Nije me ponio na brdo Morià uz izgovor, drvima na plećima i nožem u kožnom tuljcu.
Moj otac od Abrahama nije imao ni nokta.
Njega sam međutim odveo ja tamo gdje prestaju koraci
a nije bilo na vrhu uzbrdice.
Bio je zamišljen čovjek, koga treba ostaviti na miru,
držao se svoga pravca
što ne čini pravi kut u odnosu na kičmu,
nego oštar, uz vjetar.
Oklijevao sam činiti kao i on, zatim sam slijedio
njegovo ponašanje, ispravno za neprisebne:
usredotočenost je potrebna nečasnostima.
O sebi nije pričao, znam o njemu ono što sam vidio.
O sebi ja grickam priče koje onda odnosim na tržnicu.
Nije prekršio ništa, ja da, radeći u nečije ime.
Pjevao je o Božiću pjesme sa planine
koje je naučio kao alpinac u ratu,
ja se bavim alpinizmom a u poneki rat
uvukao sam se bez obaveze vojnog novačenja.
Očekivao je smrt nakon prvog infarkta u četrdesetoj,
zahvaljujući više nego ikojoj sezonskoj prvini.
Nakon infarkta ja gledam kalendar, apstraktnu sliku,
vrijeme je postalo sudačka nadoknada.
On ga je blagoslivljao nad voćem.
Ponavljao sam njegove poteze s vinom i knjigama
bez ijedne zajedničke pijanke:
moje glupo i nevažno jadanje.
Opijao se u tišini, uvečer,
tako nije bila kriva sljepoća ako bi teturao između zidova.
Po njemu sam mjerio udaljenost od prošlosti
koja je tamo negdje malo iznad.
Tko dođe poslije stanuje na nizbrdici.
Sa mnom prestaje njegov poticaj,
bez moga očinstva ne skakuće
u rodu ime: Aldo De Luca.
*
Iz jednog stiha Marine C.
Postoji u prirodi privlačnost oprečna onoj zemaljskoj,
Marina ju je otkrila i prozvala je nebeskom.
Prema legendi Newton je zamijetio silu teže
pogođen točno jabukom
a nije mu na pamet došla snaga ljepote
koja je taj plod potjerala na stablo,
skokovi limfe, klorofila, svjetla.
Bila je potrebna Marina da je imenuje.
Nebeska privlačnost preskače planinske lance, pokreće plime,
goni stablo uzgor, plamen da diže se,
zračnu struju da uspne se po sunčanoj litici.
Obitava u alpinistu i u Leonardovim crtežima,
u molitvama, u serenadama, u astronomu,
u umirućem, u kvascu, u moštu,
u grlu vuka, u nožnim kostima,
u erupciji, u plinu mjehurićâ,
u kriku boli, u hitcu šešira.
Nebeska privlačnost nepropisan je udarac
koji nagore podiže Marilynkinu bijelu haljinu
a nju tjera na smijeh dok čovjeku koji je gleda
iz usta teku zazubice.
*
Povećalo za poštanske marke 1
Nitko od nas nije prošao zemljom ne pomislivši, bar jednom, da odbaci sebe sama. Pred grudobranom, neki su zakoračili preko. Onome tko se opet približi rubu, ostavljam prijedlog, skromnu tehniku da se bolje uvjeri hoće li produžiti ili se povući natrag.
Uzmi povećalo, ono za poštanske marke.
Temeljito ispitaj kožu, dlačice koje su postale iglice bora,
puhni iznad njih, ti si vjetar i tlo, tvoje su,
ali i svoje.
Jučerašnja rana je zarasla, ružičasta brazgotina
noću je zapečatila provalu krvi.
Zatim pogledaj svoja stopala, tetivu što specijalist je za ravnotežu,
za hodanje, na uzbrdici bolja od konja.
Gdje god da poviriš, zatekneš sitnicu koja vrvi pokretima
vlastitim i neovisnima.
Nisi njihov gospodar, ti si polje.
Nisi vlasnik, već posljednji stanar.
Neka ti posude stetoskop, prisloni ga uza se,
bolje nego u unutaršnjosti školjke čuješ zatvoreno more,
srčane klijetke riblje su škrge,
čuješ upad zraka u vreću pluća,
kisik koji se ulančava s krvi.
Tijelo će dobro će znati umrijeti,
ne trebaš se zbog toga žalostiti,
no moraš biti svjestan na rubu sebe sama,
te zemaljske krsate na priliku svijeta.
