Preselili smo u novu kancelariju, na viši kat. Iz ove povišene katnosti za nas preseljene ne proizlazi ništa, tu se nema što razumjeti, niti se to od nas traži. Nas, zapravo, nitko ništa nije ni pitao. (Uspješne organizacije i inače ovako proglašavaju svoju providnost i nameću svoje imperative, pa od njih tražiti rezon za svaku promjenu znači otklizati u izvanorganizacijski aspekt, u vještinu retorike i snagu argumenta, a kome, molim vas, danas trebaju i organizacija i argument?)
Napuštene kancelarije na svojim policama dugo i sporo sedimentiraju džank bivših korisnika. Nakupilo se toga i u ovoj kancelariji. Sve, naravno, što ima neku vrijednost, već je odavno otišlo s bivšima, pa ostaju plastične čaše, rabljeni časopisi, registratori koji mirišu i pucaju od neiskorištenosti, knjige koje nikome ne trebaju i jedna čokoladica “Duplo”, u zadnjoj ladici. (Iz ovoga je primjera evidentno da bivši ponekad za sobom ostavljaju i vrijedne stvari, ali i to iz nehaja, pa se ne računa kao odstupanje, nego kao stanje nespecifične žurbe i nemara).
Između ostavljenih naslova koji čine soc u sedimentaciji džanka bivših korisnika ove kancelarije nalaze se i sljedeći:
1. Diplomacy; Henry Kissinger; New York, 1994.
2. Standardni rečnik italijansko-srpskohrvatski i srpskohrvatski-italijanski; Izdavačko-štamparska radna organizacija “Obod”, Cetinje, 1983. (u rječniku se nalazi i autobusna karta “Autotransporta” iz Šibenika, od 2. septembra 1985, na rukom ispisanoj, nečitkoj relaciji, cijena 100 dinara)
3. Мъртви души; Николай Гогол; София, 2009.
4. Put permakulture – praktični koraci za stvaranje samoodrživog svijeta; Graham Bell; Cres, 2002.
5. Međunarodna tržišta energije – cijene, politike, profiti; Carol A. Dahl; Zagreb, 2008.
6. Astrologija, istina ili obmana? – znanstvena ocjena; Roger B.Culver i Phillip A. Iann, Cres, 2008.
7. Poezija, časopis pjesničke prakse; godina II, br. 3-4; Zagreb, 2006.
Dobar dio njih nastavit će sa starom sedimentacijom, neki će početi novu. Zajedno su: džank.
Da je, pored ostalog, i poezija džank, znamo iz sve više običnih slučajeva poput ovoga. Zapravo, ne znamo je li ih sve više, ni jesu li sve običniji od slučajeva po kojima znamo da je džank i permakultura ili Gogolj, ali da je poezija džank, to znamo, ovako ili onako.
Evo i uzvišenijeg slučaja.
Poezija, to je jedini časopis koji se u vezi poezije i zbog nje, na hrvatskom jeziku objavljuje u kontinuitetu već osam godina. Ima i drugih časopisa, ali oni poeziju: a) objavljuju u diskontinuitetu; b) objavljuju ako ste prijatelj; c) kažu da će objaviti pa vas zajebu i prave se da to nema veze s njima. U Poeziji vam daju da pišete, u njoj mladi pjesnici skupljaju muda, a stari ih prazne po intervjuima i preporukama za pjevanje ili meditacijama svoje pozne dobi u stihu. U njoj, recimo, objavljuju i prevode Stefana Ivanova iz Sofije, osamdeset šesto godište, a koji je u dobi od 18 godina objavio drugu zbirku pjesama pod naslovom “Ginsberg protiv Bukowskog u publici” u istom broju kad i, na primjer, pjesme Roberta Bolaña, žučnog bolesnika. Enzensbergeru prevode pjesme pod naslovom “Umjetniku je zabranjeno da bude bezopasan” i donose čitave blokove precizne i svrdlajuće poezije iz umjerenih oblasti u kojima kobajage nema šta da se izvozi, osim utisaka o Vegeti (tipa iz Rumunjske ili Makedonije).
