Sedamdeseta je minuta utakmice osmine finala, Argentina vodi 2:0, a australski strateg Graham Arnold odigrava trostruku izmjenu: veterana Mitchella Dukea, napadača japanskog drugoligaša Fagiano Okayame i prvoga australskog strijelca na prvenstvu, zamjenjuje mladi Kuol, koji će se kasnije naći u onoj već opisanoj prilici generacije; Mathewa Leckieja, napadača Melbourne Cityja, zamjenjuje njegov klupski suigrač Jamie Maclaren; ali sve ove podrobnosti dobit će svoj smisao tek u trećoj izmjeni, koja se odvila u istoj toj sedamdesetoj minuti, kada je umjesto Miloša Degeneka, bivšeg igrača Crvene zvezde, danas prvotimca kluba iz Columbusa u Ohiju, čiji je naziv Columbus Crew, ušao Fran Karačić, igrač talijanskog drugoligaša Brescia.
Kad bismo televizijski prijenos iz Katara gledali kao nijemi film, uz muziku s gramofonske ploče Ala Jolsona, rođenog negdje u Litvi kao Eizer Yoelson, a preživjelog u užasima europskoga dvadesetog stoljeća zato što mu je otac, po zanimanju rabin, već 1891. iselio svoj mnogobrojni porod u Ameriku, u New York, tada bismo u izmjeni iz sedamdesete minute vidjeli nešto sentimentalno, što svakako budi nadu u čistu srcu čovjekovu, naročito ukoliko je Hrvat i ako svojoj zemlji i Republici želi dobro: naime, upravo je dečko rodom iz Zagreba, sin hercegovačkog Hrvata rođenog u Australiji, zamijenio momka rodom iz Knina, s tipičnom životnom pričom, osobnom i obiteljskom tragedijom cijeloga jednog srpskog naraštaja iz ovoga hrvatskog grada, koji se nakon sedamdeset minuta utakmice umorio. Pa ukoliko Republika u ovih skoro trideset godina nije imala snage, ukoliko nije bilo snage u hrvatskoj živoj kulturi ni u njezinom narodnom biću, ukoliko na čelu Hrvata nisu bili oni koji svom malenom narodu žele dobro, tako da ga izmire ne samo s njegovom poviješću i svim njezinim posljedicama, nego i sa svakim onim susjedom hrvatskim, koji je iz Hrvatske morao bježati pred nevoljom koju svatko može objašnjavati na svoj način, nije li onda do suza ganutljivo da se to hrvatsko unutarnje izmirenje dogodi usred jedne banalne nogometne izmjene, kada umornog Miloša Degeneka zamijeni odmorni Fran Karačić, i kada se njih dvojica pozdrave na jedini način na koji se mogu pozdraviti usred strašne tuđine ovoga golemog svijeta: kao svoj sa svojim! Tako bi to, kažem, bilo da i Svjetsko prvenstvo iz Katara gledam kao što se gleda nijemi film, uz muziku s gramofonske ploče jednoga istočnog Židova, koji je u prvome zvučnom filmu u povijesti odigrao Crnca, jer je tad još bilo nezamislivo da se pravi Crnci miješaju s bijelcima.
Na žalost, međutim, nisam samo gledao, nego sam i slušao HRT-ov prijenos, pa nisam mogao ne čuti Vikija Ivanovića, koji pun ozarenja, a onda i stanovitog olakšanja, Frana Karačića dočekuje s “naš Fran Karačić”. Ostati gluh pred tim protuhrvatskim ispadom, tako karakterističnim za način na koji HRT prati ovo, kao i svako svjetsko prvenstvo, utjerujući svome gledateljstvu lažno domoljublje u kosti, upravo onako kako utjeruju i strah. Od čega strah?
