Benzin

Čikaški neurolog, dr Alan Hirsch, izjavio je za National Gegraphic da neki ljudi vole udisati miris benzina, jer ih podsjeća na djetinjstvo i ljetna obiteljska putovanja, a mirisi općenito, poznato je, evociraju uspomene.

Udisati svjesno i često može biti štetno, jer miris benzina na mozak djeluje anestetički i ometa funkcioniranje nervnog sistema, a u konačnici može izazvati i stanje neprimjerene euforije.

*

Svakog smo ljeta očevim Žigulijem, naravno bijelim, putovali na sjever. Žedan automobil. 

Za čestih stajanja, spremno bih iskočio iz pregrijane kabine. Neprimjetan, vrzmao sam se oko očevih nogu. On je u ljetnim žućkastim hlačama ispeglanim na crtu, ja upravo u visini njegove ruke obrasle rijetkim maljama. Nježna i lijepa je ta muška ruka: metalni pištolj ugasle srebrne boje gura u okrugli otvor iz kojeg se širi opojan miris, kao kakvo primamljivo otajstvo. I nevidljiva se para učini tako, važnom i znakovitom slutnjom uzbudljive budućnosti, ispunjene nedokučivom veličajnošću, da mladcu znade često zadrhtati i utroba.

*

Devetka je ujedno sportsko borilište i ozbiljan zatvoreni biergarten, pod krovom. Živi burno do dva sata ujutro. Jedinio je takvo mjesto u gradu na sjeveru. Noćni kavanski sati, vlažni i nervozni, plešu neobičan, ali skladan ples sa prijepodnevnim kuglačkim utakmicama, čistoj biti sportskog zdravlja na švapsko plavim modernim stazama, u kojima naročito naše žene i slabovidni iz kombinata, pobjeđuju protivnike. 

Kao međa, jer ipak, dva su to života, staklena ograda dijeli kuglačke staze od ostatka prostora, širokog i stepenastog, popločanog moćnom crvenom kilkner keramikom. Klupe i stolovi od čvrste hrastovine, poput odmorišta su na putu od podnožja ka vrhu, kojem streme i stižu samo uvijek žedni i ozbiljni pilci. Veliki drveni šank na vrhu, dugačak barem petnaestak metara, njihovo je zadnje prebivalište pred fajrunt, zaslužena Valhalla. 

Konobari, u posebnim Adidasovim cipelama, koje se u gradu proizvode po nekoj zagonetnoj licenci – naročito udobnim, govorilo se – vrli su čuvari, i budno paze da se šanku pripuste samo dorasli junaci.

Najveća je gužva na izmaku dana, pred ponoć, kad sa poslom završi, i stigne u Devetku, druga smjena iz kombinata.

Kasna su doba i šaroliko se naše općinstvo, znoji, dimi, srče, prdi, proljeva, pljuje, gleda u prazno i šuti, ali i priča divne priče. 

Rumeni, nabijeni, jedri. Jednako i bolesni, slabovidni, kljasti. 

Junoše su u podnožju, vježbaju, uče, a na vrhu muži taru otromboljene trbuhe. 

Vrućina. Sve pulsira. Buka je gusta, nježna vlaga titra, a boje su jarke i u dimnoj omaglici, iako je ruho u ljudi većinom plavo, smeđe i sivo. I da, miriše na zemlju, uvijek tu miriše na tešku crnu zemlju.

Ali iznenada se pokreti uspore i skrate, sve stane, kao opsjena da je bilo, i postane na čas, jasna slika. Tek tada uspijevam vidjeti.

Stigao je Emir, sin starog rudara iz Bosne, koji je davno nekad doselio u obližnje selo. 

Emir je gradski Morrison, duge smeđe kose, u vijetnamki, uskim trapericama i dubokim tenisicama. Lice mu je pravilno, baš pravilno, doduše malo rošavo, i nekad se zato čini starijim; oči lijepe, smeđe, urešene dugim trepavicama, lagano se iskose u osmijehu, pogled je oštar, surov. 