Poezijom se nastoji pokriti i sve što se u hrvatskoj poeziji proizvede, ukupnost njenog bruto-nacionalnog proizvoda, a to je toliko luda, koliko i nemoguće sjajna ideja. Plus, svaki broj ima i posebnu temu, kao neki pretres stanja stvari na zemlji i stanja tvari u poeziji. Obično to bude jedan pjesnik, bezobrazno i omalovažavajuće zapriječen, kojemu se onda za okrjepu posveti nekoliko duševnih eseja. U Poeziji koja je do mene došla kao sediment kancelarijskog džanka, stanje stvari za pretresti je “top pet hrvatskih pjesničkih knjiga od 1950. godine do danas”. Uredništvo je zato anketiralo lakrimozne hrvatske pjesnike i druge sentimentalne radnike koji po tom pitanju daju mjeru. Uz izbor se molio i jedan esej koji bi ga objasnio, a pozivu su se odazvali: Zvonimir Mrkonjić, Branko Maleš, Mile Stojić, Branimir Bošnjak, Sead Begović, Krešimir Nemec, Miroslav Kirin, Tonko Maroević, Denis Derk, Drago Štambuk i Rade Jarak. (Koliko ih se pozivu nije odazvalo, ne znamo, ali znamo da ih im dosta, jer se u uvodnom slovu Ervin Jahić i takvih spominje.)
Od ovih jedanaest, samo Mile Stojić nije u svoj izbor uvrstio neku od zbirki pjesama Danijela Dragojevića. Svi ostali jesu, pa je Dragojević po ovom izboru najznačajniji hrvatski pjesnik od 1950. godine, poglavito njegova zbirka “Prirodopis”. Poslije njega sljedeći je po ovom izboru Josip Sever (8 glasova) otprilike podjednako zastupljen kroz zbirke “Anarhokor” i “Diktator”, a iza njega slijede Vesna Parun (6), Ivan Slamnig (5) i Slavko Mihalić (5).
Ujevićev “Žedan kamen na studencu” spominje jedino Zvonimir Mrkonjić, jedino Mile Stojić spominje Juru Kaštelana i njegovu zbirku “Divlje oko”, i konačno, jedino Drago Štambuk spominje Dragu Štambuka, te njegovu zbirku “Croatiam aeternam” uvrštava u izbor jer “uznijetom Riječju transcendira i usvemiruje Domovinu”.
Ni Drago Štambuk nakon sebe, kao ni svi ostali nakon svih drugih, ali baš nitko ne spominje nijednu zbirku pjesama Petra Gudelja. Još beznadnije: ima i za takve vijenac, zove se Goranov, i daje se taman mrtvim pjesnicima. Tako su i taman mrtvom Petru Gudelju (ne smije bit skroz mrtav, nego taman) ove godine uvalili vijenac, samo tri godine nakon što su se sjetili da ga još jednom zaborave, pa da se tako ovjenčan potrbuške valja po Baškoj Vodi i da ga više ne gledaju, onakvog dinarskog i bez prevrata u sebi. Ponajljepše je njegov slučaj pretjerao Veselko Tenžera u Vjesniku 1974. godine.
“Gudeljeva poezija nije miljenica antologija, u kojima najčešće intelektualna dosjetka želi nadoknaditi bit pjevanja, kao što je rijetko susrećemo i u kritičarskim kronikama. Teško je blagoglagoljivu kritiku pomiriti s ovom himnom oskudici trajanja, bez ijednog općeg mjesta koje bi bilo lozinka doktrine ili generacije. To je onaj tip modernog pjesništva koje traga za arhaičkim temeljima, arheologija sjećanja što se zatvorilo još u djetinjstvu. Gudelj strpljivo, s rječnikom kao ključem, milimetar po milimetar prodire u njegove naslage, tražeći dublji odzvuk na ponuđeni pojam i to da ljuštura pojma primi natrag svoj dio svijeta, izgubljen u svakodnevnim jezičnim operacijama. Jednom riječju, bilo bi besmisleno vrednovati taj napor; tek treba reći da je to pjesma u kojoj postoji jedna odluka, jedan prostor i jedan fanatizam.”
