Vodio sam u godini 2021. dnevnik, od dnevnika napravio malu knjigu. Nazvao je Prošle godine u Barnetu. Knjiga objavljena, imala svoju promociju, o knjizi pisao njen urednik Semezdin Mahmedinović, opširan osvrt napisao i Miljenko Jergović… Kada je knjiga ušla u štampu promijenilo se već mnogo toga: europsko nogometno prvenstvo više nitko ne spominje, Đoković više nije nepobjediv, moj susjed je umro, umrla i kraljica Elizabeta II., počeo rat u Ukrajini, tekstovi koje sam najavljivao objavljeni, o koroni sve manje govore, gotovo ništa više ne pišu, Richard Osman poslije svoje „prve i do tada najbolje” napisao još nekoliko knjiga, putovanja mnogi sve više planiraju, dok još mogu, jer na sve strane najavljuju novu ekonomsku krizu, inflaciju i besparicu, a može biti i rat, može opet biti rat. Dnevnik bilježi sadašnje i potvrđuje da je ono što je u njemu zabilježeno zauvijek prošlo. Prošlo, neće biti više. Kada netko završi svoj dnevnik mnogo toga je već promijenjeno, drukčije je. Drukčiji je i pisac dnevnika i njegov svijet. Dnevnik dokazuje da je promjena, i ona na bolje, i ona na gore, bit našeg bivanja. A ono što je bilo pretvorilo se u uspomene i postalo sjećanje. Postalo neponovljivo prošlo. O tom neponovljivom prošlom svjedoči svaki osobni dnevnik: što je nekad bilo, kako je bilo doživljeno, što se ostvarilo, što je od jučerašnjeg ostalo… Zato čitamo dnevnike, pod uvjetom da nas zanima autor i ono što je prošlo. A zato ih i pišemo, jer barem tako ono prošlo neće nestati.
Bilješka o napisanom
Vodio sam u godini 2021. dnevnik, od dnevnika napravio malu knjigu. Nazvao je Prošle godine u Barnetu. Knjiga objavljena, imala svoju promociju, o knjizi pisao njen urednik Semezdin Mahmedinović, opširan osvrt napisao i Miljenko Jergović… Kada je knjiga ušla u štampu promijenilo se već mnogo toga: europsko nogometno prvenstvo više nitko ne spominje, Đoković više nije nepobjediv, moj susjed je umro, umrla i kraljica Elizabeta II., počeo rat u Ukrajini, tekstovi koje sam najavljivao objavljeni, o koroni sve manje govore, gotovo ništa više ne pišu, Richard Osman poslije svoje „prve i do tada najbolje” napisao još nekoliko knjiga, putovanja mnogi sve više planiraju, dok još mogu, jer na sve strane najavljuju novu ekonomsku krizu, inflaciju i besparicu, a može biti i rat, može opet biti rat. Dnevnik bilježi sadašnje i potvrđuje da je ono što je u njemu zabilježeno zauvijek prošlo. Prošlo, neće biti više. Kada netko završi svoj dnevnik mnogo toga je već promijenjeno, drukčije je. Drukčiji je i pisac dnevnika i njegov svijet. Dnevnik dokazuje da je promjena, i ona na bolje, i ona na gore, bit našeg bivanja. A ono što je bilo pretvorilo se u uspomene i postalo sjećanje. Postalo neponovljivo prošlo. O tom neponovljivom prošlom svjedoči svaki osobni dnevnik: što je nekad bilo, kako je bilo doživljeno, što se ostvarilo, što je od jučerašnjeg ostalo… Zato čitamo dnevnike, pod uvjetom da nas zanima autor i ono što je prošlo. A zato ih i pišemo, jer barem tako ono prošlo neće nestati.