Trebalo bi mi bar deset godina da ono što sam dosad uradio dopunim i dotjeram kako treba. Evo mali primjer.
Na Cetinju je nedavno otišla u štampu moja knjiga prevoda Josif Brodski: Poezija (I), debela 359 strana, sa bilješkama uz pjesme, a nadam se da ću živ dočekati objavljivanje drugog i trećeg toma, otprilike iste debljine.
U prvom tomu, uz pjesmu Bolje od svega spavalo se na Saveljovskom, postoje četiri napomene, a petu sam, u rukopisu, juče dodao, jer sam na internetu našao objašnjenje završnog stiha te pjesme.
Pjesnik Lav Losjov je zapisao: “U aprilu 1960. Brodski je išao u Moskvu da se upozna sa Sluckim i, očito, Slucki mu je kazao nešto pohvalno. Pjesma Bolje od svega spavalo se na Saveljovskom (1960) završava se riječima zahvalnosti pjesniku: “Do viđenja, Borise Abramiču. / Za riječi – hvala.”
Tu nije kraj. Za riječi podrške Brodskom koji još nije bio napunio 20 godina, duboku zahvalnost oćutio sam i ja, pa sam preveo dvije njegove pjesme, a mogao sam, jer je Slucki odličan pjesnik, prevesti i deset, ali “nemam više vremena”, što rekla Desanka Maksimović.
BORIS ABRAMIČ SLUCKI (1919-1986)
KONJI U OKEANU
______________I. Erenburgu
Konji umiju da plivaju, ama Ne dobro. Niti daleko, avaj.
“Glorija” , na ruskom znači “Slava” –
To upamtiti lako je vama.
Išao brod, ponosan imenom svojim,
I trudio se okean da savlada.
Dobrim njuškama mašuć, konjā hiljada, U spremištu, na mjestu dan i noć stoji.
Hiljada konja! Potkova četiri hiljade!
Sreću im ipak ne doniješe.
To daleko-daleko od zemlje bješe:
Dno broda raznijela mina je u komade.
Sjeli su u čamce, u šalupe ušli ljudi.
Konji su zaplivali prosto onako.
Šta im je, jadnim, i bilo činiti, ako
Ni jedan čamac ni splav mjesto ne nudi.
Okeanom je plivalo ostrvo riđe.
Doratast otok plivao u moru sinjem.
Plivati prostim sprva im se pričinje,
Okean je rijeka, njinim očima viđen.
No toj rijeci vidljiv kraj nije bio
I kad je bila konjska snaga na kraju,
Odjednom zarzaše: prigovaraju
Onom ko ih je u okeanu topio.
Konji su, idući na dno, rzali, rzali,
Dok svaki na dno ne siđe.
I to je sve. A ipak, njih riđe,
Koji nisu zemlju vidjeli, žalim.
<1950>
STARICE BEZ STARACA
________________Vl. Sjakinu
Starica bï mnogo, staraca bješe malo:
što starice svije, starce je slamalo.
Za srce hvata se, kad umire starac,
a starica trgne vrata od ormara,
uzme suknen kostim svečani i hiti
u kupnju skupog hrastovog sanduka:
zadnji put gleda kako leži zakoniti
i gnječi rever preteška joj ruka.
Postepeno su se nastambe stvarale,
zatim slijepile od njih se četvrti
gdje su starice same molitvale,
bojale se tatā, brbljale o smrti.
Brbljale o smrti kao da je ona
sa njima čaj pila svakodnevno,
tako mršava ko Ana Petrovna
i tužna, nalik Marji Andrejevnoj.
Ustajale su rano, ko matrosi,
i dugo, tamne, Indusima nalik,
češljem red pravile u rijetkoj kosi,
prsti su im stare staklence njihali.
S lijeganjem, kao u vojnika, ranim,
ali nikako san da im se javi.
Neki im datumi u glavi zaljuljani,
nekakvi međaši duga i ljubavi.