Prethodno, Viki se Ivanović punih sedamdeset minuta mučio sa sobom i s Milošem Degenekom. Naime, taj stameni mladić tako karakteristične dinarske fizionomije, koja se baš nimalo ne razlikuje u ovisnosti od toga je li njezin ponosni pronositelj Hrvat, Srbin, Bošnjak, Crnogorac, ili je kojim slučajem čak i Slovenac ili Albanac, upravo onaj je čiju sudbinu HRT-ov komentator ne smije spominjati, o njoj ne smije govoriti, a samog Degeneka svo vrijeme mora tretirati kao tuđijega od svih drugih hrvatskih tuđina na ovome Svjetskom prvenstvu. On je toliko tuđ da u trenutku kad je zamijenjen, za Frana Karačića se mora izgovoriti to “naš”. I doista, naš je na način na koji je zasužnjenoj svijesti i savjesti, ahistorijskoj, protupovijesnoj i najdublje protuhrvatskoj, naš i onaj Hrvat koji se, protjeran iz svoga Kaknja, Bugojna ili Vareša, nakon 1995. našao u Kninu. U “kraljevskom hrvatskom gradu Kninu”. Ali naš nije Miloš Degenek, rođen 28. travnja 1994. u Kninu, kojem Hrvatska do smrti ostaje u svim njegovim osobnim dokumentima, i koji Hrvatskoj, dok god ova zemlja bude postojala, ostaje ono muško novorođeno dijete od 28. travnja 1994, čiji će je život i sudbina trajno opterećivati. No, u nekom boljem svijetu, recimo u svlačionici australske nogometne reprezentacije, na klupi za rezervne igrače, po svim svjetskim aerodromima, Fran Karačić i Miloš Degenek riješili su sve identitarne probleme, pokazali empatiju prema drugome, pomirili zavađene svjetove, e da bi živjeli svoje živote.
Miloš Degenek je, čitao sam u nekim srpskim novinama, na ćirilici, u Beogradu – ne pretjerujem, stvarno je tako bilo – prilično ojađen napustio Zvezdu. Naprosto nije više nalazio mjesto među prvih jedanaest, a bližilo se Svjetsko prvenstvo, i njemu je bilo važno da ne ostane nevidljiv izborniku Grahamu Arnoldu, pa se tako iz Beograda zaputio pravo na Srednji zapad, u Sjedinjene Amerike Države. Kako to samo neobično izgleda iz perspektive naših lokalnih nesreća, okrutnih i krvavih! I premda su tribine nogometnih stadiona, naročito kod nas na Balkanu, mrijestilišta najgorih ljudskih mržnji, i premda su s tih tribina mobilizirane i za klanje animirane ubojice u ratovima devedesetih, nogomet je, ipak, plemenitiji od onih koji ga komentiraju. Nogometne svlačionice svakako su pristojnija mjesta od svečanih loža ili pojedinih televizijskih studija u vrijeme Svjetskog prvenstva.
Danima prije utakmice u kojoj će Fran Karačić u sedamdesetoj minuti ući umjesto Miloša Degeneka, objekt interesa neprijatelja Republike i manje pristojnih elemenata u našoj javnosti i na tribini s hrvatskim navijačima u Kataru, bio je Milan Borjan, vratar Crvene zvezde i kanadske reprezentacije, rođen 23. listopada 1987. Dok je Degenek imao šesnaest mjeseci, putujući devet dana putem kojim su Miloševi roditelji napuštali zavičaj i domovinu, Borjan je imao sedam, skoro osam godina. On se Knina, sasvim sigurno, sjeća. Za razliku od Miloša, koji se uglavnom čuvao da ne progovara o onome o čemu se više nema kome što reći, Milan je govorio, pa je govoreći i nagovorio koješta od onoga što bi mu, upravo zbog njega i njegovih sjećanja, bilo pametnije da nije rekao, a onda i onoga što je neistinito, lažljivo i osvetničko, ali što čovjek kaže kada je doživotno povrijeđen. Kazuje takve stvari, vjerujući da će mu one pomoći. A onda ne pomognu, pa izgovori nešto još gore. Tako to biva kad dječaku otmu zavičaj, a on ga ne može vratiti. I onda umjesto zavičaja nalazi nešto što bi, vjeruje on, u drugome moglo proizvesti jad. Ne shvaća ono što ne shvaćaju ni hrvatski navijači koji ga vrijeđaju: da postoji Knin osmogodišnjeg dječaka Milana Borjana, i uvijek će postojati, dok god je tog čovjeka na zemlji. I ne samo to, nego postoji i Knin šesnaestomjesečnog dječaka Miloša Degeneka, koliko god se on tog Knina ne sjećao. Ono što bi Republici trebalo biti važno i što je neporecivi hrvatski nacionalni i kulturni interes jest da svaki Knin nađe svoje mjesto u Kninu, i da Milan Borjan izgubi svaki razlog da govori ono što je iz povrijeđenosti govorio. Ako to može u nogometu, zašto ne bi moglo i u životu?
