Božjaci

Kokošija prsa i um, spodoba smežurana,
krivonog, poguren i suh, hapuriki sličan:
grste se nad tom pojavom i On i Satana,
jer ne žele odgovornost i groznu krivicu
za poraz, tugu, nesreću, jed i zlomislicu;
gradeći se da nemaju prikladne makaze,
negiraju vinovništvo za kreaciju nakaze

Ne bijaše taj stvor nikada ničemu vičan,
ponajmanje onome od čega ne odustaje,
jer otpočet će da zbori čim iz sna ustaje,
pa brblja, i razum imbecil vrijeđa, dičan
i gord, oko sebe sve s visoka oslovljava,
što vječito traje, nimalo taj ne posustaje,
ali slama se jezik, nastaje mutna orljava

Smrad nepodnošljiv: iz njegovih usta je,
trulež koja je gnusnija i od zadaha smrti,
no ipak se među drugima povazdan vrti,
tek što je krenuo, a evo ga: vraća se već,
pa urliče, i posljednju i prvu otima riječ;
premda je odbojna svima grimasa jezna,
društva tad ušute, vesela bila ili trijezna

Ljudi su očajni: nestaje svijet u sekundi,
sve što je poduzeto kako pale bi zavjese:
zar božjak u paramparčad to da raznese?
I kazivat će se: Sic transit gloria mundi!
Jer jedino je jezik mogao da nas uznese,
ali u nj je smještena i pustoš od paučine,
u ništavilu tom će i sam Orfej da počine