…bicikl naslonjen na nabijeljenu topolu. (Haustor)
Šajba stare Opel Vectre dugonije oprana. Ovom cestom vozim i gledam je, pogledom prijašnjim.
Odmah iza zavoja, u kojem je davno na mopedu poginuo poštar, tabla je s imenom sela, a dalje je ravno i pusto. Gadna je srpanjska vrućina. Kroz muljave tragove ptičjih govana i uginulih mušica mali Cigani uz cestu bivaju nepokretni, poput drvenih kipovana mostu ispred lese seoskog naivca. U treperenju vrelog zraka vrijeme usporava, i kao bremenito nečim, lijeno se vuče ponad tih kuštravih, tamnokosih glava.
Kuću će kupiti Cigani, zvao me je Dragina iz Općine. Do sela ne vodi pruga i već godinama, osim Cigana, s penezima pernatim i železnim, nitko ne kupuje. Kuća je je na dobrom mjestu, preko puta cirkve i parofa, ali ruševna i zarasla u visoku travu, štala i štagalj iza odavno su se urušili. Meni po gruntu pripada osmina, ali kazne za košnju komunalnom redaru plaćam sam. Ostali nasljednici godinama se ne javljaju.
Ciganski sitniš za plaćene kazne. Nije od maminog vujca puno ostalo.
Vidim ga tek za svakog sedmog treptaja, kao djelić svakojakih tuđih prošlosti od kojih sam satkan.
*
Vujec ima šesnaest godina.
Budi ga ženska krika na dvorištu. Na hladnim pločicama u hodniku skače na jednoj nozi, navlači predrte smeđe štonfe i istrčava na verandu.
Dani se. Iz olovnog neba cijedi se prva pahulja.
Andriji je nebo palo na glavu. Stoji u blatu zguren i smanjen, u rukama gužva škrlak, tupo zagledan u vrh gumenih čizama. Sluša.
Majkica nemoćno širi ruke, ne zna o čemu se radi, slabo i visoko cvili, svaka joj se riječ odbija o bezube desni, vraća natrag i ostaje zagušena.
Andrijina žena viče, objašnjava – to je tele nami sve, pa sinek je mali još, moli – ako Boga znate, suseda, milosti imajte, majkica, pa navek smo Vam dobri bili, prijeti – ja bum sve vužgala, i svoje i vaše, vmorila bum i vas i sebe, vrnite tele.
U čas vujcu misao ode za tim glasom, riječima se izgubi smisao, i tako glas, oslobođen i sam, lebdi nad dvorom.
Pokret je u Andrijine žene izražajan i širok. Iz rupca žuti je pramen ispao i trese visokim čelom. Plave oči veće su nego obično, a svaki treptaj baca suznu iskru. Lice, puteno i svijetlo, žari se rumenilom. Zagrnuta je olinjalim muškim kožuhom, ne diše, pod sivom bluzom bubre i dišu samo krupne grudi i vujcu se učini da bluza biva sve tijesnija, zamamno se napinjući u ritmu uzbudljivog zibanja.
Andrijina žena zakoračila je prema majkici, ili je vujcu izgledalo da je zakoračila, jer pokret je u Andrijine žene izražajan i širok. Vujec, u pedrtim i smeđim štonfama preskočio je dvije štenge, ali blato na dvoru smeđa je i žitka klizava varalica.
Ovo mora da je dodir hladnih usana, pomislio je vujec, pa potom začuđen trepće i skida blato s lica i očiju. Gleda u nježne u nježne, uske listanjke u debeloj, crnoj štrampli, kao da je neka carica greškom nazula prevelike blatne natikače.
Vujec grabi grumen blata, gađa u krupne uzbibale grudi. Grumen leti kratko, vujec plače.
Svi vun z dvora. Svi….
Te noći u gostioni Daj dam vujec je protiv Andrije prvi put igrao šnaps. Andrija je izgubio sav novac, pa je izbezumljen i ponesen željom da povrati izgubljeno založio tele. Izgubio je opet.