Pore su zvijezde i zdenci, svemirska maglica i velika livada,
nokat je pustinja, bora je gran canyon,
pupak je vulkan a ti si geografija.
S ovu ili s onu stranu grudobrana: skok će biti veći, sada.
Tako stoje stvari a mi smo od njih manji.
*
1 Profesoru Predragu Matvejeviću, sa žaljenjem što nisam na vrijeme prepoznao trenutak kada mu trebam predati povećalo za poštanske marke, makar samo u ovom obliku – Tvrtko K.
*
Vlasnik kuće
Na šestome katu zajedno s ispruženima obježenim o cjevčice s kapima,
Vraćam se u prekjučer, što je sva preostala prošlost.
Prije je bio prošli život, besraman, izašao neokrznut
iz busijâ, zatim iznenada dokoprcao se unutra,
iznova ščepan milostivim udarcima defibrilatora.
Na šestome katu u veni na litre antikoagulatora,
nasuprot prozoru prema obroncima borika
koji uvlače iglice u vjetar,
znam da sam rekao jednome što gurao je nosila:
recite mojoj majci da me ne boli.
I da sam slušao kao odgovor: ti ćeš joj to reći.
Bila je subota, kamen je pritiskao na prsima.
Uza sva povlačenja koja umijem izvesti na uporišnim kukama
nisam ga uspio odatle odmaknuti.
Tako odlazim penjati se u grotlima Nere:
raširenih ruku, na otvorenom na stijeni proći će.
I tamo je bio, još i teži, kamen iznad srca.
Na šestome katu, na intenzivnoj, zovu ga – vlasnik kuće.
Jer dnevno otkazuje povraćeni život.
Dvoje prijatelja, Silvija i Carlos, prate me u Terni, u bolnicu
a nad nosilima prasne i prestane srce triput,
triput ga opet vrate, udarcima šokovima.
Pripovijedam to jer dugujem bogatstvo onome kome će nedostajati,
masirat će prsa kao što sam čino ja
vjerujući da proći će, međutim ništa.
A ništa je i tamo kamo se odlazi, odredište.
Poliptih podrške piscu u torinskoj sudnici A. D. MMXV
*
Ime: Aldo De Luca
Nije me ponio na brdo Morià uz izgovor,
drvima na plećima i nožem u kožnom tuljcu.
Moj otac od Abrahama nije imao ni nokta.
Njega sam međutim odveo ja tamo gdje prestaju koraci
a nije bilo na vrhu uzbrdice.
Bio je zamišljen čovjek, koga treba ostaviti na miru,
držao se svoga pravca
što ne čini pravi kut u odnosu na kičmu,
nego oštar, uz vjetar.
Oklijevao sam činiti kao i on, zatim sam slijedio
njegovo ponašanje, ispravno za neprisebne:
usredotočenost je potrebna nečasnostima.
O sebi nije pričao, znam o njemu ono što sam vidio.
O sebi ja grickam priče koje onda odnosim na tržnicu.
Nije prekršio ništa, ja da, radeći u nečije ime.
Pjevao je o Božiću pjesme sa planine
koje je naučio kao alpinac u ratu,
ja se bavim alpinizmom a u poneki rat
uvukao sam se bez obaveze vojnog novačenja.
Očekivao je smrt nakon prvog infarkta u četrdesetoj,
zahvaljujući više nego ikojoj sezonskoj prvini.
Nakon infarkta ja gledam kalendar, apstraktnu sliku,
vrijeme je postalo sudačka nadoknada.
On ga je blagoslivljao nad voćem.
Ponavljao sam njegove poteze s vinom i knjigama
bez ijedne zajedničke pijanke:
moje glupo i nevažno jadanje.
Opijao se u tišini, uvečer,
tako nije bila kriva sljepoća ako bi teturao između zidova.
Po njemu sam mjerio udaljenost od prošlosti
koja je tamo negdje malo iznad.
Tko dođe poslije stanuje na nizbrdici.
Sa mnom prestaje njegov poticaj,
bez moga očinstva ne skakuće
u rodu ime: Aldo De Luca.
*
Iz jednog stiha Marine C.
Postoji u prirodi privlačnost oprečna onoj zemaljskoj,
Marina ju je otkrila i prozvala je nebeskom.
Prema legendi Newton je zamijetio silu teže
pogođen točno jabukom
a nije mu na pamet došla snaga ljepote
koja je taj plod potjerala na stablo,
skokovi limfe, klorofila, svjetla.
