Bleiburg, oprost i pokajanje

Osamnaesti je svibanj. Subota. Vikendaši napustili grad, pješaci rijetki. Uskim trotoarom usporenim korakom spušta se od Bogoslovije kraj Muzičke akademije prema Hamam baru, današnjem Bošnjačkom institutu. Iza leđa osluškuje dva glasa koji se smjenjuju čas brzo i snažno, čas sporije i tiše, kao i odjeci njegovih koraka. Ne okreće se, neće da im pokazuje lice, neće ni susrest s njihovim.  

– …A pokajanje? Bog nagrađuje pokajanje. Kad priznaš svoj grijeh, Bog ti ga oprosti, je li tako?

– Tako je.

– Ako grijeh poričeš, a počinjen je, i dalje si u grijehu. Je li tako?

– Tako je.

– Jesu li u Bleiburgu, uglavnom, stradali oni koji su počinili veliki grijeh?

– Jesu. S njima su bili i nevini civili.

– Nevini? Jesu li zločnici priznali svoj grijeh i jesu li se pokajali za svoj grijeh?

– Ne znam. Nisu imali prilike za to.

– A bježali su od čega? Od svog grijeha. Od osvete onih koji su ga mogli dokazati. Ako su pravedni, zašto su bježali. Zaustavljeni su daleko od svih svojih žrtava u Jasenovcu, Jadovnom… Ti logori su nepobitan dokaz. Bježali su jer svoj grijeh nisu imali hrabrosti priznati. Zašto, onda, misliš da za njih treba moliti?

– Zato što im nije data prilika da to pred sudom obrazlože.

– Da to pred sudom obrazlože… Kako bi se to pred sudom moglo obrazložiti postojanje tolikih logora i tolikih smaknuća u njima?

– Ne znam. Ali, trebalo im je suditi!

– Dobro. Iako su oni u logorima bez suđenja ubijali nevine. Nisu im davali nikakvu priliku za život. Zašto misliš da za njih nakon svega trebamo ići u Bleiburg i moliti?

– Jer su s njima bili i nedužni civili.

– I nedužni civili? Nedužni civili s poraženom vojskom Pavelićeve fašističke NDH, nešto mi tu nije jasno. I što se Crkva ne isključi iz te teme? Priznaj, pokaj se, ispaštaj! Ne poriči zlo koje ljudski um ne može poreći. Poricanjem rušiš temelje države na kojoj je stvorena. Na otporu prema svakom zlu. To ti je svetinja. Ne oplakuj sudbine zločinaca! I pokloni se prvo žrtvama! Moli se prvo za njih! Ne širi svojom molitvom laž, ne gledaj na zlo samo jednim okom! Budi u molitvi Čovjek. Obiđi prvo logore u kojima su zla počinjena i pomoli se prvo na tim mjestima! Budi skrušen, ne razmeći se samo s vlastitom, subjektivnom istinom! Ne bježi od one dokazane! Logori, logori, logori… Prihvati ih kao dokaze i bježi tako iz zla! Nakon takve katarze, idi dalje! Čist i spreman za ljubav prema svakom Čovjeku. Eto, to je za mene kršćanski, hoću reći katolički.

Koraci iza njegovih leđa sve su jači. Obilazi ga prvo jedan govornik, u franjevačkom je habitu, onda i drugi, s bijelim kolarom, sve osalo je u crnom, on je petrovac. (Otkud oni u Bogosloviji zajedno?) Obojica žure prema sarajevskoj katedrali Srca Isusova čije zvono poziva vjernike na misu. Obilaze ga šutke, pogled mu je dugo prikovan za njihova tijela.

– Onaj čovjek je sada iza nas, a bio je ispred. Bili smo malo preglasni, možda je sve čuo.

– Neka je čuo – prepoznaje glas onog koji je do maloprije iza njegovih leđa govorio i dulje i energičnije.

– Morat ćeš se ti sada, u katedrali, i ispovijedit i pričestit. Em, danas nismo s onima koji su u Bleiburgu, em smo o grešnicima preglasno, i to na ulici. Veliki grijeh.

– Jaaah. Navratio ti u Bogosloviju poslom, zapričali se, nastavili usporenim korakom uskim trotoarom… neću ja danas u katedralu. Kasnim na Bistrik, čekaju me u crkvi Svetog Ante.

Mirko Marjanović 31. 05. 2019.