Vujec je mlad, još šmrkljivec, jedva su ga nedavno primili za stol.
Nije vujca bilo strah, jer kad je kocka ozbiljna, on umije varati. Za svakog sedmog treptaja vujec u očima ostalih igrača vidi karte. Još malo i više nitko u selu neće kartati protiv vujca.
*
Dva dana poslije nebo je niže i pada gusti snijeg. Vujec se gega pustom cestom, otvorenim ustima obješenjački lovi pahulje, špil novih karata mu je u džepu, kantica mlijeka u ruci. Jutro je, Daj dam nije otvoren.
Na plotu pored kuće stoji Andrijina žena, maše vujcu, zove ga tiho, novim, tamnim glasom. Ne nosi rubac, plava kosa, malo vlažna, nježno svjetluca, rastrla se po ramenima.
Odi no, ne bum te pojela.
Vujec vidi sivu bluzu. Dva gornja gumba su otkopčana, grudi mirne. Prilazi plotu. Sklanja pogled od velikih plavih očiju, jer mjere ga odveć ispitivački, dok u njima zri još mlada nakana. Osjeti lagano duho sinoćnjeg češnjaka koji isparava kroz svilenkastu kožu.
Odi na čas vnoter, samo brzo dok niko ne vidi, Andrija je z malim pri doktoru v gradu.
Vujec se oprezno obazire, nema nikoga. Ulazi.
Tele nije vratio.
*
Rano je svibanjsko predvečerje, neprijatno hladno. Kiša je prestala i tek se razvedrilo. Udar crkvenog zvona rasipa se selom, kao neprijatan san za teškog buđenja. Puši se konjska balega, cvile kotači, vonjaju mokre uniforme, blato guta dotrajale teške čizme, dječurlija plazi po drvenim plotovima, živina riče. Utroba zemlje škripi. U mutnom, maglenom, crveno plavom sutonu na kraju neba i sve ravnice isparava dan.
Vojska se povlači žurno i neuredno.
Vujec zaustavlja zaprežna kola, silazi ispred kuće. Ostalima daje znak da krenu. Pušku nije uzeo. Odite, stigel vas bum, samo da pozdravim majkicu. No, i karte nove zemem. Samo odite.
Tama u kući znana je i bliska, u njenom hladnom zagrljaju vujec se kreće lako i tiho.
U dnu kuhinje pored ugasle peći, uz očađen zid na kojem visi raspelo sa Jezušom bez glave, sjedi majkica. Na pola bešumnog kruga zaustavlja se krunica među mršavim, kvrgavim prstima, i kratkim, jedva čujnim uzdahom majkica pita: Sinek, vrnul si se?
Vujec stoji, ne prilazi. Gleda.
Za sedmog treptaja vidi vrijeme koje je majkici preostalo: u dva mjeseca iz starog tijela će ispariti voda, strunuti masti i na kraju preostati ono malo zlata, 0,000014%, smežurana koža i kosti.
Vujec izlazi iz kuhinje, u hodniku skida čizme, mokru, izderanu uniformu, prljavu košulju i smrdljive gaće.
Zidno zrcalo u hodniku, načeto rđom, nalik je pjegavom licu. A u tom zrcalu titra sjena, uskih ramena i širokih kukova, sva nekako naopaka.
Vujec osjeti da mu je hladno, jako hladno, i zna da dalje neće ići.
*
Beskrajni umor vujcu je zatomio svaki strah. Priveo ga je klempavi dječak s velikom zvijezdom na kapi, bez grubosti i viška riječi, i sam, izgleda, umoran od vlastite važnosti. Četiri dana vujec je proveo u učioni seoske škole s još desetak muškaraca, iznenada preobraženih iz vojnika u zbunjene i zabrinute težake. Spavao je vujec, ili pokušavao spavati, na spojenim školskim klupama, jastuk mu je dlan pod obrazom. Cijela mu ruka zato trne i postaje tuđa. Njome lagano udara po bedru da krv kola i vrati ruku tijelu. A plahi čovječuljak što spava na klupama do, sav žut od neke bolesti i stalno budan, napregnuto sluša, križa se i misli da vujec bludnom maštom i grešnim činom krati duge noći.
