Već desetak godina zvonim po sahranama i parastosima u Ljubinju. Kad me rano jutrom čaršijaši vide kako žurnim korakom idem prema Crkvi Rođenja Presvete Bogorodice, da zvukom žalosnih zvona javim čaršiji da je neko otišao Bogu na istinu, redovno pitaju “Ko je jutros?”.
Sjećam se da sam još kao klinac a kasnije tinejdžer raspoznavao ko zvoni na crkvi. Brzo i ujednačeno zvonio je Boriša Likić. Zvona pokojnog Keca Toholja jektila su i pjevala. Stric Vule zvonio je prigušeno ali melodično.
To sa zvonima i sa mnom, traje od kako znam za sebe. Neka opsesija. Kao mali bio sam fasciniran svim vrstama zvona. Crkvenim bronzanim zvonima, zvoncetom na ulaznim vratima, limenim zvonima na drvenom oblugu ovnova zvonara…
Sjećam se da sam uporno molio očevog ujaka Peru Janjića da mi da lijepo izliveno mesingano zvonce sa svoga konja Liska. Daidža se dugo opirao, dok prababa Peceljuša, stara punih 100 ljeta, nije skinula zvono i dala mi ga. Daidža se ljutio, a pokojni stari mi je zabranio da ponesem zvono zbog vidnog ujakovog mu nezadovoljstva. Posle sam dugo plakao. Plakao sam i još više, jer tada su se batine dobijale i kad po roditeljskom shvatanju bez razloga plačeš. “Evo ti da imaš zašta plakati”!
To zvono dugo nisam prežalio iako sam tog ljeta dobio jedno drugo zvono. Zvono zbog kojeg sam više puta dobio batine i oplakao, a još danas mi zbog toga zvona ponekad zaiskri suza u oku.
Kao mali sam bio jako nemiran. Odrastao sam na Džidžikovcu, Mejtašu, po Velikom parku i Koreji. Bijah jako povodljiv, nestašan, destruktivan, spreman na svakave gluposti i smicalice. A i psovao sam kao kočijaš. Po gradu bi kinjio nemoćnije, sa drugarima zajedno zavitlavao nesrećnog dječaka u tijelu odraslog čovjeka, Slobodana Kovačevića-Bobana. Oh, kako je mrzio kad ga horski dozivamo “Bobane”. Nisu nam strane bile ni sitne krađe po granapima. A ljeti i zimi u Hercegovini, u Klepcima i Ljubinju, lomio sam jaja po tuđim kokošinjcima, odvezivao telad, puštao krmad iz svinjca, gazio nogama još uvijek nedozrele karpuze i pipune, tukao vršnjake i one malo starije. bacao kamenje i smeće u čatrnje i najstrašnije od svega, krišom sam iz kuće iznosio oružje i pokazivao ga drugarima. Tako je u Klepcima tih godina đed dobio krivičnu prijavu, zbog trofejnog oružja iz Drugog svjetskog rata s kojim sam ja paradirao po selu. Naravno, neki savjesni građanin sela Klepaca je zbog opšte opasnosti koju sam izazivao, a malo i da napakosti đedu, tu moju egzibiciju uredno prijavio vlastima. Danas sam veliki protivnik fizičkog kažnjavanja djece jer u mom slučaju to nije imalo efekta. Tukli su me čim stignu, rukom, nogom, šnjurom, vojničkim opasačem, vrbovim i ljeskovim prućem, grabovim metlama… sve zalud, ja sam samo smišljao nove nestašluke i razvijao tehnike dovijanja i sakrivanja nepodobnosti koje bih učinio. Ima jedan proces u odrastanju, kojeg u Hercegovini nazivaju “Dozivanje”. Džaba batine ako se neko nikada “ne dozove”.
Odlutah u ovom nabrajanju pa da se vratim zvonu.
Rako i Milivoje su bili drugari još iz mladosti. Neviđeni šereti i ljudi puni duha. Iako mnogo stariji mnogo sam ih volio jer su me često štitili i davali razne poklone. Mada sam te poklone morao zaraditi, obično nekim baksuzlukom. Rako je imao traktor marke Goldoni i obećao me voziti na njemu ako Milivoju opsujem majku. Naravno da me nije dugo trebalo nagovarati i otišao sam kod Milivoja. Nađoh ga u štali te mu s vrata rekoh “Milivoje jebem ti mater!” Milivoje se samo nasmijao i upitao me; Je li te to Rako poslo?
“Jeste”, rekoh.
“Šta ti je obećo?”
“Provozat na Goldoniju”
“Daću ti šta god hoćeš, idi Raki opsuj oca, nemoj majku, umrla je!”
Tad mi je sinulo!
“Hoću, ako ćeš mi dati zvono sa Brene!”
“Hoću vala!”
“Neš slagat?”
“Neću kad sam ti reko!”
Ponovo sam se vratio kod Rake i kazao mu
“Jebem ti ćaću i sad me vozaj na traktoru. Opsovo sam Milivoju majku.”
