Da se nikad ništa ne dogodi

Priča iz “Mame Leone”

 

Živjeli smo od praznika do praznika u veselom i sređenom svijetu, ponekad bolesni od vrućih dječjih bolesti i od velikih bolesti za odrasle, u svijetu u kojemu je svaka stvar imala svoje mjesto i za sve se znalo tačno vrijeme; nemoj trčati pred rudo, govorila je baka, a da nismo znali što je rudo, ili su neki ipak znali, ali nisu htjeli reći i sakrivali su to rudo od mene koji sam trčao jer je vrijeme tako sporo prolazilo; nisam ga mogao čekati, morao sam žuriti, prestići ga i preskočiti dane koji nisu ničemu služili jer nisu bili dani praznika.

Tih godina sladoled se nije prodavao zimi. S prvim velikim novembarskim maglama nestalo bi ga iz slastičarnica i pojavljivao se tek u aprilu. Zašto se sladoled ne jede i zimi? Zato što od sladoleda boli grlo. Vodili su računa o nama: da ne budemo bolesni bez razloga i da svaki dan dobije svoje mjesto u kalendaru, da nijedan ne ostane izvan godišnjih doba i da ne pomislimo kako smo sami i ostavljeni, napušteni kao one daleke zemlje o kojima smo slušali na radiju. U tim zemljama ginuli su neki mali vojnici kosih očiju; u jednoj su ruci nosili svoju malu pušku, a u drugoj svoje sićušno dijete. Tako su ginuli i ostavljali za sobom svoje male kosooke žene da licu prinose dlanove i tuguju na svojem smiješnom nerazumljivom jeziku.

Smijem se kad god na televiziji vidim male kosooke majke pored svojih mrtvih malih muževa. Sajgon i Hanoj imena su prvih komedija u životu. Sričem ta slova i smijem se ko lud; ti ljudi ne izgledaju kao mi, pa ne vjerujem da ih nešto boli ili da su stvarno tužni. Riječi tuge moraju zvučati tužno, a suze moraju biti kao kapi kiše, sitne i sjajne. Njihove riječi nisu tužne, a suze na njihovim malim licima su prevelike i smiješne, kao lažne suze klovnova koje sam vidio u cirkusu. Samo čekam da mama i baka odu iz sobe da gledam Sajgon i Hanoj i smijem se. Kad su one tu, ne smijem se smijati jer bi mama pomislila da sam lud, a baka da sam obijestan. Ludilo i obijest u našoj su kući strogo zabranjeni. Iz obijesti se rađaju velike nesreće; obijesna djeca svoje roditelje smještaju u staračke domove i ne misle da će i sama ostariti i da će i njih njihova djeca tjerati u staračke domove; baka i mama plašile su se obijesti i ludila jer su se one rodile stare sa strahovima koje nisam razumio, ali sam znao da ću ih jednom dobiti na dar; bit će to onoga dana kad me proglase odraslim i kad prvog luđaka budem obišao u širokome luku jer je ludilo zarazno kao što su zarazne sve bolesti i nesreće u ovome gradu. Kad odrasteš i budeš imao svoju kuću i svoju djecu, tada radi šta hoćeš. U mojoj kući nećeš. Baka je voljela male kosooke majke i pravila se da ih razumije.