Njega radi mnoga je ljepuškasta i neoprezna racica skrenula s puta, iz školskih se klupa otisnula u slobodu i uskoro završila na traci u kombinatu. 

Prošao je brzo mjesec Emirovih uzničkih dana. Pročulo se: neke tablete i ljepilo.

Jesen je i vrijeme berbe u vinogradima, Emir nosi pun bidon, pet litara. Pronalazi za šankom Davida, prilazi mu.

David je vilenjak, visok, mršav, lice mu je plave boje. Za šankom je uvijek na istom mjestu, nehajno  ogrnut maslinastim burberry mantilom. Dugačak mantil ističe mu bijele klompe na nogama. Samo u klompama u stanju je  lebdjeti, kratko, ali lebdi, vidjelo je mnogo ljudi. 

Znade iznenada, vještim i brzim pokretom izvaditi iz usta gebis i isprati ga u najbližoj tuđoj čaši.

Emir i David razgovarali su manje od deset minuta. Nisam ih mogao čuti, a nisam mnogo ni vidio, jer uokolo se sve opet ubrzalo, živnule su geste, pojačali zvukovi. 

Emir je bio nasmijan, pokazivao je na bidon, sagnuo se, otvorio ga, podigao, ali odmah spustio i vratio čep, David je posegnuo rukom, htio uzeti čep, Emir je bidon sklonio u stranu, David je pružio čašu, pokazao na bidon, ali Emir se samo nasmijao i odmahnuo glavom. 

Ubrzo zatim, Emir je provjerio je li bidon dobro začepljen, uzeo ga odrješito u desnu ruku, malo protresao, lijevom mahnuo, i otišao. Zakoračio je i David, ali je naglo stao, jednom klompom prešao preko druge, kao da se tako češe dok razmišlja, i dugo onda gledao za Emirom, koji  je nestao iza vrata Devetke. Pogledom je Emira pratio kroz zidove.

Emir je prešao cestu, ušao u park, uz čiji rub je oronula crkva. Pred vratima crkve polio se sa pet litara benzina i zapalio. Preminuo je dva dana kasnije u bolnici.

Vrata crkve su nagorjela, a milicija je zapisnički konstatirala da je crni trag na šljunčanoj stazi, koja iz parka vodi crkvi, bio dugačak sedam metara. David miliciji nije bio od velike koristi, ništa nije znao, rekao je tek, da bi on sa toliko benzina prevalio više od sedam metara.

I da im je rekao kako je bilo, a sve je vidio, ne bi mu vjerovali, jer iz Devetke nije izlazio.

Nekoliko dana kasnije, milicija je sklonila žute trake, kojima je mjesto očevida bilo obilježeno. Crkvena vrata ofarbana su na brzinu, šljunčana staza nasuta. Crkvene vlasti kanile su štetu na vratima sudski naplatiti od Emirovih nasljednika, ali osupnuti tugom starog rudara, odustali su.

Dugo se vremena osjećao samo miris benzina.

*

Devetka je zatvorena, novi noćni klubovi pojeli su promet odjednom staromodne birtije, a kuglanje više nikog nije zanimalo. 

Ja sam vježbenik na sudu. Učim na kaznenom odjelu, pripremam spise, slušam rasprave. Mentor mi je sudac, Blaž Srček. Potajice sam zaljubljen u sredovječnu državnu odvjetnicu.

Sudac Srček izgledao je kao čovjek bez naročitih svojstava. Lice mu bijaše mirno, široko, čudno izborano: to su bore čovjeka koji se često ljuti, ponekad brine i nikad ne smije. Tanku, prosijedu kosu pažljivo je vukao unazad u urednu, uvijek istu frizuru, jer kosa mu više nije rasla, ali ni opadala. 

Na baburastom nosu, prošaranom ispucalim žilicama, rožnate činovničke naočale za čitanje više su izgledale kao smetnja nego pomoć umornim vodenasto sivim očima. Modre usne je stiskao, kao da upravo smjera nešto zaustiti, prekinuti besjednika, ovaj bi često i sam zbunjen zastao, ali uglavnom, ne bi rekao ništa. Niska stasa, širokih ramena, uvijek je u istoj manduri: sivom odijelu svevremenskog kroja, uštirkanoj bijeloj košulji, pažljivo ispeglanoj, crnim cipelama tupog kljuna, ponekad malo prašnjavim.