Bila je potrebna Marina da je imenuje.
Nebeska privlačnost preskače planinske lance, pokreće plime,
goni stablo uzgor, plamen da diže se,
zračnu struju da uspne se po sunčanoj litici.
Obitava u alpinistu i u Leonardovim crtežima,
u molitvama, u serenadama, u astronomu,
u umirućem, u kvascu, u moštu,
u grlu vuka, u nožnim kostima,
u erupciji, u plinu mjehurićâ,
u kriku boli, u hitcu šešira.
Nebeska privlačnost nepropisan je udarac
koji nagore podiže Marilynkinu bijelu haljinu
a nju tjera na smijeh dok čovjeku koji je gleda
iz usta teku zazubice.
*
Povećalo za poštanske marke 1
Nitko od nas nije prošao zemljom ne pomislivši, bar jednom, da odbaci sebe sama. Pred grudobranom, neki su zakoračili preko. Onome tko se opet približi rubu, ostavljam prijedlog, skromnu tehniku da se bolje uvjeri hoće li produžiti ili se povući natrag.
Uzmi povećalo, ono za poštanske marke.
Temeljito ispitaj kožu, dlačice koje su postale iglice bora,
puhni iznad njih, ti si vjetar i tlo, tvoje su,
ali i svoje.
Jučerašnja rana je zarasla, ružičasta brazgotina
noću je zapečatila provalu krvi.
Zatim pogledaj svoja stopala, tetivu što specijalist je za ravnotežu,
za hodanje, na uzbrdici bolja od konja.
Gdje god da poviriš, zatekneš sitnicu koja vrvi pokretima
vlastitim i neovisnima.
Nisi njihov gospodar, ti si polje.
Nisi vlasnik, već posljednji stanar.
Neka ti posude stetoskop, prisloni ga uza se,
bolje nego u unutaršnjosti školjke čuješ zatvoreno more,
srčane klijetke riblje su škrge,
čuješ upad zraka u vreću pluća,
kisik koji se ulančava s krvi.
Tijelo će dobro će znati umrijeti,
ne trebaš se zbog toga žalostiti,
no moraš biti svjestan na rubu sebe sama,
te zemaljske krsate na priliku svijeta.
Pore su zvijezde i zdenci, svemirska maglica i velika livada,
nokat je pustinja, bora je gran canyon,
pupak je vulkan a ti si geografija.
S ovu ili s onu stranu grudobrana: skok će biti veći, sada.
Tako stoje stvari a mi smo od njih manji.
*
1 Profesoru Predragu Matvejeviću, sa žaljenjem što nisam na vrijeme prepoznao trenutak kada mu trebam predati povećalo za poštanske marke, makar samo u ovom obliku – Tvrtko K.
*
Vlasnik kuće
Na šestome katu zajedno s ispruženima obježenim o cjevčice s kapima,
Vraćam se u prekjučer, što je sva preostala prošlost.
Prije je bio prošli život, besraman, izašao neokrznut
iz busijâ, zatim iznenada dokoprcao se unutra,
iznova ščepan milostivim udarcima defibrilatora.
Na šestome katu u veni na litre antikoagulatora,
nasuprot prozoru prema obroncima borika
koji uvlače iglice u vjetar,
znam da sam rekao jednome što gurao je nosila:
recite mojoj majci da me ne boli.
I da sam slušao kao odgovor: ti ćeš joj to reći.
Bila je subota, kamen je pritiskao na prsima.
Uza sva povlačenja koja umijem izvesti na uporišnim kukama
nisam ga uspio odatle odmaknuti.
Tako odlazim penjati se u grotlima Nere:
raširenih ruku, na otvorenom na stijeni proći će.
I tamo je bio, još i teži, kamen iznad srca.
Na šestome katu, na intenzivnoj, zovu ga – vlasnik kuće.
Jer dnevno otkazuje povraćeni život.
Dvoje prijatelja, Silvija i Carlos, prate me u Terni, u bolnicu
a nad nosilima prasne i prestane srce triput,
triput ga opet vrate, udarcima šokovima.
Pripovijedam to jer dugujem bogatstvo onome kome će nedostajati,
masirat će prsa kao što sam čino ja
vjerujući da proći će, međutim ništa.
A ništa je i tamo kamo se odlazi, odredište.
*
Preveo i priredio Tvrtko Klarić