Pa ipak, toliko je Petar Gudelj nazaboravljan, i u poeziji i po kancelarijama u kojima se ona sedimentira, da ga se sada svi na silu počnemo prisjećati, ne bi nam bilo dovoljno sve sjećanje ovog svijeta da ga ne zaboravimo. A barem jedna njegove zbirka, ako ne i bilo koja, mora biti na svakom popisu najznačajnijih hrvatskih pjesničkih knjiga, vilinskih ili prema jeziku prevrnutih. To je “Europa na tenku”, koja je kao i većina Gudeljevih zbirki, tiskana daleko od sjećanja, tamo gdje košava po ćirilici raspiruje poskoke, u Beogradu. Ta je zbirka-poema po ideji, izvedbi i predskazanjima, po proizvedenom i oždrijebljenom, neviđena na našim jezicima. Toj neviđenosti u prilog evo jedne pjesme.
Proizvedeno je i oždrijebljeno
Proizvedeno je i oždrijebljeno
više lakih tenkova.
Vuneni tenk.
Svileni tenk.
Tenk od magle i mjesečine.
Tenk s oklopom od đurđevka i snijega.
Tenk oklopljen rukama
i Mozartovom muzikom.
Lirski tenk.
Odzivlje se na glas frule.
Tenk s ljudskim licem.
Njemački tenkovi s imenima mekonogih zvijeri:
Tiger, Panter, Leopard.
Tenk dobre namjere.
Tenk blage smrti.
Anđeoski tenk.
Ruski tenk, imenom Ljetni Dašak,
tako lak,
da prijeđe preko prepeličjeg gnijezda,
a ne zgazi ni prepelice ni jaja.
Desi se, kad prepelice nije doma,
tenkica izlegne jaja,
izvede prepelčiće, kaže: puć-pu-rik!
Džank – v. poezija, Petar Gudelj
Preselili smo u novu kancelariju, na viši kat. Iz ove povišene katnosti za nas preseljene ne proizlazi ništa, tu se nema što razumjeti, niti se to od nas traži. Nas, zapravo, nitko ništa nije ni pitao. (Uspješne organizacije i inače ovako proglašavaju svoju providnost i nameću svoje imperative, pa od njih tražiti rezon za svaku promjenu znači otklizati u izvanorganizacijski aspekt, u vještinu retorike i snagu argumenta, a kome, molim vas, danas trebaju i organizacija i argument?)
Napuštene kancelarije na svojim policama dugo i sporo sedimentiraju džank bivših korisnika. Nakupilo se toga i u ovoj kancelariji. Sve, naravno, što ima neku vrijednost, već je odavno otišlo s bivšima, pa ostaju plastične čaše, rabljeni časopisi, registratori koji mirišu i pucaju od neiskorištenosti, knjige koje nikome ne trebaju i jedna čokoladica “Duplo”, u zadnjoj ladici. (Iz ovoga je primjera evidentno da bivši ponekad za sobom ostavljaju i vrijedne stvari, ali i to iz nehaja, pa se ne računa kao odstupanje, nego kao stanje nespecifične žurbe i nemara).
Između ostavljenih naslova koji čine soc u sedimentaciji džanka bivših korisnika ove kancelarije nalaze se i sljedeći:
1. Diplomacy; Henry Kissinger; New York, 1994.
2. Standardni rečnik italijansko-srpskohrvatski i srpskohrvatski-italijanski; Izdavačko-štamparska radna organizacija “Obod”, Cetinje, 1983. (u rječniku se nalazi i autobusna karta “Autotransporta” iz Šibenika, od 2. septembra 1985, na rukom ispisanoj, nečitkoj relaciji, cijena 100 dinara)
3. Мъртви души; Николай Гогол; София, 2009.
