Bilo je nečega vrlo čudnog, gotovo izvannogometnog i pomalo mističnog u tom dojmu: kada je u 117. minuti utakmice Mislav Oršić uputio pas, kratki centaršut iz dna prema vrhu kaznenog prostora, gledatelju čije oko naviknuto je na televizijski format nogometnih utakmica, u jednom djeliću trenutka, ili to nije bio trenutak nego misao koja je stigla tko zna odakle, učinilo se da ovo nije Katar, nego Stadion Aldo Drosina u Puli, i da ova masa žutih u šesnaestercu nisu Brazilci, nego nogometaši Istre, samo zašto su im gaćice plave, a ne zelene, i odakle ih je najednom baš toliko tamnoputih? To što Dinamo igra u dresovima na kvadratiće u tom času i nije bilo neko veliko čudo, ionako je maksimirski klub uglavnom odustao od plave boje dresova, uglavnom ih viđam u nekim grotesknim zlatastim odorama, pa onda lako može biti i da nastupe u ovim, kvadratičastim majicama reprezentacije… I dok je trajao taj kratki kurcšlus, tojest kurzsluss, nanosekund gledateljeve izgubljenosti, cerebralne demencije, lopta upućena od Oršića stigla je do Brune Petkovića, i on ju je zahvatio od prve, šutnuo ju je onako po starinski, iz nekog poluvoleja, kao Stjepan Bobek na nekoj staroj snimci, jednog od rijetkih po kojoj ovoga velikog napadača uopće i znamo, Istrin obrambeni igrač, vjerojatno nekakav neuspjeli Brazilac, koji je za nikakve pare stigao u Pulu iz favela Rio de Janeira, pa mu sad menadžer iz pinki mercedesa plaća hranu u klupskoj menzi i stan u jednom od onih nebodera na Verudi, uzaludno vjerujući da će ga dobro preprodati, postavio se u nekakvu budalastu, posve malonogometnu pozu, okrenuo se poluguzicom prema šutu i ispružio nogu. Biva da njegova potkoljenica posluži kao živi zid u kretanju lopte prema golu! Naravno, dogodilo se upravo ono što se događa u amaterskom nogometu, za igre u zakupljenoj dvorani, na takozvanom terminu, a događa se i u očajnoj hrvatskoj nogometnoj ligi, u kojoj osim Marka Livaje nešto vrijedi samo Dinamo: lopta se od noge Istrina braniča odbila upravo tako da je na putu prema mreži odstupila od svoje putanje i udaljila se od golmanovih šaka taman onoliko koliko je bilo potrebno da aterira u mrežu. I da je trenutak gledateljeve zbunjenosti, ili prezasićenosti satima i satima nogometne igre, koje mu u ova maglovita i uglavnom beznadna novembarska i decembarska vremena prolaze sviješću, potrajao duže, pomislio bi tad kako je ovo jedna od onih dosta tipičnih situacija u igri, tipičan način na koji Dinamo već godinama pobjeđuje Istru i sve ostale. A da se ne lažemo, bogme i Hajduka! Pritom, taj osjećaj sigurnosti u igri, snage u nastupu i neke koreografske uigranosti, kao u baletana zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, koji pedeset i neke s dosadnom predvidljivošću ranog socijalizma igraju “Ohridsku legendu” Stevana Hristića, u koreografiji Dimitrija Parlića, nešto je što čovjeka zapravo tjera od hrvatskoga klupskog nogometa. I da nije sam po sebi pomalo autistično ovisan o nekim cjeloživotnim ritualima, odavno bi prestao gledati utakmice hrvatske nogometne lige. A onda bih pomislio i ono što mi u svakoj ovakvoj prilici prođe kroz glavu: koliko god se trudili, i koliko god Zdravko Mamić zakona prekrši stvarajući ovaj Dinamo, nikada oni neće biti ozbiljan europski tim, jer ovakve golove mogu zabijati mojoj dragoj pulskoj Istri, a već će s Ferencvarosem i Sheriffom iz Tiraspola imati ozbiljnih problema, jer njihovi se braniči pred Petkovićevim šutom sasvim sigurno neće naguziti kao loš glumac u gay porniću…
Ali gle čuda, nije to bio prijenos s Alda Drosine, nego iz građevine koja se zove Education City Stadium (Igralište u Studentskom gradu, tako bi se to zvalo da je Svjetsko prvenstvo u socijalističkoj Jugoslaviji), i nije to bila časna naša Istra, nego je bio Brazil, veliki Brazil koji kada igra protiv hipnotiziranih ćurana iz Srbije ili protiv korejskih rođaka one dalekoistočne bube iz crtanog filma o Eustahiju Brziću djeluje kao moćna ekipa budućih svjetskih prvaka. Ili, da preciziramo dojam, poput Harlem Globetrottersa, za koje smo mi, sarajevski šmrkavci neke 1975. vjerovali da su najbolji košarkaši na svijetu. U tu njihovu cirkusantsku superiornost uložene su, istina, neke velike pojedinačne nogometne karijere. Te dvadeset i dvije njihove noge na igralištu, uključujući i noge opisanog braniča, predstavljaju jednu od najskupljih gomilica muških dijelova tijela na svijetu. Te njihove noge vrijede više od cjelokupnoga hrvatskog gospodarstva koje se reklamiralo u poluvremenu utakmice! Ali zajedno su, kažem, jedva Harlem Globetrottersi, za koje je zagrebački Dinamo veliki europski tim!