Treće noći, pred svitanje, vujca budi sjećanje. Otvara oči i za svakog sedmog treptaja vidi nečiju tešku misao, koja mu pada na prsa i smeta disanju.
U svitanje je došao klempavi dječak i odveo vujca u negdašnji učiteljski stan na dnu školskog hodnika u kojem sada ispituju sumnjivce. Zrak u sobi smeđe je boje; duhanski dim lijepi se za oljuštene zidove.
Za stolom sjedi Andrija. Puši polako. Sporo kimne krupnom glavom i pokaže vujcu da sjedne s druge strane stola. Andrija se u šumi rasčovječio, kao da je drugi odrastao. Raširio se u ramenima.
Ispod teških vjeđa on ne gleda nego viri zelenim okom, mutno i neodređeno, pa na čas gotovo tužno. Bujan žuti brk rubi mu gornju usnu, ali sav visi, i takav svinut daje licu izraz tegobne zrelosti, u kojoj svaka ljudska potreba na koncu biva bez svrhe. Jer zapravo što preostaje: opet i stoti put ispočetka, sricati crvena slova na bijelom papiru.
Vujec je dao iskaz. O zimi, strahu i jadu zbunjene satnije, kišnoj kapi što se smrznula na rubu grane, skrivanju od svake vojske i dugom čekanju. Bez žrtve i krvnika. Nije bio siguran sluša li ga Andrija uopće, jer njegove su vjeđe pale, a brk se i više objesio, i isljednik se vujcu činio prisutan tek kao teško noćašnje sjećanje i velika, mirna tuga.
*
Sutradan ujutro vujec je pušten kući, a na izlazu iz škole, klempavi dječak, sa zvijezdom na kapi, namignuo mu je zavjerenički i šapatom rekao da je nova vlast zabranila svako kockanje.
Treptaj
…bicikl naslonjen na nabijeljenu topolu.
(Haustor)
Šajba stare Opel Vectre dugo nije oprana. Ovom cestom vozim i gledam je, pogledom prijašnjim.
Odmah iza zavoja, u kojem je davno na mopedu poginuo poštar, tabla je s imenom sela, a dalje je ravno i pusto. Gadna je srpanjska vrućina. Kroz muljave tragove ptičjih govana i uginulih mušica mali Cigani uz cestu bivaju nepokretni, poput drvenih kipova na mostu ispred lese seoskog naivca. U treperenju vrelog zraka vrijeme usporava, i kao bremenito nečim, lijeno se vuče ponad tih kuštravih, tamnokosih glava.
Kuću će kupiti Cigani, zvao me je Dragina iz Općine. Do sela ne vodi pruga i već godinama, osim Cigana, s penezima pernatim i železnim, nitko ne kupuje. Kuća je je na dobrom mjestu, preko puta cirkve i parofa, ali ruševna i zarasla u visoku travu, štala i štagalj iza odavno su se urušili. Meni po gruntu pripada osmina, ali kazne za košnju komunalnom redaru plaćam sam. Ostali nasljednici godinama se ne javljaju.
Ciganski sitniš za plaćene kazne. Nije od maminog vujca puno ostalo.
Vidim ga tek za svakog sedmog treptaja, kao djelić svakojakih tuđih prošlosti od kojih sam satkan.
*
Vujec ima šesnaest godina.
Budi ga ženska krika na dvorištu. Na hladnim pločicama u hodniku skače na jednoj nozi, navlači predrte smeđe štonfe i istrčava na verandu.
Dani se. Iz olovnog neba cijedi se prva pahulja.
Andriji je nebo palo na glavu. Stoji u blatu zguren i smanjen, u rukama gužva škrlak, tupo zagledan u vrh gumenih čizama. Sluša.
Majkica nemoćno širi ruke, ne zna o čemu se radi, slabo i visoko cvili, svaka joj se riječ odbija o bezube desni, vraća natrag i ostaje zagušena.
