Poemu Štit Petra Gudelja objavila je 1978. godine mostarska Prva književna komuna. Fragment koji ćemo ovdje analizirati funkcionira, međutim, i izvan kontekste cjeline poeme, funkcionira, dakle, kao zasebna (nezavisna) pjesma.
Pjesma se sastoji iz dvije strofe: tri tercine. Na kraju svakog od šest stihova je tačka. Šest tačaka jedini su interpunkcijski znaci u pjesmi. Sva tri stiha prve strofe počinju istim infinitivom: zapaliti. Objekat se, međutim, mijenja: oči, ruke, krv. Prva dva stiha imaju po šest slogova, treći ima pet. Prvi stih druge strofe, četvrti stih u pjesmi, također počinje infinitivom: biti. Ovaj stih ima četiri sloga. U petom stihu nema glagola i samo su tri sloga. Svaki od prvih pet stihova ima po dvije riječi. U šestom stihu ponovo nema glagola, ponovo je tu pet slogova, no prvi put imamo tri riječi.
Čarolija pjesme na prvi pogled se krije u relaciji između prve strofe i pretposljednjeg stiha. Slutnju banalnog metaforskog korištenjaglagola iz prve strofe, pretposljednji stih pjesme pretače u šok doslovnog značenja i u konkretnu stvarnost. Jer Jan Palah ne samo da se (doslovce) zapalio u dvadeset i prvoj godini života, nego su i njegovi posmrtni ostaci pet godina kasnije ekshumirani i kremirani od strane čehoslovačke tajne policije, a bez dozvole i suglasnosti Palahove porodice.
Jana Palaha u ovoj pjesmi “grle” trešnja i bajam. Zašto baš trešnja i bajam? Odgovor je možda u pjesmi Cvijeće pjesnika Antuna Masle iz Orašca kod Dubrovnika u kojoj se kaže:
Rodio sam se u travi, u cvijeću. U djetinjstvu mi je pod prozorom krvava ruža cvjetala, a još prije nje ružičasta breskva, a prije breskve bijeli bajami i trešnje.
Trešnje i bajami prvi cvjetaju. I cvat im brzo nestaje. Zato baš oni grle Jana Palaha.
Riječ “bajam” Alija Isaković navodi u svom rječniku karakteristične bosanske leksike. Kao izvore navodi građu za “Narodno blago” Mehmed-beg Kapetanović Ljubušaka, Aliju Nametka, Hamida Dizdara, Husejna Đogu, Škaljićev rječnik “Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku” te Petra Šegedina. Na kraju je i opaska da kod riječi “bajam” u Rečniku Matice Srpske stoji (v. badem).
U jednoj novijoj hrvatskoj enciklopediji (Enciklopedija, Opća i nacionalna u 20 knjiga, Pro Leksis, Večernji List, Zagreb 2005.) nema natuknice “bajam”, a uz natuknicu badem stoji slijedeće objašnjenje: “badem (Prunus amygdalus), bajam, mendula, voćka iz por. ruža (Rosaceae). Doseže visinu od 8-10 m, šiljastih je i blago nazubljenih listova, cvjetovi bijeli ili ružičasti. Plod je koštunica: u tvrdoj koštici nalazi se velika i vrlo uljevita sjemenka. Potječe iz Sirije, odakle je još u starom vijeku prenesen u zemlje Sredozemlja, gdje se odomaćio, pa tako i u nas. Dobro podnosi sušu. Podvrste su gorki b. (sadrži cijanovodičnu kiselinu, rabi se u pučkoj medicini kao sedativ, kod neuralgija) i slatki b. (rabi se za kolače, a ulje u kozmetici).”
Srce pjesme zapravo je u riječi “bajam”. Badem u cvatu ubio bi pjesmu. Bajam je u isto vrijeme i imenica, i oblik prezenta glagola “bajati” u prvom licu jednine. Jer Petar Gudelj svojom pjesmom baja! (Ivan Lovrenović u eseju Petar Gudelj ili znanje planine u Gudeljovoj poeziji prepoznaje, među ostalim, “pučka bajanja i bugarenja”.) I zato nije slučajno da svi Isakovićevi izvori za riječ “bajam” (kao i citirani Masle) potiču iz istog hercegovačko-dalmatinskog areala, jednog – kako bi kazao Lovrenović – cjelovitog mediteransko-balkanskoga svijeta.
Gudelj ovdje pjeva o plamenu u očima, o gorućim rukama, o vreloj krvi; pjeva o trešnji, o rascvjetalom bajamu, o Janu Palahu. Svi glagoli u pjesmi su u infinitivu, a ovaj zvoni imperativno, mladalački imperativno.
Ovo je, dakle, pjesma o mladosti, bajanje o mladosti, pjesma o onom dijelu života koji Palahov sunarodnjak Kundera naziva lirskim dobom.
Bajanje o mladosti
ŠTIT (fragment)
Zapaliti oči.
Zapaliti ruke.