Tada sam, u toj 117. minuti, mogao mirne duše prestati da gledam utakmicu. Tada, u trenutku kada je savršeni Petkovićev šut, odbivši se o koljenicu brazilskog braniča, završio u mreži, Hrvatska je pobijedila Brazil. Mogao sam lijepo, da nije ovisnosti o ritualima svakodnevice, tada otići čitati knjigu, recimo Danteov “Pakao” u meni tako dragom prijevodu Mihovila Kombola, jer sam znao i vidio već sve. Hrvatska je u toj Dinamovoj minijaturici, koju bi Oršić i Petković za publiku mogli ponavljati po cirkus-placevima i na sajmovima u Garešnici, Velikoj Kopanici i u Obudovcu, u Bosni i Hercegovini, pregazila Brazil kao plitak potok. Semafor za neupućene pokazivao je, istina, rezultat 1:1, i igrale su se posljednje četiri minute jedne po duljini trajanja epske utakmice, skoro Ilijade, ali nogomet je takva igra da se neke utakmice ne bi trebale gledati do kraja, jer su završene prije svoga kraja. Kada netko povede 5:1, gledajte dalje, jer je petnaest minuta bilo dovoljno nekom davnom Sovjetskom Savezu da poravna na 5:5! Kada je netko slab i nemoćan, čini vam se da će se poput pasivnog pseta na leđa izvrnuti pred moćnim protivnikom, obavezno gledajte, jer će se prilike na igralištu sigurno promijeniti! Ali kada Dinamo izjednači protiv Istre, možete biti sigurni da Dinamo i pobjeđuje. Pogotovu ako to nije Istra, nego je Brazil, i ako se više neće igrati nogomet, nego će se pucati penali. Pored svega drugog, nogomet je pravedna igra, koliko god nam se često činio nepravednim: u nogometu je nemoguće da Brazil nakon ovakve utakmice na penale dobije Hrvatsku. Nemoguće, zato što je Hrvatska u 117. minuti već pobijedila, a Brazil je nekoliko minuta ranije već izgubio.