4. Put permakulture – praktični koraci za stvaranje samoodrživog svijeta; Graham Bell; Cres, 2002.
5. Međunarodna tržišta energije – cijene, politike, profiti; Carol A. Dahl; Zagreb, 2008.
6. Astrologija, istina ili obmana? – znanstvena ocjena; Roger B.Culver i Phillip A. Iann, Cres, 2008.
7. Poezija, časopis pjesničke prakse; godina II, br. 3-4; Zagreb, 2006.
Dobar dio njih nastavit će sa starom sedimentacijom, neki će početi novu. Zajedno su: džank.
Da je, pored ostalog, i poezija džank, znamo iz sve više običnih slučajeva poput ovoga. Zapravo, ne znamo je li ih sve više, ni jesu li sve običniji od slučajeva po kojima znamo da je džank i permakultura ili Gogolj, ali da je poezija džank, to znamo, ovako ili onako.
Evo i uzvišenijeg slučaja.
Poezija, to je jedini časopis koji se u vezi poezije i zbog nje, na hrvatskom jeziku objavljuje u kontinuitetu već osam godina. Ima i drugih časopisa, ali oni poeziju: a) objavljuju u diskontinuitetu; b) objavljuju ako ste prijatelj; c) kažu da će objaviti pa vas zajebu i prave se da to nema veze s njima. U Poeziji vam daju da pišete, u njoj mladi pjesnici skupljaju muda, a stari ih prazne po intervjuima i preporukama za pjevanje ili meditacijama svoje pozne dobi u stihu. U njoj, recimo, objavljuju i prevode Stefana Ivanova iz Sofije, osamdeset šesto godište, a koji je u dobi od 18 godina objavio drugu zbirku pjesama pod naslovom “Ginsberg protiv Bukowskog u publici” u istom broju kad i, na primjer, pjesme Roberta Bolaña, žučnog bolesnika. Enzensbergeru prevode pjesme pod naslovom “Umjetniku je zabranjeno da bude bezopasan” i donose čitave blokove precizne i svrdlajuće poezije iz umjerenih oblasti u kojima kobajage nema šta da se izvozi, osim utisaka o Vegeti (tipa iz Rumunjske ili Makedonije).
Poezijom se nastoji pokriti i sve što se u hrvatskoj poeziji proizvede, ukupnost njenog bruto-nacionalnog proizvoda, a to je toliko luda, koliko i nemoguće sjajna ideja. Plus, svaki broj ima i posebnu temu, kao neki pretres stanja stvari na zemlji i stanja tvari u poeziji. Obično to bude jedan pjesnik, bezobrazno i omalovažavajuće zapriječen, kojemu se onda za okrjepu posveti nekoliko duševnih eseja. U Poeziji koja je do mene došla kao sediment kancelarijskog džanka, stanje stvari za pretresti je “top pet hrvatskih pjesničkih knjiga od 1950. godine do danas”. Uredništvo je zato anketiralo lakrimozne hrvatske pjesnike i druge sentimentalne radnike koji po tom pitanju daju mjeru. Uz izbor se molio i jedan esej koji bi ga objasnio, a pozivu su se odazvali: Zvonimir Mrkonjić, Branko Maleš, Mile Stojić, Branimir Bošnjak, Sead Begović, Krešimir Nemec, Miroslav Kirin, Tonko Maroević, Denis Derk, Drago Štambuk i Rade Jarak. (Koliko ih se pozivu nije odazvalo, ne znamo, ali znamo da ih im dosta, jer se u uvodnom slovu Ervin Jahić i takvih spominje.)
Od ovih jedanaest, samo Mile Stojić nije u svoj izbor uvrstio neku od zbirki pjesama Danijela Dragojevića. Svi ostali jesu, pa je Dragojević po ovom izboru najznačajniji hrvatski pjesnik od 1950. godine, poglavito njegova zbirka “Prirodopis”. Poslije njega sljedeći je po ovom izboru Josip Sever (8 glasova) otprilike podjednako zastupljen kroz zbirke “Anarhokor” i “Diktator”, a iza njega slijede Vesna Parun (6), Ivan Slamnig (5) i Slavko Mihalić (5).