Andrijina žena viče, objašnjava – to je tele nami sve, pa sinek je mali još, moli – ako Boga znate, suseda, milosti imajte, majkica, pa navek smo Vam dobri bili, prijeti – ja bum sve vužgala, i svoje i vaše, vmorila bum i vas i sebe, vrnite tele.
U čas vujcu misao ode za tim glasom, riječima se izgubi smisao, i tako glas, oslobođen i sam, lebdi nad dvorom.
Pokret je u Andrijine žene izražajan i širok. Iz rupca žuti je pramen ispao i trese visokim čelom. Plave oči veće su nego obično, a svaki treptaj baca suznu iskru. Lice, puteno i svijetlo, žari se rumenilom. Zagrnuta je olinjalim muškim kožuhom, ne diše, pod sivom bluzom bubre i dišu samo krupne grudi i vujcu se učini da bluza biva sve tijesnija, zamamno se napinjući u ritmu uzbudljivog zibanja.
Andrijina žena zakoračila je prema majkici, ili je vujcu izgledalo da je zakoračila, jer pokret je u Andrijine žene izražajan i širok. Vujec, u pedrtim i smeđim štonfama preskočio je dvije štenge, ali blato na dvoru smeđa je i žitka klizava varalica.
Ovo mora da je dodir hladnih usana, pomislio je vujec, pa potom začuđen trepće i skida blato s lica i očiju. Gleda u nježne u nježne, uske listanjke u debeloj, crnoj štrampli, kao da je neka carica greškom nazula prevelike blatne natikače.
Vujec grabi grumen blata, gađa u krupne uzbibale grudi. Grumen leti kratko, vujec plače.
Svi vun z dvora. Svi….
Te noći u gostioni Daj dam vujec je protiv Andrije prvi put igrao šnaps. Andrija je izgubio sav novac, pa je izbezumljen i ponesen željom da povrati izgubljeno založio tele. Izgubio je opet.
Vujec je mlad, još šmrkljivec, jedva su ga nedavno primili za stol.
Nije vujca bilo strah, jer kad je kocka ozbiljna, on umije varati. Za svakog sedmog treptaja vujec u očima ostalih igrača vidi karte. Još malo i više nitko u selu neće kartati protiv vujca.
*
Dva dana poslije nebo je niže i pada gusti snijeg. Vujec se gega pustom cestom, otvorenim ustima obješenjački lovi pahulje, špil novih karata mu je u džepu, kantica mlijeka u ruci. Jutro je, Daj dam nije otvoren.
Na plotu pored kuće stoji Andrijina žena, maše vujcu, zove ga tiho, novim, tamnim glasom. Ne nosi rubac, plava kosa, malo vlažna, nježno svjetluca, rastrla se po ramenima.
Odi no, ne bum te pojela.
Vujec vidi sivu bluzu. Dva gornja gumba su otkopčana, grudi mirne. Prilazi plotu. Sklanja pogled od velikih plavih očiju, jer mjere ga odveć ispitivački, dok u njima zri još mlada nakana. Osjeti lagano duho sinoćnjeg češnjaka koji isparava kroz svilenkastu kožu.
Odi na čas vnoter, samo brzo dok niko ne vidi, Andrija je z malim pri doktoru v gradu.
Vujec se oprezno obazire, nema nikoga. Ulazi.
Tele nije vratio.
*
Rano je svibanjsko predvečerje, neprijatno hladno. Kiša je prestala i tek se razvedrilo. Udar crkvenog zvona rasipa se selom, kao neprijatan san za teškog buđenja. Puši se konjska balega, cvile kotači, vonjaju mokre uniforme, blato guta dotrajale teške čizme, dječurlija plazi po drvenim plotovima, živina riče. Utroba zemlje škripi. U mutnom, maglenom, crveno plavom sutonu na kraju neba i sve ravnice isparava dan.
Vojska se povlači žurno i neuredno.
