Svi smo ti imali ponešto reći,
Ko mi pametniji od tebe.
A ti si pjevao – prije, tada i kasnije
I pio lozu – otrov u otrov sipao,
I opet pjevao.
U okvir moga prozora
Dolijeće jedna ptica šarenog perja
I cvrkuće:
Umro je Admiral, umro je Admiral,
umro je Admiral, čovječe…!
Skači i dozivaj, probudi ga!
Nisam vjerovao, Admirale,
Da ću te ovoliko voljeti,
Da ćeš mi ovoliko nedostajati
Kada te, napokon, život utjera u čahuru,
Kada budeš govorio zemlji
Umjesto Barbari,
Koja, ko zna da li je ikad i postojala,
Ili je i ona bila tvoja neispjevana pjesma.
Admirale, jednom sam ti poslao deset eura
Vjerujuć da ću te obradovati,
I jesam,
Ali izvini… Nećeš mi možda vjerovati –
Toliko je i meni ostalo
Tog hladnog jutra kada sam,
Na aerodromu u Luksemburgu,
Ispraćao našeg zajedničkog prijatelja
I rekao mu:
Molim te, daj ovo Admiralu, neka nazdravi –
On to umije.
Kako su puste ulice Sarajeva
Sa kojih odlazi pjesnik
Kroz kojega je tekao
Asfalt sarajevski
Kojim koračaju našminkane djevojke…
Od ove ljute nesanice
Dođe mi da krenem tvome kaburu
I dozivam te sve dok iz njega ne izroni stih
Koji će me ubijediti
Da nisi umro, niti ćeš.
Admirale, Sarajevo ne miče
Ne brini –
Čami Sarajevo i čeka te.
I mi smo u njemu, i ti si u njemu,
I sve one patnje su ostale
U kutovima soba sarajevskih.
I naši Bogovi u Sarajevu:
Jedan, dva, tri, sto hiljada i tri…
Pitali smo se jednom –
zašto svi ne bi bili kupus
ili rajčica,
Ili ona koza što brsti spasonosno bilje
Kako bi nam zdravlje hudo namakla
I svjetlost vratila u obraze?
Jedan je Bog, Admirale –
I neka bude Jedan!
Ti to sada najbolje znaš!
Sarajevo se danas obilato zaliva kišom.
U kafani “Tito” koju si majkom zvao
Ulaze dječaci, zvijeraju okolo –
Traže tvoje stihove, Admirale….
Gugutka na grani prašnjave topole,
kraj tramvajske pruge,
Viri u prozor tramvaja,
Traži te,
Šta si joj obećao, pjesniče,
Besmrtnost..?
Besmrtnost
________________Admiralu Mahiću
Svi smo ti imali ponešto reći,
Ko mi pametniji od tebe.
A ti si pjevao – prije, tada i kasnije
I pio lozu – otrov u otrov sipao,
I opet pjevao.
U okvir moga prozora
Dolijeće jedna ptica šarenog perja
I cvrkuće:
Umro je Admiral, umro je Admiral,
umro je Admiral, čovječe…!
Skači i dozivaj, probudi ga!
Nisam vjerovao, Admirale,
Da ću te ovoliko voljeti,
Da ćeš mi ovoliko nedostajati
Kada te, napokon, život utjera u čahuru,
Kada budeš govorio zemlji
Umjesto Barbari,
Koja, ko zna da li je ikad i postojala,
Ili je i ona bila tvoja neispjevana pjesma.
Admirale, jednom sam ti poslao deset eura
Vjerujuć da ću te obradovati,
I jesam,
Ali izvini… Nećeš mi možda vjerovati –
Toliko je i meni ostalo
Tog hladnog jutra kada sam,
Na aerodromu u Luksemburgu,
Ispraćao našeg zajedničkog prijatelja
I rekao mu:
Molim te, daj ovo Admiralu, neka nazdravi –
On to umije.
Kako su puste ulice Sarajeva
Sa kojih odlazi pjesnik
Kroz kojega je tekao
Asfalt sarajevski
Kojim koračaju našminkane djevojke…
Od ove ljute nesanice
Dođe mi da krenem tvome kaburu
I dozivam te sve dok iz njega ne izroni stih
Koji će me ubijediti
Da nisi umro, niti ćeš.
Admirale, Sarajevo ne miče
Ne brini –
Čami Sarajevo i čeka te.
I mi smo u njemu, i ti si u njemu,
I sve one patnje su ostale
U kutovima soba sarajevskih.
I naši Bogovi u Sarajevu:
Jedan, dva, tri, sto hiljada i tri…
Pitali smo se jednom –
zašto svi ne bi bili kupus
ili rajčica,
Ili ona koza što brsti spasonosno bilje
Kako bi nam zdravlje hudo namakla
I svjetlost vratila u obraze?
Jedan je Bog, Admirale –
I neka bude Jedan!
Ti to sada najbolje znaš!
Sarajevo se danas obilato zaliva kišom.
U kafani “Tito” koju si majkom zvao
Ulaze dječaci, zvijeraju okolo –
Traže tvoje stihove, Admirale….
Gugutka na grani prašnjave topole,
kraj tramvajske pruge,
Viri u prozor tramvaja,
Traži te,
Šta si joj obećao, pjesniče,
Besmrtnost..?