Naročito oprezan postajem pred praznike: Novu godinu i moj rođendan. Tada se ne smijem niti kad ostanem sam, nego poput anđela s bakinih razglednica šutim, trepćem i zagledam jesu li mi već izrasla krila ili moram još čekati. Nikad ne znam što ću od njih dvije dobiti za rođendan i Novu godinu, iako su bakini pokloni uvijek bolji. Ona mi kupuje knjige, enciklopedije i slikovnice, a mama uvijek poklanja praktične stvari. Praktične stvari su one stvari koje bi ti i inače morali kupiti, ali umjesto da to učine bez mnogo pompe, čekaju da dođu praznici i donose ti ih onako umotane u sjajni papir i očekuju da im se raduješ. A tko bi se još mogao radovati čarapama, gaćicama, potkošuljama i cipelama za zimu? Mama misli da bih se morao radovati njezinim poklonima. Ako se ne radujem, znači da sam obijestan. Njoj ništa nije obično, pa joj obične nisu ni čarape, nego za sve postoji neko čudo, sve se u životu treba zaslužiti i oko svega pomučiti. Ako biste slušali nju, povjerovali biste da će čovječanstvo ostati golo i boso ako svojoj mami kaže kako potkošulje i cipele ne služe da budu rođendanski pokloni. Ipak se pravim kao da se radujem njezinim poklonima jer ako to ne činim, ona se ljuti i počinje me odgajati. Kad joj dođe vrijeme odgajanja, to je puno gore nego kad je uhvati napad migrene. Mama me tada odgaja po knjigama koje se zovu »Vi i vaše dijete« i »Vaše je dijete ličnost«. Kupila ih je od trgovačkog putnika, čitala ih mjesec dana i čvrsto odlučila da će me odgojiti. Srećom, ona nema vremena da se te odluke drži, pa ako je ne podsjetim, mama sasvim zaboravi da me je odlučila odgajati. Odgajanje se sastoji u tome da se mama namrgodi i po deset puta ponavlja istu rečenicu i nešto traži od mene, ali mi nikada ne kaže što zapravo traži. Što ja manje razumijem, to je ona zadovoljnija jer tada misli kako je stroga, a bez strogosti nema odgoja. Strogost je kad šutiš, govoriš Da, klimaš glavom i ništa ne pitaš jer ništa ne znaš pitati kad ništa ne razumiješ.

Tata za praznike poklanja željeznice koje se sastavljaju od hiljadu malih dijelova, autoputove koji se sastavljaju od hiljadu malih dijelova, gradove koji se sastavljaju od hiljadu malih dijelova, kemijske kabinete koji se sastoje od hiljadu malih dijelova. Onda sjednemo na pod dnevne sobe, otvorimo kutiju, tata se uozbilji i počne se češati iza uha, raspoređivati po ćilimu male dijelove, ja ga gledam i smiješan mi je kao male kosooke majke, on mi klimne glavom, kao moram u njega imati povjerenja, i počinje sastavljati željeznicu od hiljadu malih dijelova. To mu jako dobro ide i puno mi se više od željeznice sviđa kako on sastavlja željeznicu. Mama misli da on to radi jer mu u djetinjstvu nisu kupovali igračke, pa se nije stigao naigrati i sad to nadoknađuje. Mislim da nije u pravu. Da je tako, valjda bi sebi kupovao igračke.

Najbolje poklone donosi Nano. On zapravo nije Nano, nego je Rudolf Stubler, ali ga nitko tako ne zove. Nano je bakin stariji brat i nekad davno studirao je matematiku u Beču. Danas se bavi šetanjem po dalekim gradovima, planinarenjem, pčelarenjem i sviranjem violine. Mi ga gledamo na fotografijama: Nano u Londonu, Nano u Parizu, Nano u Berlinu, Nano u Moskvi, Amsterdamu, Kijevu, Pragu, Rimu, Firenci, Madridu i Lisabonu. U svim tim gradovima znaju Nanu jer se njihove zgrade i mostovi, katedrale i neboderi slikaju s Nanom. Bez njega oni nemaju svoje slike, bez njega su ti gradovi samo razglednice, a razglednice nisu pravi gradovi, nego su samo pisma s fotografijom na kojoj ništa nije pravo. Nano stoji pred Fontanom di trevi i zamahuje rukom; u ruci je novčić, u novčiću je želja; u tu želju mi ne vjerujemo, baka kaže da nema želja koje se ispunjavaju u vodi, ali to nije važno jer Fontana di trevi vjeruje u želje, pa zato Nano ubacuje novčić i slika se da bismo mi znali kako izgleda Rim. Pred praznike Nano dolazi kod nas, stavi na stol papir i olovku i kaže: Hajde, sad reci šta želiš za Novu godinu, možeš reći sve od igle do lokomotive, a moje je da tvoje želje prilagodim svojim financijskim mogućnostima. Samo Nano koristi takve izraze, to »financijske mogućnosti«, jer on sa mnom razgovara kao s odraslim, pa zato i ja s njim razgovaram kao s odraslim: Za početak bih ti rekao da ne želim ni iglu ni lokomotivu. Igle mogu pozajmiti od bake, a za lokomotivu bi mi trebala vozačka dozvola… U redu, onda idemo dalje, kako stojiš s muzičkim instrumentima?… Mislim da nemam sluha i da bi to bilo čisto bacanje para. Radije bih nešto što bi pospješilo moj intelektualni razvoj… Šta misliš da bi bilo najpogodnije?… Ne znam, recimo Historija svijeta ili Enciklopedija sporta ili Sve životinje svijeta… Dobro, zapisao sam. A kakav si sa sportskim aktivnostima?… Bicikl već imam, a lopta mi ne treba jer bi mi je neko mogao ukrasti. Role mi nemoj poklanjati jer se rolaju samo curice, a mogao bih i pasti pa slomiti vrat… Možda jedna šahovska garnitura?… Pa, može, ali da bude drvena. Mislim da sam plastične već prerastao.