I svaka dugo traje,
svaka žalosna,
svaka radosna,
svaka radina
na zvonce noćnog tramavaja ustaje,
ni tren ______nesanica ne prestaje njina.
<1962/63>
Preveo Marko Vešović
*
Na internetu sam, naravno, potražio i druga svjedočanstva o odnosu ova dva pjesnika, obojica u SSSR-u neobjavljivana, pa su obojica živjeli ponajprije od prepjeva. Po Tatjani Bek, pjesnikinji i romansijerki, Slucki je bio gotovo jedini sovjetski pjesnik koga je Brodski priznavao.
Po pjesniku Evgeniju Rejnu, koji je njih dvojicu i upoznao, mada ga je, iza očiju, donekle familijarno-ironično zvao Boruh, Brodski je u tom pjesniku vidio dublje i dalje od ostalih. Bio je uvjeren da je Slucki “dvostruko jevrejska priroda, otud njegov demokratizam, i predanost revolucionarnim idealima, i otvorenost. On je vidio u njemu dubinski i jak jevrejski karakter. Karakter biblijski, proročki, mesijanski”.
U knjizi Razgovori sa Salamonom Volkovim, na pitanje: !Kakav je bio impuls koji vas je potakao na pisanje?”, Brodski je odgovorio: “Prvi – kad mi je neko pokazao Književne novine sa objavljenim stihovima Sluckog. Meni je tada bilo šesnaest, vjerovatno. U to vrijeme bavio sam se samoobrazovanjem , išao u biblioteke… Meni se to užasno sviđalo, ali sam ništa nisam pisao i čak nisam mislio o tome. A tu su mi pokazali stihove Sluckog koji su u meni proizveli vrlo jak utisak.” Brodski je ne jednom ponovio: “Uopšte, mislim, da sam počeo pisati stihove zato što sam pročitao stihove izvrsnog sovjetskog pjesnika Borisa Sluskog.”
K. K. Kuzminski se sjeća kako je Brodskom pokazao prve svoje stihove, ali, umjesto ocjene, Brodski mu je pročitao Kelnsku jamu Borisa Sluckog i kazao: evo kako treba pisati. U toj pjesmi, ruske zarobljenike Nijemci su nakrcali u golemu jarugu strmih padina, gdje umiru od gladovanja, i svakoga dana im “konja / živog gurnu sa obronka”, i „dok se on ruši u jamu / dok ga dijelimo na nejednake dijelove, / dok po konjetini tučemo zubima, / purgeri Kelna, nek vas bud sram!”
Nastupajući 1975. godine na simpoziju Literatura i rat, Brodski je kazao: “Upravo je Slucki, gotovo sam, izmijenio zvučanje poslijeratne ruske poezije. Njegov stih je bio sažetak birokratizama, vojnog žargona, narodnog govora i parola. On je s jednakom lakoćom koristio asonance, daktilske i vizulene rime, razlabavljeni ritam i narodne kadence. Osjećanje tragedije u njegovim pjesma se često premještalo, mimo njegove volje, sa konkretnog i istorijskog na egzistencijalno – krajnji izvor svih tragedija. Taj pjesnik zaista govori jezikom 20. vijeka. Njegova intonacija je gruba, tragična i bestrasna – postupak kojim preživjeli, kad ushtije, spokojno priča kako je preživio.”
Nakon duge sovjetske borbe s takozvanim kosmopolitima, u gradu Gorki su jednog sasvim nekosmopolitu, bezbeli zlonamjerno, ubrojili u kosmopolite, a Slucki ga je branio stihovima:
Biće sam jednom nedjeljno sito,
Neošišan sam i neobrit,
Mene zovu kosmoplitom,
Kakav sam ja kosmoplit?
I na kraju, riječi kojima je počinjala jedna denuncijacija protiv Sluckog: “Široko poznat u uskim krugovima”, uzeo sam kao svoje spisateljsko geslo.