Zapaliti krv.
Biti trešnja.
Jan Palah.
Bajam u cvatu.
(Petar Gudelj)
Poemu Štit Petra Gudelja objavila je 1978. godine mostarska Prva književna komuna. Fragment koji ćemo ovdje analizirati funkcionira, međutim, i izvan kontekste cjeline poeme, funkcionira, dakle, kao zasebna (nezavisna) pjesma.
Pjesma se sastoji iz dvije strofe: tri tercine. Na kraju svakog od šest stihova je tačka. Šest tačaka jedini su interpunkcijski znaci u pjesmi. Sva tri stiha prve strofe počinju istim infinitivom: zapaliti. Objekat se, međutim, mijenja: oči, ruke, krv. Prva dva stiha imaju po šest slogova, treći ima pet. Prvi stih druge strofe, četvrti stih u pjesmi, također počinje infinitivom: biti. Ovaj stih ima četiri sloga. U petom stihu nema glagola i samo su tri sloga. Svaki od prvih pet stihova ima po dvije riječi. U šestom stihu ponovo nema glagola, ponovo je tu pet slogova, no prvi put imamo tri riječi.
Čarolija pjesme na prvi pogled se krije u relaciji između prve strofe i pretposljednjeg stiha. Slutnju banalnog metaforskog korištenja glagola iz prve strofe, pretposljednji stih pjesme pretače u šok doslovnog značenja i u konkretnu stvarnost. Jer Jan Palah ne samo da se (doslovce) zapalio u dvadeset i prvoj godini života, nego su i njegovi posmrtni ostaci pet godina kasnije ekshumirani i kremirani od strane čehoslovačke tajne policije, a bez dozvole i suglasnosti Palahove porodice.
Jana Palaha u ovoj pjesmi “grle” trešnja i bajam. Zašto baš trešnja i bajam? Odgovor je možda u pjesmi Cvijeće pjesnika Antuna Masle iz Orašca kod Dubrovnika u kojoj se kaže:
Rodio sam se u travi, u cvijeću.
U djetinjstvu mi je pod prozorom
krvava ruža cvjetala, a još prije nje ružičasta breskva,
a prije breskve
bijeli bajami i trešnje.
Trešnje i bajami prvi cvjetaju. I cvat im brzo nestaje. Zato baš oni grle Jana Palaha.
Riječ “bajam” Alija Isaković navodi u svom rječniku karakteristične bosanske leksike. Kao izvore navodi građu za “Narodno blago” Mehmed-beg Kapetanović Ljubušaka, Aliju Nametka, Hamida Dizdara, Husejna Đogu, Škaljićev rječnik “Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku” te Petra Šegedina. Na kraju je i opaska da kod riječi “bajam” u Rečniku Matice Srpske stoji (v. badem).
U jednoj novijoj hrvatskoj enciklopediji (Enciklopedija, Opća i nacionalna u 20 knjiga, Pro Leksis, Večernji List, Zagreb 2005.) nema natuknice “bajam”, a uz natuknicu badem stoji slijedeće objašnjenje: “badem (Prunus amygdalus), bajam, mendula, voćka iz por. ruža (Rosaceae). Doseže visinu od 8-10 m, šiljastih je i blago nazubljenih listova, cvjetovi bijeli ili ružičasti. Plod je koštunica: u tvrdoj koštici nalazi se velika i vrlo uljevita sjemenka. Potječe iz Sirije, odakle je još u starom vijeku prenesen u zemlje Sredozemlja, gdje se odomaćio, pa tako i u nas. Dobro podnosi sušu. Podvrste su gorki b. (sadrži cijanovodičnu kiselinu, rabi se u pučkoj medicini kao sedativ, kod neuralgija) i slatki b. (rabi se za kolače, a ulje u kozmetici).”
Srce pjesme zapravo je u riječi “bajam”. Badem u cvatu ubio bi pjesmu. Bajam je u isto vrijeme i imenica, i oblik prezenta glagola “bajati” u prvom licu jednine. Jer Petar Gudelj svojom pjesmom baja! (Ivan Lovrenović u eseju Petar Gudelj ili znanje planine u Gudeljovoj poeziji prepoznaje, među ostalim, “pučka bajanja i bugarenja”.) I zato nije slučajno da svi Isakovićevi izvori za riječ “bajam” (kao i citirani Masle) potiču iz istog hercegovačko-dalmatinskog areala, jednog – kako bi kazao Lovrenović – cjelovitog mediteransko-balkanskoga svijeta.
Gudelj ovdje pjeva o plamenu u očima, o gorućim rukama, o vreloj krvi; pjeva o trešnji, o rascvjetalom bajamu, o Janu Palahu. Svi glagoli u pjesmi su u infinitivu, a ovaj zvoni imperativno, mladalački imperativno.
Ovo je, dakle, pjesma o mladosti, bajanje o mladosti, pjesma o onom dijelu života koji Palahov sunarodnjak Kundera naziva lirskim dobom.