Kada je Brazil izgubio tu utakmicu? Ispravno pretpostavljate da to nije bilo onda kada je Hrvatska pobijedila. Brazil je izgubio još nekoliko minuta ranije, kada su već umorni i pomalo dezorijentirani hrvatski igrači, pri vodstvu protivnika i u po svemu izgubljenoj utakmici, loptu nekim trapavim i nemoćnim zahvatom izbacili u korner. Normalna ekipa, recimo neki St. Pauli, Rayo Vallecano, mostarski Velež, taj bi korner i izveli: stuštile bi se njihove vojske u protivnički šesnaesterac, dokaskale bi i one dvije stoperske žirafe, pa bi se i to odigralo. Inferiorne ekipe, neozbiljni timovi, reprezentacije nedostojne pobjede koja im je na domak ruke, korner izvedu kratkim dodavanjem, s namjerom da kradu vrijeme skakućući s nogom na lopti oko korner zastavice. U takvim trenutcima, međutim, vrijeme se zaustavlja. Ali ne sudačko, nego kosmičko vrijeme! Ono stoji, sve dok protivnički igrač ne otme loptu tom korumpiranom cariniku, koji bi za dvadeset konvertibilnih maraka i krvavu svinjsku polovicu u gepeku prodao dušu vragu, pa s dušom ostao i bez pobjede nad Hrvatskom. Treptaj oka bio je dovoljan da Neymar i društvo ostanu bez te lopte: tada su izgubili utakmicu! Tada je bilo jasno da će se, da parafraziramo Brazilca Coelha, urotiti cijeli svijet da Brazil izgubi ovu utakmicu. Naprosto je dramaturški bilo nemoguće da bude drukčije. Jer kao što Dinamo ne krade vrijeme kad vodi protiv Istre, tako ni Brazil ne krade vrijeme kad vodi protiv Hrvatske. U utakmici u kojoj je, prema službenoj statistici, uputio jedanaest udaraca u okvir hrvatskog gola, dok je Hrvatska prema brazilskom uputila jedan jedini, već opisani, Petkovićev! Pa to je kao u onom čuvenom Titovom pismu Staljinu. Nakon što mu je Staljin slao već jedanaestog atentatora da ga ubije, Tito je velikome vođi svjetskog proletarijata uputio upozorenje da će mu on poslati samo jednoga. Nije ga htio previše plašiti i nije mu rekao da će to biti Bruno Petković.
Eto, takva je to bila utakmica, pomalo nevjerojatna, a pomalo, bogme, i zabrinjavajuća za stanje u kojemu se našao svjetski nogomet. Naročito onaj reprezentativni. Recimo, možete li zamisliti da ijedna od reprezentacija koje smo gledali u Kataru pobijedi Liverpool, Real, Paris Saint-Germain? Nema nikakve šanse! Ali o tome bismo mogli u sretnom nastavku ovoga nogometnog dokumentarnog romana, ove kontinuirane nogometne reportaže, koju manijakalno ispisujem pokušavajući da sačuvam ono što je doista jedino važno: djetinju čaroliju Svjetskog prvenstva u nogometu.
A onda je utakmica doista i završila. Umjesto da ugasim svoj kućni aparat, na koji plaćam harač hrvatskoj državi i javnoj kući na Prisavlju, znatiželja me je povukla, kao maminu princezu u mračnu šumu, i ukazalo mi se uplakano lice neuka i neotesana čovjeka odnekud iz cimer-fraj pokrajina, opisanih u romančiću “Herkul”. U času visokoga domoljubnog zanosa, ne nalazeći riječi u svojoj nenačitanoj glavi, Joško Jeličić bi da govori o Hrvatima, pa kaže: “Mali smo, ali smo jebeni!” U nastavku kreće po neprijateljima ovoga našeg herojstva i junaštva, pa muškim suzama kao da najavljuje pogrom. Najednom odnekud izranja fama o neprijateljima. Najednom vidimo da su svi u studiju u kvadratičastim majicama. Jedan bivši fudbaler iz Makarske, nerealizirani Hajdukov talent, jedan bivši nogometni sudac i nekakav Ferlin, voditelj. Svi plaču, i suzama nas plaše. Djeluju, na čelu s tim Jeličićem (“Vatreni devedesetosme, to su bili mužjaci…”, veli on), kao da bi mogli isplakati veliki obračun sa svim hrvatskim, unutrašnjim i vanjskim neprijateljima. Došao je taj trenutak! A onda se u program uključuje i moj Bosanac Zlatko Dalić: zaziva branitelje, ironično se zahvaljuje onima koji su pisali. A znamo mi što su oni pisali! I sve to što je započelo kao nevina i čista nogometna igra, pretvori se u nekoliko trenutaka serviranih iz kancelarija glavnoga ravnatelja HRT-a Roberta Šveba i ravnateljice programa notorne Marije Nemčić u ono što sam podrobno opisivao u finalu “Herkula”, kada nakon jedne utakmice narodni neprijatelji i manjinci svih vrsta lete kroz prozore novozagrebačkih nebodera. Ima Hrvata koji naprosto ne žele biti jebeni. Ne prija im osjetiti Švebove i Nemčićkine patriote po svim svojim tjelesnim otvorima. Ima Hrvata koji vole nogomet i poštuju pravila igre. Općenito, ima Hrvata koji nisu idioti.