Slucki i podrška Brodskom
Trebalo bi mi bar deset godina da ono što sam dosad uradio dopunim i dotjeram kako treba. Evo mali primjer.
Na Cetinju je nedavno otišla u štampu moja knjiga prevoda Josif Brodski: Poezija (I), debela 359 strana, sa bilješkama uz pjesme, a nadam se da ću živ dočekati objavljivanje drugog i trećeg toma, otprilike iste debljine.
U prvom tomu, uz pjesmu Bolje od svega spavalo se na Saveljovskom, postoje četiri napomene, a petu sam, u rukopisu, juče dodao, jer sam na internetu našao objašnjenje završnog stiha te pjesme.
Pjesnik Lav Losjov je zapisao: “U aprilu 1960. Brodski je išao u Moskvu da se upozna sa Sluckim i, očito, Slucki mu je kazao nešto pohvalno. Pjesma Bolje od svega spavalo se na Saveljovskom (1960) završava se riječima zahvalnosti pjesniku: “Do viđenja, Borise Abramiču. / Za riječi – hvala.”
Tu nije kraj. Za riječi podrške Brodskom koji još nije bio napunio 20 godina, duboku zahvalnost oćutio sam i ja, pa sam preveo dvije njegove pjesme, a mogao sam, jer je Slucki odličan pjesnik, prevesti i deset, ali “nemam više vremena”, što rekla Desanka Maksimović.
BORIS ABRAMIČ SLUCKI (1919-1986)
KONJI U OKEANU
______________I. Erenburgu
Konji umiju da plivaju, ama
Ne dobro. Niti daleko, avaj.
“Glorija” , na ruskom znači “Slava” –
To upamtiti lako je vama.
Išao brod, ponosan imenom svojim,
I trudio se okean da savlada.
Dobrim njuškama mašuć, konjā hiljada,
U spremištu, na mjestu dan i noć stoji.
Hiljada konja! Potkova četiri hiljade!
Sreću im ipak ne doniješe.
To daleko-daleko od zemlje bješe:
Dno broda raznijela mina je u komade.
Sjeli su u čamce, u šalupe ušli ljudi.
Konji su zaplivali prosto onako.
Šta im je, jadnim, i bilo činiti, ako
Ni jedan čamac ni splav mjesto ne nudi.
Okeanom je plivalo ostrvo riđe.
Doratast otok plivao u moru sinjem.
Plivati prostim sprva im se pričinje,
Okean je rijeka, njinim očima viđen.
No toj rijeci vidljiv kraj nije bio
I kad je bila konjska snaga na kraju,
Odjednom zarzaše: prigovaraju
Onom ko ih je u okeanu topio.
Konji su, idući na dno, rzali, rzali,
Dok svaki na dno ne siđe.
I to je sve. A ipak, njih riđe,
Koji nisu zemlju vidjeli, žalim.
<1950>
STARICE BEZ STARACA
________________Vl. Sjakinu
Starica bï mnogo, staraca bješe malo:
što starice svije, starce je slamalo.
Za srce hvata se, kad umire starac,
a starica trgne vrata od ormara,
uzme suknen kostim svečani i hiti
u kupnju skupog hrastovog sanduka:
zadnji put gleda kako leži zakoniti
i gnječi rever preteška joj ruka.
Postepeno su se nastambe stvarale,
zatim slijepile od njih se četvrti
gdje su starice same molitvale,
bojale se tatā, brbljale o smrti.
Brbljale o smrti kao da je ona
sa njima čaj pila svakodnevno,
tako mršava ko Ana Petrovna
i tužna, nalik Marji Andrejevnoj.
Ustajale su rano, ko matrosi,
i dugo, tamne, Indusima nalik,
češljem red pravile u rijetkoj kosi,
prsti su im stare staklence njihali.
S lijeganjem, kao u vojnika, ranim,
ali nikako san da im se javi.
Neki im datumi u glavi zaljuljani,
nekakvi međaši duga i ljubavi.
