Natašte

Nekad sam gori bio
nekad do zore pio
znala si da je tako
da sa mnom nije lako

Pa onda traži, traži….

Jedna od najčešće ponavljanih riječi u mojoj srednjoj (medicinskoj) školi je, pored intravenozno i dekubitus, bila i riječ natašte. Činilo mi se da po kabinetima i ledenim hodnicima nekdašnje isusovačke gimnazije – koju su, među ostalima, pohađali i Zoran Đinđić i Skender Kulenović – stalno odjekuje to natašte. To me je podsjećalo na taštu, ali tada nevična zamršenim porodičnim relacijama nisam baš bila načisto čija mu ga ona dođe mama. Ili žena? Pri tome kad zamišljam taštu, odmah se sjetim Boljeg života, jer je tašta neko sa frizurom kraljice glumačkog svemira Olivere Marković i ubilačkim pogledom Gorgone.

Druga asocijacija mi je bila ona prirodnija: taština (sujeta), vanity, vanitas. Međutim, teško da bi se osoba a.k.a. pacijent/ica mogla osjećati tašto dok joj vade krv i šopaju je natašte.

Zapravo, kad već dođeš u situaciju da te natašte nečim kljukaju, tada umire svaka taština.

Naravno, svako kome je ikad kapalo u epruvetu ili imao kakvo predoperativno iskustvo zna da natašte znači na prazan želudac, odnosno, našte srca. Drugim riječima, dok pošteno i ne progledaš.

Upravo sam se te riječi sjetila u jedno rano oktobarsko jutro kad me je probudio Haris Džinović. Ne uživo, naravno, već digitalnom reprodukcijom svog glasa koji je dolazio iz jednog od stanova ispod mene. Na toj spornoj lokaciji inače živi jedna ne nesimpatična bucmasta djevojka koja svira gitaru i pjeva, kažu, vrlo lijepo. Glasno u svakom slučaju.

Čini mi se da me čitav život prate žene s nekim sopranima. U stanu u kojem sam živjela do sada najveći broj godina ispod nas su stanovali Hodnikovi. Darija je imala vrlo visok, solidan glas koji bi raznio i armiranu srču; u toj je zgradi izolacija bila mnogo bolja, ali mi se sve čini da ploču i nisu toliko načele granate koliko Darijin dominantni vokal. Također, dvije od mojih kasnijih prijateljica godinama su školovale svoje glasove, što je svakako fino čuti sa dvadeset metara, ali baš i ne sa dvanaest centimetara razdaljine.

Natašte, barem što se mene tiče, sasvim fino prolaze i Morčiba i Majkl Buble i možda čak  Čajkovski, Ruski ili Arapski ples vrlo rado, ali baš i ne oni čija djela imaju toliko emotivnog naboja i decibela kao što su, recimo, Hanka ili pomenuti Džinović. Džinović s radija u taksiju, na svadbi, u Manježu, nema problema. Ali nek stane u red barem do iza četiri sata, ko i svi.

Osim ako moja komšinica nije zaljubljena. A u to već neću da ulazim.

Vidjela sam koji put i spot za pjesmu Natašte, odnosno, Traži. Radnja se dešava u studiju gdje ih je pored Harisa još dvoje: Željko Joksimović, koji se pred kamerama uglavnom zeza i briše prašinu sa miksete, i mlada pjevačica po imenu Erna Džeba, ona pjeva bek-vokal. Nije se lako natpjevavati sa Džinovićem.

Šta bi, na tašte ne volim ni svjetlo, ni ljude, ni zvuke koji ispuštaju, ništa. Ali sve je kul; da ne volim ljude, njihove šarmantne i nepodnošljive navike, živjela bih na planini.

Pri tome, u mom Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika uz pojam natašte stoje i dva vrlo efektna primjera, iz Pav.(ičić, Josip):

Наташте је и лав зловољан,

i iz Miholj.(ević-Stipančić, Mila):

Своју муку Божо [је] још наташте дубоким гутљајем усркнуо у себе.