I da svoje kritičare, zavidljivce one, zauvijek će ušutkati. Kakvo odgađanje, kakvo odgađanje njegovih planova. Kavafi, Darije
Ova se ulica naziva Bokbindaregatan (Knjigovezačka ulica); tijesna je i prazna ali, opet, volim niza nju da šetam. Nekada je bila puna knjiških zanatlija, knjigovezačnica, skriptarnica, prodavnica rukopisa. Sada nema ništa, liše dvije kuće koja potiču iz toga vremena.
Ovdje je, negdje, čitao sam, kuća u kojoj je živeo kralj Karl XII po svome povratku iz turskog egzila (1716). Uz ostale muke i tegobe, za njim je iz Turske doplahala i brojna skupina turskih, grčkih i jevrejskih trgovaca kojima je Karl XII silne novce dugovao. Lutali su uokolo, na čuđenje i posprd mjesnom stanovništvu i nestali vrlo brzo, kao da ih nikad nije bilo. Moralo je, dokonam, proći tri stotine godina da bi, opet, sa našim dolaskom, duh orijenta zapahnuo dertom ovdašnje zidine.
A u ovoj niskoj i zdepastoj kući od cigala bila je prva lundska štamaparija koju je držao čovjek po imenu Peder Winstrup. S jeseni 1676. tu će Caspar Wieser, rektor lundskog univeziteta, objaviti slavljeničku odu Christianu V, danskom kralju koji se u svom pobjedničkom maršu da “pod dansku krunu opet vrati Skone”, zaustavlja ispred samog grada Lunda krajem mjeseca septembra. Ne znamo za druge, ali Caspar Wieser mora da se u tom trenu silno radovao. U rečenoj odi hvaljenici nalazi se i stih i tako njegova visost uze svoje (slob. prev). Na nasreću pjesnikovu, bitka za Lund svršava drukčije. Silni danski kralj Christian V gubi bitku, švedska vojska ulazi u grad. Štamaprija Pedera Winstrupa biva zaplijenjena, a sam pjesnik Caspar Wieser prvo osuđen na smrt, a zatim protjeran u egzil.
Bokbindaregatan
I da svoje kritičare, zavidljivce one, zauvijek će ušutkati.
Kakvo odgađanje, kakvo odgađanje njegovih planova.
Kavafi, Darije
Ova se ulica naziva Bokbindaregatan (Knjigovezačka ulica); tijesna je i prazna ali, opet, volim niza nju da šetam. Nekada je bila puna knjiških zanatlija, knjigovezačnica, skriptarnica, prodavnica rukopisa. Sada nema ništa, liše dvije kuće koja potiču iz toga vremena.
Ovdje je, negdje, čitao sam, kuća u kojoj je živeo kralj Karl XII po svome povratku iz turskog egzila (1716). Uz ostale muke i tegobe, za njim je iz Turske doplahala i brojna skupina turskih, grčkih i jevrejskih trgovaca kojima je Karl XII silne novce dugovao. Lutali su uokolo, na čuđenje i posprd mjesnom stanovništvu i nestali vrlo brzo, kao da ih nikad nije bilo. Moralo je, dokonam, proći tri stotine godina da bi, opet, sa našim dolaskom, duh orijenta zapahnuo dertom ovdašnje zidine.
A u ovoj niskoj i zdepastoj kući od cigala bila je prva lundska štamaparija koju je držao čovjek po imenu Peder Winstrup. S jeseni 1676. tu će Caspar Wieser, rektor lundskog univeziteta, objaviti slavljeničku odu Christianu V, danskom kralju koji se u svom pobjedničkom maršu da “pod dansku krunu opet vrati Skone”, zaustavlja ispred samog grada Lunda krajem mjeseca septembra. Ne znamo za druge, ali Caspar Wieser mora da se u tom trenu silno radovao. U rečenoj odi hvaljenici nalazi se i stih i tako njegova visost uze svoje (slob. prev). Na nasreću pjesnikovu, bitka za Lund svršava drukčije. Silni danski kralj Christian V gubi bitku, švedska vojska ulazi u grad. Štamaprija Pedera Winstrupa biva zaplijenjena, a sam pjesnik Caspar Wieser prvo osuđen na smrt, a zatim protjeran u egzil.