Minuta u kojoj na igralištu u Studentskom gradu u Kataru Dinamo pobjeđuje Istru iz Pule
Bilo je nečega vrlo čudnog, gotovo izvannogometnog i pomalo mističnog u tom dojmu: kada je u 117. minuti utakmice Mislav Oršić uputio pas, kratki centaršut iz dna prema vrhu kaznenog prostora, gledatelju čije oko naviknuto je na televizijski format nogometnih utakmica, u jednom djeliću trenutka, ili to nije bio trenutak nego misao koja je stigla tko zna odakle, učinilo se da ovo nije Katar, nego Stadion Aldo Drosina u Puli, i da ova masa žutih u šesnaestercu nisu Brazilci, nego nogometaši Istre, samo zašto su im gaćice plave, a ne zelene, i odakle ih je najednom baš toliko tamnoputih? To što Dinamo igra u dresovima na kvadratiće u tom času i nije bilo neko veliko čudo, ionako je maksimirski klub uglavnom odustao od plave boje dresova, uglavnom ih viđam u nekim grotesknim zlatastim odorama, pa onda lako može biti i da nastupe u ovim, kvadratičastim majicama reprezentacije… I dok je trajao taj kratki kurcšlus, tojest kurzsluss, nanosekund gledateljeve izgubljenosti, cerebralne demencije, lopta upućena od Oršića stigla je do Brune Petkovića, i on ju je zahvatio od prve, šutnuo ju je onako po starinski, iz nekog poluvoleja, kao Stjepan Bobek na nekoj staroj snimci, jednog od rijetkih po kojoj ovoga velikog napadača uopće i znamo, Istrin obrambeni igrač, vjerojatno nekakav neuspjeli Brazilac, koji je za nikakve pare stigao u Pulu iz favela Rio de Janeira, pa mu sad menadžer iz pinki mercedesa plaća hranu u klupskoj menzi i stan u jednom od onih nebodera na Verudi, uzaludno vjerujući da će ga dobro preprodati, postavio se u nekakvu budalastu, posve malonogometnu pozu, okrenuo se poluguzicom prema šutu i ispružio nogu. Biva da njegova potkoljenica posluži kao živi zid u kretanju lopte prema golu! Naravno, dogodilo se upravo ono što se događa u amaterskom nogometu, za igre u zakupljenoj dvorani, na takozvanom terminu, a događa se i u očajnoj hrvatskoj nogometnoj ligi, u kojoj osim Marka Livaje nešto vrijedi samo Dinamo: lopta se od noge Istrina braniča odbila upravo tako da je na putu prema mreži odstupila od svoje putanje i udaljila se od golmanovih šaka taman onoliko koliko je bilo potrebno da aterira u mrežu. I da je trenutak gledateljeve zbunjenosti, ili prezasićenosti satima i satima nogometne igre, koje mu u ova maglovita i uglavnom beznadna novembarska i decembarska vremena prolaze sviješću, potrajao duže, pomislio bi tad kako je ovo jedna od onih dosta tipičnih situacija u igri, tipičan način na koji Dinamo već godinama pobjeđuje Istru i sve ostale. A da se ne lažemo, bogme i Hajduka! Pritom, taj osjećaj sigurnosti u igri, snage u nastupu i neke koreografske uigranosti, kao u baletana zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, koji pedeset i neke s dosadnom predvidljivošću ranog socijalizma igraju “Ohridsku legendu” Stevana Hristića, u koreografiji Dimitrija Parlića, nešto je što čovjeka zapravo tjera od hrvatskoga klupskog nogometa. I da nije sam po sebi pomalo autistično ovisan o nekim cjeloživotnim ritualima, odavno bi prestao gledati utakmice hrvatske nogometne lige. A onda bih pomislio i ono što mi u svakoj ovakvoj prilici prođe kroz glavu: koliko god se trudili, i koliko god Zdravko Mamić zakona prekrši stvarajući ovaj Dinamo, nikada oni neće biti ozbiljan europski tim, jer ovakve golove mogu zabijati mojoj dragoj pulskoj Istri, a već će s Ferencvarosem i Sheriffom iz Tiraspola imati ozbiljnih problema, jer njihovi se braniči pred Petkovićevim šutom sasvim sigurno neće naguziti kao loš glumac u gay porniću…
Ali gle čuda, nije to bio prijenos s Alda Drosine, nego iz građevine koja se zove Education City Stadium (Igralište u Studentskom gradu, tako bi se to zvalo da je Svjetsko prvenstvo u socijalističkoj Jugoslaviji), i nije to bila časna naša Istra, nego je bio Brazil, veliki Brazil koji kada igra protiv hipnotiziranih ćurana iz Srbije ili protiv korejskih rođaka one dalekoistočne bube iz crtanog filma o Eustahiju Brziću djeluje kao moćna ekipa budućih svjetskih prvaka. Ili, da preciziramo dojam, poput Harlem Globetrottersa, za koje smo mi, sarajevski šmrkavci neke 1975. vjerovali da su najbolji košarkaši na svijetu. U tu njihovu cirkusantsku superiornost uložene su, istina, neke velike pojedinačne nogometne karijere. Te dvadeset i dvije njihove noge na igralištu, uključujući i noge opisanog braniča, predstavljaju jednu od najskupljih gomilica muških dijelova tijela na svijetu. Te njihove noge vrijede više od cjelokupnoga hrvatskog gospodarstva koje se reklamiralo u poluvremenu utakmice! Ali zajedno su, kažem, jedva Harlem Globetrottersi, za koje je zagrebački Dinamo veliki europski tim!