(Kako me je sad sramota zbog ovoga, ne toliko zbog Rake i Milivoja, oni su to sami tražili, ali Milivojeva majka baba Žarkuša i Rakin otac, đed Sava bili su divni ljudi.)
Rako me je zaista vozao na traktoru a Milivoje je ispoštovao obećanje i dao mi limeno zvono sa svoje krave Brene. Mojoj sreći nije bilo kraja. Trčao sam kroz selo i energično mlatio zvonom koje je glasno odjekivalo. Uskoro sam i sa zvonom počeo izvoditi smicalice. Primakao bih se nečijoj kući, zazvonio zvonom, a onda vješto oponašao mukanje krave.
“Kuku, odoše krave u štetu!” Često su govorile domaćice i panično istrčavale iz kuće da spriječe silazak goveda iz brda u polje. Bilo je tu i iščašenih ruku i nogu zbog panike, jer u ljubinjskom kraju osnovna životna opsesija je ne zamjeriti se komšijama. A najlakše se zamjeriti ako ti hajvan čini štetu po tuđim njivama. Toliko sam bio uporan u ovoj aktivnosti da su svi počeli da zanemaruju oglašavanje zvona i kad krave zaista silaze u štetu.
Zbog onih psovki, a i zbog varanja rodbine i komšiluka, prosto sam bio išaran ožiljcima od raznih priručnih sredstava za mlaćenje djece. Mnogo sam i suza prolio zbog tih batina. Zvono je te jeseni zajedno sa mnom krenulo u Sarajevo. Mislim da sam polazio u prvi razred. Ti prvi dani jeseni u Sarajevu i tada, a i kasnijih godina, bili su mi tužni. Završava se ljeto, prepuno slobode i nehajne bezbrižnosti, i počinje jesen prepuna obaveza, a za njom teška sarajevska zima. Nisam bio opterećen zbog polaska u školu. Lako sam se adaptirao, ali ipak negdje u duši žalio sam za ljetom i hercegovačkom slobodom. Probudio sam se jedne noći. Pogledao na sat. Ponoć je bila uveliko prošla. Pogledao sam zvono. Uzeo sam ga u ruku i tada se rasplakao. Zvono kao da me vratilo u Hercegovinu. Opet kao da sam bio u Vođenima. Snažno sam zatresao limenim zvonom i napravio veliku buku. Nije prošao ni tren otac je uletio u moju sobu, udario mi nekolike ćuške, oteo mi zvono iz ruku te iščupao zvečak. I dalje sam plakao, a otac mi je vratio zvono i rekao. “Ajde sad zazvoni!”
Zvona
Već desetak godina zvonim po sahranama i parastosima u Ljubinju. Kad me rano jutrom čaršijaši vide kako žurnim korakom idem prema Crkvi Rođenja Presvete Bogorodice, da zvukom žalosnih zvona javim čaršiji da je neko otišao Bogu na istinu, redovno pitaju “Ko je jutros?”.
Sjećam se da sam još kao klinac a kasnije tinejdžer raspoznavao ko zvoni na crkvi. Brzo i ujednačeno zvonio je Boriša Likić. Zvona pokojnog Keca Toholja jektila su i pjevala. Stric Vule zvonio je prigušeno ali melodično.
To sa zvonima i sa mnom, traje od kako znam za sebe. Neka opsesija. Kao mali bio sam fasciniran svim vrstama zvona. Crkvenim bronzanim zvonima, zvoncetom na ulaznim vratima, limenim zvonima na drvenom oblugu ovnova zvonara…
Sjećam se da sam uporno molio očevog ujaka Peru Janjića da mi da lijepo izliveno mesingano zvonce sa svoga konja Liska. Daidža se dugo opirao, dok prababa Peceljuša, stara punih 100 ljeta, nije skinula zvono i dala mi ga. Daidža se ljutio, a pokojni stari mi je zabranio da ponesem zvono zbog vidnog ujakovog mu nezadovoljstva. Posle sam dugo plakao. Plakao sam i još više, jer tada su se batine dobijale i kad po roditeljskom shvatanju bez razloga plačeš. “Evo ti da imaš zašta plakati”!
To zvono dugo nisam prežalio iako sam tog ljeta dobio jedno drugo zvono. Zvono zbog kojeg sam više puta dobio batine i oplakao, a još danas mi zbog toga zvona ponekad zaiskri suza u oku.
