Da jutros nisam odlučio napraviti malo reda u izderanoj kutiji u kojoj su već četrdeset godina poput rasušenih kostura u zaboravljenim katakombama ležale moje bilježnice iz osnovne škole, a potom odmoriti uz novi broj književnog časopisa Vrutak, umro bih a ne bih saznao ko je i šta je bio moj učitelj Lazar Miročević.
Učitelja sam bio gotovo zaboravio; previše godina je prošlo i tek ponekad bi proletio mislima kao lasta kad ujesen krene na zimovanje i ne znaš hoćeš li ikad više vidjeti baš tu, što lagano, štedeći snagu, zamahuje krilima. Seljani su ga, pošto je rijetko i škrto, osim na roditeljskim sastancima, komunicirao i s kim, smatrali čudakom, zbijajući šale na njegov račun i usput udarajući djeci preventivne ćuške kako se ni slučajno ne bi izlanula pred učiteljem. Uvijek ozbiljan i zamišljen, samo bi, a ni to svaki put, kimnuo glavom na “dobar dan” poneke žene koju bi sreo šetajući vječito istom stazom, prema Priluci, gdje je mogućnost da naiđe na seljane bila najmanja.
Niti je on bio željan seljana, ni oni njega. Kad se jednom odvažio doći u seosku birtiju, gostioničar Mrnja mu je u džezvu s kavom stavio kockicu barita, rijetke rude snježnobijele boje i potpuno pravilnog oblika. Drugi se ne bi usudili, ali su Mrnjina djeca bila poodrasla i davno su završila četvrti razred pa ga je bilo baš briga za učitelja, koga u kavanskoj sprdnji i nije zvao drugačije nego Mrakonja. Učitelj je miješao kavu, ali se šećer, to jest kockica barita, nije otapao. Iako se u kavanskom hladnjaku našlo svega šest ili sedam iskonjaka, izgledalo mu je da su svi pogledi skrivećki upereni u njega, pa je zamalo, u dva-tri srka, salio gorku kavu niz grlo, ostavio novčić na stolu i brzo otišao bez pozdrava.
Mene je, ne samo zbog petica koje sam u dnevnik slagao neumorno kao naš slastičar Bujar šećerne cigle na minijaturni pult, volio mimo drugu djecu pa ga ona sigurno pamte još manje. Sjećam se, naprimjer, kako mi je znao reći da ostanem nakon nastave i onda bi me, pospremajući nekakve papire koje je uvijek imao na nastavi u jednu, a dnevnik u drugu ruku, pozvao da krenem s njim, u pomalo tužan ubogi stančić na katu olinjale austrougarske školske zgrade. Za papiriće, izrezane od omota školskog bloka, gusto i sitno ispisane, zbog čega nikad, ni nadvirujući se izdaleka kad nam učitelj okrene leđa, nismo uspjeli pročitati nijednu riječ, mislili smo da su ko zna šta, a Slaviša, najjači u razredu, bio je uvjeren da je tu bilo zapisano sve bitno o svakome od nas. Vremenom je njegovo mišljenje postalo neka vrsta službenog, mada sam ja, ne govoreći o tome nikome ništa, a pogotovo Slaviši, vjerovao da su na papirićima zapisane narodne izreke koje je učitelj Lazar često koristio, trudeći se utjerati nas u suru i napraviti od nas ljude kakvi su tad valjda smatrani normalnim, a danas ih ima gotovo još samo u izrekama.
U vječito brižljivo pospremljenom stančiću, sastavljenom od dvije spojene sobice, pokazao bi mi da sjednem na kauč pa bi narezao slanine, luka i sira čudnog okusa, kakvog u ovim krajevima nije bilo, zamotanog u kožni fišek kao nedonošče u lanenoj povijači, narezao pogače koju je sam pravio, i onda bismo jeli, ja malo i stidljivo, uz njegovo stalno nutkanje, a on halapljivo kao mačka jutrom kad iskoristi nepažnju mamurnog ribiča i zgrabi mu prvi ulov. Pozvao bi ponekad i nekog drugog od učenika, pokazujući nam se u tim trenucima nasmijan, govorljiv i prijazan, prilično drugačiji nego što je bio u učionici.
