Branko Ćopić

Rastur, rekoše, on je komunjara.
Ono dječijeg može da ostane.
Sve je to, brate, bez ikakva dara,
Neka ih zoblju knjiške gladne vrane.

Sitno je djelo za toliku hvalu,
Čemu spomenik i počasne biste,
Ne može više u našu mahalu,
Nek se pjesnikom pozabave gliste.

Posvud budala, bijednik, i kreten,
Sudi onome što je iznad njega,
Oduvijek je isto baš svaki tren.

Jače od rata, zlobe, naci-stega;
Čisto je djelo mašte, lomnog bića,
Dušina radost, poklon od Ćopića.