Kao mali sam bio jako nemiran. Odrastao sam na Džidžikovcu, Mejtašu, po Velikom parku i Koreji. Bijah jako povodljiv, nestašan, destruktivan, spreman na svakave gluposti i smicalice. A i psovao sam kao kočijaš. Po gradu bi kinjio nemoćnije, sa drugarima zajedno zavitlavao nesrećnog dječaka u tijelu odraslog čovjeka, Slobodana Kovačevića-Bobana. Oh, kako je mrzio kad ga horski dozivamo “Bobane”. Nisu nam strane bile ni sitne krađe po granapima. A ljeti i zimi u Hercegovini, u Klepcima i Ljubinju, lomio sam jaja po tuđim kokošinjcima, odvezivao telad, puštao krmad iz svinjca, gazio nogama još uvijek nedozrele karpuze i pipune, tukao vršnjake i one malo starije. bacao kamenje i smeće u čatrnje i najstrašnije od svega, krišom sam iz kuće iznosio oružje i pokazivao ga drugarima. Tako je u Klepcima tih godina đed dobio krivičnu prijavu, zbog trofejnog oružja iz Drugog svjetskog rata s kojim sam ja paradirao po selu. Naravno, neki savjesni građanin sela Klepaca je zbog opšte opasnosti koju sam izazivao, a malo i da napakosti đedu, tu moju egzibiciju uredno prijavio vlastima. Danas sam veliki protivnik fizičkog kažnjavanja djece jer u mom slučaju to nije imalo efekta. Tukli su me čim stignu, rukom, nogom, šnjurom, vojničkim opasačem, vrbovim i ljeskovim prućem, grabovim metlama… sve zalud, ja sam samo smišljao nove nestašluke i razvijao tehnike dovijanja i sakrivanja nepodobnosti koje bih učinio. Ima jedan proces u odrastanju, kojeg u Hercegovini nazivaju “Dozivanje”. Džaba batine ako se neko nikada “ne dozove”.
Odlutah u ovom nabrajanju pa da se vratim zvonu.
Rako i Milivoje su bili drugari još iz mladosti. Neviđeni šereti i ljudi puni duha. Iako mnogo stariji mnogo sam ih volio jer su me često štitili i davali razne poklone. Mada sam te poklone morao zaraditi, obično nekim baksuzlukom. Rako je imao traktor marke Goldoni i obećao me voziti na njemu ako Milivoju opsujem majku. Naravno da me nije dugo trebalo nagovarati i otišao sam kod Milivoja. Nađoh ga u štali te mu s vrata rekoh “Milivoje jebem ti mater!” Milivoje se samo nasmijao i upitao me; Je li te to Rako poslo?
“Jeste”, rekoh.
“Šta ti je obećo?”
“Provozat na Goldoniju”
“Daću ti šta god hoćeš, idi Raki opsuj oca, nemoj majku, umrla je!”
Tad mi je sinulo!
“Hoću, ako ćeš mi dati zvono sa Brene!”
“Hoću vala!”
“Neš slagat?”
“Neću kad sam ti reko!”
Ponovo sam se vratio kod Rake i kazao mu
“Jebem ti ćaću i sad me vozaj na traktoru. Opsovo sam Milivoju majku.”
(Kako me je sad sramota zbog ovoga, ne toliko zbog Rake i Milivoja, oni su to sami tražili, ali Milivojeva majka baba Žarkuša i Rakin otac, đed Sava bili su divni ljudi.)
Rako me je zaista vozao na traktoru a Milivoje je ispoštovao obećanje i dao mi limeno zvono sa svoje krave Brene. Mojoj sreći nije bilo kraja. Trčao sam kroz selo i energično mlatio zvonom koje je glasno odjekivalo. Uskoro sam i sa zvonom počeo izvoditi smicalice. Primakao bih se nečijoj kući, zazvonio zvonom, a onda vješto oponašao mukanje krave.
“Kuku, odoše krave u štetu!” Često su govorile domaćice i panično istrčavale iz kuće da spriječe silazak goveda iz brda u polje. Bilo je tu i iščašenih ruku i nogu zbog panike, jer u ljubinjskom kraju osnovna životna opsesija je ne zamjeriti se komšijama. A najlakše se zamjeriti ako ti hajvan čini štetu po tuđim njivama. Toliko sam bio uporan u ovoj aktivnosti da su svi počeli da zanemaruju oglašavanje zvona i kad krave zaista silaze u štetu.
Zbog onih psovki, a i zbog varanja rodbine i komšiluka, prosto sam bio išaran ožiljcima od raznih priručnih sredstava za mlaćenje djece. Mnogo sam i suza prolio zbog tih batina. Zvono je te jeseni zajedno sa mnom krenulo u Sarajevo. Mislim da sam polazio u prvi razred. Ti prvi dani jeseni u Sarajevu i tada, a i kasnijih godina, bili su mi tužni. Završava se ljeto, prepuno slobode i nehajne bezbrižnosti, i počinje jesen prepuna obaveza, a za njom teška sarajevska zima. Nisam bio opterećen zbog polaska u školu. Lako sam se adaptirao, ali ipak negdje u duši žalio sam za ljetom i hercegovačkom slobodom. Probudio sam se jedne noći. Pogledao na sat. Ponoć je bila uveliko prošla. Pogledao sam zvono. Uzeo sam ga u ruku i tada se rasplakao. Zvono kao da me vratilo u Hercegovinu. Opet kao da sam bio u Vođenima. Snažno sam zatresao limenim zvonom i napravio veliku buku. Nije prošao ni tren otac je uletio u moju sobu, udario mi nekolike ćuške, oteo mi zvono iz ruku te iščupao zvečak. I dalje sam plakao, a otac mi je vratio zvono i rekao. “Ajde sad zazvoni!”