Mislim da sam pohađao treći razred kad je učitelj Lazar umjesto slanine i sira na stol rasprostro nekoliko famoznih papirića i pomalo svečanim glasom mi rekao da su na njima zapisane karakteristike njegovih junaka. Odmah je shvatio je da ne znam šta su karakteristike pa je dodao da su to osobine, ali nije shvatio da ne shvaćam kakve to junake može imati moj učitelj, pa i bilo ko drugi.
Jutros sam, listajući bilježnice požutjele kao lice svetog Roka i pocrnjele kao leđa njegovog gladnog psa na bočnom oltaru naše seoske crkvice, na zadnjoj stranici one iz es-ha jezika naišao na čudan popis: Novak Ubiparip, Njeguš i Šćepan Herak, Đoko Kurep, Maksim Mališevac. Iako je prošlo toliko godina, nije mi trebalo mnogo da se sjetim: to su neki od onih što mi ih je učitelj Lazar svaki diktirao na listić iz “lipa” bločića i slao me… Ah, to je baš duga priča…
Malo potom sam, odlučivši odmoriti, na ista imena – gle čuda! – naišao u kratkoj priči Između zemlje i neba, jednoj od tri koje su dodane uzosvrt poznatog beogradskog književnog kritičara pod naslovom Slavko Jović Učo, jedna nepravedno zaboravljena proza. U članku se govorilo o sedam priča Slavka Jovića Uče, objavljenih sedamdesetih godina prošlog stoljeća u tadašnjim književnim časopisima u Beogradu i Sarajevu, a iz biografije, vjerojatno zbog premalo podataka utkane u završni dio teksta, moglo se doznati gotovo samo to da je pisac rođen 1942. godine u neimenovanom selu kod Nikšića, da je radio učiteljski posao “negdje u provinciji” te da je “izbjegavao publicitet”, zbog čega se uopće ne zna je li još živ i, ako jest, gdje provodi “vjerovatno penzionerske dane”. Ugledni kritičar na kraju je napisao da je od posljednje objavljene priče prošlo “i previše vremena”, izrazivši nadu da će se Slavko Jović ipak ponovno javiti svojim književnim ostvarenjima.
Stari Ivanica, isluženi prakarator, slab na nogama, zbog čega je uvijek pred misu sjedio na tronošcu pored muških vrata naše crkvice, nemalo se začudio kad sam mu prvi put pružio tri stoje i listić iz “lipa” bloka na kojem su bila napisana tri imena. Prvo: molitve za pokojne uglavnom su plaćale starije žene, muški nešto manje, ali opet stariji, djeca nikad, drugo: Ivanica je sa svojih sedamdesetak godina znao sve pokojnike iz našeg i okolnih sela, a za ove na listiću što mi se gotovo zalijepio za dlan nikad nije ni čuo. Mora da je strah koji se okamenio u mojim očima nadjačao njegovo čuđenje pa me je samo još jednom oštro pogledao, promrmljao nešto i zapisao tri nepoznata imena, valjda računajući kako se imena ionako ne čitaju, ni na misi, ni inače, a tri stoje su tri stoje bila imena poznata ili nepoznata.
Još nečeg se dobro sjećam iz dana kad me je učitelj Lazar pozivao u svoj stančić. Stariji su nas učili da krušne mrve nipošto ne bacamo bilo gdje – kruh je nekad, za gladnih godina, kako su ih zvali, bio gotovo predmetom čežnje, jer se do brašna dolazilo teško. Zato je bio svetinja, gotovo kao hostija koju su stariji na misi dobivali od župnika nakon što se ispovjede. Vjerojatno je njegovo obrazloženje zašto na tu stvar ne gleda tako bio odgovor na začuđene poglede nas djece nakon što je salvetu s mrvama s koje smo jeli istresao kroz prozor.