I tako, Nano sve lijepo popiše, a onda za praznik dođe s dva poklona: s jednim koji sam izabrao i jednim koji se njemu svidio. Taj drugi obično je bolji. Bolji je jer je iznenađenje i jer nema loših iznenađenja. Loše iznenađenje zove se razočaranje, a praznici nisu vrijeme kad su razočaranja moguća. Čak me ni mama ne razočarava sa svojim praktičnim poklonima jer ih od nje i očekujem, a ono što je očekivano ne može biti razočarenje.

Dan pred praznik mama peče tortu. Kad mama peče tortu, cijeli se svijet uozbilji i drži joj palce, kao što smo svi držali palce Neilu Armstrongu dok se iskrcavao na Mjesec. Pečenje torte nepredvidljiv je posao; mama umijesi tijesto, zapravo načini brdo od brašna i u tom brdu izdubi rupu, brašnovo brdo tada izgleda kao snježni vulkan ili kao pijesak i cement koji će postati beton, a onda razbija jaja i baca ih u rupu. Kad razbije sva jaja, onda sruši brdo, pomiješa brašno s jajima i počinje govoriti joj meni, šta će biti ako se tijesto ne digne, smijem joj se, a ona se ne ljuti, nego kaže i to mi je hvala; vesela je jer tada uživa u svojoj nervozi.

Kad je tijesto umiješeno i zamiješeno, pokrije ga krpom i počinje čekati. Puši cigarete jednu za drugom i svakih pet minuta zaviruje pod krpu i zove baku da ona ocijeni dokle je tijesto došlo. Baka govori nije još, nije još, još malo, a onda kaže može, mama tada postaje ljuto nervozna i više joj se ne smijem smijati; drhte joj ruke dok uljem premazuje pleh u kojem će se peći torta i sve ponavlja joj meni, joj meni, šta će biti ako tijesto legne.

Nakon što je stavila tortu da se peče, mama počinje pričati protiv naše pećnice. Čas joj ne valja gornji, čas joj ne valja donji grijač, psuje Slobodu Čačak koja je napravila pećnicu i gleda u strop, kao da gleda u nebo na kojem vijećaju direktori bijele tehnike i određuju tko je zaslužio da mu za ovu Novu godinu pećnica ispeče ispravnu tortu. Baka samo sluša i klima glavom. Nju mama u tim trenucima grozno živcira, jednom će me dovesti do sloma živaca, poslije se žali teti Doležal, ona i njene torte, a teta Doležal sklapa ruke i govori: ah, mladi, mladi, moja Olga, oni će ti i od pečenja torte izmisliti nauku, a ja sam ti jednom mome Juciki za habitaciju pet torti ispekla i nisam rekla ni A. Jucika je bio muž tete Doležal i ubili su ga u Jasenovcu, ali je ona o njemu uvijek govorila kao da je živ i kao da će za pola sata banuti na vrata, tako da se i meni činilo da poznajem Juciku i uopće me ne bi iznenadilo da jednom stvarno dođe, kaže evo mene i da mu teta Doležal opet pet torti ispeče za tu habitaciju.