Vujec zaustavlja zaprežna kola, silazi ispred kuće. Ostalima daje znak da krenu. Pušku nije uzeo. Odite, stigel vas bum, samo da pozdravim majkicu. No, i karte nove zemem. Samo odite.
Tama u kući znana je i bliska, u njenom hladnom zagrljaju vujec se kreće lako i tiho.
U dnu kuhinje pored ugasle peći, uz očađen zid na kojem visi raspelo sa Jezušom bez glave, sjedi majkica. Na pola bešumnog kruga zaustavlja se krunica među mršavim, kvrgavim prstima, i kratkim, jedva čujnim uzdahom majkica pita: Sinek, vrnul si se?
Vujec stoji, ne prilazi. Gleda.
Za sedmog treptaja vidi vrijeme koje je majkici preostalo: u dva mjeseca iz starog tijela će ispariti voda, strunuti masti i na kraju preostati ono malo zlata, 0,000014%, smežurana koža i kosti.
Vujec izlazi iz kuhinje, u hodniku skida čizme, mokru, izderanu uniformu, prljavu košulju i smrdljive gaće.
Zidno zrcalo u hodniku, načeto rđom, nalik je pjegavom licu. A u tom zrcalu titra sjena, uskih ramena i širokih kukova, sva nekako naopaka.
Vujec osjeti da mu je hladno, jako hladno, i zna da dalje neće ići.
*
Beskrajni umor vujcu je zatomio svaki strah. Priveo ga je klempavi dječak s velikom zvijezdom na kapi, bez grubosti i viška riječi, i sam, izgleda, umoran od vlastite važnosti. Četiri dana vujec je proveo u učioni seoske škole s još desetak muškaraca, iznenada preobraženih iz vojnika u zbunjene i zabrinute težake. Spavao je vujec, ili pokušavao spavati, na spojenim školskim klupama, jastuk mu je dlan pod obrazom. Cijela mu ruka zato trne i postaje tuđa. Njome lagano udara po bedru da krv kola i vrati ruku tijelu. A plahi čovječuljak što spava na klupama do, sav žut od neke bolesti i stalno budan, napregnuto sluša, križa se i misli da vujec bludnom maštom i grešnim činom krati duge noći.
Treće noći, pred svitanje, vujca budi sjećanje. Otvara oči i za svakog sedmog treptaja vidi nečiju tešku misao, koja mu pada na prsa i smeta disanju.
U svitanje je došao klempavi dječak i odveo vujca u negdašnji učiteljski stan na dnu školskog hodnika u kojem sada ispituju sumnjivce. Zrak u sobi smeđe je boje; duhanski dim lijepi se za oljuštene zidove.
Za stolom sjedi Andrija. Puši polako. Sporo kimne krupnom glavom i pokaže vujcu da sjedne s druge strane stola. Andrija se u šumi rasčovječio, kao da je drugi odrastao. Raširio se u ramenima.
Ispod teških vjeđa on ne gleda nego viri zelenim okom, mutno i neodređeno, pa na čas gotovo tužno. Bujan žuti brk rubi mu gornju usnu, ali sav visi, i takav svinut daje licu izraz tegobne zrelosti, u kojoj svaka ljudska potreba na koncu biva bez svrhe. Jer zapravo što preostaje: opet i stoti put ispočetka, sricati crvena slova na bijelom papiru.
Vujec je dao iskaz. O zimi, strahu i jadu zbunjene satnije, kišnoj kapi što se smrznula na rubu grane, skrivanju od svake vojske i dugom čekanju. Bez žrtve i krvnika. Nije bio siguran sluša li ga Andrija uopće, jer njegove su vjeđe pale, a brk se i više objesio, i isljednik se vujcu činio prisutan tek kao teško noćašnje sjećanje i velika, mirna tuga.
*
Sutradan ujutro vujec je pušten kući, a na izlazu iz škole, klempavi dječak, sa zvijezdom na kapi, namignuo mu je zavjerenički i šapatom rekao da je nova vlast zabranila svako kockanje.