_______________Admiralu

Sva Ljubljana bila je mokra
Od kiše
Što padala je zadnji put
U tvoje zadnje proljeće

Ti bio si veći, nego inače
Nabubrio od vlage
Danima mokar
Mokrih nogu, mokrih čarapa…

Bumbar mokri
Nabubrio toliko
Da sve si okolo
U svesvjetske ćoškove
Gurnuo
I svi mi – postasmo ćutljive stvarčice

Iz cipela, zadnjih put
U Sarajevu laštenih
(honorarom što su ti ga
kao sadaku udijelili)
Provirivao ti je subotnji jutarnji
Nije matineja – rekao si
nju bih samo na srce privio
nekretnine su to što iz mojih cipela viri

I vjetar, zadnji put, tada piri
I naši jastučići dimni
Mlade listove ljubljanskih topola
Ninaju
A ti im svojim piskavim plućima
Pjevaš uspavanku
I polako se
I sam
U san
Osipaš