– Znam, znam, sad vi mislite “Vidi našeg učitelja, baca mrve kroz prozor”, ali nije to baš tako. Znam i da vi idete u crkvu i vjerujete u Boga i da vam tamo kažu… Ma neka, neka, niko nikom u našoj državi ne brani ništa, pa ni to. A ako je i to kako kaže svećenik i knjige, da je Bog stvorio sav svijet, onda je stvorio i ptice, evo neka će se sad najesti od naših mrvica. I u vodu – naglasio je – i u vodu treba, i ribe je, ako je tako, stvorio isti taj Bog, i one moraju jesti. Čak i u smeće, da miševi pojedu! Što me gledaš, Martine? – zapitao je mog druga iz školske klupe, mada smo ga sigurno svi morali gledati poprilično začuđeno. – Pa ako je Bog stvorio sve, onda je i miševe, a sigurno nije bez razloga! Jest da ih mace tamane gdje god stignu, ali i nauka kaže da ništa na ovom svijetu ne postoji bez razloga!
Nevoljko smo se složili; s jedne strane je sve bilo nekako tako kako nam je naš učitelj rekao, a s druge strane nam je oduvijek, otkad je svijeta i vijeka, bilo jasno da se mrvice ne smiju bacati kroz prozor ili bilo gdje. Pticama i nekako, ima ih ljupkih, ribe se valjda nekako prehrane i bez toga, ali miševima, e to nikako! Ali smo potom zašutjeli kao ribe dok doručkuju mrve s učiteljevog stola i inače, a i on je otišao na neku drugu temu pa nas je uskoro ispratio s praga. Kad je zatvorio vrata, načas mi se učinilo da su mrve svuda oko nas i da ih šeretski nasmijane ptice hvataju u letu, a ribe se jeguljasto razlazale po zraku jureći da dohvate najkrupnije. Miševa, srećom, nije bilo.
Nisam se u to doba puno pitao ko su pokojnici za koje je učitelj Lazar plaćao molitve, mogao sam misliti jedino da su to neki njegovi rođaci ili prijatelji. To što me je, prije prvog diktiranja imena, nekoliko puta prilično oštro, gotovo prijeteći, upozorio da nikom ne smijem reći ni riječi, “samo dati novac i zapisati imena u teku onog starog što sjedi pred crkvom”, bilo mi je donekle shvatljivo: svi učitelji na ovom svijetu, mislio sam, sigurno su u Partiji i ne vjeruju u Boga. Zašto je naš učitelj plaćao molitve, ostalo mi je nepoznato, a pitati ga nisam smio. Sve je došlo iznenadno i brzo pa nisam ni bio svjestan da sam upravo zaigrao “borbe” ili “sakrive” s vragom, ali izbora niti je bilo, niti sam u tim godinama mogao razmišljati o tome, a naš tajni pakt izgledao mi je jači od Varšavskog, o kojem nam je učitelj pričao koji dan prije, samo što izreći to naglas sigurno nije imalo smisla.
Ne znam je li Ivanica nešto došapnuo našem župniku don Stjepanu ili je ovaj slučajno pogledao u teku s molitvama, ali sam odmah nakon što me je, nakon subotnjeg vjeronauka, pozvao u župni ured, znao zašto me zove. Dvaput sam trapavo zagazio s prtine u cijelac, žarko želeći da se desi neko čudo i da me snježna vijavica zatrpa prije nego dođemo do ulaza, ali se ništa nije desilo; uzalud sam u džepu stiskao moći svetog Ante Pustinjaka, župnik je u svom džepu ili negdje drugdje očito imao nečije jače, svetog Leona Čudotvorca ili tako nekog. Sam sebi sam odjednom izgledao zaključan u podrumu nemogućeg, a Isus iznad ulaza me je, časak prije nego sam ušao, samo prijekorno pogledao.