Nakon utakmice u kojoj je Hrvatska pobijedila Kanadu, a u kojoj je protuhrvatska gomila hrvatskih nogometnih navijača vrijeđala Milana Borjana i njegove bližnje, dogodile su se dvije veoma važne stvari: Borjan je rekao da su se u svemu tome hrvatski igrači ponijeli kao gospoda, a Bruno Petković rekao je: “Iskreno, to nije lijepo. Puno sam puta bio u takvoj poziciji u karijeri, da su me vrijeđali protivnički navijači. To je negativna strana nogometa, ali nekada moraš stisnuti zube i ići dalje.” Ovo Borjanovo važno je, jer se iz toga vidi da je taj nogometaš, još neohlađen od bliskog terora kojem je bilo izložen cijelo jedno poluvrijeme, u kojem su mu hrvatski navijači bili za leđima, u stanju diferencirano govoriti o drugima, preciznije o Hrvatima. Drugo je, međutim, još važnije: Petković se, u trenutku birajući između toga da se svidi i onome najgorem u rulji koja ga tobože podržava, i toga da kaže nešto o onome o čemu će svaka hulja šutjeti, izgovorio ono što se trebalo reći. Jednoga dana naći će se i takav koji će primijetiti kako to baš i nisu s njegove strane bile neke krupne riječi. Riječi su, međutim, uvijek dio konteksta, rečeničnog, društvenog, emocionalnog. U tom kontekstu bile su tog dana to najkrupnije riječi što ih je neki Hrvat izgovorio.
Razumijevanje za kontekst, a u tom kontekstu i za perspektivu onoga drugog čovjeka, predstavlja samu srž kulture. Pitanje Miloša Degeneka i Milana Borjana nije, međutim, samo pitanje konteksta u kojemu su ta dvojica dječaka, jedan nije ni prohodao, drugi je završio prvi osnovne, našli u progonstvu, nego je to doista i pitanje širine, te stvarnoga okvira i sadržaja hrvatskoga narodnog identiteta. Viki Ivanović, ili neki imaginarni hrvatski nogometni reporter, tu je, na žalost, jednako kao i svijet s navijačke tribine i šovinistička elita iz svečane lože, da kaže kako je Fran Karačić naš, da bi građane izolirao od onoga s čime bi se s empatijom i bezuvjetnim pristajanjem morali nakon skoro trideset godina suočiti, a to je da su Miloš Degenek i Milan Borjan naši, jer su rođeni kao naši, sve iz čega su potekli je naše, živjet će i umirati kao naši. Isto onako kao Fran Karačić. Ili malo drukčije, ali ne manje naše. Nije li nevjerojatno kako to nogometaši razumiju, a tribine, kao, ne razumiju?
Al Jolson, glumac, komičar, ali nadasve pjevač iz “Pjevača jazza”, prvoga zvučnog filma u povijesti, bio je jedan od najplaćenijih zabavljača u dvadesetim godinama našega prošlog stoljeća. Nastupao je nagaravljenog lica, izvodeći crnačku glazbu neemancipiranoj bijeloj publici, usred jedne teško popravljive i rasističke Amerike. Oni koji odbijaju razumjeti kontekst, glupi su i ne uživljavaju se bez vlastitoga interesa u živote drugih, spremni su trabunjati da je Al Jolson, taj Židov s istoka Europe, rabinov sin, upravo lice te rasističke Amerike. Istina je, međutim, da je on glas afroameričke, crnačke kulture, iz vremena kada ona nije imala pravo na svoje lice. On je prvi glas afroameričke emancipacije. Ni stotinu godina kasnije Amerika se srami rasizma čak i kada je rasistička. Kada bi samoga sebe uspio ganuti nekim bluesom, Al Jolson bi zaplakao, a iza njegove bi suze, kažu, ostajao bijeli trag. Bio je naš čovjek, suze su ga išle.