Zapravo, baku najviše izluđuje to što joj mama ne da da za Novu godinu i moj rođendan peče kolače. Inače može, ali za Novu godinu i rođendan nikako. Ja sam njezin sin, a ona svome sinu mora praviti prazničke torte. Pa, peci mu ih, ali me barem jednom nemoj zvati da gledam je li se tijesto diglo, rekla je baka, a to je mamu tako strašno naljutilo da je povikala progoniš me cijeloga života, rasplakala se i odmah dobila napad migrene. Baka se više nikada nije bunila što je zove da vidi je li se tijesto diglo. Pusti vraga, rekla je teta Doležal.

Najuzbudljivi trenutak bio je kad bi se torta vadila iz pećnice, jer tada nitko, pa ni baka, nije znao hoće li se dogoditi katastrofa. A katastrofa je kada sredina torte potone, propadne, smanji se i nestane, pa torta više ne izgleda kao torta nego kao nešto drugo, ne znam što, ali nešto strašno smiješno čemu se ne smiješ smijati jer bi nad tim nečim stajali mama i baka; mama je prinosila dlanove licu kao one male kosooke majke kad bi im ubilo muževe, a baka je počinjala psovati. Inače nikad nije psovala, osim kad bi torta legla. A ako bi legla, tada bi se morala praviti rezervna torta. U tom slučaju za praznike smo imali dvije torte: jednu koja je izgledala normalno i iznosila se pred goste, i drugu koja je imala normalan okus, ali je izgledala tako da je nitko osim nas nije smio vidjeti. Tu tortu jeli smo potajice, prije nego što dođu gosti.

Pred novu 1977. godinu došao je Nano, uzeo papir i olovku, ja sam opet rekao da mi ne treba ni igla, ni lokomotiva i mogli smo preći na popis poklona. Rekao sam Nani da se moj odnos prema vremenu i njegovu protjecanju iz temelja promijenio i da mi je stoga potreban ručni sat. On je zapisao želju, otišao kući i tri dana kasnije — umro.

Ležao je na odjelu moga oca, u dubokoj komi; tih dana stalno se ponavljalo to — duboka koma; nisam znao što duboka koma zapravo znači, ali su te riječi označile vrijeme bez praznika i s neispunjenim obećanjima za koja nitko nije mogao biti kriv. Ranije su obećanja propadala i rušila se jer bi netko zaboravio na njih; odrasli su bili ubojice obećanja, mogao si ih samo gledati, klimati glavom i misliti: pa zašto?, čemu raste još jedno malo groblje puno neispunjenih želja i zaboravljenih riječi, rasutih kao ljetni grad po vrelim gradskim ulicama koji će se za nekoliko trenutaka otopiti i za sobom ostaviti sliku, jednu sasvim malu, neznatnu sličicu u dnu pogleda svih kojima je pao kao obećanje.

Nano nije mogao ispuniti obećanje jer je bio u dubokoj komi. Mama je dvije noći sjedila nad njegovom posteljom i govorila mu Nano dragi, evo počeo je padati snijeg, skoro će Nova godina, već škripi pod nogama i jest ćemo jabuke od ljetos; govorila mu je još svašta i pazila hoće li se Nani pomaknuti trepavice ili krajevi usana jer joj je tata rekao da se s dubokom komom nikad ne zna, da nikad nije sasvim sigurno čuje li on nešto, osjeća li njezinu ruku i promicanje riječi kroz svijet i kozmos, duž živaca koji vode prema mozgu, kao poruke i pisma ubačena bez maraka na nekoj dalekoj pošti u kojima mu javljamo da ga svi volimo. Ako pisma jednom više ne budu stizala, to će biti kao Nanina duboka koma.