Bez ikakvih karijernih želja, godinama se u mladosti teško i mučno opijao, žena ga je napustila, a umalo je izgubio i mjesto vječnog općinskog suca. Prihvatio je liječenje, vratio se na posao poslije šest mjeseci bolovanja i nakon toga, skoro dva desetljeća, pio isključivo kratki esspreso i Inku. Međutim, izlječenje je osakatilo jedan dio njegove osobnosti, u njemu je samom nešto presahnulo prisilnim odricanjem od pića. Bivstvovao je takav, čitav polovičan, nikom na smetnji, ali sav nekako skrajnut i nezanimljiv. 

Ipak, uspio sam ga slučajno otkriti, pronaći, dovući pred sebe iz nekog prošlog vremena. Nije bilo teško, naprotiv, sve je bilo očito, trebalo je, tek, iščitati brojne sudske zapisnike koje je sastavljao. A ja sam morao zbog pravosudnog ispita. 

Ti su zapisnici  svjedočili o njemu bivšem i potpunom, jednako koliko i počinjenom djelu okrivljenog nesretnika: pronicljivi i bogati, ponekad kićeni, nimalo nalik uobičajenim i suhoparnim, sa mnogim detaljima koji nisu uvijek bili pravno važni.

Jedan takav zapisnik dobro sam zapamtio i imam ga potrebu barem približno prepričati, na žalost, bez dovoljno vještina kojima se služio sudac Srček.

*

Tih je godina ozbiljan kriminal u gradu na sjeveru bio u povojima. Najčešća optuženja odnosila su se na prometne nesreće, šumske krađe i uvrede (žena ženi – kurvo).

Međutim, David je bio optužen za rijetko djelo: dovođenje u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom ili sredstvom, po tadašnjem Kaznenom zakonu.

O Davidu sam načuo nešto više nego što se moglo doznati iz šturih generalija u spisu, dovoljnih sudu.

Iz situirane građanske obitelji, po majci Židov, rođen u glavnom gradu, završio je dobru gimnaziju, a potom upisao Medicinski fakultet. Nakon tri godine upao je na Likovnu akademiju, među sedam odabranih i odmah napustio započeto naukovanje. Apsolvirao je na Likovnoj akademiji i iznenada nestao. 

Što se dalje događalo, nije baš sigurno i vjerodostojno provjereno. Živio je u New Yorku od prodaje slika, na rubu oskudice, zatim u Tel Avivu, gdje je radio kao vratar velike sveučilišne knjižnice i navodno, povremeno drugovao i sa Amasom Ozom. Obreo se, zatim, u Beogradu, gdje ga je zatekla smrt oca. Naslijedio je očevu starinu, malu kuću sa lijepim vrtom na periferiji grada na sjeveru. Došao je obaviti nužne poslove oko nasljedstva i ostao. 

Zaposlio se kao prodavač na benzinskoj crpki, jednoličan, ali dobro plaćen posao. Slikao je povremeno, nikad izlagao, ili pokazivao slike.

David odluke nije donosio, sve mu se u životu događalo, jer on je vilenjak koji u bijelim klompama lebdi. 

Njegov iskaz, sudac Srček zabilježio je u zapisniku, otprilike ovako.

*

Dobro, gospodine sudac, mogu vam i nacrtati ako već tako želite. No, znate i sami dobro tu crpku na ulazu u grad, malo niže željezničke stanice. U stvari, to je osvijetljena staklena krletka, sa blagajnom i rafovima za cigarete i alkohol, u kojoj prodavač ćubi iza pulta. Samo tri su spremnika za točenje benzina.