Milan Borjan, Miloš Degenek, Fran Karačić: naši ljudi u dresovima tolerantijeg svijeta
Sedamdeseta je minuta utakmice osmine finala, Argentina vodi 2:0, a australski strateg Graham Arnold odigrava trostruku izmjenu: veterana Mitchella Dukea, napadača japanskog drugoligaša Fagiano Okayame i prvoga australskog strijelca na prvenstvu, zamjenjuje mladi Kuol, koji će se kasnije naći u onoj već opisanoj prilici generacije; Mathewa Leckieja, napadača Melbourne Cityja, zamjenjuje njegov klupski suigrač Jamie Maclaren; ali sve ove podrobnosti dobit će svoj smisao tek u trećoj izmjeni, koja se odvila u istoj toj sedamdesetoj minuti, kada je umjesto Miloša Degeneka, bivšeg igrača Crvene zvezde, danas prvotimca kluba iz Columbusa u Ohiju, čiji je naziv Columbus Crew, ušao Fran Karačić, igrač talijanskog drugoligaša Brescia.
Kad bismo televizijski prijenos iz Katara gledali kao nijemi film, uz muziku s gramofonske ploče Ala Jolsona, rođenog negdje u Litvi kao Eizer Yoelson, a preživjelog u užasima europskoga dvadesetog stoljeća zato što mu je otac, po zanimanju rabin, već 1891. iselio svoj mnogobrojni porod u Ameriku, u New York, tada bismo u izmjeni iz sedamdesete minute vidjeli nešto sentimentalno, što svakako budi nadu u čistu srcu čovjekovu, naročito ukoliko je Hrvat i ako svojoj zemlji i Republici želi dobro: naime, upravo je dečko rodom iz Zagreba, sin hercegovačkog Hrvata rođenog u Australiji, zamijenio momka rodom iz Knina, s tipičnom životnom pričom, osobnom i obiteljskom tragedijom cijeloga jednog srpskog naraštaja iz ovoga hrvatskog grada, koji se nakon sedamdeset minuta utakmice umorio. Pa ukoliko Republika u ovih skoro trideset godina nije imala snage, ukoliko nije bilo snage u hrvatskoj živoj kulturi ni u njezinom narodnom biću, ukoliko na čelu Hrvata nisu bili oni koji svom malenom narodu žele dobro, tako da ga izmire ne samo s njegovom poviješću i svim njezinim posljedicama, nego i sa svakim onim susjedom hrvatskim, koji je iz Hrvatske morao bježati pred nevoljom koju svatko može objašnjavati na svoj način, nije li onda do suza ganutljivo da se to hrvatsko unutarnje izmirenje dogodi usred jedne banalne nogometne izmjene, kada umornog Miloša Degeneka zamijeni odmorni Fran Karačić, i kada se njih dvojica pozdrave na jedini način na koji se mogu pozdraviti usred strašne tuđine ovoga golemog svijeta: kao svoj sa svojim! Tako bi to, kažem, bilo da i Svjetsko prvenstvo iz Katara gledam kao što se gleda nijemi film, uz muziku s gramofonske ploče jednoga istočnog Židova, koji je u prvome zvučnom filmu u povijesti odigrao Crnca, jer je tad još bilo nezamislivo da se pravi Crnci miješaju s bijelcima.
Na žalost, međutim, nisam samo gledao, nego sam i slušao HRT-ov prijenos, pa nisam mogao ne čuti Vikija Ivanovića, koji pun ozarenja, a onda i stanovitog olakšanja, Frana Karačića dočekuje s “naš Fran Karačić”. Ostati gluh pred tim protuhrvatskim ispadom, tako karakterističnim za način na koji HRT prati ovo, kao i svako svjetsko prvenstvo, utjerujući svome gledateljstvu lažno domoljublje u kosti, upravo onako kako utjeruju i strah. Od čega strah?
