Anatolij Karpov

Kada je pao komunizam, šah je izgubio smisao. Nema sumnje da su Sovjeti još od 1917. ili od prvih pucnjeva s Aurore bili bolji i tragičniji šahisti od Amerikanaca. Možda je važnije to drugo: bili su tragičniji od njih. A šah bez smisla za tragediju samo je matematička i zatim kompjuterska igra. Samo jednom, u doba velikoga Bobbyja Fischera, Amerikanci su od Sovjeta naučili kako se igra šah. Zato su ga na kraju i prognali, da umre daleko od kuće, kao ludi neshvaćeni gubitnik, kao Džoni Štulić i lik iz Bernhardove proze, istodobno.

Anatolij Karpov važan je lik iz naših djetinjstva. Antologijski je njegov višemjesečni meč protiv Viktora Korčnoja, koji se odigrao u ljeto i jesen 1978, da bi konačno bio okončan 18. listopada, pobjedom mlađega i moćnijeg Karpova, iza kojega je stajala velika sovjetska imperija, dok je iza Korčnoja, sovjetskoga disidenta, egzilanta i državljanina Švicarske, stajao samo njegov veliki tragični um. I marketinški plasirana nada Zapada da će na kraju, ipak, pobijediti sloboda.

Karpov je imao lice dječarca, u čijem je izrazu bilo nečega pomalo zastrašujućeg i nastranog. Takva lica groteskno stare. Miodrag Trajković na svome je portretu Anatolija Karpova sačuvao priču o tom licu. Njegov je smijeh, smijeh Jokera iz filma o superheroju. (mj)

Miodrag Trajković 20. 11. 2010.