Davno nekada (moglo mi je biti 10-ak godina), sjedim sa majkom kod tetke – njene sestre u Ljubinju. Moju majku, najmlađe dijete u porodici, i tu sestru, najstarije dijete, dijelila je starosna razlika od cijelih 17 godina.
Viđale bi se jednom, eventualno dva puta godišnje kad bi moja Fadila sa nama krenula svojoj majci u posjetu, tačnije na rad (posjeta nani svakog ljeta značila je samo puno posla za moju majku, nikakvo izležavanje i nikakvo gostovanje, ali ona je sve do svog posljednjeg pokreta provodila ljeta kod svoje majke tako što bi joj kuhala, krečila, prala, zakrpila, okopala…).
Najstarija njena sestra, a moja tetka Hata, imala je dvije krasotice. Obje su bile prilično starije od mene.
I tako ja sa svojih 10-ak godina gledam lijepu tetkinu kćerku koja se sprema da izađe napolje… na njoj neki crveni samtani tregeršos, duga crna kosa, krupne crne oči, zubi ko biseri, noge ko pivske flaše… ma, gori!
Tetka se nakašlja, pa onako preko cigare dobaci: Jel’ se to opet dokobelj’o onaj Đeneral?
– Admiral, majko! Admiral!, reče kćerka.
– Znam da je neki čin!, reče tetka.
– Eto, jest!, uzvrati joj kćerka i pođe navlačiti kaput.
Tetka se okrenu prema mojoj majci i reče, odmahujući glavom:
– Naki se pjesnik oko nje mota, svako malo eto ga… Pjesme joj piše, u knjigu je turio… Kažem joj: Sutka, dijete… neka te u knjizi, al’ ne miči iz nje. Taj te nahranit neće. Na početku ti piše pjesme, a kad te ispiše, onda novu teku traži… Ne’š duše mi, od tog ni poživit, a ni pojest dobro. Njihove ljubavi traju taman toliko, koliko i stvaranje te knjige koju kobiva tebi pišu.
A, Bosa mi je rekla i da se malo leluja… ne more od prve potrefit ulaz u hotel. Haman mu se pritisak poremeti od poezije… pa ga zaljulja malo. Ne bi’ da griješim duše i kažem da je to od cuge!, završi tetka monolog.
– Ama, majko… đe se gasiš, svega ti?, doviknu već spakovana Sutka.
– Lako ti je mater ugasit!, uzviknu tetka. – Ugasi, bolje ti je tog Đenerala, dok je na vrijeme!
Ode Sutka preko vrata, a tetka reče:
– Jest bogumi, dovez’o je se naki pjesnik… eno mu izašla zbirka i pjesma unutra kako je volio jednu Suadu u Ljubinju… sve imenom…
Ama, neće zar nak’a u te vode i u taj svijet.
– Pusti je!, reče mati. -Što joj više govoriš protiv njega, može joj postati slađe.
Tetka skoči i turi majci zbirku poezije u šake. Počeše listati i dođoše do pjesme u kojoj Đeneral piše kako voli Suadu iz Ljubinja.
Ja uzeh knjigu od njih i počeh čitati…
Nisam se mogla sa 10 godina razumjeti u poeziju, ni u ljubav vala, a posebno ne u te neke činove… ali, znam da sam onako kržljava i majušna poželjela tada da i mene nekad neko stavi u pjesmu ili u knjigu…
Nisam zapamtila kako se zvala zbirka koju sam držala u rukama, ni pjesma… znam samo da su korice bile narandžaste i da knjiga nije bila debela.
I da joj je autor bio Admiral Mahić.
Suada je, naravno, poslušala majku. Ljubav je trajala taman toliko koliko i pisanje njegove “narandžaste” zbirke.
Ona je umrla prošle godine… rano. Pristojno udata, baš kako je tetka željela. Za intelektualca koji ne piše pjesme, ali vodi računa o porodici, kao rijetko ko… I koji se nikada zalelujao nije. I koji je otac svojoj djeci, baš kao iz knjige.
Imala je sreće tetkina Sutka što umrije ostavljajući djecu takvom čovjeku, da dalje na njih pazi… kad ona već nije mogla.
A, “Đeneral” je volio još mnogo puta u svom životu, još mnogo imena je poslije Suadinog u pjesme svoje “turio”, rijetko kad je pravo i od prve potrefio ulaz u hotel. Lelujao se kroz život… na svoj neki način… visokom cijenom plativši slobodu koju je živio.
Sve do danas kad je zaklopio sve korice i odložio činove.