– Novak, Đoko, Maksim – malo je zastao don Stjepan, iako je krenuo oštro – …i ona dvojica…. Kako li već, nije važno! Pričaj!
Ne znam kako su se osjećala djeca u Auschwitzu dok su ih vodili prema plinskim komorama; ako ništa, barem nisu znala šta ih čeka, a ja jesam – izgledalo mi je kao smrtna presuda i sad treba proći još samo sekunda da iz župnikovih očiju sijevnu kratki smrtonosni rafali, pa su mi suze, još dok sam mrtvo stupao prema župnom uredu, krenule odnekud gdje se već stvaraju i dočekale župnikove riječi spremnije nego ikad dotad. Da ih se moglo posvetiti i nekako naliti u bokalčić s tisovom grančicom na oltaru, siguran sam kako bi ih bilo toliko da bi se blagoslov mogao obaviti i na blagdan svetog Ante Pustinjaka, kad se u našem selu održava velika proslava. Ne znam jesu li suze pomiješane s kanalima kroz koje se pušta glas, a mora da jesu, čim nisam mogao, sada već naglas jecajući, progovoriti ni riječi, što je župnika natjeralo da učas promijeni ton.
– Dobro, dobro, pa samo sam pitao, za Boga miloga i Gospu blaženu, a ti odmah u plač! – smekšao se. – Evo, ne pitam ništa, završili smo – pogledao je upitno – nabaci je!
Digao je ruku i ja sam nabacio svoju, ali tako mrtvo i nevoljno da je župnik, ne bi li me udobrovoljio, odnekud donio i stavio na stol zdjelu punu čupavaca i šapa, što je nekako zaustavilo suze, mada se nešto nalik na prigušen hropac još uvijek javljalo iz mojih usta. Nije mi dao ići sve dok nisam pojeo tri kolača, mada sam mnogo kasnije shvatio da je vrijeme trebalo proći kako bi s moga lica nestao svaki trag plača.
– A o ovom, zna se, nikom ni riječi! – opet je vratio strogi izraz lica. – Ni mami, ni tati, ni drugoj djeci… – tu je zastao – …ni učitelju!
Ivanica se sljedeći put samo blago nasmiješio kad sam mu izdiktirao imena.
Da su pokojnici za koje sam Ivanici davao učiteljeve stoje samo izmišljeni junaci učiteljevih priča, shvatio sam tek jutros, nakon što sam pročitao priču Između zemlje i neba: Ubiparip, dvojica Heraka, Kurep i Mališevac junački su izginuli braneći žene i djecu u seoskom zbjegu nadomak Cetinja. Kad sam, potpuno zaboravivši da sam danas trebao srediti kutiju sa starim bilježnicama, prionuo na literaturu u kojoj je bilo obrađeno cetinjsko područje u vrijeme Drugog svjetskog rata, ispostavilo da se događaj koji je opisao moj učitelj Lazar Miročević nikad nije desio niti su se imena učiteljevih junaka mogla naći igdje gdje je pisano o tom vremenu. Kako god, nejač je spašena, makar u priči, iz koje su petorica završili u teki s molitvama starog Ivanice.
Nisam pisac pa ne znam, možda svi pisci ovog svijeta plaćaju molitve, čak i mise, za svoje izmišljene junake, ali čim sretnem prvog koji piše priče, bogme ću ga pitati. Ne znam ni gdje onaj što radi u nebeskoj administraciji, kad u kartoteci ili na kompjuteru ne nađe imena pokojnika, stavlja takve molitve. Mora biti da završe na računu onog ko je odvojio stoje, ali samo taj Božji administrativac zna kakva zbrka nastane kad se, ako se trudi ujednačiti stvari sa zemaljskim dešavanja i evidencijom koju vodi Ivanica i još stotine takvih, ispostavi da je priče s imenima potpisao neki Slavko Jović, kojeg nema ni na nebu ni na zemlji, a molitve platio moj učitelj Lazar Miročević.