Ta je noć bila mirna, radni dan je sutra, a pljusnula je i teška, krupna kiša, iz asfalta se isparavalo. Jedan željezničar iz smjene, da, noćne, da, sa kolodvora preko puta, došao je i na brzinu, pazeći da ga ne vide, kupio litru mirogojčeka, da, onaj Badelov konjak, i nekoliko limenki piva. Potom, više nitko nije dolazio. 

Štef je cisternu doveo pola sata prije ponoći. Cisterna se obično istače u neki pusti sat, kad nema gužve, jer gorivo se tad ne može prodavati. Vozači cisterne to znaju.

Ja sam uzemljio cisternu, to uvijek radi radnik crpke. Mnogo puta sam to radio. Štef je stajao pored mene, a kad sam završio, zajedno smo još jedanput provjerili i vratili se u krletku. Da, šaht je blizu kolnika, tako sam vam i nacrtao, ali nikakvog prometa nije bilo. Radna prostorija, mislite krletka?, je dvadesetak metara od šahta. Blizu šahta je i ulična rasvjeta, to je svijetlo muljavo, ali vidim cisternu i šaht, nije baš betlehemsko svijetlo, ali vidim šaht iz krletke. 

Zato sam i primijetio. Prvo samo siluetu, uz rub šahta. Tu nitko ne smije biti, uz šaht i cisternu, pa zaboga, benzin se istače. Odmah sam izašao provjeriti. Koliko mi treba da pređem sedam metara? Zašto sedam? Pa, nakon sedam metara sam bio siguran da je to on i nisam dalje išao. 

Stajao je lagano nagnut nad šahtom, netremice zagledan u njegovu dubinu, disao duboko, istina, lice mu jeste bilo nekako u sjeni, ali znao sam da je on. Zelena vijetnamka, uske hlače, bijele tenisice, duga smeđa kosa. A i osjetio sam, nisam ni morao vidjeti, to je važnije, vjerujte mi. 

Znam da mi ne vjerujete, gospodine sudac, znam da ga godinama nema, znam gdje je pokopan, znam da poznajete i njega i mene, još iz Devetke. Ali bilo je tako, ja vam nemam razloga lagati.

Zašto da ga se bojim? Zastao sam, dozvao ga imenom, puno sam ga imao za pitati.

Jako je bljesnulo, ogromna hladna vatra, veličanstvena i lijepa, visoka, vitka, buknula je iz šahta, obasjala nebo iznad, bilo je svijetlo kao za sunčana dana, ali sve samo na  čas. 

Vatra se brzo povukla i nestala.

Da, samo sam stajao i gledao. Ni njega ni vatre više nije bilo.

Šaht je sada zakovan, previše je blizu kolniku, ali i danas tu možete osjetiti miris benzina. 

Ništa više nemam za iskazati.

*

Prestravljeni vozač cisterne, Stjepan Miklošić, pozvao je policiju i vatrogasce, jer sve je moglo otići u zrak, pola grada na sjeveru, i može opet ako se ponovi. David, duboko zamišljen i potpuno odsutan, nije ga spriječio. Tako je, slijedom zakonskih procedura, pokrenut taj kazneni postupak. 

Međutim, kad je kasnije svjedočio, zadovoljan što je svjedok, a ne okrivljenik, Stjepan Miklošić ni u što nije bio siguran. Čak ni u plamen. Sjećao se, i to nerado, samo mirisa benzina.

Sudac Srček, brz i dobrohotan, završio je postupak na jednom ročištu glavne rasprave. Dvojio je kratko da li  Davida psihijatarski vještačiti, dovesti u pitanje njegov iskaz, ali na koncu, nije želio komplicirati ni sebi, ni Davidu. Oslobodio je Davida krivnje zbog nedostatka dokaza – in dubio pro reo. 

Sredovječna državna odvjetnica uložila je žalbu. 

Nadležni županijski sud odbio je žalbu sredovječne državne odvjetnice, pozivajući se na ispravno i bitno utvrđenje iz obrazloženja prvostupanjske presude suca Srčeka: Miris benzina ne može dovesti u opasnost život i imovinu, a njegovo udisanje ne predstavlja opće opasnu radnju ili sredstvo.

Nedim Tanović 15. 07. 2020.