Prethodno, Viki se Ivanović punih sedamdeset minuta mučio sa sobom i s Milošem Degenekom. Naime, taj stameni mladić tako karakteristične dinarske fizionomije, koja se baš nimalo ne razlikuje u ovisnosti od toga je li njezin ponosni pronositelj Hrvat, Srbin, Bošnjak, Crnogorac, ili je kojim slučajem čak i Slovenac ili Albanac, upravo onaj je čiju sudbinu HRT-ov komentator ne smije spominjati, o njoj ne smije govoriti, a samog Degeneka svo vrijeme mora tretirati kao tuđijega od svih drugih hrvatskih tuđina na ovome Svjetskom prvenstvu. On je toliko tuđ da u trenutku kad je zamijenjen, za Frana Karačića se mora izgovoriti to “naš”. I doista, naš je na način na koji je zasužnjenoj svijesti i savjesti, ahistorijskoj, protupovijesnoj i najdublje protuhrvatskoj, naš i onaj Hrvat koji se, protjeran iz svoga Kaknja, Bugojna ili Vareša, nakon 1995. našao u Kninu. U “kraljevskom hrvatskom gradu Kninu”. Ali naš nije Miloš Degenek, rođen 28. travnja 1994. u Kninu, kojem Hrvatska do smrti ostaje u svim njegovim osobnim dokumentima, i koji Hrvatskoj, dok god ova zemlja bude postojala, ostaje ono muško novorođeno dijete od 28. travnja 1994, čiji će je život i sudbina trajno opterećivati. No, u nekom boljem svijetu, recimo u svlačionici australske nogometne reprezentacije, na klupi za rezervne igrače, po svim svjetskim aerodromima, Fran Karačić i Miloš Degenek riješili su sve identitarne probleme, pokazali empatiju prema drugome, pomirili zavađene svjetove, e da bi živjeli svoje živote.
Miloš Degenek je, čitao sam u nekim srpskim novinama, na ćirilici, u Beogradu – ne pretjerujem, stvarno je tako bilo – prilično ojađen napustio Zvezdu. Naprosto nije više nalazio mjesto među prvih jedanaest, a bližilo se Svjetsko prvenstvo, i njemu je bilo važno da ne ostane nevidljiv izborniku Grahamu Arnoldu, pa se tako iz Beograda zaputio pravo na Srednji zapad, u Sjedinjene Amerike Države. Kako to samo neobično izgleda iz perspektive naših lokalnih nesreća, okrutnih i krvavih! I premda su tribine nogometnih stadiona, naročito kod nas na Balkanu, mrijestilišta najgorih ljudskih mržnji, i premda su s tih tribina mobilizirane i za klanje animirane ubojice u ratovima devedesetih, nogomet je, ipak, plemenitiji od onih koji ga komentiraju. Nogometne svlačionice svakako su pristojnija mjesta od svečanih loža ili pojedinih televizijskih studija u vrijeme Svjetskog prvenstva.
Danima prije utakmice u kojoj će Fran Karačić u sedamdesetoj minuti ući umjesto Miloša Degeneka, objekt interesa neprijatelja Republike i manje pristojnih elemenata u našoj javnosti i na tribini s hrvatskim navijačima u Kataru, bio je Milan Borjan, vratar Crvene zvezde i kanadske reprezentacije, rođen 23. listopada 1987. Dok je Degenek imao šesnaest mjeseci, putujući devet dana putem kojim su Miloševi roditelji napuštali zavičaj i domovinu, Borjan je imao sedam, skoro osam godina. On se Knina, sasvim sigurno, sjeća. Za razliku od Miloša, koji se uglavnom čuvao da ne progovara o onome o čemu se više nema kome što reći, Milan je govorio, pa je govoreći i nagovorio koješta od onoga što bi mu, upravo zbog njega i njegovih sjećanja, bilo pametnije da nije rekao, a onda i onoga što je neistinito, lažljivo i osvetničko, ali što čovjek kaže kada je doživotno povrijeđen. Kazuje takve stvari, vjerujući da će mu one pomoći. A onda ne pomognu, pa izgovori nešto još gore. Tako to biva kad dječaku otmu zavičaj, a on ga ne može vratiti. I onda umjesto zavičaja nalazi nešto što bi, vjeruje on, u drugome moglo proizvesti jad. Ne shvaća ono što ne shvaćaju ni hrvatski navijači koji ga vrijeđaju: da postoji Knin osmogodišnjeg dječaka Milana Borjana, i uvijek će postojati, dok god je tog čovjeka na zemlji. I ne samo to, nego postoji i Knin šesnaestomjesečnog dječaka Miloša Degeneka, koliko god se on tog Knina ne sjećao. Ono što bi Republici trebalo biti važno i što je neporecivi hrvatski nacionalni i kulturni interes jest da svaki Knin nađe svoje mjesto u Kninu, i da Milan Borjan izgubi svaki razlog da govori ono što je iz povrijeđenosti govorio. Ako to može u nogometu, zašto ne bi moglo i u životu?