Molitva za mrtve junake
Da jutros nisam odlučio napraviti malo reda u izderanoj kutiji u kojoj su već četrdeset godina poput rasušenih kostura u zaboravljenim katakombama ležale moje bilježnice iz osnovne škole, a potom odmoriti uz novi broj književnog časopisa Vrutak, umro bih a ne bih saznao ko je i šta je bio moj učitelj Lazar Miročević.
Učitelja sam bio gotovo zaboravio; previše godina je prošlo i tek ponekad bi proletio mislima kao lasta kad ujesen krene na zimovanje i ne znaš hoćeš li ikad više vidjeti baš tu, što lagano, štedeći snagu, zamahuje krilima. Seljani su ga, pošto je rijetko i škrto, osim na roditeljskim sastancima, komunicirao i s kim, smatrali čudakom, zbijajući šale na njegov račun i usput udarajući djeci preventivne ćuške kako se ni slučajno ne bi izlanula pred učiteljem. Uvijek ozbiljan i zamišljen, samo bi, a ni to svaki put, kimnuo glavom na “dobar dan” poneke žene koju bi sreo šetajući vječito istom stazom, prema Priluci, gdje je mogućnost da naiđe na seljane bila najmanja.
Niti je on bio željan seljana, ni oni njega. Kad se jednom odvažio doći u seosku birtiju, gostioničar Mrnja mu je u džezvu s kavom stavio kockicu barita, rijetke rude snježnobijele boje i potpuno pravilnog oblika. Drugi se ne bi usudili, ali su Mrnjina djeca bila poodrasla i davno su završila četvrti razred pa ga je bilo baš briga za učitelja, koga u kavanskoj sprdnji i nije zvao drugačije nego Mrakonja. Učitelj je miješao kavu, ali se šećer, to jest kockica barita, nije otapao. Iako se u kavanskom hladnjaku našlo svega šest ili sedam iskonjaka, izgledalo mu je da su svi pogledi skrivećki upereni u njega, pa je zamalo, u dva-tri srka, salio gorku kavu niz grlo, ostavio novčić na stolu i brzo otišao bez pozdrava.
Mene je, ne samo zbog petica koje sam u dnevnik slagao neumorno kao naš slastičar Bujar šećerne cigle na minijaturni pult, volio mimo drugu djecu pa ga ona sigurno pamte još manje. Sjećam se, naprimjer, kako mi je znao reći da ostanem nakon nastave i onda bi me, pospremajući nekakve papire koje je uvijek imao na nastavi u jednu, a dnevnik u drugu ruku, pozvao da krenem s njim, u pomalo tužan ubogi stančić na katu olinjale austrougarske školske zgrade. Za papiriće, izrezane od omota školskog bloka, gusto i sitno ispisane, zbog čega nikad, ni nadvirujući se izdaleka kad nam učitelj okrene leđa, nismo uspjeli pročitati nijednu riječ, mislili smo da su ko zna šta, a Slaviša, najjači u razredu, bio je uvjeren da je tu bilo zapisano sve bitno o svakome od nas. Vremenom je njegovo mišljenje postalo neka vrsta službenog, mada sam ja, ne govoreći o tome nikome ništa, a pogotovo Slaviši, vjerovao da su na papirićima zapisane narodne izreke koje je učitelj Lazar često koristio, trudeći se utjerati nas u suru i napraviti od nas ljude kakvi su tad valjda smatrani normalnim, a danas ih ima gotovo još samo u izrekama.
U vječito brižljivo pospremljenom stančiću, sastavljenom od dvije spojene sobice, pokazao bi mi da sjednem na kauč pa bi narezao slanine, luka i sira čudnog okusa, kakvog u ovim krajevima nije bilo, zamotanog u kožni fišek kao nedonošče u lanenoj povijači, narezao pogače koju je sam pravio, i onda bismo jeli, ja malo i stidljivo, uz njegovo stalno nutkanje, a on halapljivo kao mačka jutrom kad iskoristi nepažnju mamurnog ribiča i zgrabi mu prvi ulov. Pozvao bi ponekad i nekog drugog od učenika, pokazujući nam se u tim trenucima nasmijan, govorljiv i prijazan, prilično drugačiji nego što je bio u učionici.