Ujevićev “Žedan kamen na studencu” spominje jedino Zvonimir Mrkonjić, jedino Mile Stojić spominje Juru Kaštelana i njegovu zbirku “Divlje oko”, i konačno, jedino Drago Štambuk spominje Dragu Štambuka, te njegovu zbirku “Croatiam aeternam” uvrštava u izbor jer “uznijetom Riječju transcendira i usvemiruje Domovinu”.
Ni Drago Štambuk nakon sebe, kao ni svi ostali nakon svih drugih, ali baš nitko ne spominje nijednu zbirku pjesama Petra Gudelja. Još beznadnije: ima i za takve vijenac, zove se Goranov, i daje se taman mrtvim pjesnicima. Tako su i taman mrtvom Petru Gudelju (ne smije bit skroz mrtav, nego taman) ove godine uvalili vijenac, samo tri godine nakon što su se sjetili da ga još jednom zaborave, pa da se tako ovjenčan potrbuške valja po Baškoj Vodi i da ga više ne gledaju, onakvog dinarskog i bez prevrata u sebi. Ponajljepše je njegov slučaj pretjerao Veselko Tenžera u Vjesniku 1974. godine.
“Gudeljeva poezija nije miljenica antologija, u kojima najčešće intelektualna dosjetka želi nadoknaditi bit pjevanja, kao što je rijetko susrećemo i u kritičarskim kronikama. Teško je blagoglagoljivu kritiku pomiriti s ovom himnom oskudici trajanja, bez ijednog općeg mjesta koje bi bilo lozinka doktrine ili generacije. To je onaj tip modernog pjesništva koje traga za arhaičkim temeljima, arheologija sjećanja što se zatvorilo još u djetinjstvu. Gudelj strpljivo, s rječnikom kao ključem, milimetar po milimetar prodire u njegove naslage, tražeći dublji odzvuk na ponuđeni pojam i to da ljuštura pojma primi natrag svoj dio svijeta, izgubljen u svakodnevnim jezičnim operacijama. Jednom riječju, bilo bi besmisleno vrednovati taj napor; tek treba reći da je to pjesma u kojoj postoji jedna odluka, jedan prostor i jedan fanatizam.”
Pa ipak, toliko je Petar Gudelj nazaboravljan, i u poeziji i po kancelarijama u kojima se ona sedimentira, da ga se sada svi na silu počnemo prisjećati, ne bi nam bilo dovoljno sve sjećanje ovog svijeta da ga ne zaboravimo. A barem jedna njegove zbirka, ako ne i bilo koja, mora biti na svakom popisu najznačajnijih hrvatskih pjesničkih knjiga, vilinskih ili prema jeziku prevrnutih. To je “Europa na tenku”, koja je kao i većina Gudeljevih zbirki, tiskana daleko od sjećanja, tamo gdje košava po ćirilici raspiruje poskoke, u Beogradu. Ta je zbirka-poema po ideji, izvedbi i predskazanjima, po proizvedenom i oždrijebljenom, neviđena na našim jezicima. Toj neviđenosti u prilog evo jedne pjesme.
Proizvedeno je i oždrijebljeno
Proizvedeno je i oždrijebljeno
više lakih tenkova.
Vuneni tenk.
Svileni tenk.
Tenk od magle i mjesečine.
Tenk s oklopom od đurđevka i snijega.
Tenk oklopljen rukama
i Mozartovom muzikom.
Lirski tenk.
Odzivlje se na glas frule.
Tenk s ljudskim licem.
Njemački tenkovi s imenima mekonogih zvijeri:
Tiger, Panter, Leopard.
Tenk dobre namjere.
Tenk blage smrti.
Anđeoski tenk.
Ruski tenk, imenom Ljetni Dašak,
tako lak,
da prijeđe preko prepeličjeg gnijezda,
a ne zgazi ni prepelice ni jaja.
Desi se, kad prepelice nije doma,
tenkica izlegne jaja,
izvede prepelčiće, kaže: puć-pu-rik!
Baška Voda, 1984.
I to je Petar Gudelj, ne zaboravilo se.