I svaka dugo traje,
svaka žalosna,
svaka radosna,
svaka radina
na zvonce noćnog tramavaja ustaje,
ni tren
______nesanica ne prestaje njina.
<1962/63>
Preveo Marko Vešović
*
Na internetu sam, naravno, potražio i druga svjedočanstva o odnosu ova dva pjesnika, obojica u SSSR-u neobjavljivana, pa su obojica živjeli ponajprije od prepjeva. Po Tatjani Bek, pjesnikinji i romansijerki, Slucki je bio gotovo jedini sovjetski pjesnik koga je Brodski priznavao.
Po pjesniku Evgeniju Rejnu, koji je njih dvojicu i upoznao, mada ga je, iza očiju, donekle familijarno-ironično zvao Boruh, Brodski je u tom pjesniku vidio dublje i dalje od ostalih. Bio je uvjeren da je Slucki “dvostruko jevrejska priroda, otud njegov demokratizam, i predanost revolucionarnim idealima, i otvorenost. On je vidio u njemu dubinski i jak jevrejski karakter. Karakter biblijski, proročki, mesijanski”.
U knjizi Razgovori sa Salamonom Volkovim, na pitanje: !Kakav je bio impuls koji vas je potakao na pisanje?”, Brodski je odgovorio: “Prvi – kad mi je neko pokazao Književne novine sa objavljenim stihovima Sluckog. Meni je tada bilo šesnaest, vjerovatno. U to vrijeme bavio sam se samoobrazovanjem , išao u biblioteke… Meni se to užasno sviđalo, ali sam ništa nisam pisao i čak nisam mislio o tome. A tu su mi pokazali stihove Sluckog koji su u meni proizveli vrlo jak utisak.” Brodski je ne jednom ponovio: “Uopšte, mislim, da sam počeo pisati stihove zato što sam pročitao stihove izvrsnog sovjetskog pjesnika Borisa Sluskog.”
K. K. Kuzminski se sjeća kako je Brodskom pokazao prve svoje stihove, ali, umjesto ocjene, Brodski mu je pročitao Kelnsku jamu Borisa Sluckog i kazao: evo kako treba pisati. U toj pjesmi, ruske zarobljenike Nijemci su nakrcali u golemu jarugu strmih padina, gdje umiru od gladovanja, i svakoga dana im “konja / živog gurnu sa obronka”, i „dok se on ruši u jamu / dok ga dijelimo na nejednake dijelove, / dok po konjetini tučemo zubima, / purgeri Kelna, nek vas bud sram!”
Nastupajući 1975. godine na simpoziju Literatura i rat, Brodski je kazao: “Upravo je Slucki, gotovo sam, izmijenio zvučanje poslijeratne ruske poezije. Njegov stih je bio sažetak birokratizama, vojnog žargona, narodnog govora i parola. On je s jednakom lakoćom koristio asonance, daktilske i vizulene rime, razlabavljeni ritam i narodne kadence. Osjećanje tragedije u njegovim pjesma se često premještalo, mimo njegove volje, sa konkretnog i istorijskog na egzistencijalno – krajnji izvor svih tragedija. Taj pjesnik zaista govori jezikom 20. vijeka. Njegova intonacija je gruba, tragična i bestrasna – postupak kojim preživjeli, kad ushtije, spokojno priča kako je preživio.”
Nakon duge sovjetske borbe s takozvanim kosmopolitima, u gradu Gorki su jednog sasvim nekosmopolitu, bezbeli zlonamjerno, ubrojili u kosmopolite, a Slucki ga je branio stihovima:
Biće sam jednom nedjeljno sito,
Neošišan sam i neobrit,
Mene zovu kosmoplitom,
Kakav sam ja kosmoplit?
I na kraju, riječi kojima je počinjala jedna denuncijacija protiv Sluckog: “Široko poznat u uskim krugovima”, uzeo sam kao svoje spisateljsko geslo.