Mislim da sam pohađao treći razred kad je učitelj Lazar umjesto slanine i sira na stol rasprostro nekoliko famoznih papirića i pomalo svečanim glasom mi rekao da su na njima zapisane karakteristike njegovih junaka. Odmah je shvatio je da ne znam šta su karakteristike pa je dodao da su to osobine, ali nije shvatio da ne shvaćam kakve to junake može imati moj učitelj, pa i bilo ko drugi.
Jutros sam, listajući bilježnice požutjele kao lice svetog Roka i pocrnjele kao leđa njegovog gladnog psa na bočnom oltaru naše seoske crkvice, na zadnjoj stranici one iz es-ha jezika naišao na čudan popis: Novak Ubiparip, Njeguš i Šćepan Herak, Đoko Kurep, Maksim Mališevac. Iako je prošlo toliko godina, nije mi trebalo mnogo da se sjetim: to su neki od onih što mi ih je učitelj Lazar svaki diktirao na listić iz “lipa” bločića i slao me… Ah, to je baš duga priča…
Malo potom sam, odlučivši odmoriti, na ista imena – gle čuda! – naišao u kratkoj priči Između zemlje i neba, jednoj od tri koje su dodane uz osvrt poznatog beogradskog književnog kritičara pod naslovom Slavko Jović Učo, jedna nepravedno zaboravljena proza. U članku se govorilo o sedam priča Slavka Jovića Uče, objavljenih sedamdesetih godina prošlog stoljeća u tadašnjim književnim časopisima u Beogradu i Sarajevu, a iz biografije, vjerojatno zbog premalo podataka utkane u završni dio teksta, moglo se doznati gotovo samo to da je pisac rođen 1942. godine u neimenovanom selu kod Nikšića, da je radio učiteljski posao “negdje u provinciji” te da je “izbjegavao publicitet”, zbog čega se uopće ne zna je li još živ i, ako jest, gdje provodi “vjerovatno penzionerske dane”. Ugledni kritičar na kraju je napisao da je od posljednje objavljene priče prošlo “i previše vremena”, izrazivši nadu da će se Slavko Jović ipak ponovno javiti svojim književnim ostvarenjima.
Stari Ivanica, isluženi prakarator, slab na nogama, zbog čega je uvijek pred misu sjedio na tronošcu pored muških vrata naše crkvice, nemalo se začudio kad sam mu prvi put pružio tri stoje i listić iz “lipa” bloka na kojem su bila napisana tri imena. Prvo: molitve za pokojne uglavnom su plaćale starije žene, muški nešto manje, ali opet stariji, djeca nikad, drugo: Ivanica je sa svojih sedamdesetak godina znao sve pokojnike iz našeg i okolnih sela, a za ove na listiću što mi se gotovo zalijepio za dlan nikad nije ni čuo. Mora da je strah koji se okamenio u mojim očima nadjačao njegovo čuđenje pa me je samo još jednom oštro pogledao, promrmljao nešto i zapisao tri nepoznata imena, valjda računajući kako se imena ionako ne čitaju, ni na misi, ni inače, a tri stoje su tri stoje bila imena poznata ili nepoznata.
Još nečeg se dobro sjećam iz dana kad me je učitelj Lazar pozivao u svoj stančić. Stariji su nas učili da krušne mrve nipošto ne bacamo bilo gdje – kruh je nekad, za gladnih godina, kako su ih zvali, bio gotovo predmetom čežnje, jer se do brašna dolazilo teško. Zato je bio svetinja, gotovo kao hostija koju su stariji na misi dobivali od župnika nakon što se ispovjede. Vjerojatno je njegovo obrazloženje zašto na tu stvar ne gleda tako bio odgovor na začuđene poglede nas djece nakon što je salvetu s mrvama s koje smo jeli istresao kroz prozor.