Otac je svakih pola sata dolazio, slušao što mama govori Nani, spuštao joj ruku na rame i milovao joj kosu. Bio je u bijelom liječničkom ogrtaču, a iz malog džepa izvirivalo mu je srebrno nalivpero. Moj tata u liječničkom ogrtaču nije bio isti onaj tata bez liječničkoga ogrtača. Obični tata je lagao, nije ispunjavao obećanja i često je bio slab i nesretan. Izgledao je kao netko koga će možda već sutra udariti auto na pješačkome prijelazu ili će mu se tanjur sa supom prosuti u krilo. Ovaj tata, tata doktor, bio je Bog, Utjeha i James Bond. Za njega nijedna bolest nije bila neizlječiva, niti je ijedan život sličio na smrt, čak ni život u dubokoj komi. Svaki je trenutak vrijedan općega slavlja i nijedan ne smije biti takav da digneš ruke od života i da kažeš: dobro, to je bilo to, a sada sam mrtav i odlazim. Moj tata nije dopuštao ljudima da odu i on je vjerovao da će Nanina trepavica dati znak Svijetu i da će čovječanstvo uzdrhtati onoga časa kada se jedna jedina dlačica jednog jedinog čovjeka otme iz svijeta mraka i pomakne se. Postoje medicinske istine koje služe izlječenju i medicinske istine koje potvrđuju da izlječenje nije moguće, o ovim drugim neka vode računa grobari, a ja neću, vikao je jednom na pijanog doktora Jakšića koji je, kad smo bili na izletu na Trebeviću, rekao da bi Dobro i na groblju Bare u mrtvačkim sanducima pronašao još dvojicu–trojicu koje bi proglasio živima i pokušao ih vratiti.

Ujutro trećega dana Nano je dvaput duboko uzdahnuo i prestao disati. Život se završava uzdasima; to me uopće nije začudilo; kad uzdahnem sebi govorim: e, dobro, a sad idemo opet ispočetka. Uzdasi su kao spavanje, dijele život na hiljadu hiljada dijelova, pa ga onda pred spavanje sastavljaš i tako nastaju sjećanja. U sjećanjima nema uzdaha i spavanja; u sjećanjima život je opet cijeli. Kad je došla smrt Nano je uzdahnuo, rekao dubokoj komi to je bilo to i otišao bez pozdrava; ona mu je mahnula, ali Nano to nije htio vidjeti, pa je duboka koma ostala s rukom u zraku. Nju na rastanku nitko ne pozdravlja.

Tata je zagrlio mamu i šapnuo joj: izgubili smo ga. Mama je malo plakala po njegovu bijelom ogrtaču, onda je tata pozvao doktora Smajlovića, rekao egzit, doktor Smajlović je pogledao na sat, izvadio nalivpero i na Nanin bolesnički karton upisao tačno vrijeme. Doktorima je to vrijeme jako važno, iako ga odmah zaborave, nikom ga ne kažu i nitko se za te sate i minute ne raspituje, ali u nekim kartotekama ostaje zapisano kada je tko umro za slučaj da jednom i to postane važan podatak kao što su važni podaci života. Teta Doležal vjeruje da će jednom doći taj dan kada će Bog okupiti sve duše i podijeliti im ocjene. Vrijeme smrti u bolničkoj kartoteci čeka na taj dan, iako živimo u komunizmu i svi doktori vjeruju da Boga nema, ali njihova vjera nije čvrsta, kao što nije čvrsta ni naša vjera. Eto, možda će Nano doći pred Boga i možda će Bog onda reći: Toliko si puta govorio da me nema, a sad se uopće ne čudiš što me vidiš. 

Tata i mama izašli su pred bolnicu, on je izvadio kutiju s cigaretama, mama je rekla vidi koliki je već snijeg, a snijeg je bio debeo kao jorgani u sobama dobrih džinova i padao je bez prestanka, po maminu crnom kaputu i po tatinom bijelom liječničkom ogrtaču. Kad su popušili svako svoju cigaretu, već su im ramena bila sva u snijegu i da je slučajno proletjela neka ptica, vidjela bi ih jednako bijele, moje tatu i mamu, i mislila bi, ta ptica, kako su to dva zaljubljena zimska stvora.

Mama je rekla idi, prehladit ćeš se, a on je rekao ne; mislim da je tada bio spreman ostati na snijegu zauvijek, samo da mu ona još kojiput kaže to idi, prehladit ćeš se. Ljubavi se katkad vraćaju kao riječi i osjetiš ih kao da su prave, pa onda prelete i više ne dođu; samo što za sobom ostave sjajan trag koji zimskome jutru daje neki smisao i zbog kojega i iza rastanka ostaje neka nada, recimo nada da će naići čarobna riječ, makar slijedila nakon smrti i žrtve jednog Nane.