Đeneral
Davno nekada (moglo mi je biti 10-ak godina), sjedim sa majkom kod tetke – njene sestre u Ljubinju. Moju majku, najmlađe dijete u porodici, i tu sestru, najstarije dijete, dijelila je starosna razlika od cijelih 17 godina.
Viđale bi se jednom, eventualno dva puta godišnje kad bi moja Fadila sa nama krenula svojoj majci u posjetu, tačnije na rad (posjeta nani svakog ljeta značila je samo puno posla za moju majku, nikakvo izležavanje i nikakvo gostovanje, ali ona je sve do svog posljednjeg pokreta provodila ljeta kod svoje majke tako što bi joj kuhala, krečila, prala, zakrpila, okopala…).
Najstarija njena sestra, a moja tetka Hata, imala je dvije krasotice. Obje su bile prilično starije od mene.
I tako ja sa svojih 10-ak godina gledam lijepu tetkinu kćerku koja se sprema da izađe napolje… na njoj neki crveni samtani tregeršos, duga crna kosa, krupne crne oči, zubi ko biseri, noge ko pivske flaše… ma, gori!
Tetka se nakašlja, pa onako preko cigare dobaci: Jel’ se to opet dokobelj’o onaj Đeneral?
– Admiral, majko! Admiral!, reče kćerka.
– Znam da je neki čin!, reče tetka.
– Eto, jest!, uzvrati joj kćerka i pođe navlačiti kaput.
Tetka se okrenu prema mojoj majci i reče, odmahujući glavom:
– Naki se pjesnik oko nje mota, svako malo eto ga… Pjesme joj piše, u knjigu je turio… Kažem joj: Sutka, dijete… neka te u knjizi, al’ ne miči iz nje. Taj te nahranit neće. Na početku ti piše pjesme, a kad te ispiše, onda novu teku traži… Ne’š duše mi, od tog ni poživit, a ni pojest dobro. Njihove ljubavi traju taman toliko, koliko i stvaranje te knjige koju kobiva tebi pišu.
A, Bosa mi je rekla i da se malo leluja… ne more od prve potrefit ulaz u hotel. Haman mu se pritisak poremeti od poezije… pa ga zaljulja malo. Ne bi’ da griješim duše i kažem da je to od cuge!, završi tetka monolog.
– Ama, majko… đe se gasiš, svega ti?, doviknu već spakovana Sutka.
– Lako ti je mater ugasit!, uzviknu tetka. – Ugasi, bolje ti je tog Đenerala, dok je na vrijeme!
Ode Sutka preko vrata, a tetka reče:
– Jest bogumi, dovez’o je se naki pjesnik… eno mu izašla zbirka i pjesma unutra kako je volio jednu Suadu u Ljubinju… sve imenom…
Ama, neće zar nak’a u te vode i u taj svijet.
– Pusti je!, reče mati. -Što joj više govoriš protiv njega, može joj postati slađe.
Tetka skoči i turi majci zbirku poezije u šake. Počeše listati i dođoše do pjesme u kojoj Đeneral piše kako voli Suadu iz Ljubinja.
Ja uzeh knjigu od njih i počeh čitati…
Nisam se mogla sa 10 godina razumjeti u poeziju, ni u ljubav vala, a posebno ne u te neke činove… ali, znam da sam onako kržljava i majušna poželjela tada da i mene nekad neko stavi u pjesmu ili u knjigu…
Nisam zapamtila kako se zvala zbirka koju sam držala u rukama, ni pjesma… znam samo da su korice bile narandžaste i da knjiga nije bila debela.
I da joj je autor bio Admiral Mahić.
Suada je, naravno, poslušala majku. Ljubav je trajala taman toliko koliko i pisanje njegove “narandžaste” zbirke.
Ona je umrla prošle godine… rano. Pristojno udata, baš kako je tetka željela. Za intelektualca koji ne piše pjesme, ali vodi računa o porodici, kao rijetko ko… I koji se nikada zalelujao nije. I koji je otac svojoj djeci, baš kao iz knjige.
Imala je sreće tetkina Sutka što umrije ostavljajući djecu takvom čovjeku, da dalje na njih pazi… kad ona već nije mogla.
A, “Đeneral” je volio još mnogo puta u svom životu, još mnogo imena je poslije Suadinog u pjesme svoje “turio”, rijetko kad je pravo i od prve potrefio ulaz u hotel. Lelujao se kroz život… na svoj neki način… visokom cijenom plativši slobodu koju je živio.
Sve do danas kad je zaklopio sve korice i odložio činove.
Tat, taština i tišina… na kraju svakog kraja.