Nakon utakmice u kojoj je Hrvatska pobijedila Kanadu, a u kojoj je protuhrvatska gomila hrvatskih nogometnih navijača vrijeđala Milana Borjana i njegove bližnje, dogodile su se dvije veoma važne stvari: Borjan je rekao da su se u svemu tome hrvatski igrači ponijeli kao gospoda, a Bruno Petković rekao je: “Iskreno, to nije lijepo. Puno sam puta bio u takvoj poziciji u karijeri, da su me vrijeđali protivnički navijači. To je negativna strana nogometa, ali nekada moraš stisnuti zube i ići dalje.” Ovo Borjanovo važno je, jer se iz toga vidi da je taj nogometaš, još neohlađen od bliskog terora kojem je bilo izložen cijelo jedno poluvrijeme, u kojem su mu hrvatski navijači bili za leđima, u stanju diferencirano govoriti o drugima, preciznije o Hrvatima. Drugo je, međutim, još važnije: Petković se, u trenutku birajući između toga da se svidi i onome najgorem u rulji koja ga tobože podržava, i toga da kaže nešto o onome o čemu će svaka hulja šutjeti, izgovorio ono što se trebalo reći. Jednoga dana naći će se i takav koji će primijetiti kako to baš i nisu s njegove strane bile neke krupne riječi. Riječi su, međutim, uvijek dio konteksta, rečeničnog, društvenog, emocionalnog. U tom kontekstu bile su tog dana to najkrupnije riječi što ih je neki Hrvat izgovorio.
Razumijevanje za kontekst, a u tom kontekstu i za perspektivu onoga drugog čovjeka, predstavlja samu srž kulture. Pitanje Miloša Degeneka i Milana Borjana nije, međutim, samo pitanje konteksta u kojemu su ta dvojica dječaka, jedan nije ni prohodao, drugi je završio prvi osnovne, našli u progonstvu, nego je to doista i pitanje širine, te stvarnoga okvira i sadržaja hrvatskoga narodnog identiteta. Viki Ivanović, ili neki imaginarni hrvatski nogometni reporter, tu je, na žalost, jednako kao i svijet s navijačke tribine i šovinistička elita iz svečane lože, da kaže kako je Fran Karačić naš, da bi građane izolirao od onoga s čime bi se s empatijom i bezuvjetnim pristajanjem morali nakon skoro trideset godina suočiti, a to je da su Miloš Degenek i Milan Borjan naši, jer su rođeni kao naši, sve iz čega su potekli je naše, živjet će i umirati kao naši. Isto onako kao Fran Karačić. Ili malo drukčije, ali ne manje naše. Nije li nevjerojatno kako to nogometaši razumiju, a tribine, kao, ne razumiju?
Al Jolson, glumac, komičar, ali nadasve pjevač iz “Pjevača jazza”, prvoga zvučnog filma u povijesti, bio je jedan od najplaćenijih zabavljača u dvadesetim godinama našega prošlog stoljeća. Nastupao je nagaravljenog lica, izvodeći crnačku glazbu neemancipiranoj bijeloj publici, usred jedne teško popravljive i rasističke Amerike. Oni koji odbijaju razumjeti kontekst, glupi su i ne uživljavaju se bez vlastitoga interesa u živote drugih, spremni su trabunjati da je Al Jolson, taj Židov s istoka Europe, rabinov sin, upravo lice te rasističke Amerike. Istina je, međutim, da je on glas afroameričke, crnačke kulture, iz vremena kada ona nije imala pravo na svoje lice. On je prvi glas afroameričke emancipacije. Ni stotinu godina kasnije Amerika se srami rasizma čak i kada je rasistička. Kada bi samoga sebe uspio ganuti nekim bluesom, Al Jolson bi zaplakao, a iza njegove bi suze, kažu, ostajao bijeli trag. Bio je naš čovjek, suze su ga išle.