Došao je taksi, tata je pitao mamu hoćeš li da ga još jednom vidiš, pošli su natrag u sobu, taksist je rastvorio novine i uključio taksimetar, Nano više nije imao jastuk pod glavom, mama ga je gledala i nije plakala, stajala je i šutjela, nije se micala i nije znala što da u tom trenutku učini. Svoga ujaka vidjela je posljednji put i znala je da će od sada njegovo lice samo zamišljati ili će ga gledati na fotografijama. On je bio mrtav, a ona ga je gledala posljednji put u svome životu. Kad izađe iz ove sobe, nešto će u njoj biti zauvijek, kao što je zauvijek smrt. Moja se mama osjećala pomalo mrtvom i to je kasnije često pričala. U toj priči nije bilo tuge; samo čuđenje pred time koliko malo čovjeku treba da se počne opraštati od svijeta, samo jedan pogled, i koliko je toga što svakog dana posljednji put u životu vidi, a da nije svjestan, ne misli, i oproštaji mu nisu ni na kraj pameti.

Tata je prišao Nani, položio mu dlan na čelo i rekao: Posljednji moj gospodine. S Nanom je svakoga ljeta u bašći na Ilidži igrao preferans, a Nano bi mu pričao o Beču i o lijepim Jevrejkama koje su ujesen 1917., dok se rušilo Carstvo, otvarale svoje damske kišobrane i imale su tanke lomne gležnjeve da si im morao prilaziti na vrhovima prstiju da se ne polome. Tata o Beču i Bečankama nije ništa znao. Odrastao je u grubom i tvrdom svijetu od kojega moraš štititi vlastitu finoću i lomnost, a Nano mu je bio netko iz nekoga svijeta u kojemu su, tako se njemu činilo, rođene sve gracilne stvari i u kojemu su postojale neke riječi, sada zaboravljene, u kojima su takve stvari mogle biti sačuvane. Moj se tata tog jutra uspio sjetiti samo riječi gospodin.

Eto tako ja nisam dobio ručni sat. Nanu su sahranili dan nakon Božića, a onda je mama pekla svoje torte i sve je na vrijeme bilo spremno za jednu čudnu proslavu u kojoj se nikome ništa nije slavilo, ali su ona i baka mislile da Novu godinu ne smiju preskočiti zbog mene. Hodale su po kući u svojim crninama i uopće se nisu radovale. To ne razumijem! Nikada nisam razumio kako se ne znaju istovremeno radovati i tugovati; radovati se praznicima i tugovati zbog Nanine smrti. Kod njih je uvijek bilo jedno ili drugo, kao da su se plašile da ih netko sa strane promatra i ocjenjuje hoće li im tuga biti dovoljno tužna i hoće li se radovati koliko treba kad dođe vrijeme radovanju. Kad je Nano umro, one se ne bi uznemirile ni da sam se smijao malim kosookim majkama, ali njih više nije bilo u televizijskim dnevnicima. Bio je završen rat u Vijetnamu, a o drugim se ratovima pred Novu godinu nije govorilo. Šteta! Da sam se nasmijao mama me ne bi počela odgajati. Mogu se kladiti da je tako.

Na Novu godinu došao je tata i donio nešto sačinjeno od hiljadu dijelova. Sjeo je nasred sobe i počeo ga sastavljati. Sjeo sam do njega, ruke položio na koljena i čekao što će to biti. Htio sam da sastavljanje što duže traje i da zauvijek ostanemo tu, u toj sobi, na tom ćilimu i da cijeli svijet čeka kad ćemo završiti i da se ništa ne događa prije nego što tata sastavi to nešto, da vrijeme isto tako stane i da svi pogledaju na svoje satove vjerujući kako svemu dođe kraj i kako će na kraju vidjeti što je on to sastavio i da tako bude i traje baš zauvijek i da se više nikad ništa ne dogodi.

Miljenko Jergović 31. 12. 2020.