– Znam, znam, sad vi mislite “Vidi našeg učitelja, baca mrve kroz prozor”, ali nije to baš tako. Znam i da vi idete u crkvu i vjerujete u Boga i da vam tamo kažu… Ma neka, neka, niko nikom u našoj državi ne brani ništa, pa ni to. A ako je i to kako kaže svećenik i knjige, da je Bog stvorio sav svijet, onda je stvorio i ptice, evo neka će se sad najesti od naših mrvica. I u vodu – naglasio je – i u vodu treba, i ribe je, ako je tako, stvorio isti taj Bog, i one moraju jesti. Čak i u smeće, da miševi pojedu! Što me gledaš, Martine? – zapitao je mog druga iz školske klupe, mada smo ga sigurno svi morali gledati poprilično začuđeno. – Pa ako je Bog stvorio sve, onda je i miševe, a sigurno nije bez razloga! Jest da ih mace tamane gdje god stignu, ali i nauka kaže da ništa na ovom svijetu ne postoji bez razloga!
Nevoljko smo se složili; s jedne strane je sve bilo nekako tako kako nam je naš učitelj rekao, a s druge strane nam je oduvijek, otkad je svijeta i vijeka, bilo jasno da se mrvice ne smiju bacati kroz prozor ili bilo gdje. Pticama i nekako, ima ih ljupkih, ribe se valjda nekako prehrane i bez toga, ali miševima, e to nikako! Ali smo potom zašutjeli kao ribe dok doručkuju mrve s učiteljevog stola i inače, a i on je otišao na neku drugu temu pa nas je uskoro ispratio s praga. Kad je zatvorio vrata, načas mi se učinilo da su mrve svuda oko nas i da ih šeretski nasmijane ptice hvataju u letu, a ribe se jeguljasto razlazale po zraku jureći da dohvate najkrupnije. Miševa, srećom, nije bilo.
Nisam se u to doba puno pitao ko su pokojnici za koje je učitelj Lazar plaćao molitve, mogao sam misliti jedino da su to neki njegovi rođaci ili prijatelji. To što me je, prije prvog diktiranja imena, nekoliko puta prilično oštro, gotovo prijeteći, upozorio da nikom ne smijem reći ni riječi, “samo dati novac i zapisati imena u teku onog starog što sjedi pred crkvom”, bilo mi je donekle shvatljivo: svi učitelji na ovom svijetu, mislio sam, sigurno su u Partiji i ne vjeruju u Boga. Zašto je naš učitelj plaćao molitve, ostalo mi je nepoznato, a pitati ga nisam smio. Sve je došlo iznenadno i brzo pa nisam ni bio svjestan da sam upravo zaigrao “borbe” ili “sakrive” s vragom, ali izbora niti je bilo, niti sam u tim godinama mogao razmišljati o tome, a naš tajni pakt izgledao mi je jači od Varšavskog, o kojem nam je učitelj pričao koji dan prije, samo što izreći to naglas sigurno nije imalo smisla.
Ne znam je li Ivanica nešto došapnuo našem župniku don Stjepanu ili je ovaj slučajno pogledao u teku s molitvama, ali sam odmah nakon što me je, nakon subotnjeg vjeronauka, pozvao u župni ured, znao zašto me zove. Dvaput sam trapavo zagazio s prtine u cijelac, žarko želeći da se desi neko čudo i da me snježna vijavica zatrpa prije nego dođemo do ulaza, ali se ništa nije desilo; uzalud sam u džepu stiskao moći svetog Ante Pustinjaka, župnik je u svom džepu ili negdje drugdje očito imao nečije jače, svetog Leona Čudotvorca ili tako nekog. Sam sebi sam odjednom izgledao zaključan u podrumu nemogućeg, a Isus iznad ulaza me je, časak prije nego sam ušao, samo prijekorno pogledao.
