Bijelo platno

Slikari kaskaju za svijetom
S nogama u teškim saksijama

Piju rakiju ljetom, na rijeci
I pjevaju djeci, što ih gledaju

Žabljim očima s lotosa:
Posoli tata lososa![1]

Kistovima gargašaju žeravu
Iz koje se razgorio cvijet

Oni su male Bude, njihove jagodice
Dok listaju Sarajevske sveske

Bojama rajske trešnje rude.

Još je jedino
U njihovim očima lokvice boga

Poslije nevremena zvanog historija!
Čučnu pa u nju, ko u vatru, pušu

Ne bi li boga razgovorili
Vodu razgorili, platno oronili

Borom borili.

[1] Ovaj je stih izgovorila Ema Borozan, uhvatio ga njen tata, i poklonio meni