Tada sam, u toj 117. minuti, mogao mirne duše prestati da gledam utakmicu. Tada, u trenutku kada je savršeni Petkovićev šut, odbivši se o koljenicu brazilskog braniča, završio u mreži, Hrvatska je pobijedila Brazil. Mogao sam lijepo, da nije ovisnosti o ritualima svakodnevice, tada otići čitati knjigu, recimo Danteov “Pakao” u meni tako dragom prijevodu Mihovila Kombola, jer sam znao i vidio već sve. Hrvatska je u toj Dinamovoj minijaturici, koju bi Oršić i Petković za publiku mogli ponavljati po cirkus-placevima i na sajmovima u Garešnici, Velikoj Kopanici i u Obudovcu, u Bosni i Hercegovini, pregazila Brazil kao plitak potok. Semafor za neupućene pokazivao je, istina, rezultat 1:1, i igrale su se posljednje četiri minute jedne po duljini trajanja epske utakmice, skoro Ilijade, ali nogomet je takva igra da se neke utakmice ne bi trebale gledati do kraja, jer su završene prije svoga kraja. Kada netko povede 5:1, gledajte dalje, jer je petnaest minuta bilo dovoljno nekom davnom Sovjetskom Savezu da poravna na 5:5! Kada je netko slab i nemoćan, čini vam se da će se poput pasivnog pseta na leđa izvrnuti pred moćnim protivnikom, obavezno gledajte, jer će se prilike na igralištu sigurno promijeniti! Ali kada Dinamo izjednači protiv Istre, možete biti sigurni da Dinamo i pobjeđuje. Pogotovu ako to nije Istra, nego je Brazil, i ako se više neće igrati nogomet, nego će se pucati penali. Pored svega drugog, nogomet je pravedna igra, koliko god nam se često činio nepravednim: u nogometu je nemoguće da Brazil nakon ovakve utakmice na penale dobije Hrvatsku. Nemoguće, zato što je Hrvatska u 117. minuti već pobijedila, a Brazil je nekoliko minuta ranije već izgubio.