– Novak, Đoko, Maksim – malo je zastao don Stjepan, iako je krenuo oštro – …i ona dvojica…. Kako li već, nije važno! Pričaj!
Ne znam kako su se osjećala djeca u Auschwitzu dok su ih vodili prema plinskim komorama; ako ništa, barem nisu znala šta ih čeka, a ja jesam – izgledalo mi je kao smrtna presuda i sad treba proći još samo sekunda da iz župnikovih očiju sijevnu kratki smrtonosni rafali, pa su mi suze, još dok sam mrtvo stupao prema župnom uredu, krenule odnekud gdje se već stvaraju i dočekale župnikove riječi spremnije nego ikad dotad. Da ih se moglo posvetiti i nekako naliti u bokalčić s tisovom grančicom na oltaru, siguran sam kako bi ih bilo toliko da bi se blagoslov mogao obaviti i na blagdan svetog Ante Pustinjaka, kad se u našem selu održava velika proslava. Ne znam jesu li suze pomiješane s kanalima kroz koje se pušta glas, a mora da jesu, čim nisam mogao, sada već naglas jecajući, progovoriti ni riječi, što je župnika natjeralo da učas promijeni ton.
– Dobro, dobro, pa samo sam pitao, za Boga miloga i Gospu blaženu, a ti odmah u plač! – smekšao se. – Evo, ne pitam ništa, završili smo – pogledao je upitno – nabaci je!
Digao je ruku i ja sam nabacio svoju, ali tako mrtvo i nevoljno da je župnik, ne bi li me udobrovoljio, odnekud donio i stavio na stol zdjelu punu čupavaca i šapa, što je nekako zaustavilo suze, mada se nešto nalik na prigušen hropac još uvijek javljalo iz mojih usta. Nije mi dao ići sve dok nisam pojeo tri kolača, mada sam mnogo kasnije shvatio da je vrijeme trebalo proći kako bi s moga lica nestao svaki trag plača.
– A o ovom, zna se, nikom ni riječi! – opet je vratio strogi izraz lica. – Ni mami, ni tati, ni drugoj djeci… – tu je zastao – …ni učitelju!
Ivanica se sljedeći put samo blago nasmiješio kad sam mu izdiktirao imena.
Da su pokojnici za koje sam Ivanici davao učiteljeve stoje samo izmišljeni junaci učiteljevih priča, shvatio sam tek jutros, nakon što sam pročitao priču Između zemlje i neba: Ubiparip, dvojica Heraka, Kurep i Mališevac junački su izginuli braneći žene i djecu u seoskom zbjegu nadomak Cetinja. Kad sam, potpuno zaboravivši da sam danas trebao srediti kutiju sa starim bilježnicama, prionuo na literaturu u kojoj je bilo obrađeno cetinjsko područje u vrijeme Drugog svjetskog rata, ispostavilo da se događaj koji je opisao moj učitelj Lazar Miročević nikad nije desio niti su se imena učiteljevih junaka mogla naći igdje gdje je pisano o tom vremenu. Kako god, nejač je spašena, makar u priči, iz koje su petorica završili u teki s molitvama starog Ivanice.
Nisam pisac pa ne znam, možda svi pisci ovog svijeta plaćaju molitve, čak i mise, za svoje izmišljene junake, ali čim sretnem prvog koji piše priče, bogme ću ga pitati. Ne znam ni gdje onaj što radi u nebeskoj administraciji, kad u kartoteci ili na kompjuteru ne nađe imena pokojnika, stavlja takve molitve. Mora biti da završe na računu onog ko je odvojio stoje, ali samo taj Božji administrativac zna kakva zbrka nastane kad se, ako se trudi ujednačiti stvari sa zemaljskim dešavanja i evidencijom koju vodi Ivanica i još stotine takvih, ispostavi da je priče s imenima potpisao neki Slavko Jović, kojeg nema ni na nebu ni na zemlji, a molitve platio moj učitelj Lazar Miročević.