Sramota je najteži oblik profanacije u neuglednom životu jednog hazardera koji bi da krade knjige. Ima i drugih profanacija s kojima ovaj sirotan teško živi, ali sramota, taj refleks iz sive zone, postojanija je od magnetskog polja. A jednom kad se ono oglasi, kad vas njegovo pištanje šlagira u pokušaju bijega, knjižari će vam objeručke pomoći da vas sramota u potpunosti obuzme, jer znaju da nijedna krađa knjiga u povijesti svijeta još nije počela talačkom krizom niti je okončana policijskom potjerom. Sramota je, prema tome, jedini zatvor za knjigokradice. Možda je to i zato što su knjigokradice uglavnom sušičavi, jednoznamenkasti studenti kojima evidentno ne treba novac nego neka neodređena epifanija, neki idejni, sustavni oblik neurotizma, pa ne pljačkaju banke, nego knjižare. Po tome što kradu iz obijesti i postiđeno, knjigokradice se razlikuju od lopova, koji kradu profesionalno i time se ponose. Njima fraza “do dolaska policije” ne predstavlja ništa budući da su oni do prizivanja tog trenutka u svojoj sramoti već i kuhani i pečeni i ruka im se osušila. Zato je za knjigokradice najbolje da su ili jako besramni ili jako vješti (oboje je nepotrebno jer se vješti nema kad sramiti, a besramnom je svejedno). Ipak, uspjeh je i tada podređen prilikama. U pauzama između iscrpne ševe i tankih objeda, Bolañov 17-godišnji pjesnik Juan Garcia Madero u “Divljim detektivima” krade knjige kao nespašen i zaključuje: “Umjesto Montesove knjige, bio bi mi draži životopis bivšeg svjetskog prvaka perolake kategorije Adalberta Redonda, ali nezgodno je kod krađe knjiga – osobito za početnika kakav sam ja – to što je izbor podređen prilici.” Interliber svakako nije takva prilika, jer ona izbor proširuje i demagnetizira. Sigurnosni zahtjevi oslabe, previše je ljudi, pisaca, pročelnika i šetača. Koncentracija na štandovima naročito padne kad ih u sporoj procesiji obilazi ministar kulture. Takvu jednu priliku osobno sam iskoristio da maznem “Postanak vrsta” Charlesa Darwina, jer ako oni koji kradu Bibliju imaju pravo kad kažu da se Božja riječ ne smije naplaćivati, imam i ja pravo da im besplatno dokazujem suprotno. Za razliku od Bolañovog pjesnika moj izbor nije skučen prilikama. Ja svoju priliku čekam, jer svaku krađu doživljavam kao osobnu i izravnu poruku naslovu. Tako sam, primjerice, ukrao i Emila Ciorana, jer smatram da se njegov “Brevijar poraženih” ne bi smio naplaćivati ljudima ako im se već ne naplaćuje karcinom, a ukrao sam i knjigu “Postmoderna etika” Zygmunta Baumana, jer nešto što se tako zove ni ne zaslužuje bolje.
I još nešto. Ljudi zaista knjige kradu i zato što nemaju love. Tako ja već godinama oko “Povijesti ljepote” Umberta Eca obilazim kao oko višeg platnog razreda. Ne postoji, naime, to sniženje koje će ovu knjigu od pet stotina kuna pojefitniti toliko da se sramota ne isplati.
Zašto knjigokradice nisu lopovi?
Sramota je najteži oblik profanacije u neuglednom životu jednog hazardera koji bi da krade knjige. Ima i drugih profanacija s kojima ovaj sirotan teško živi, ali sramota, taj refleks iz sive zone, postojanija je od magnetskog polja. A jednom kad se ono oglasi, kad vas njegovo pištanje šlagira u pokušaju bijega, knjižari će vam objeručke pomoći da vas sramota u potpunosti obuzme, jer znaju da nijedna krađa knjiga u povijesti svijeta još nije počela talačkom krizom niti je okončana policijskom potjerom. Sramota je, prema tome, jedini zatvor za knjigokradice. Možda je to i zato što su knjigokradice uglavnom sušičavi, jednoznamenkasti studenti kojima evidentno ne treba novac nego neka neodređena epifanija, neki idejni, sustavni oblik neurotizma, pa ne pljačkaju banke, nego knjižare. Po tome što kradu iz obijesti i postiđeno, knjigokradice se razlikuju od lopova, koji kradu profesionalno i time se ponose. Njima fraza “do dolaska policije” ne predstavlja ništa budući da su oni do prizivanja tog trenutka u svojoj sramoti već i kuhani i pečeni i ruka im se osušila. Zato je za knjigokradice najbolje da su ili jako besramni ili jako vješti (oboje je nepotrebno jer se vješti nema kad sramiti, a besramnom je svejedno). Ipak, uspjeh je i tada podređen prilikama. U pauzama između iscrpne ševe i tankih objeda, Bolañov 17-godišnji pjesnik Juan Garcia Madero u “Divljim detektivima” krade knjige kao nespašen i zaključuje: “Umjesto Montesove knjige, bio bi mi draži životopis bivšeg svjetskog prvaka perolake kategorije Adalberta Redonda, ali nezgodno je kod krađe knjiga – osobito za početnika kakav sam ja – to što je izbor podređen prilici.” Interliber svakako nije takva prilika, jer ona izbor proširuje i demagnetizira. Sigurnosni zahtjevi oslabe, previše je ljudi, pisaca, pročelnika i šetača. Koncentracija na štandovima naročito padne kad ih u sporoj procesiji obilazi ministar kulture. Takvu jednu priliku osobno sam iskoristio da maznem “Postanak vrsta” Charlesa Darwina, jer ako oni koji kradu Bibliju imaju pravo kad kažu da se Božja riječ ne smije naplaćivati, imam i ja pravo da im besplatno dokazujem suprotno. Za razliku od Bolañovog pjesnika moj izbor nije skučen prilikama. Ja svoju priliku čekam, jer svaku krađu doživljavam kao osobnu i izravnu poruku naslovu. Tako sam, primjerice, ukrao i Emila Ciorana, jer smatram da se njegov “Brevijar poraženih” ne bi smio naplaćivati ljudima ako im se već ne naplaćuje karcinom, a ukrao sam i knjigu “Postmoderna etika” Zygmunta Baumana, jer nešto što se tako zove ni ne zaslužuje bolje.
I još nešto. Ljudi zaista knjige kradu i zato što nemaju love. Tako ja već godinama oko “Povijesti ljepote” Umberta Eca obilazim kao oko višeg platnog razreda. Ne postoji, naime, to sniženje koje će ovu knjigu od pet stotina kuna pojefitniti toliko da se sramota ne isplati.