Kada je Brazil izgubio tu utakmicu? Ispravno pretpostavljate da to nije bilo onda kada je Hrvatska pobijedila. Brazil je izgubio još nekoliko minuta ranije, kada su već umorni i pomalo dezorijentirani hrvatski igrači, pri vodstvu protivnika i u po svemu izgubljenoj utakmici, loptu nekim trapavim i nemoćnim zahvatom izbacili u korner. Normalna ekipa, recimo neki St. Pauli, Rayo Vallecano, mostarski Velež, taj bi korner i izveli: stuštile bi se njihove vojske u protivnički šesnaesterac, dokaskale bi i one dvije stoperske žirafe, pa bi se i to odigralo. Inferiorne ekipe, neozbiljni timovi, reprezentacije nedostojne pobjede koja im je na domak ruke, korner izvedu kratkim dodavanjem, s namjerom da kradu vrijeme skakućući s nogom na lopti oko korner zastavice. U takvim trenutcima, međutim, vrijeme se zaustavlja. Ali ne sudačko, nego kosmičko vrijeme! Ono stoji, sve dok protivnički igrač ne otme loptu tom korumpiranom cariniku, koji bi za dvadeset konvertibilnih maraka i krvavu svinjsku polovicu u gepeku prodao dušu vragu, pa s dušom ostao i bez pobjede nad Hrvatskom. Treptaj oka bio je dovoljan da Neymar i društvo ostanu bez te lopte: tada su izgubili utakmicu! Tada je bilo jasno da će se, da parafraziramo Brazilca Coelha, urotiti cijeli svijet da Brazil izgubi ovu utakmicu. Naprosto je dramaturški bilo nemoguće da bude drukčije. Jer kao što Dinamo ne krade vrijeme kad vodi protiv Istre, tako ni Brazil ne krade vrijeme kad vodi protiv Hrvatske. U utakmici u kojoj je, prema službenoj statistici, uputio jedanaest udaraca u okvir hrvatskog gola, dok je Hrvatska prema brazilskom uputila jedan jedini, već opisani, Petkovićev! Pa to je kao u onom čuvenom Titovom pismu Staljinu. Nakon što mu je Staljin slao već jedanaestog atentatora da ga ubije, Tito je velikome vođi svjetskog proletarijata uputio upozorenje da će mu on poslati samo jednoga. Nije ga htio previše plašiti i nije mu rekao da će to biti Bruno Petković.
Eto, takva je to bila utakmica, pomalo nevjerojatna, a pomalo, bogme, i zabrinjavajuća za stanje u kojemu se našao svjetski nogomet. Naročito onaj reprezentativni. Recimo, možete li zamisliti da ijedna od reprezentacija koje smo gledali u Kataru pobijedi Liverpool, Real, Paris Saint-Germain? Nema nikakve šanse! Ali o tome bismo mogli u sretnom nastavku ovoga nogometnog dokumentarnog romana, ove kontinuirane nogometne reportaže, koju manijakalno ispisujem pokušavajući da sačuvam ono što je doista jedino važno: djetinju čaroliju Svjetskog prvenstva u nogometu.
A onda je utakmica doista i završila. Umjesto da ugasim svoj kućni aparat, na koji plaćam harač hrvatskoj državi i javnoj kući na Prisavlju, znatiželja me je povukla, kao maminu princezu u mračnu šumu, i ukazalo mi se uplakano lice neuka i neotesana čovjeka odnekud iz cimer-fraj pokrajina, opisanih u romančiću “Herkul”. U času visokoga domoljubnog zanosa, ne nalazeći riječi u svojoj nenačitanoj glavi, Joško Jeličić bi da govori o Hrvatima, pa kaže: “Mali smo, ali smo jebeni!” U nastavku kreće po neprijateljima ovoga našeg herojstva i junaštva, pa muškim suzama kao da najavljuje pogrom. Najednom odnekud izranja fama o neprijateljima. Najednom vidimo da su svi u studiju u kvadratičastim majicama. Jedan bivši fudbaler iz Makarske, nerealizirani Hajdukov talent, jedan bivši nogometni sudac i nekakav Ferlin, voditelj. Svi plaču, i suzama nas plaše. Djeluju, na čelu s tim Jeličićem (“Vatreni devedesetosme, to su bili mužjaci…”, veli on), kao da bi mogli isplakati veliki obračun sa svim hrvatskim, unutrašnjim i vanjskim neprijateljima. Došao je taj trenutak! A onda se u program uključuje i moj Bosanac Zlatko Dalić: zaziva branitelje, ironično se zahvaljuje onima koji su pisali. A znamo mi što su oni pisali! I sve to što je započelo kao nevina i čista nogometna igra, pretvori se u nekoliko trenutaka serviranih iz kancelarija glavnoga ravnatelja HRT-a Roberta Šveba i ravnateljice programa notorne Marije Nemčić u ono što sam podrobno opisivao u finalu “Herkula”, kada nakon jedne utakmice narodni neprijatelji i manjinci svih vrsta lete kroz prozore novozagrebačkih nebodera. Ima Hrvata koji naprosto ne žele biti jebeni. Ne prija im osjetiti Švebove i Nemčićkine patriote po svim svojim tjelesnim otvorima. Ima Hrvata koji vole nogomet i poštuju pravila igre. Općenito, ima Hrvata koji nisu idioti.